Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska, Kralja Petra Krešimira IV br. 2

P-1111/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Angeli Koštro kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb OIB: 02535697732 zastupane po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku iz Splita, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Dragana Marina, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tužene AB, odvjetničke vježbenice, dana 27. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I\ Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. „Odredba članka 11.3. Završne odredbe, Ugovora o kreditu broj 9012022704 od 12. listopada 2006. godine zaključenog između tužitelja PB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika P rivredna banka Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici PB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 151,19 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.10.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje du lje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.„

II\ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.856,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. travnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Tužiteljica PB podnijela je tužbu protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja i isplate, dana 13. listopada 2024. godine u kojoj navodi da je kao korisnica kredita zaključila s tuženom Ugovor o kreditu broj 9012022704 dana 12. listopada 2006. godine kojim tuženica odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a koji kredit je zaključen na rok otplate od 84 mjeseca. Navodi da je čl. 11. 3. završne odredbe predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita kao jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da se radi o tzv. Ulaznoj naknadi na koju da je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici da je na ime ulazne naknade prilikom isplate kredita naplaćen od strane tužene iznos od 151,19 eura (1 % od iznosa kredita). Navodi da je spornim člankom 11. 3. Ugovora o kreditu regulirana obveza tužiteljice na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita . Navodi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji da je unaprijed pripremljeno od strane tužene kao trgovca i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana, a sve to sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a koji da je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navedenim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača , dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. Ulazne naknade ništetne. Navodi da je sve to tužiteljici ponuđeno po principu „uzmili ili ostavi“ na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljeni ugovor. Navodi da tužena nije prezentirala koje je ona sve troškove imala u svezi s postupkom odobravanja kredita, niti je tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Ističe da tužiteljica nije imala mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, te da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine utuženog potraživanja. Navodi da je točno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu broj 9012022704 dana 12. listopada 2006. godine, ali ističe da nije točno da bi tužitelj bio u nepovoljnijem položaju prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Navodi da je tuženik kao trgovac je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se pokrivaju tom naknadom a da su u pitanju razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su trošak djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita što da uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podatka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditno stanje zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obaveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva, a koji troškovi da se pokrivaju tom naknadom. Ističe da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za njegovu uslugu, a na koju tuženik ima pravo sukladno njegovim internim propisima sastavljenim u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i ZZP koji obrađuju pitanje naknade obrade kredita. Navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade jer da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju od 13. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu kredita ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona. Navodi da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite dopuštena naknada za obradu kredita, te da je preciznije definirana ta naknada, Navodi da je nesporno da je iznos naknade obrade kredita tužiteljici bio poznat odmah prilikom, sklapanja ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i da nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koji iznos da je prihvatio potpisom ugovora o kreditu. Ističe da sam iznos ulazne naknade koji se potražuje tužbom (151,19 eura) u odnosu na isplaćeni iznos kredita od 24.500,00 CHF ne predstavlja iznos koji bi u tolikoj mjeri bio značajan za ravnotežu među strankama. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u presudu Vrhovnog suda RH (list 5-9), knjigovodstvenu karticu (list 10-29), ugovor o kreditu broj 9012022704 (list 31-42), te izveo dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke (list 65-66). Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan

Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica sklopila namjenski ugovor o kreditu 2006. godine i to za kupnju automobila. Utvrđeno je da je kredit bio u švicarskim francima (CHF), te da se radilo o pripremljenom ugovoru kojeg da je tužiteljica pročitala i potpisala. Tužiteljica da je platila i ulaznu naknadu za obradu kredita jer je taj iznos odbijen od iznosa odobrenog kredita, ali da se ne može sjetiti tog iznosa. Tužiteljica da nije pojedinačno pregovarala vezano za ovu odredbu o ulaznoj naknadi. Iz iskaza je utvrđeno da je ta odredba bila unaprijed pripremljena u ugovoru o kreditu od strane banke. Utvrđeno je da službenik banke nije tužiteljici objasnio koji se konkretno troškovi pokrivaju ulaznom naknadom.

Iskazu saslušane tužiteljice ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da je ista iskazivala životno, logično, te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu. Među parničnim strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu dana 12. listopada 2006. godine broj 9012022704 na iznos od 24.500,00 CHF, a koji kredit je odobren za kupnju novog automobila.

Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom čl.11. 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita tzv. „ulazna naknada“ u visini od 1 % od iznosa kredita, kao i činjenica da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 151,19 eura koji iznos je razvidan iz priložene knjigovodstvene kartice (list 10).

Naprotiv, sporno je pitanje je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, te je istaknut prigovor zastare. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81 st. 1 i st. 2, Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 70/07- dalje ZZP)propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87 st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da i odredbom čl. 4 Direktive st. 2. 93/13 EEZ od 05. travnja 1993 godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene

Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv . tipskim unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi čl. 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22-udaljnjem tekstu ZOO) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Sud je analizirajući odredbu čl. 11. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu u visini od 1 % od iznosa kredita, stava da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“ što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

Obzirom da pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Naime, Sud Europske unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine utvrdio da je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se stoga naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog i bez kojih to ne bi bio taj ugovor za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koji ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe svakako se ubraja i odredba o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu iako ulaze u ukupne troškove kredita za potrošače.

Isto tako u presudi broj C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine Sud EU je utvrdio da je čl. 3 stavak 2. 1 Direktive 93/123 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima .

Nadalje, u presudi broj C-84/19, C-229/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020 godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbama čl. 4. st. 2 Direktive EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. Stoga analizirajući provedene dokaze ovaj sud je utvrdio da je odredba čl. 11.

3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući u vidu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njen sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Naime, za pitanje je li ugovorna odredba pa tako i odredba o tzv . ulaznoj naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade već prvenstveno činjenica da je ta ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi lili ostavi“, a ujedno je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Naprotiv, ne samo da je ugovorenom tzv. ulaznom naknadom nisu pokriveni , plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita obzirom da svi troškovi odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala i slično, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, te tužitelju nije jasno niti nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada i što se tom naknadom zaista plaća. Naime, ukoliko bi se iz tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se ujedno pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o kreditima, kao i sama obrada kredita, a što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta.

Ujedno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ( Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetu ugovornu odredbu o naknadi za kredit o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja.

Nadalje, bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 03/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje i iskustvo pojedinog potrošača, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kao kreditora, koji se primjenjuju na kredite koji se sklapaju, pa stoga svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači, koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, obzirom da su plaćanja učinjena temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem,

U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je tuženik isticao tijekom postupka ovaj sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 3020 godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužiteljice niti nije počeo teći, a sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, ovaj sud je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Osim toga treba naglasiti da tužiteljica u svakom slučaju ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi s time da se sukladno odredbi čl. 328 ZOO- a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

Imajući u vidu da je tuženik na prethodno opisani način povrijedio interes i prava tužiteljice jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada i to u visini od 1 % od iznosa kredita o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je stoga ta odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

Visinu utuženog potraživanja ovaj sud je utvrdio uvidom u priloženu dokumentaciju, a u koju je ovaj sud imao uvid i koju u cijelosti smatra mjerodavnom i vjerodostojnom. Naime, predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren kredit u iznosu od 24.500,00 CHF iz čega nedvojbeno proizlazi da je 1 % od navedenog iznosa predstavlja iznos od 245,00 CHF. Osim toga treba istaknuti da je navedeni iznos predmetne naknade evidentiran u knjigovodstvenoj kartici pod brojem konta 1240072400 iz koje je razvidna uplata navedene naknade u iznosu od 1.139,14 kn , a koji iznos odgovara iznosu od 245,00 CHF uz primjenu tečaja u tom trenutku 1 CHF= 4,649558 kn, pa je slijedom navedenog ovaj sud je isto prihvatio kao osnovano, te tužiteljici dosudio na ime plaćene ulazne naknade za obradu kredita iznos od 151,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2006. godine do isplate.

Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 325 st. 1. ZPP-a u svezi d odredbom čl. 81 st. 1 i st. 2 ZZP-a, čl. 84 ZZP-a , odredbom čl. 87 st. 1 ZZP-a odredbom čl. 2, 4 st.2 i čl. 5 Direktive Vijeća 93/13EEZ, odredbom čl. 295 ZOO-a, čl. 323 st. 1. ZOO-a i čl. 1115 ZOO-a ovaj sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 11. 3. predmetnog ugovora o kreditu od 16. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade u visini od 1 % od iznosa kredita.

Tužiteljici je dosuđen parnični trošak sukladno čl. 154, st. 1. ZPP-a imajući u pri tome u vidu vrijednost predmeta spora i važeću odvjetničku tarifu i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. toč.1., za sastav podnesaka od dana 20. ožujka 2025. i dana 17. ožujka 2026. svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 8. toč.1., za zastupanje na ročištima dana 22. listopada 2025., dana 26. siječnja 2026., dana 12. ožujka 2026. i dana 14. travnja 2026. svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 9. toč.1., koji iznosi uvećani za 25 % PDV-a čine trošak od 1.750,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama što čini ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 1.856,18 eura.

Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05)53/96., 29/99., 173/03. i 88/05) počevši od dana dospijeća do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05).

Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a u svezi s čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14). Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak obzirom je tužitelj ica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Makarska, 27. travnja 2026. godine

Sudac

Angela Koštro

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348 ZPP-a).

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335 ZPP-a).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. U spis