REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-171/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Patriziji Muždeka Funčić, u pravnoj stvari tužitelja LOŠINJ-BETON d.o.o. u stečaju, Mali Lošinj, Priko 63, OIB: 22126413829, kojeg zastupa punomoćnik Igor Bezjak, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pezić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Oluić, Pezić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja te tuženika osobno uz punomoćnika, 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nevenke Jukić sa sjedištem u [adresa], posl. br. Ovrv-6735/2021, UPP/OS-Ovrv-5/2021 od 5. prosinca 2023., u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 48.128,48 EUR zajedno sa zateznim kamatama i troškovima te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija u cijelosti.

II. Nalaže se tužitelju LOŠINJ-BETON d.o.o. u stečaju, Mali Lošinj, Priko 63, OIB: 22126413829, naknaditi tuženiku ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.763,87 EUR, u roku od 15 dana, dok se tuženik s preostalim zahtjevom za naknadnom parničnog, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, kao ovrhovoditelj 13. studenog 2023. podnio protiv tuženika, kao ovršenika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave i to računa broj 20/1/1 od 19. srpnja 2021. radi isplate iznosa od 48.128,48 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. srpnja 2021, pa do isplate te troškovima, iz razloga što tuženik nije podmirio dug po izdanom računu. Javni bilježnik Nevenka Jurić sa sjedištem u [adresa], donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-6735/2021 , UPP/OS-Ovrv-5/2021 od 5. prosinca 2023., a po prigovoru tuženika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

2. Tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, osporio osnovanost osnove i visinu tražbine te je istaknuo da ne postoji dugovanje tuženika spram tužitelja jer da se nikada nije nalazio u poslovnom odnosu s istim. Ujedno je naveo da tužitelj zlorabi procesna prava podnošenjem neosnovanog prijedloga za ovrhu na nekretninama tuženika te upisom zabilježbe pokretanja takvog postupka u zemljišne knjige pa da na navedeni način pokušava iznuditi tuženika. Također je naveo da tužitelj ničim nije dokazao postojanje svog navodnog potraživanja prema tuženiku, slijedom čega predlaže pobijano rješenje o ovrsi staviti izvan snage i ukinuti provedene radnje, odnosno postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv– 3714/2023 od 22. veljače 2024., ispravljenog rješenjem od 28. veljače 2024., stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene radnje, a postupak je u tom dijelu nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Nadalje, Općinski građanski sud u Zagrebu se rješenjem posl. br. Povrv-2001/2024 od 4. veljače 2025. oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu te je isti ustupio stvarno i mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u Rijeci.

4. Podneskom od 26. rujna 2025. tužitelj je naveo da su tuženik, tadašnji zastupnikom po zakonu tužitelja KI te ĐI zaključili Sporazum 5. svibnja 2020. u kojem da su ugovorne strane dogovorile uvjete kupnje zemljišta, njegovog prijenosa, stjecanja prava vlasništva te prava i obveza, rokove, jamstva za izgradnju dvaju stambenih objekata na prethodno kupljenom zemljištu/parcelama označene kao k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Sukladno navedenom Sporazumu, obveza ĐI je bila financirati gradnju na dva objekta na način da se novac isplaćivao tuženiku, a koji novac je tuženik trebao isplaćivati tužitelju, a što da proizlazi iz odredbe čl. 6. st. 3. istog, kao i Ugovora o građenju po sistemu „ključ u ruke“ zaključenog između tužitelja i ĐI **.**.2020. u kojem da je u odredbi čl. 8. istog, utvrđeno da će se plaćanje vršiti sukladno Sporazumu od 5. svibnja 2020.

5. Podneskom od 27. listopada 2025. tuženik se očitovao na navode tužitelja te je naveo da tuženik nikada nije od tužitelja naručio izvođenje radova koji su predmet ovog postupka, kao niti da se s tužiteljem po toj osnovi nalazio u bilo kakvom poslovnom odnosu. Između stranka da nikada nije sklopljen Ugovor o građenju koji sukladno odredbi čl. 620. st. 2. Zakona o obveznim odnosima mora biti sklopljen u pisanom obliku. Potom, tuženik navodi i sve da su se stranke nalazile u poslovnom odnosu da bi njegov tužbeni zahtjev bio neosnovan. Navodi da je tužitelj izdao fiktivne račune isključivo s ciljem da pokrene izvansudsku ovrhu na nekretnini tuženika te upiše zabilježbu pokretanja tog postupka u zemljišnim knjigama, a sve kako bi osnivač i bivši zastupnik po zakonu tužitelja prisilili tuženika da mu izvrši plaćanja koja od njega potražuje bez valjane osnove. Tužitelj da je istu stvar, bez postojanja stvarnog poslovnog odnosa, u odnosu na isto gradilište, fiktivni račun izdao i majci tuženika te protiv nje pokrenuo izvansudsku ovrhu na nekretninama i upisao zabilježbu takve ovrhe u zemljišnim knjigama. Dakle, tužitelj da je u odnosu na jedan dio radova izvedenih na predmetnom gradilištu izdao račun tuženiku, a drugi njegovoj majci, iako da je sa investitorom gradilišta ĐI imao sklopljen Ugovor o izvođenju radova po sistemu „ključ u ruke“.

5.1. Nadalje je naveo da su se tuženik, KI i ĐI u odnosu na predmetne nekretnine, nalazili u poslovnom odnosu temeljem Sporazuma te da se odredbom čl. 4. istog tuženik obvezao osigurati ĐI pravo vlasništva nad predmetnim građevinskim česticama oznake zk. č. br. 535/33 i zk. č. br. 535/35 k. o. [katastarska općina] te ishoditi projektnu dokumentaciju i pravomoćne građevinske dozvole, a što da je i učinio. Također je naveo da su predmetnim Sporazumom jasno ugovorili i razdijelili obveze svake od ugovornih strana pa da je tuženiku na ime ispunjenja obveza ugovorenih u odredbi čl. 4. Sporazuma, trebalo od ukupne naknade koju se investitor obvezao isplatiti, pripasti iznos od 300.000,00 EUR, a koji iznos da tuženik nikada nije dobio.

5.2. Izvođenje svih građevinskih radova sukladno tom Sporazumu da je bila obveza ugovorena između ĐI kao naručitelja i EI, odnosno njegovog trgovačkog društva Lošinj beton d.o.o., kao izvođača radova, slijedom čega da su isti 14. rujna 2020. sklopili Ugovor o građenju po sistemu „ključ u ruke“ kojim se tužitelj investitoru obvezao izvesti sve radove na predmetnim objektima uključujući radove koje su predmet ovog postupka. Nakon što je tuženik ispunio svoje obveze iz odredbe čl. 4. Sporazuma, navodi da je sudjelovao u daljnjim poslovnim odnosima između investitora ĐI i tužitelja kao izvođača radova, isključivo kao zaposlenik tužitelja te da je tužitelj sve dogovore vezano uz svoj angažman vršio sa investitorom koji da mu je dio radova plaćao u gotovini, a dio na račun o čemu je izvještavao tuženika. Tako navodi da je investitor ĐI, koji je u nekom trenutku radi nelikvidnosti tužitelja, preuzeo obvezu plaćanja podizvođača građevinskih radova te da je isti mailovima o plaćanjima izvještavao tužitelja i tuženika. U prilog svojih tvrdnji tuženik je dostavio zapisnik Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju od 5. prosinca 2023., a iz kojega da je razvidno kako ĐI precizira da je od ukupno ugovorene naknade iz Sporazuma tuženiku predao samo dva puta iznos od po 80.000,00 EUR, odnosno ukupno 160.000,00 EUR dok je ostali dio ugovorene naknade plaćao izravno izvođačima i kooperantima. Svjedok da je također iskazao kako je u odnosu na prve dvije uplate od po 80.000,00 EUR sve bilo prema dogovoru, nakon čega su uslijedili problemi vezani uz pomanjkanje radnika, materijala i slično. Dakle, tužitelj da je investitoru ĐI prestao uredno izvršavati preuzete obveze radi čega je ĐI nadalje izravno plaćao izvođenje radova i nabavku materijala.

6. Podneskom od 27. studenog 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika te je naveo da je odredbom čl. 2. Sporazuma ugovoreno kako će upravo tužitelj izvoditi građevinske radove na izgradnji predmetnih stambenih objekata. Nadalje je istaknuo da je najvažnije to što je odredbom čl. 6. st. 3. predmetnog Sporazuma izričito ugovoreno kako će sva sredstva plaćanja od strane ĐI osobno preuzimati tuženik, a koji ima obvezu tim primljenim sredstvima isplatiti i izvođača radova, odnosno BI u ime i za račun izvođača radova (tužitelja). Ugovorom o izvođenju radova i to odredbom čl. 8. da je određeno kako će se plaćanje radova vršiti sukladno prethodno navedenom Sporazumu, slijedom čega navodi da je tuženik imao obvezu sva sredstva plaćanja od strane ĐI osobno preuzeti te iz tih sredstava isplatiti tužitelju sredstva za izvođenje radova, a iz kojeg razloga tuženik ne može tvrditi kako nije bio u poslovnom odnosu s tužiteljem. Glede tvrdnje tuženika da su izdane fakture fiktivne, tužitelj navodi da je predmetni račun izdan za radove koje je tužitelj izvršio sukladno Sporazumu i Ugovoru o građenju, iz kojeg razloga navodi da isti nije fiktivan te da nedvojbeno ima svoje uporište u pravnom poslu.

6.1. Nadalje tvrdnje tuženike da je isti ispunio sve obveze koje je preuzeo prema ĐI te da mu je na ime ispunjenja obveza iz Sporazuma imao pripasti iznos od 300.000,00 EUR, a koji da mu se tužitelj obvezao isplatiti, tužitelj navodi da je evidentno da tuženik brka stranke, odnosno da tumači svoj odnos sa ĐI, a ne s tužiteljem. Stoga, navodi da eventualna potraživanja tuženika prema ĐI nisu predmet ovog postupka.

6.2. Glede navoda tuženika da nakon što je ispunio svoje obveze iz Sporazuma od 5. svibnja 2020. da je u daljnjim odnosima između ĐI i tužitelja sudjelovao isključivo kao zaposlenik tužitelja, kao i da je ĐI u nekom trenutku zbog nelikvidnosti tužitelja preuzeo obvezu plaćanja podizvođača građevinskih radova, a da je tuženik od sredstava koje je zaprimio od ĐI u iznosu od 160.000,00 EUR uspio naplatiti samo jedan dio svojeg potraživanja, tužitelj navodi da je netočna teza tuženika da je on (u bilo kojem trenutku) u odnosima između ĐI i tužitelja djelovao samo kao zaposlenik tužitelja.

6.3. U konačnici, tužitelj opetovano ukazuje sudu i tuženiku na odredbu čl. 6. st. 3. Sporazuma od 5. svibnja 2020. u kojoj da je suglasno utvrđeno kako će tuženik od ĐI preuzimati sva sredstva plaćanja te iz istih isplaćivati sredstva za kupoprodajnu cijenu i sredstva za izvođenje radova (u omjeru 300:500). Tuženik je tvrdio kako je ĐI u nekom trenutku prestao vršiti plaćanja zbog nelikvidnosti tužitelja, a što da je u potpunosti netočno te ističe kako nije potkrijepljeno bilo kakvom dokumentacijom niti iskazom ĐI danom u drugom postupku.

6.4. U odredbi čl. 7. st. 1. toč. 2. Sporazuma od 5. svibnja 2020. u pogledu dinamike plaćanja, navodi da je navedeno da će se 10% od ukupno ugovorene vrijednosti odnosno cjelokupne investicije iznos od 80.000,00 EUR, a od kojih je 500.000,00 imalo pripasti tužitelju, isplatiti nakon ispunjenja uvjeta navedenih u predmetnoj točki uz napomenu da će izvođač (tužitelj) završiti pripremne i zemljane radove odnosno široki iskopi za postavu objekata, iskop bio pročistača, bazena i ceste i prvu fazu armirano betonskih radova. Iz navedenog, tužitelj navodi da je razvidno da su radovi koji je tužitelj izveo, upravo oni radovi koje je prema Sporazumu u toj fazi i morao izvesti, kao i da su isti izvedeni u fazi u kojoj je tuženik zaprimao sredstva od ĐI te je iste jednim dijelom morao proslijediti tužitelju.

6.5. Nadalje navodi da je upravo ĐI u svojem iskazu danom 5. prosinca 2023. u drugom postupku naveo kako za prve dvije uplate od po 80.000,00 EUR raspolaže potvrdama da je tuženik iste primio. U konačnici, nesporno je da je tužitelj radove koji su predmet izdanog računa doista i izveo. Slijedom navedenog, isti je, a prema odredbama Sporazuma za izvedene radove trebao zaprimiti sredstva od tuženika. Također, tužitelj navodi da je tuženik priznao kako je primio sredstva od ĐI u iznosu od 160.000,00 EUR, čime je ovu činjenicu učinio nespornom. Obzirom da je prema Sporazumu od 5. svibnja 2020. dio svakog iznosa koji zaprimi od ĐI tuženik imao obvezu proslijediti tužitelju, navodi da je nedvojbeno da postoji obveza tuženika da tužitelju isplati upravo utuženi iznos.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 362.624,00 kn/48.128,48 EUR s osnove utuženog računa broj 20/1/1 izdanog 19. srpnja 2021. na ime tuženika, s dospijećem također 19. srpnja 2021. i to za izvedene radove širokog iskopa i iskopa za bazen, zatrpavanje u naspi, iskop, jama za separator, iskop za temelje potpornog zida, rad rovokopača na deponiranju i ravnanju iskopnog materijala.

8. Među strankama nije sporno da su iste s jedne strane te ĐI s druge strane, bile u poslovnom odnosu temeljem Sporazuma zaključenog 5. svibnja 2020. Također, nije sporna činjenica da je predmetnim Sporazumom predviđen model financiranja prema kojem investitor vrši uplate, a tuženik preuzima sredstva i sudjeluje u njihovoj raspodjeli u svrhu plaćanja kupoprodajne cijene i izvođenja radova. Nije sporna niti činjenica da je ĐI temeljem predmetnog Sporazuma prve dvije rate tuženiku uplatio sukladno odredbi čl. 6. st. 3. Sporazuma, a da je nakon toga investitor zbog problema u realizaciji projekta, trećim osobama direktno isplaćivao sukladno uputama tuženika. U konačnici, nesporna je i činjenica da su radovi specificirani u utuženom računi zaista izvedeni, a što je u svom iskazu potvrdio i sam tuženik.

9. Međutim, sporna je osnovanost osnove, kao i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos za izvedene radove, obzirom da tuženik tvrdi da je nakon uplate iznosa od 160.000,00 EUR direktno njemu i to zbog nelikvidnosti tužitelja, sva plaćanja preuzeo ĐI kao investitor koji je potom uplate vršio direktno dobavljačima, izvođačima i podizvođačima. Sporno je postoji li između tužitelja i tuženika izravni obveznopravni odnos iz kojeg proizlazi obveza tuženika na isplatu utuženog iznosa, odnosno sporno je odlučna činjenica je li tuženik bio posrednik u financijskom tijeku sredstava između investitora i izvođača ili je pak preuzeo samostalnu obvezu raspodjele i isplate sredstava. Također, sporno je u koju fazu isplate od ugovorenih deset bi sukladno Ugovoru o građenju spadali radovi specificirani u utuženom računu.

10. Na temelju ocjene svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

11. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u materijalnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu te je proveden dokaz saslušanjem tuženika ZI te svjedoka ĐI i EI.

12. Uvidom u Sporazum zaključenog 5. svibnja 2020. (stranica 236-246 i 325- 335 spisa), sud je utvrdio da je isti zaključen između ĐI s jedne strane i tuženika te EI s druge strane te da isti predmetnim Sporazumom ugovorne strane utvrđuju uvjete kupnje zemljišta, njegovog prijenosa, stjecanja prava vlasništva te prava, obveze, naknade, rokove, jamstva za izgradnju dvaju stambenih objekata na prethodno kupljenom zemljištu te upis hipoteke, kao i sredstva osiguranja financiranja izgradnje i izvođenja radova. Nadalje, uvidom u odredbu čl. 6. st. 3. istog, proizlazi da sporazumne strane suglasno utvrđuju da će sva sredstva plaćanja od strane ĐI osobno preuzimati ZI, sve sukladno odredbi čl. 6. i 7. Sporazuma, a koji ima obvezu tim primljenim sredstvima isplatiti dio sredstava kojima se isplaćuje kupoprodajna cijena nekretnina iz Ugovora o kupoprodaji i dio sredstava za izvođenje radova sukladno Ugovoru o izvođenju radova „ključ u ruke“ i to izvođaču radova, odnosno BI u ime i za račun izvođača radova, a koji će osobno i u ime i za račun izvođača radova ĐI izdati potvrdu za svaku primljenu uplatu javno bilježnički ovjerenu.

13. Uvidom u Ugovor o građenju po sistemu „ključ u ruke“ od 14. rujna 2020., (stranica 247-257 spisa), sud je utvrdio da su stranke istog ĐI kao naručitelj i tužitelj kao izvođač, kao i da dostavljena preslika istog nije potpisana od strane naručitelja. Iz odredbe čl. 1. istog, proizlazi da je izvođač preuzeo obvezu izvođenja dvaju stambenih građevina sa bazenima po sistemu „ključ u ruke“ za ukupno ugovoreni iznos od 500.000,00 EUR, kao i da ukupna investicija iznosi 800.000,00 EUR te da sukladno zaključenom Sporazumu iznos od 300.000,00 EUR se odnosi na zemljišta sa svom projektnom dokumentacijom i priključcima, slijedom čega da će se plaćanje vršiti sukladno omjeru 300:500 EUR, a sve temeljem usuglašene dinamike koja je ugovorene odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora te je istom ugovoreno da će primatelj uplate, sukladno svakoj izvršenoj uplati/transakciji, izdati potvrdu o primitku uplaćenih mu sredstava ovjerenu od javnog bilježnika, sukladno zajedničkom Sporazumu od 5. svibnja 2020. Nadalje, uvidom u odredbu čl. 8. Ugovora o građenju, proizlazilo bi da se prve dvije rate, odnosno isplate u iznosu od 80.000,00 EUR (10% ukupno ugovorene vrijednosti), isplaćuje nakon dobivanja sredstava osiguranja i sklapanja sporazuma o osiguranju novčane tražbine, dok se druga rata isplaćuje po pravomoćnosti građevinske dozvole za oba objekta te ishođenih i plaćenih priključaka, prijave gradilišta te nakon dobivanja odgovarajućih sredstava osiguranja. Slijedom ugovorenog, sud utvrđuje da bi radovi specificirani u utuženom računu ulazili u treću ratu koja bi obuhvaćala isplatu po završetku armirano-betonskih radova, zidarskih, tesarskih i izolaterskih, a o čemu je izvođač trebao pisanim putem obavijestiti naručitelja. Stoga, tvrdnja tužitelja da se radi o izvedenim radovima koji bi ulazili u prve dvije rate, kada je investitor direktno uplatio tuženiku u dva navrata ukupan iznos od 160.000,00 EUR, nije osnovana. Da je tome tako, proizlazi i iz iskaza svjedoka ĐI koji je decidirano iskazao da je prve dvije rate u iznosu od po 80.000,00 EUR isplatio tužitelju prije početka izvođenja radova i to 17. rujna 2020.

14. Iz provedenog dokaza saslušanjem svjedoka ĐI, kao investitora saslušanog na ročištu održanom 10. ožujka 2026. (stranica 481-482 spisa), proizlazi da je isti putem oglasnika stupio u kontakt s tuženikom te da je u ožujku 2020. prvi puta došao na lice mjesta, gdje da su ga dočekali tuženik i KI. Kako je primarni projekat bio prodan, tuženik da mu je ponudio drugu nekretninu iz kojeg razloga su započeli poslovni odnos, slijedom čega da su on sa jedne strane te tuženik i KI sa druge strane, zaključili Sporazum kojim su se tuženik i KI obvezali da će zajedno izvršiti izgradnju dvije kuće za najam, a da navedeno u konačnici parnične stranke nisu izvršile. Prema predmetnom Sporazumu, cijena da je bila ugovorena u iznosu od 800.000,00 EUR (uključujući i PDV) i koja je obuhvaćala sve, počevši od kupnje zemljišta, geodetskih radova, priključaka te građevinskih i obrtničkih radova te nadzora. Tako da je bilo ugovoreno da će se cijena isplatiti u deset rata od po 80.000,00 EUR, a koja je obuhvaćala deset faza. Njegova obveza da je bila da pri završetku svake faze uplati ratu od 80.000,00 EUR, time da je jedini izvođač radova u početku bio tužitelj. Prve dvije rate od po 80.000,00 EUR da je isplatio prije početka radova, odnosno 17. rujna 2020. i to tuženiku na ruke. Međutim, svjedok je iskazao da su odmah krenuli problemi jer nije bilo materijala, radnicima nije bio plaćen smještaj i slično. Prvotno da je odbijao avansirati radove te je zahtijevao koncem 2020. da parnične stranke izvrše obračun. Iz navedenog razloga je naveo da su se on i parnične stranke 4. siječnja 2021. sastali u Zagrebu kada su ga stranke molile da nastave sa radovima, budući su radnici već otišli sa gradilišta. On da je pristao na taj kompromis te je iskazao da je od tada prema naputku tuženika vršio plaćanja dobavljačima, radnicima i svima ostalima direktno i to prema uputi tuženika, kao i da bi istoga dana sačinio tablicu u kojoj je bilo navedeno što je platio i kome te bi tu tablicu potom proslijedio tuženiku. Iskazuje da je platio sve račune za koje mu je tuženik javio, s time da je napomenuo da su tuženik i KI uzimali gotovinu te da u konačnici on ne zna njihove međusobne odnose, odnosno kako su se isti prebijali. Utuženi račun, koliko mu je poznato, navodi da nije došao u njegove ruke, a iskazuje i da je došao, da ga osobno ne bi platio već samo po naputku tuženika. Svjedok je ujedno iskazao da ukupno postoji 40 prikaza plaćanja koje je izvršio tuženiku te ukupno 198 transakcija kao i da za svaku uplatu postoje evidencije. Također je iskazao da mu je tuženik izdao 9 potvrda, koje su ovjerene po javnom bilježniku i to za ukupan iznos od 720.000,00 EUR dok da zadnju potvrdu ovjerenu po javnom bilježniku mu nije izdao za iznos od 80.000,00 EUR, uz obrazloženje da mu je tako savjetovao odvjetnik. Tuženik da je koordinirao radove na gradilištu te iskazuje da osobno tuženik nije imao nikakve primjedbe na izvedene radove. Prema njegovim saznanjima, svjedok je naveo da su tuženik i KI bili su dugogodišnji prijatelji, kao i da ima saznanja da je između istih došlo do problema, budući je KI tražio novac koji se odnosio na radove na predmetnom gradilištu. Nakon prve dvije uplate koje su išle direktno tuženiku, iskazuje da su ostale uplate išle kako trećim osobama tako i tuženiku te KI te da je istima uglavnom plaćao u gotovini, a što da je također navedeno u tablicama u kojima je bila naznaka da li je bilo uplaćeno na račun ili u gotovini, kao i da u konačnici nikada nije bilo pritužbi glede tablica od strane tuženika.

15. Iz iskaza svjedoka EI, bivšeg zastupnika po zakonu tužitelja saslušanog na ročištu održanom 10. ožujka 2026. (stranica 483-484 spisa), proizlazi da se utuženi račun odnosi na iskop bazena, temelja kuće, separatore, potporni zid i ravnanje materijala, a koje radove da je izvršio 2020. ili 2021. Kada mu se predoči Sporazum na listu 325 spisa, svjedok iskazuje da je isti potpisao te da su tuženik i on imali dogovor da izrade objekte za g. ĐI. Njegova obveza da je bila izvesti zemljane radove i konstrukciju objekata, a da je dogovor bio da će plaćanje vršiti tuženik. Također je iskazao da je dogovor bio da će se zemljani radovi platiti na kraju. Iz tog razloga navodi da je račun izdan na kraju završetka radova, iako da su se specificirani radovi iz utuženog računa izvršili na početku. Svjedok je iskazao i da mu je tuženik neke radove isplatio, međutim iskazuje kako mu nije isplatio za radove iz utuženog računa. Inače, tuženik i on da su imali prijateljski odnos te iskazuje kako nije mislio da će završiti na sudu već da mu se jednostavno više nije javljao na telefon.

16. Iz iskaza tuženika ZI saslušanog na ročištu održanom 10. ožujka 2026. (stranica 484-485 spisa), proizlazi da on ne gradi već da je kupio zemlju te da je njegova obveza bila da napravi parcelaciju i projekat. Budući da je bio u dobrim odnosima s KI, navodi da se KI ugurao te da su oni zajedno obvezali ĐI. Njegova obveza da je bila ugovorena za iznos od 300.000,00 EUR i to da je obuhvaćalo izradu parcelacije, izradu projekata i prodaju zemljišta, a KI da je ugovorio gradnju za iznos od 500.000,00 EUR, slijedom čega da su tužitelj i ĐI zaključili Ugovor o izvođenju radova. Prva rata koju mu je isplatio ĐI u iznosu od 80.000,00 EUR da se odnosila za zemljište te da se druga rata u istom iznosu odnosila za projektnu dokumentaciju. Od te druge rate, tuženik je iskazao da je KI isplatio u gotovini iznos od 10.000,00 EUR (ne zna točno za što) jer da ga je isti tražio te još iznos od 100.000,00 kn za materijal (ciglu). Nadalje je iskazao da je utuženi račun zaprimio od KI te da misli da je odgovorio da nije u poslovnim odnosima sa tužiteljem te je iskazao da je i u trenutku gradnje bio djelatnik tužitelja. ĐI da je htio da on to sve prati iz razloga što je tužitelj već duže vrijeme bio u blokadama. Tuženik je iskazao kako je točno da je njemu i KI investitor slao tablice izvršenih plaćanja te da su on i KI odobravali plaćanja jer su to bili Karlovi kooperanti. Iskazuje da utuženi račun nije naveden u tablicama, ali da ne znam iz kojeg razloga, kao i da su poslovi iz utuženog računa izvršeni. Tablice da se krenula raditi krajem 2020., a do tada da je bio roh bau faza. Također je iskazao da su utuženi radovi izvršeni u rujnu i listopadu 2020., a račun da je izdan u srpnju 2021., slijedom čega je iskazao kako nije bio dogovor da će se zemljani radovi naplatiti na kraju već je iskazao da je KI ostao „kratak“, iz kojeg razlog da je račun izdao u srpnju 2021. te navodi da je isti htio uzeti kompletnu njegovi imovinu, kao i imovinu njegove majke. Na upit suda zašto je onda izdao 9 potvrda, tuženik je iskazao da ĐI plaćao drugima, a ne njemu, kao i da mu je KI rekao "nemoj ništa uzimati", a misli na ove ostale rate, te da mu je rekao "pusti, napravit ćemo objekte pa ćemo mu poslije nabiti VTR". Tuženik je u konačnici naveo da on sa tužiteljem nije u poslovnom odnosu te da smatra da kada je KI shvatio da neće naplatiti VTR, da je utuženi račun poslao njemu.

17. Iskaz svjedoka ĐI, sud je cijenio kao krucijalan te vjerodostojan i to posebno u dijelu u kojem isti opisuje strukturu projekta, tijek investicije i način plaćanja, budući je isti detaljno opisao nastanak poslovnog odnosa, način ugovaranja cijene i fazno plaćanje investicije, pri čemu njegov iskaz u bitnome odgovara sadržaju Sporazuma i Ugovora o građenju. Posebno je vjerodostojan dio iskaza u kojem navodi da je prilikom plaćanja tuženik bio uključen u koordinaciju i davanje uputa vezanih uz ista. Sud njegov iskaz prihvaća i u dijelu u kojem navodi da je vršio isplate tuženiku, budući da je taj dio iskaza potkrijepljen i drugim izvedenim dokazima, uključujući tablice plaćanja i međusobno podudarne iskaze ostalih sudionika. Nadalje, iz iskaza svjedoka ĐI proizlazi da su prve dvije rate investicije u iznosu od po 80.000,00 EUR isplaćene izravno tuženiku dok je nakon nastalih poteškoća u realizaciji projekta, model plaćanja djelomično izmijenjen na način da je investitor daljnja plaćanja vršio prema uputama tuženika, uključujući i izravna plaćanja dobavljačima i sudionicima u gradnji. Takav način postupanja stranaka ukazuje da je došlo do konkludentne izmjene načina izvršavanja ugovorne odredbe čl. 6. st. 3. Sporazuma, budući da su stranke faktično odstupile od inicijalno predviđenog modela isključivog preuzimanja i raspodjele sredstava od strane tuženika.

18. Iskaz svjedoka EI, sud prihvaća u dijelu u kojem potvrđuje postojanje Sporazuma, njegov sadržaj te činjenicu da su stranke Sporazuma ugovorile model realizacije projekta izgradnje dvaju stambenih objekata za investitora, kao i da je tuženik bio uključen u sustav plaćanja i koordinacije financijskih tijekova projekta. Sud nadalje prihvaća iskaz svjedoka u dijelu u kojem navodi da su radovi koji su predmet utuženog računa stvarno izvedeni, budući da je taj dio iskaza podudaran s iskazom svjedoka ĐI, kao i iskaza samog tuženika. Također, sud prihvaća iskaz svjedoka u dijelu u kojem navodi da je Sporazumom bilo predviđeno da se plaćanja u okviru projekta odvijaju preko tuženika, koji je primao sredstva od investitora i sudjelovao u njihovoj daljnjoj raspodjeli. Međutim, sud uzima u obzir činjenicu da je svjedok bio zastupnik po zakonu tužitelja u relevantnom razdoblju, zbog čega je isti zainteresiran za ishod postupka, osobito u dijelu u kojem interpretira pravnu prirodu odnosa između stranaka.

19. Sud iskaz tuženika ocjenjuje kao djelomično vjerodostojan te djelomično i proturječan izvedenim dokazima. Sud prihvaća iskaz tuženika u dijelu u kojem opisuje opću strukturu projekta, postojanje Sporazuma te činjenicu da je investitor bio izvor financiranja predmetne gradnje, budući da je navedeno u skladu s ostalim izvedenim dokazima. Sud također prihvaća dio iskaza u kojem tuženik navodi da su plaćanja u određenom dijelu vršena i prema trećim osobama, što je potvrđeno i iskazom svjedoka ĐI. Međutim, sud ne prihvaća kao vjerodostojan iskaz tuženika u dijelu u kojem tvrdi da između njega i tužitelja ne postoji nikakav poslovni odnos.

20. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da su:

- radovi specificirani u utuženom računu stvarno izvedeni,

- isti nisu obuhvaćeni niti evidentirani u tablicama plaćanja,

- investitor nakon početnih uplata (prve dvije rate u ukupnom iznosu od 160.000,00 EUR) postupa, odnosno vrši plaćanja uglavnom izravno trećim osobama i to prema uputama tuženika,

- tuženik ne osporava da je bio uključen u sustav plaćanja, nego osporava postojanje odnosa s tužiteljem.

21. Sud pri tome cijeni da je tuženik i dalje zadržao aktivnu ulogu u koordinaciji i usmjeravanju plaćanja, međutim, utvrđuje da je investitor nakon nastupanja problema glede izvođenja radova (nedostatak materijala i radnika), preuzeo dio kontrole nad izravnim isplatama, što upućuje na promjenu ugovorenog odnosa isplate sukladno stvarnim okolnostima provedbe projekta. U odnosu na navod da bi odredbom čl. 6. st. 3. Sporazuma došlo do usmene izmjene, sve sukladno odredbi čl. 286. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. , 29/18., 126/21., 114/22. i 153/22; dalje: ZOO), slijedom čega je u konkretnom slučaju došlo do faktično izmijenjenom načinu izvršavanja ugovorene obveze, a koji je prihvaćen ponašanjem svih sudionika projekta, uključujući investitora, tuženika, kao i izvođača radova. Prema tome, kako iz iskaza svjedoka ĐI proizlazi da je zbog poremećaja u realizaciji projekta on kao investitor kasnije izravno plaćao dobavljače i izvođače radova, to je utvrđeno da je model plaćanja odstupio od prvotno ugovorenog. Stoga, sud iskaz svjedoka EI prihvaća samo u dijelu u kojem opisuju opći tijek projekta i izvođenje radova, dok ga ne prihvaća u dijelu u kojem se tumači pravna priroda obveza tuženika.

22. Ujedno valja istaći da trostrani pravni odnos na koji se tužitelj poziva ne predstavlja preuzimanje obveze tuženika da iz vlastitih sredstava podmiruje tražbine tužitelja, već uređuje način izvršenja plaćanja od strane investitora, pri čemu je nakon promijenjenih okolnosti tuženik imao organizacijsku i koordinacijsku ulogu u provedbi mehanizma plaćanja. Stoga, okolnost da su plaćanja investitora vršena sukladno uputama tuženika, kao i da je tuženik sudjelovao u operativnoj koordinaciji gradilišta, ne čini ga dužnikom predmetne tražbine. Iz načina izvršavanja Sporazuma proizlazi da je tuženik imao ulogu posrednika u financijskom toku, bez preuzimanja vlastite i neposredne obveze plaćanja tužitelju, posebno jer je tijekom realizacije projekta došlo do odstupanja od prvotno ugovorenog modela plaćanja, pri čemu je investitor izravno plaćao dio obveza prema dobavljačima i izvođačima.

23. Stoga, sud zaključuje da tužitelj nije dokazao postojanje obveznopravnog odnosa između njega i tuženika koji bi predstavljao pravni temelj za isplatu utuženog potraživanja. Ujedno valja istaći da tužitelj tijekom predmetnog dokaznog postupka nije niti tvrdio da bi tuženik zadržao ili nepravilno raspodijelio sredstva namijenjena tužitelju, kao što valja istaći da je investitor parničnim strankama isplaćivao iznose u gotovini te da na takve isplate investitora parnične stranke nisu imale primjedbe.

24. Također, sud nadalje posebno cijeni okolnost da je utuženi račun izdan otprilike devet mjeseci nakon završetka radova na koje se isti odnosi. Takvo postupanje, prema ocjeni suda, nije u skladu s uobičajenom poslovnom i građevinskom praksom, osobito u situacijama kada je između stranaka ugovoren fazni model izvođenja i plaćanja radova, sve sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o građenju, kojim je predviđeno da se svaka faza radova obračunava i naplaćuje po njezinom dovršetku. Sud smatra da bi, u okviru tako ugovorenog modela, bilo životno i poslovno očekivano da se računi ispostavljaju sukcesivno po završetku pojedinih faza radova, a ne naknadno i vremenski znatno odgođeno. Posebno je značajno da iz provedenog dokaznog postupka nije razvidno da bi postojali objektivni razlozi koji bi opravdali tako dug vremenski razmak između izvršenja radova i izdavanja računa, niti je svjedok KI uopće objasnio zbog čega je došlo do takvog odstupanja od ugovorenog faznog modela. Također, tužitelj nije dokazao postojanje posebnog dogovora kojim bi predmetni radovi bili izdvojeni iz ugovorene dinamike plaćanja.

25. Sama činjenica izvedbe predmetnih radova nije dostatan dokaz da za te radove nije već izvršena naknada kroz ranija plaćanja u okviru ukupno ugovorenog iznosa od 500.000,00 EUR, osobito imajući u vidu da je investitor iskazao da je cjelokupni ugovoreni iznos od 800.000,00 EUR isplaćen, a nakon čega da su parnične stranke napustile gradilište, kao i da je parničnim strankama plaćanja vršio u gotovini. Također, investitor i tuženik su suglasno iskazali da su tijekom izvođenja radova vođene evidencije plaćanja u kojima predmetni račun nije evidentiran, kao i da je isti izdan naknadno, a što je protivno ugovorenoj dinamici plaćanja. U takvim okolnostima je ostala nedokazana tvrdnja tužitelja da predmetni račun predstavlja zasebnu nepodmirenu tražbinu.

26. Slijedom iznijetog, sud ocjenjuje da naknadno i odgođeno izdavanje računa, u okolnostima kada je projekt već u znatnoj mjeri bio u fazi izmijenjenog financijskog tijeka i poremećenih odnosa među sudionicima, dovodi u sumnju da vrijednost tih radova nije već obuhvaćena ranijim isplatama izvršenim u okviru ugovorenog trostranog odnosa. Uzimajući u obzir navedeno, sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je utužena tražbina dospjela na način predviđen Ugovorom o građenju, niti da je njezino naknadno fakturiranje u skladu s ugovorenim faznim modelom plaćanja. Okolnosti utvrđene u predmetnom dokaznom postupku upućuju da je spor među parničnim strankama posljedica poremećenih međusobnih interesa kao sudionika poslovnog pothvata, odnosno naknadnih sukoba njihovih interesa te prema stavu ovog suda provedeni dokazi ne upućuju da su obje parnične stranke postupale isključivo vođene općim načelom obveznog prava savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

27. Sud je imao u vidu da tuženik nije osporavao da predmetni radovi nisu izvedeni, kao što isti nije niti osporavao da je sudjelovao u realizaciji plaćanja na način da je sukladno njegovim uputama investitor uglavnom direktno uplaćivao trećim osobama. Međutim, navedene okolnosti ne dokazuju postojanje nepodmirene tražbine prema tuženiku, odnosno ne dokazuju tuženikovo svojstvo dužnika. Tužitelj je bio upoznat s takvim načinom postupanja te je navedeno i prihvatio bez inzistiranja na zadržavanju prvotnog modela isplata (čl. 286. st. 2. i čl. 319. st. 2. ZOO-a). Također, tužitelj nije dokazao da je utuženo potraživanje na bilo koji način stavio u taj obračunski režim, kao što nije niti tvrdio da je od tuženika ili investitora zahtijevao da utuženi račun uključi u sustav plaćanja.

28. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 7. i 221.a ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. U smislu navedenih odredaba ZPP-a, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti. Dakle, pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Teret dokaza da je izveo radove specificirane u utuženom računu je tužitelj dokazao. Međutim, odlučnu činjenicu da je tuženik dužnik u konkretnom poslovnom odnosu, tužitelj nije dokazao.

29. Slijedom iznijetog, a kako tužitelj nije dokazao osnovanost osnove svog tužbenog zahtjeva, odnosno da je tuženik u konkretnom poslovnom odnosu dužnik, sud je temeljem odredbi čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 7. st. 1. ZPP-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan te je sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika te odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.

30. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka ĆI, II i CI, kao i građevinskog vještačenja na okolnost da su radovi specificirani u utuženom računu stvarno izvedeni te je odbio i dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnosti visine tužbenog zahtjeva raspravnim rješenjem od 10. ožujka 2026., kao suvišne te smatrajući činjenično stanje predmetnog postupka dovoljno utvrđenim, rukovodeći se da je dužan provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova (čl.10. ZPP-a).

31. Odluku o parničnom trošku sud je donio pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, budući je tuženik u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23; u nastavku teksta: Tarifa), a u skladu s vrijednosti predmeta spora te zatraženom trošku. Tuženiku je priznat opravdan i stvarno nastali troška postupka i to za sastav prigovora od 6. prosinca 2023. (Tbr. 11. toč. 1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR, za sastav obrazloženog podneska od 27. listopada 2025., 4. prosinca 2025. i 20. siječnja 2026., svaki u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 9. prosinca 2025. te 10. ožujka 2026., svaki u iznosu od 1.000,00 EUR, (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te trošak PDV-a u iznosu od 1.500,00 EUR (Tbr 42.Tarife), što ukupno iznosi 7.500,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 263,87 EUR, što sveukupno iznosi 7.763,87 EUR. Nadalje, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe, sve sukladno odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama, („Narodne novine“ broj: 118/18.) te istome nisu dosuđene zatezne kamate na iznos dosuđenog troška parničnog postupka s obzirom da iste nije zatražio, slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

Rijeka, 27. travnja 2026.

Sutkinja

Patrizia Muždeka Funčić

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).