REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-531/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Horvat, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-259/2025-75 od 5. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 27.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja i žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-259/2025-75 od 5. siječnja 2026.

II Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tužene za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I./ Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 isplatiti tužitelju ČP OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 15.657,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. srpnja 2012. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja ČP u dijelu kojim od tuženice Republike Hrvatske potražuje isplatu iznosa od 1.138,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. srpnja 2012. do isplate

III./ Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 naknaditi tužitelju ČP OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 12.338,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. siječnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška parničnog postupka.“

2. Tu presudu pravovremenim i dopuštenim žalbama pobijanu tužitelj i tužena.

3. Tužitelj žalbom pobija presudu pod točkom II./ izreke u odnosu na usvojeni prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tužene, zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom, ističe da je njegovo lišenje slobode predstavljalo kontinuiranu situaciju, odnosno jedinstveno trajno stanje od 14. veljače 2007. do 12. rujna 2014. u kom je razdoblju boravio u istražnom zatvoru Zatvora u Varaždinu, u Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu, te na izdržavanje kazne u Kaznionici u Lepoglavi, u Zatvoru u Varaždinu i u Kaznionici u Glini, pa smatra da je sud prvog stupnja, odlučivši prihvatiti prigovor zastare tužene, pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ukazuje da je sudska praksa ujednačena u odnosu na trenutak od kojeg zastarni rok počinje teći te da su u istovjetnim predmetima sudovi zaključili da se jedinstveni zastarni rok počinje teći za sveukupno vrijeme provedeno u zatvorskim ustanovama tek danom konačnog izlaska na slobodu, dok je irelevantno da li je u međuvremenu došlo do premještaja u drugu zatvorsku ustanovu pri čemu ukazuje i na pravno stajalište izraženo u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Huber protiv Hrvatske, zahtjev broj 39571/16 od 7. lipnja 2022. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da se usvoji tužbeni zahtjev žalitelja u cijelosti te naloži tuženoj da žalitelju naknadi troškove postupka, uvećane za trošak sastava žalbe, a podredno da se presuda u pobijanoj točki izreke ukine i u tom dijelu vrati predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Tužena žalbom pobija presudu pod točkama I./, III./ i IV./ izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, netočno utvrđenog činjeničnog stanja kao i zbog odluke o parničnom trošku. U bitnom, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, i pogrešno zaključio da je boravak u predmetnim zatvorskim ustanovama, doveo do povrede prava osobnosti i to takvog intenziteta i trajanja koje bi opravdavalo dosuđenu novčanu naknadu, osobito iz razloga što iz samog iskaza tužitelja ne proizlazi da bi došlo do takve povrede, obzirom isti u svom iskazu, tijekom postupka, nije naveo posebne osjećaje nelagode i tegobe, a koje bi premašile neizbježno trpljenje koje je povezano sa lišenjem slobode, odnosno odsluženja kazne. Ukazuje kako je tužitelj tijekom postupka izjavio kako mu je u Kaznionici Lepoglava kao i u Kaznionici Glina i Zatvoru u Varaždinu, bilo dobro, dok je jedino isticao neugodnost u odnosu na Zatvor u Zagrebu upravo zbog navedenog sanitarnog čvora unutar sobe u kojoj se konzumirala hrana. Slijedom navedenoga, tužena smatra kako u pobijanoj presudi sud nije sa sigurnošću utvrdio da bi tužitelju, uslijed boravka u navedenim zatvorima i kaznionicama, nastala šteta u smislu pogoršanja zdravstvenog stanja, psihičkog poremećaja, straha i slično, a temeljem čega bi imao pravo na naknadu štete zbog uvjeta u zatvoru. Ističe da zakonom utvrđeni uvjeti odsluženja kazne svakog zatvorenika, a uzevši u obzir onaj neizbježni element trpljenja povezanog sa lišenjem slobode, ne predstavljaju niti oblik poniženja niti nečovječnog postupanja od strane tuženice prema tužitelju kao zatvoreniku, a kojim bi bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo, odnosno pravo osobnosti. Nadalje, pobija i dosuđenu visinu iznosa naknade zbog uvjeta u zatvoru kao neosnovanu, te navodi da je nejasno iz kojih razloga je sud tužitelju dosudio 15.657,12 EUR s osnova naknade štete zbog uvjeta u zatvoru, budući u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni navedeni su nejasni i proturječni, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbi čl. 19., 1046. i 1100. Zakona o obveznim odnosima na štetu tužene a posljedično da je neosnovana i odluka o parničnom trošku. Predlaže uvažiti žalbu i presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Sa žalbama je postupljeno u skladu s odredbom čl. 359. st. 1. ZPP.

6. Tužena nije odgovorila na žalbu tužitelja, dok je tužitelj u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužene te je predložio odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pobijanom po tuženoj.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. U ovom je postupku sud prvog stupnja ranije donio presudu posl. br. Pn-2429/2018- 48 od 28. listopada 2019. kojom je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, a navedena presuda potvrđena je presudom ovog drugostupanjskog suda posl. br. Gž-101/2020- 2 od 31. kolovoza 2020. Potom je tužitelj podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koja je usvojena Odlukom posl. br. U-III-5222/2020 od 15. siječnja 2025. te su ukinute pravomoćna prvostupanjska presuda te drugostupanjska presuda od 31. kolovoza 2020. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

8.1. Ustavni sud Republike Hrvatske je u navedenoj Odluci posl. br. U-III-5222/2020 od 15. siječnja 2025. (u daljnjem tekstu: Odluka USRH), utvrdio da su tužitelju povrijeđena prava zajamčena odredbom čl. 23. i 25. Ustava RH te odredbom čl. 3. Europske konvencije za vrijeme boravka u Kaznionici u Lepoglavi od 13. prosinca 2007. do 13. listopada 2010., osim za razdoblje kada je tužitelj bio u bijegu (točka 17.2. Odluke USRH), kao i za vrijeme boravka u Kaznionici u Glini od 23. siječnja 2012. pa do 12. rujna 2014. (točka 19.1. Odluke USRH).

9. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19.), a na koju u žalbama ukazuju oba žalitelja, jer je u obrazloženju presude dao razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa se ista može ispitati.

10. Osim toga, nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi štetu radi povrede prava osobnosti i to pravo na tjelesni, psihički i duševni integritet te pravo na dostojanstvo, a koja šteta da mu je nastala uslijed boravka u kaznenopravnim ustanovama tijekom pritvora te izdržavanja kazne zatvora u razdoblju od 14. veljače 2007. do 12. rujna 2014., dakle ukupnom trajanju od 2531 dan, a u kojim su kaznenopravnim ustanovama uvjeti boravka bili u suprotnosti s pravom zatvorenika na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i potrebnim zdravstvenim standardima, odnosno u suprotnosti s odredbama Ustava Republike Hrvatske („Narodne Novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14. - dalje u tekstu Ustav RH), Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne Novine-Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17. -dalje u tekstu Europska Konvencija), Zakona o izdržavanju kazne zatvora („Narodne Novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11. - dalje u tekstu ZOIKZ), Pravilnika o standardima smještaja i prehrani zatvorenika, kao i CPT standardima Vijeća Europe.

12. U postupku koji je prethodio žalbi nije bila sporna činjenica da je tužitelj boravio u pritvoru Zatvora u Varaždinu od 14. veljače 2007. do 20. studenog 2007., u Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu od 20. studenog 2007. do 13. prosinca 2007., u Kaznionici u Lepoglavi od 13. prosinca 2007. do 13. listopada 2010., u Zatvoru u Varaždinu od 13. listopada 2010. do 23. siječnja 2012. te naposljetku u Kaznionici u Glini, u kojoj je tužitelj zatvorsku kaznu izdržavao u razdoblju od 23. siječnja 2012. do 12. rujna 2014., kad je uvjetno otpušten.

13. Prema navodima žalbe, i u ovoj fazi postupka je sporno - je li tužitelju za vrijeme izdržavanja kazne u Kaznionici u Lepoglavi od 13. prosinca 2007. do 13. listopada 2010. (osim za razdoblje od 15. travnja 2010. do 3. svibnja 2010., kada je tužitelj bio u bijegu), za vrijeme boravka u Zatvoru u Varaždinu od 13. listopada 2010. do 23. siječnja 2012. te naposljetku za vrijeme tužiteljevog boravka u Kaznionici u Glini od 23. siječnja 2012. pa do uvjetnog otpusta 12. rujna 2014. zbog uvjeta boravka u navedenim zatvorskim ustanovama povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede prava na tjelesni, psihički i duševni integritet i prava na dostojanstvo te posljedično tome ima li tužitelj pravo na naknadu neimovinske štete, dok je u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete koja se odnosi na boravak tužitelja u pritvoru Zatvora u Varaždinu od 14. veljače 2007. do 20. studenog 2007. te tijekom boravka u Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu, od 20. studenog 2007. do 13. prosinca 2007. sporno da li je za to potraživanje nastupila zastara.

14. Sud prvog stupnja je, suprotno, u postupku iznesenom shvaćanju tužitelja, da se u konkretnom slučaju radi o tzv. trajnom stanju te da zastara ima početi teći tek po dovršetku tog stanja, ocijenio kako je stanje koje je dovelo do povrede prava osobnosti završeno u trenutku kada je tužitelj premješten iz svake od navedenih kaznenopravnih ustanova u drugu ustanovu te da se ne može govoriti o trajnoj radnji u vidu povrede prava na tjelesni, psihički i duševni integritet te povrede prava na dostojanstvo, jer su uvjeti boravka tužitelja u različitim zatvorima, odnosno kaznionicama bili različiti i upravo se za svaki zatvor i kaznionicu pojedinačno utvrđuje je li izdržavanje kazne organizirano protivno propisima važećeg nacionalnog zakonodavstva i Europske konvencije pa da stoga rok zastare počinje teći od dana kada je tužitelj doznao za osobu koja je štetu učinila i za štetu, a to je bilo u trenutku kada je tužitelj prestao s izdržavanjem kazne u pojedinoj ustanovi, a kada je tužitelj ponovno upućen u isti zatvor radi izdržavanja kazne, primjerice u Zatvor u Varaždinu, počeo mu je teći novi rok zastare potraživanja naknade štete. Nadalje, prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora podnio 24. srpnja 2012. pozivom na odredbu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, zaključio kako je za potraživanja naknade štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala tijekom boravka u pritvoru Zatvora u Varaždinu od 14. veljače 2007. do 20. studenog 2007. te tijekom boravka u Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu, od 20. studenog 2007. do 13. prosinca 2007. nastupila zastara zbog čega je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog uvjeta u pritvoru Zatvora u Varaždinu od 14. veljače 2007. do 20. studenog 2007. te tijekom boravka u Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu, od 20. studenog 2007. do 13. prosinca 2007., ocijenio neosnovanim (i zbog čega nije utvrđivao činjenice vezane uz uvjete boravka u tim ustanovama u utuženom periodu od 14. veljače 2007. do 13. prosinca 2007.). Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim navode tužitelja da je došlo do zastoja zastare u smislu odredbe čl. 237. ZOO jer okolnost da je tužitelj bio u zatvoru ne predstavlja nesavladivu prepreku za podnošenje tužbe, a što je razvidno i iz činjenice da je tužitelj tužbu u ovom parničnom predmetu podnio upravo u vrijeme kada se još uvijek nalazio na izdržavanju kazne zatvora.

15. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je pravilno odlučio o tuženikovom prigovoru zastare potraživanja za naknadu neimovinske štete zbog uvjeta u pritvoru Zatvora u Varaždinu od 14. veljače 2007. do 20. studenog 2007. te tijekom boravka u Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu, od 20. studenog 2007. do 13. prosinca 2007.

15.1. Žalbeni navodi tužitelja da bi se cijelo razdoblje boravka tužitelja u zatvorskom sustavu trebalo razmatrati kao kontinuirana situacija nisu osnovani.

15.2. Naime, prema stajalištu ESLJP koje je prihvatio i Ustavni sud, "kontinuiranom situacijom" smatra se boravak u istoj vrsti zatvorske ustanove u bitno sličnim uvjetima, a trogodišnji zastarni rok (čl. 230. st. 1. ZOO) počinje teći nakon izlaska iz pojedine zatvorske ustanove (v. predmet Huber protiv Hrvatske, navedeno, § 10.; te odluke i rješenja Ustavnog suda broj: U-III-1106/2021 od 7. ožujka 2023., toč. 17.1. - 17.2.; U- III-232/2020 od 26. rujna 2024., toč. 20. - 20.1.).

15.3. Dakle, u odnosu na potraživanje naknade štete koje se odnosi na boravak u pritvoru Zatvora u Varaždinu od 14. veljače 2007. do 20. studenog 2007. te tijekom boravka u Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu, od 20. studenog 2007. do 13. prosinca 2007. u vrijeme podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 24. srpnja 2012. (a time i u vrijeme podnošenja tužbe) već je bila nastupila zastara, jer je to potraživanje zastarjelo u roku od tri godine od napuštanja navedenih zatvorskih ustanova (dakle, 20. studenog 2010. u odnosu na vrijeme pritvora u Zatvoru u Varaždinu, a 13. prosinca 2010. u odnosu na Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu), kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pa je posljedično tomu dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog uvjeta u pritvoru Zatvora u Varaždinu od 14. veljače 2007. do 20. studenog 2007. te tijekom boravka u Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu, od 20. studenog 2007. do 13. prosinca 2007., pravilno ocijenio neosnovanim.

15.4. Pri tome valja navesti da je Ustavni sud je u više svojih odluka ocijenio da nema povrede prava na pristup sudu u slučaju kada u predmetima naknade štete zbog uvjeta u zatvorima redovni sudovi primijene subjektivni zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO (v. odluke Ustavnog suda brojeva: U-III-1331/2022 od 29. rujna 2022., t. 13. - 14.2., i U-III-4559/2022, U-III-4650/2022 od 13. srpnja 2023., t. 20. - 20.2.U-III- 630/2022 od 5. ožujka 2026). U navedenim odlukama Ustavni sud je utvrdio da podnositelj nije dokazao da je za njega nakon napuštanja zatvorskih ustanova nastupila naknadna šteta, niti da iz objektivnih razloga nije bio u mogućnosti podnijeti zahtjev za naknadu štete u odnosu na tu zatvorsku ustanovu u okviru trogodišnjeg zakonskog roka, te je ocijenio da subjektivni zastarni rok od tri godine daje dovoljno mogućnosti i vremena potencijalnim oštećenicima da se pripreme za podnošenje tužbenog zahtjeva u okviru tog roka koji se ni po čemu ne može smatrati prekratkim.

15.5. Europski sud za ljudska prava (dalje:ESLJP) je utvrdio da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (vidjeti Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, § 40., odluka od 11. rujna 2018.; i Vujnović protiv Hrvatske,br. 32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020.).

15.6. Dakle, i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, u odnosu na potraživanja naknade štete koja se odnose na boravak u pritvoru Zatvora u Varaždinu i u Centru za dijagnostiku Zatvora u Zagrebu, došlo je do legitimnog na zakonu zasnovanog ograničenja prava na pristup sudu, koje je bilo razmjerno navedenim legitimnim ciljevima, radi čega je žalbu tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu.

16. Glede potraživanja naknade štete koja se odnosi na boravak u Kaznionici u Lepoglavi od 13. prosinca 2007. do 13. listopada 2010. (osim za razdoblje od 15. travnja 2010. do 3. svibnja 2010., kada je tužitelj bio u bijegu) prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja;

- da je tužitelj u tužbi ustvrdio da je za vrijeme boravka u Kaznionici u Lepoglavi pa tako i u razdoblju od 13. prosinca 2007. do 1. siječnja 2008., za koje razdoblje navedena Kaznionica nije dostavila podatke, boravio u sobi od 10 m2 s još tri zatvorenika – dakle, da je raspolaganju imao 2,5 m2 osobnog prostora, da tuženica nije činjenično osporila tu tužiteljevu tvrdnju, a da Kaznionica u Lepoglavi nema podatke o prostornim uvjetima tužiteljevoga boravka u razdoblju od 13. prosinca 2007. do 1. siječnja 2008.;

- da je tužitelju za vrijeme boravka u toj ustanovi na raspolaganju bila zajednička kupaonica sa četiri tuša s toplom vodom, koji su zatvorenicima dostupni za korištenje tijekom cijelog dana, odnosno da korištenje kupaonice nije ograničeno, da se u sklopu kupaonice nalazi sanitarni čvor te da se vrata sobe ne zaključavaju, tako da je pristup sanitarnom čvoru i pitkoj vodi stalno omogućen svim zatvorenicima;

- da se sanitarni čvor nalazi i u sklopu zatvoreničke sobe, u zasebnoj odvojenoj prostoriji, koja se posebnim vratima odvaja od prostora u kojem borave zatvorenici (puna površina bez stakla) što znači da se sanitarni čvor ne uračunava u osobni prostor koji je tužitelju bio na raspolaganju tijekom njegovog boravka u toj Kaznionici (metodologija koju treba primijeniti prema praksi ESLJP);

- da je tužitelj za vrijeme izvršenja kazne zatvora u toj ustanovi imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora u razdoblju; od 13. prosinca 2007. do 1. siječnja 2008., ukupno 18 dana, kada je boravio u sobi s još tri zatvorenika; od 1. siječnja 2008. do 23. siječnja 2008., ukupno 22 dana, kada je boravio u sobi s još 3 zatvorenika; od 8. veljače 2008. do 7. travnja 2008., ukupno 1 mjesec i 30 dana, kada je boravio u sobi s još 3 zatvorenika; od 7. travnja 2008. do 20. listopada 2008., ukupno 6 mjeseci i 13 dana, kada je boravio u sobi s još 2 zatvorenika; od 20. listopada 2008. do 12. studenoga 2009., ukupno 1 godina i 23 dana, kada je boravio u sobi s još 3 zatvorenika;od 4. svibnja 2010. do 5. svibnja 2010., ukupno 1 dan, kada je boravio u sobi s još 5 osoba; od 3. kolovoza 2010. do 13. listopada 2010. ukupno 2 mjeseca i 10 dana, kada je boravio u sobi s još 11 zatvorenika;

zaključio da sva navedena razdoblja, osim razdoblja od jednog dana od 4. svibnja 2010. do 5. svibnja 2010., nisu bila kraća ni povremena (a kao što to u svojoj Odluci od 15. siječnja 2025. navodi i USRH), da prema praksi ESLJP, u situaciji kada osoba lišena slobode ima na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, postoji snažna, ali oboriva pretpostavka da je došlo do povrede odredbe čl. 3. Europske konvencije, da jedan od kumulativnih uvjeta za obaranje te pretpostavke jest da je smanjenje osobnog prostora bilo kratko, povremeno i manjeg opsega, pa kako taj kumulativni uvjet nije ispunjen, nema mjesta ispitivanju postoje li ostali olakšavajući čimbenici koji kompenziraju manjak osobnog prostora (tako ESLJP u presudi Muršić protiv Hrvatske) slijedom čega zaključuje da su tužitelju tijekom 751 dana boravka u Kaznionici u Lepoglavi, uslijed nedostatka osobnog prostora, povrijeđena prava zajamčena odredbom čl. 23. i 25. Ustava RH te čl. 3. Europske konvencije, kao i čl. 73. st.3. ZIKZ, što predstavlja ponižavajuće postupanje te znači da je tužitelj bio izložen nelagodi ili trpljenju čiji intenzitet prelazi intenzitet inherentan samom lišenju slobode uslijed boravka u zatvoru, pa da posljedično tomu tužitelj ima pravo na pravičnu novčanu naknadu za povredu prava na tjelesni i duševni integritet te zbog povrede prava na dostojanstvo, u smislu odredbe čl. 1100. st.1. ZOO.

17. Nadalje, a vezano za boravak u istoj kaznenopravnoj ustanovi prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja;

- da je tužitelj između 3 m2 i 4 m2 osobnog prostora imao na raspolaganju u slijedećim razdobljima; od 5. veljače 2008. do 8. veljače 2008., ukupno 3 dana, kada je boravio u sobi s još 2 zatvorenika; od 2. lipnja 2010. do 2. srpnja 2010, ukupno 30 dana, kada je boravio u sobi s još 2 zatvorenika; od 19. srpnja 2010. do 30. srpnja 2010., ukupno 11 dana, kada je boravio u sobi s još 2 zatvorenika; od 1. kolovoza 2010. do 3. kolovoza 2010. ukupno 2 dana, kada je boravio u sobi s još 2 zatvorenika;

- da je tužitelj na raspolaganju imao više od 4 m2 u sljedećim razdobljima: od 23. siječnja 2008. do 5. veljače 2008., ukupno 13 dana, kada je boravio u sobi s još 1 zatvorenikom; od 12. studenoga 2009. do 15. travnja 2010., ukupno 5 mjeseci i 3 dana, kada je boravio u sobi s još 10 zatvorenika; od 5. svibnja 2010. do 2. lipnja 2010., ukupno 28 dana, kada je bio u sobi sam; od 2. srpnja 2010. do 19. srpnja 2010., ukupno 17 dana, kada je boravio u sobi s još 1 zatvorenikom; od 30. srpnja 2010. do 1. kolovoza, ukupno 1 dan, kada je boravio u sobi s još 1 zatvorenikom;

- da je imajući u vidu razdoblja kada je tužitelj na raspolaganju imao između 3 m2 i 4 m2, odnosno više od 4 m2 osobnog prostora kao i činjenicu da površina osobnog prostora prema praksi ESLJP predstavlja samo polaznu točku pri ocjenjivanju usklađenosti uvjeta boravka u zatvoru sa zabranom ponižavajućeg postupanja iz odredbe čl. 3. Europske konvencije, ispitao i ostale uvjete tužiteljevog boravka u Kaznionici u Lepoglavi, konkretno jesu li ispunjeni sljedeći čimbenici: a) je li smanjenje osobnog prostora bilo kratko, povremeno i manjeg opsega b) je li osoba lišena slobode, odnosno tužitelj, za to vrijeme imao mogućnost kretanja izvan ćelije i sudjelovanja u odgovarajućim aktivnostima izvan ćelije – tjelesnoj aktivnosti, kao i je li imao pristup drugim sadržajima te

c) jesu li fizički uvjeti boravka u zatvoru bili prikladni (pristup prirodnom svjetlu i zraku, grijanje, osnovne higijenske potrebe, mogućnost privatne uporabe toaleta); zaključio da razdoblja kada je tužitelj imao na raspolaganju između 3 m2 i 4 m2 osobnog prostora, osim razdoblja od tri dana od 5. veljače 2008. do 8. veljače 2008. te razdoblja od dva dana od 1. kolovoza 2010. do 3. kolovoza 2010., nisu bila kraća ni povremena, što se smatra nedostatkom osobnog prostora koji za posljedicu ima povredu odredbe čl. 3. Europske Konvencije, pa da su tužiteljeva prava, osim za 751 dan boravka u Kaznionici u Lepoglavi bila povrijeđena i tijekom daljnjih 41 dana boravka u toj ustanovi. Pri tome prvostupanjski sud dalje navodi kako iz iskaza tužitelja proizlazi da se tužitelj ne žali ni na koju okolnost boravka u Kaznionici u Lepoglavi, osim prenapučenosti a da iz očitovanja Kaznionice u Lepoglavi u pogledu ostalih uvjeta tužiteljevog boravka tijekom izdržavanja kazne zatvora u toj ustanovi, proizlazi da je tuženica neoptimalne prostorne kapacitete nadomjestila slobodom kretanja zatvorenika te pristupom tjelesnoj aktivnosti i drugim sadržajima, o kojima je iskazao sam tužitelj, međutim kako je Odlukom USRH utvrđeno da su tužitelju povrijeđena prava zajamčena odredbom čl. 23. i 25. Ustava RH te odredbom čl. 3. Europske konvencije za vrijeme boravka u Kaznionici u Lepoglavi od 13. prosinca 2007. do 13. listopada 2010., osim za razdoblje kada je tužitelj bio u bijegu zaključuje kako tužitelju pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava na tjelesni i duševni integritet te prava na dostojanstvo u smislu odredbe čl. 1100. st.1. ZOO i za preostala 223 dana boravka u toj ustanovi (jer se ne računa vrijeme koje je tužitelj proveo u bijegu); dakle, zbog ukupno provedenih 1015 dana na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi u neprimjerenim uvjetima, čime mu je prouzročena patnja koja nadilazi patnju inherentnu samom lišenju slobode.

18. U odnosu na boravak tužitelja u Zatvoru u Varaždinu za razdoblje od 13. listopada 2010. do 23. siječnja 2012. prvostupanjski sud na temelju utvrđenja;

- da je tužitelj na raspolaganju imao manje od 3 m2 osobnog prostora u sljedećim razdobljima: od 13. listopada 2010. do 20. listopada 2010. (2,12 m2) s još 12 zatvorenika; od 20. listopada 2010. do 26. listopada 2010. (1,96 m2) s još 13 zatvorenika; od 26. listopada 2010. do 2. studenoga 2010. (2,85 m2) s još 5 zatvorenika; od 2. studenoga 2010. do 11. studenoga 2010. (2,44 m2) s još 6 zatvorenika; od 27. prosinca 2010. do 28. prosinca 2010. (2,87 m2), s još 2 zatvorenika; od 2. siječnja 2011. do 3 siječnja 2011. (2,87 m2), s još 2 zatvorenika; od 2. veljače 2011. do 25. kolovoza 2011. (1,94 m2) s još 3 zatvorenika; od 25. kolovoza 2011. do 26. kolovoza 2011. (2,59 m2) s još 2 zatvorenika; od 26. kolovoza 2011. do 23. siječnja 2012. (1,94 m2) s još 3 zatvorenika

zaključio da je u kontinuitetu od 13. listopada 2010. do 11. studenoga 2010. te od 2. veljače 2011. do 23. siječnja 2012. tužitelj imao na raspolaganju manje od 3 m2, što se smatra nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Europske Konvencije, a ta se razdoblja ne mogu smatrati kratkim i povremenim, čime nije zadovoljen prvi kumulativni uvjet utvrđen u presudi ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske, da su stoga kroz 384 dana boravka u Zatvoru u Varaždinu, tužitelju uslijed nedostatka osobnog prostora povrijeđena prava zajamčena odredbom čl. 23. i 25. Ustava RH te čl. 3. Europske konvencije, kao i čl. 73. st.3. ZIKZ što znači da je tužitelj bio izložen nelagodi ili trpljenju čiji intenzitet prelazi intenzitet inherentan samom lišenju slobode uslijed boravka u zatvoru, te da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje satisfakcije za povredu prava na tjelesni i duševni integritet u smislu odredbe čl. 1100. st.1. ZOO. Pritom, prvostupanjski sud navodi da jedan od kumulativnih uvjeta za obaranje pretpostavke da postoji povreda odredbe čl. 3. Europske konvencije je da je smanjenje osobnog prostora bilo kratko, povremeno i manjeg opsega, pa kako taj kumulativni uvjet nije ispunjen, nema mjesta ispitivanju postoje li ostali za tuženicu olakšavajući čimbenici (tako ESLJP u presudi Muršić protiv Hrvatske).

19. Za razdoblja kada je tužitelj na raspolaganju imao 4,31 m2 osobnog prostora od 12. studenog 2010. do 26. prosinca 2010. te od 29. prosinca 2010. do 01. siječnja 2011. i naposljetku od 4. siječnja 2011. do 01. veljače 2011. te za razdoblje od 27. prosinca 2010. do 28. prosinca 2010. te za razdoblje od 2. siječnja 2011. do 3. siječnja 2011., koja se mogu smatrati privremenima i kratkima, a u kojima je tužitelj na raspolaganju imao 2,87 m2 osobnog prostora prvostupanjski sud je iz tužiteljevog iskaza utvrdio postojanje za tuženicu olakšavajućih čimbenika koji su kumulativno ispunjeni te stoga kompenziraju manjak osobnog prostora u gore navedenim razdobljima koja se bila kratkotrajna i privremena, dok u razdobljima u kojima je tužitelju na raspolaganju bilo 4,31 m2 osobnog prostora što predstavlja zadovoljeni minimum propisan odredbom čl. 74. st.3. ZIKZ, tužitelj nije bio podvrgnut ponižavajućem postupanju, kojim bi bilo povrijeđeno njegovo pravo na dostojanstvo te na duševno zdravlje, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj tada nije bio podvrgnut patnji većoj od one koja je inherentna lišenju slobode uslijed izrečene kazne zatvora, pa posljedično nisu ispunjene pretpostavke za dosuđivanje satisfakcije tužitelju zbog uvjeta njegovog boravka u zatvoru u Varaždinu u navedenom razdoblju.

20. Nadalje, u odnosu na razdoblje od 23. siječnja 2012. pa do uvjetnog otpusta 12. rujna 2014., kada se tužitelj nalazio na izdržavanju kazne u Kaznionici u Glini prvostupanjski sud na temelju utvrđenja;

- da je tužitelj između 3 m2 i 4 m2 osobnog prostora imao u sljedećim razdobljima: od 23. siječnja 2012. do 1. veljače 2012. (3,53 m2) s još 5 zatvorenika; od 1. veljače 2012. do 14. ožujka 2012. (3,53 m2) s još 5 zatvorenika; od 14. studenog 2012. do 18. studenog 2012. (3,53 m2), kada je boravio u sobi s još 5 zatvorenika;

- da je više od 4 m2 osobnog prostora imao u sljedećim razdobljima: od 15. ožujka 2012. do 25. lipnja 2012. (4,24 m2) s još 4 zatvorenika; od 26. lipnja 2012. do 5. studenog 2012. (4,5 m2) s još 1 zatvorenikom; od 6. studenog 2012. do 13. studenog 2012. (8.77 m2), kada je u sobi bio sam; od 19. studenog 2012. do 2. studenog 2013. (4,5 m2) s još 1 zatvorenikom; od 3. studenog 2013. do 10. studenog 2013. (9 m2) kada je boravio u sobi sam; od 11. studenog 2013. do 12. rujna 2014.

(4,5 m2) s još 1 zatvorenikom;

- da je iz tužiteljevog iskaza utvrđeno da nije tražio nikakvu zdravstvenu zaštitu, da su sportske aktivnosti bile dopuštene 3 puta tjedno tijekom šetnje, da je mogao igrati nogomet sat vremena, školovati se, da je imao pristup biblioteci, da je dobivao 4 šampona, što mu je bilo nedostatno jer se tuširao svaki dan, da je ventilacija bila dobra jer je na novo napravljena, da su mogli boraviti vani sat vremena ujutro i sat vremena popodne, da je tijekom zime u sobama bilo toplo, jer kaznionica ima podno grijanje, a tijekom ljeta u sobama postoji ventilacija koja se može upaliti radi rashlađivanja, da je postojao i dnevni boravak gdje su svaku večer mogli ići gledati TV, koji su mogli gledati i u sobama;

zaključio da bi proizlazilo postojanje olakšavajućih čimbenika kojima se nadomješta činjenica da je tužitelju u razdoblju od 23. siječnja 2012. do 14. ožujka 2012. te od 14. studenog 2012. do 18. studenog 2012. na raspolaganju bio osobni prostor površine između 3 m2 i 4 m2, kao i da je tuženica osigurala da ostali uvjeti izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Glini u razdobljima kada je tužitelju na raspolaganju bilo više od propisanih minimalno 4,00 m2 osobnog prostora budu primjereni jer je tužitelj imao pristup svježem zraku i dnevnom svjetlu, kao i sportskim aktivnostima te ostalim sadržajima poput čitanja i gledanja TV programa, međutim, kraj činjenice da je sud vezan Odlukom USRH posl. br. U-III 5222/2020 od 15. siječnja 2025. kojom je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da su tužitelju povrijeđena prava zajamčena odredbom čl. 23. i 25. Ustava RH te odredbom čl. 3. Europske Konvencije i za vrijeme boravka u Kaznionici u Glini u razdoblju 23. siječnja 2012. do 12. rujna 2014., zaključio je da tužitelju pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava na tjelesni i duševni integritet te prava na dostojanstvo u smislu odredbe čl. 1100. st.1. ZOO zbog ukupno provedenih 959 dana na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Glini u neprimjerenim uvjetima.

21. Posljedično, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo na satisfakciju (čl. 1100. st.1. ZOO) zbog izdržavanja kazne zatvora u neprimjerenim uvjetima jer mu je time prouzročena patnja koja nadilazi patnju inherentnu samom lišenju slobode, i to za provedenih 1015 dana na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi, 384 dana na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u Varaždinu te 959 dana na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Glini dakle za ukupno 2358 dana te je tužitelju dosudio neimovinsku štetu u zatraženom iznosu naknade od 6,64 EUR po danu, cijeneći tako zatraženi iznos primjerenim u smislu odredbe čl. 1100. st.2. ZOO, pa je posljedično tužitelju dosuđen iznos od 15.657,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora tuženici, tj. od 24. srpnja 2012. do isplate (čl. 1103. ZOO), dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu štete u daljnjem zatraženom iznosu od 1.138,95 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, kao akcesornim potraživanjem odbijen kao neosnovan.

22. Takav činjenična i pravna utvrđenja u pogledu osnovanosti zahtjeva prihvaća i ovaj sud.

23. Prema odredbi članka 3. Europske Konvencije nitko se ne smije podvrgnuti mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni a prema odredbama članka 23. i članka 25. Ustava RH nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja odnosno sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

24. Prema članku 74. st.3. ZIKZ prostorije u kojima borave kaznenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

25. Pri tome je u postupku bilo nužno utvrditi da li su uvjeti u zatvoru povrijedili tužiteljevo dostojanstvo odnosno da li su prekršene navedene odredbe Konvencije i Ustava RH pri čemu treba imati u vidu načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) koja su izražena u presudi Muršić protiv Hrvatske (broj zahtjeva 7334/13. od 20. listopada 2016.) obzirom da se radi o sličnom činjeničnom supstratu.

25.1. Prema načelnim stajalištima ESLJP zauzetim u navedenoj presudi trpljenje i poniženje koji su povezani sa izdržavanjem kazne zatvora moraju nadilaziti stupanj trpljenja i poniženja koji su u takvim slučajevima neizbježni. Slijedom navedenog potvrđen je standard od 3 m2 osobnog prostora po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika. Nadalje manja površina od 3 m2 se smatra nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Europske Konvencije a oborivost ove pretpostavke moguća je uz kumulativno ispunjenje uvjeta; da je smanjenje osobnog prostora od 3 m2 kratko, povremeno i minimalno; da je takvo smanjenje popraćeno dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima; odnosno da je osoba smještena u ustanovi koja se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode odnosno da ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta boravka u zatvoru.

25.2. Pri tome treba imati u vidu da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Huber protiv Republike Hrvatske ponovio utvrđenja iz predmeta Muršić protiv Republike Hrvatske a prema kojem do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Europske Konvencije dolazi kada je površina osobnog prostora koji je na raspolaganju osobi koja izdržava zatvorsku kaznu manja od 3 m2, a koje pretpostavke se može pobiti samo ako su određeni čimbenici kumulativno ispunjeni, ako su smanjenja potrebnog najmanjeg osobnog prostora od 3 m2 kratka, povremena i minimalna.

26. Činjenice vezane za uvjete boravka tužitelja u navedenim kaznenopravnim ustanovama i osobni prostor tužitelja su utvrđene prvenstveno na temelju priložene dokumentacije u spisu i saslušanjem tužitelja. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude točno naveo po određenim vremenskim periodima broj zatvorenika u prostoriji i njezinu kvadraturu na temelju čega je i utvrdio broj dana boravka u takvim uvjetima koji se mogu smatrati povredom članka 3. Europske Konvencije odnosno povredom njegovih osobnih prava koje opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za svaku kaznenopravnu ustanovu posebno.

27. Prvostupanjski sud je vezano za boravak tužitelja u Kaznionici u Lepoglavi pravilno utvrdio da su u trajanju od 792 dana uslijed nedostatka osobnog prostora, koje nije bilo kratkotrajno niti povremeno, tužitelju povrijeđena prava zajamčena odredbom čl. 23. i 25. Ustava RH te čl. 3. EK, kao i čl. 73. st.3. ZIKZ jer je kod tužitelja došlo do prekoračenja one nužne količine patnje i poniženja koje je neizbježno povezano sa zakonitim lišenjem slobode, odnosni da su uvjeti u kojima je tužitelj boravio za istog predstavljali oblik poniženja i u određenoj mjeri nečovječnog postupanja uslijed čega je povrijeđeno njegovo ljudsko dostojanstvo.

28. Nadalje, imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je tužitelj kroz 384 dana boravka u Zatvoru u Varaždinu, imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora a navedeno razdoblje ne može se smatrati kratkim, povremenim ili minornim periodom, već upravo suprotno, isto i po ocjeni ovog suda predstavlja „per se“ povredu ustavnog i konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora pa su neosnovani su žalbeni navodi tužene kojima pobija navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda navodeći da za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u navedenim ustanovama tužitelju nisu povrijeđena konvencijska i ustavna prava iz razloga postojanja kompenzacijskih mjera (higijena, bavljenje sportom, praćenje tv programa, tisak i sl.) odnosno da u postupku nije dokazan pravni osnov zahtjeva. Pri tome, valja navesti i da je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Ik - I-599/11-5 od 14. rujna 2012., donesenim povodom tužiteljevog zahtjeva za sudsku zaštitu podnesenog za vrijeme boravka u Zatvoru u Varaždinu, u kojemu je tužitelj prigovorio smještajnim uvjetima za vrijeme izdržavanje kazne zatvora, utvrđeno da je došlo do nezakonitosti u primjeni čl. 74. st. 3. ZIKZ koji se odnosi na spavaonicu propisane kvadrature i kubikaže te je Zatvoru u Varaždinu zabranjeno ponavljanje iste.

29. Iako je prvostupanjski sud u odnosu na boravak tužitelja u Kaznionici u Lepoglavi za 223 dana kada je tužitelj imao na raspolaganju više od 4 m2 osobnog prostora imajući u vidu da prema praksi ESLJP površina osobnog prostora predstavlja tek polaznu točku za ocjenjivanje primjerenosti uvjeta boravka u zatvoru te da je za ta razdoblja potrebno imati u vidu i ostale okolnosti tužiteljevog boravka u Kaznionici u Lepoglavi, utvrdio da tužitelj svojim iskazom nije potkrijepio tužbeni navod da bi u njegovoj zatvoreničkoj sobi nedostajalo dnevnog svjetla zbog premalenih prozora a da bi umjetno svjetlo bilo nedostatno te da se tužitelj ne žali ni na koju okolnost boravka u Kaznionici u Lepoglavi, osim prenapučenosti, kao i da bi iz očitovanja Kaznionice u Lepoglavi u pogledu ostalih uvjeta tužiteljevog boravka tijekom izdržavanja kazne zatvora u toj ustanovi, proizlazilo da je tuženica neoptimalne prostorne kapacitete nadomjestila slobodom kretanja zatvorenika te pristupom tjelesnoj aktivnosti i drugim sadržajima, te je nadalje, u odnosu na boravak tužitelja u Kaznionici u Glini utvrdio da bi proizlazilo postojanje olakšavajućih čimbenika (prema praksi ESLJP) kojima se nadomješta činjenica da je tužitelju u određenom razdoblju na raspolaganju bio osobni prostor površine između 3 m2 i 4 m2, te da je tuženica osigurala da ostali uvjeti izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Glini u razdobljima kada je tužitelju na raspolaganju bilo više od odredbom čl. 74. st.3. ZIKZ propisanih minimalno 4,00 m2 osobnog prostora budu primjereni jer je tužitelj imao pristup svježem zraku i dnevnom svjetlu, kao i sportskim aktivnostima te ostalim sadržajima poput čitanja i gledanja tv programa, prvostupanjski sud je, i prema pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključio da je vezan Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-5222/2020 od 15. siječnja 2025. kojom je Ustavni sud utvrdio da su tužitelju povrijeđena prava zajamčena odredbom čl. 23. i 25. Ustava RH te odredbom čl. 3. Europske konvencije za vrijeme boravka u Kaznionici u Lepoglavi od 13. prosinca 2007. do 13. listopada 2010., osim za razdoblje kada je tužitelj bio u bijegu (točka 17.2. Odluke USRH) dakle osim za naprijed navedenih 792 dana i za preostala 223 dana, odnosno zbog ukupno provedenih 1015 dana te za vrijeme boravka u Kaznionici u Glini u razdoblju 23. siječnja 2012. do 12. rujna 2014., zbog ukupno provedenih 959 dana (točka 19.1. Odluke USRH), budući to proizlazi iz čl. 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne Novine“ broj: 99/99. i 29/02.), pa su stoga žalbeni navodi tužene da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu uvjeta boravka tužitelja u zatvoru u Kaznionici u Lepoglavi i Kaznionici u Glini, neosnovani.

30. Tužitelj je počinjenjem kaznenog djela uzrokovao svoj boravak u zatvoru, ali nije utjecao na uvjete smještaja koje mora osigurati tužena na način propisan ZIKZ, odnosno na način da se ne povređuju prava zatvorenika propisana Konvencijom.

31. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju trpljenje i poniženje povezano s izdržavanjem kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi, u Zatvoru u Varaždinu i Kaznionicu u Glini u ukupnom trajanju od 2358 dana prešlo neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru čime je došlo po povrede konvencijskih i ustavnih prava tužitelja, proizlazi da je pravilno sud prvog stupnja zaključio da isto predstavlja povredu dostojanstva tužitelja čime je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade i to upravo u dosuđenom iznosu.

32. U vezi s tim, neosnovane su tvrdnje tuženice da u postupku nije utvrđeno da bi tužitelju, uslijed boravka u navedenim zatvorima i kaznionicama, nastala šteta u smislu pogoršanja zdravstvenog stanja, psihičkog poremećaja, straha i slično, a temeljem čega bi imao pravo na naknadu štete jer kraj činjenice utvrđene povrede prava tužitelja zajamčenih odredbom čl. 23. i 25. Ustava RH te prava iz čl. 3. Europske konvencije zbog uvjeta u zatvoru i s obzirom na trajanje takvih uvjeta kojima je tužitelj bio podvrgnut, sasvim je jasno da je isto uzrokovalo duševne boli zbog povrede prava osobnosti, pa tužitelj nije bio dužan dokazivati konkretne štetne posljedice poput pogoršanja zdravstvenog stanja, psihičkih posljedica i slično.

33. Prema odredbama čl. 1100. st.1. i 2. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete pri čemu će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

33.1. U pogledu visine pravične novčane naknade treba pažljivo cijeniti sve okolnosti slučaja ali isto tako imati u vidu sudsku praksu ESLJP u činjenično i pravno sličnim predmetima (o tome Ustavni sud RH, poslovni broj: U III-1328/24. točka 9.4., U III- 2196/23., U III-1676/18.) pri čemu iznosi naknada koje dosuđuju domaći sudovi mogu biti niži od onih koje uobičajeno dosuđuje ESLJP pod uvjetom da nisu nerazumni u usporedbi s naknadama koje dosuđuje ESLJP u istovjetnim ili sličnim slučajevima ( Ustavni sud RH, U III-3292/20.).

33.2. Stoga, imajući u vidu praksu ESLJP koju je u sličnim predmetima zbog povrede čl. 3. Europske Konvencije taj sud dosuđivao (Ulemek protiv Hrvatske br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019; Muršić protiv Hrvatske r. 7734/13, presuda od 20. listopada 2016.; Longin protiv Hrvatske br. 49268/10 presuda od 6. studenog 2012, te Cenbauer protiv Hrvatske, broj 73786/91 presuda od 9 ožujka 2006.), uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta koje su prethodno navedene, uz primjenu odredbe čl.1100. st.1. i 2. ZOO ovaj sud utvrđuje da je dosuđeni iznos od 15.657,12 EUR primjereni iznos pravične novčane naknade slijedom čega je žalba tužene i u tom dijelu neosnovana.

34. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st.2. i čl. 155. ZPP a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.).

35. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbama pobija, to je valjalo odbiti kao neosnovane žalbu tužitelja i žalbu tužene i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

36. Zahtjev tužitelja i zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl.166. st.1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP budući sa žalbama nisu uspjeli.

Pula - Pola, 27. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Bruno Franković