REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-773/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21.4.2026. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 27.4.2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu Br. 832-53256625 sklopljenog 03.05.2019. između tužitelja OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.00%, maksimalno 900,00 HRK. Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi troškove javnobilježničke pristojbe i nagrade kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog ugovora i naplatu tražbina iz istog ( sudske troškove i pristojbe i dr.) koji bi eventualno nastali."

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 119,45 EUR ( slovima: sto devetnaest eura i četrdeset pet centi) odnosno trošak obrade kredita sa zateznim kamatama računajući od 03. svibnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 321,07 ( slovima: tristo dvadeset jedan euro i sedam centi) sa zateznim kamatama počev od dana 27.4.2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj OT iz [adresa], u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je dana 03.05.2019. god. sa tuženikom Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, sklopio Ugovor o kreditu br. 832- 53256625, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 100.000,00 HRK. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate od 60 mjeseci u jednakim vremenskim intervalima .Tuženik je u članku 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.00% ,maksimalno 900,00 HRK. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle, kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz Ugovora o kreditu br. 832-53256625 koji se prilaže uz tužbu proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 900,00 HRK odnosno 119,45 EUR prema fiksnom tečaju konverzije. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ali ne osporava da je 3.5.2019. s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o kreditu te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, smatrajući da je previsoko naznačena jer se glavni zahtjev tužbe odnosi na povrat iznosa od ukupno 119,45 eura, a što predstavlja stvari imovinski interes tužitelja. Tuženik ističe i prigovor zastare te osporava činjenične navode tužbe i pravna tumačenja tužitelja. Smatra u potpunosti neosnovanim tvrdnje tužitelja kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna. Ističe da je ta odredba u potpunosti jasna, lako razumljiva i uočljiva te stoga nije niti nepoštena, a niti ništetna. Ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača, a u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora. Stoga predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te istog obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 3.5.2019. ( list 8-11 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 14- 69 spisa i 83-146 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 18.2.2026. ( list 167 spisa), te saslušanjem tužitelja na ročištu od 21.4.2026. ( list 171-172 spisa).

4. Uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 3.5.2019. ( list 8-11 spisa) sud je utvrdio da je u članku 5. da se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva, a što iznosi 1,00 % iznosa kredita, maksimalni iznos 900,00 HRK. Korisnik kredita se obvezuje snositi troškove javnobilježničke pristojbe i nagrade, kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog ugovora i naplatu tražbina iz istog ( sudske troškove i pristojbe i dr.), koji bi eventualno nastali.

5. Na pripremnom ročištu održanom 18.2.2026. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 119,45 eura jer je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

6. Saslušanjem tužitelja OT na ročištu za glavnu raspravu održanom 21.4.2026. godine ( list 171-172) sud je utvrdio da je tužitelj tijekom 2019. godine sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom, na rok od 5 godina. To je bio nenamjenski kredit, a tužitelju je trebao za renovaciju kuće, adaptaciju kupaone i neke druge radove na kući. U to vrijeme tužitelj je bio zaposlen kod svog oca u OPG-u. Ističe da kreditna sredstva nije koristio za svrhe poslovanja OPG-a, a niti za proizvodnju OPG- a u kojem je bio zaposlen. U to vrijeme nije bio obrtnik, a niti vlasnik trgovačkog društva. U banci mu je predočen unaprijed pripremljeni i napisani Ugovor o kreditu koji je tužitelj prije potpisivanja pročitao, ali ga nije u potpunosti razumio. Nije tražio dodatna pojašnjenja. Bilo mu je bitno da mu se kredit odobri i da može pristupiti renoviranju kuće u kojoj i dan danas živi sa obitelji. Nije znao da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jer ga nitko na to nije upozorio. To mu je bio prvi Ugovor o kreditu u životu. Ugovor je potpisao i nije mogao utjecati na ugovorne odredbe jer su mu u banci dali unaprijed pripremljeni i napisani ugovor koji je mogao prihvatiti ili odbiti.

7. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj nije imao status potrošača.

8. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

10. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

11. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 te je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena prilikom isplate kredita tužitelju u iznosu od 119,45 eura. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

14. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 62,50 eura, trošak sastava podneska od 11.7.2025. u iznosu od 62,50 eura, troškove zastupanja na ročištima od 18.2.2026. i 21.4.2026. u pojedinačnom iznosu od 62,50 eura, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 31,25 eura ( sve sa uključenim PDV-om od 25 %) te plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te na presudu u iznosu od 13,27 eura, odnosno sveukupno 321,07 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 27.4.2025.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika