REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ
Kralja Petra Krešimira IV br. 2
21300 Makarska
P-644/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu toga suda Lariju Glavašu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba i IČ, Bojanu Filipoviću, odvjetnicima iz Makarske, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne, usmene i javne rasprave zaključene 24. ožujka 2026., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude, 27. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. st. 2 Ugovora o kreditu br. 246- 27/2007 od dana 05.04.2006. g. koji su sklopili tužitelj SČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao kreditor, a koja glasi:
“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedan cijelih dvadeset i pet posto) iznosa kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana."
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju SČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 1230,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.4.2006.godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužiteljici naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od 1.330,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od 27. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 16. 6. 2025. navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, sklopila Ugovor o kreditu br. 246-27/2006 dana 05. travnja 2006. g. na iznos od 160.000,00 CHF. Dana 03.02.2016. sklopljen je aneks uz Ugovor o kreditu broj: 246-27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Navedeni kredit isplaćen je tužiteljici dana 21.4.2006. godine. Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom stambeni kredit. Prilaže Ugovor o kreditu br. 246-27/2006 od 05.04.2006.godine, Aneks uz Ugovor o kreditu br. 246-27/2006 od 03.02.2016., Isplatni nalog – obračun od 21.4.2006.godine. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 160.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Banke važeće na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obvezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Banke važeće na dan korištenja kredita. Predlaže se kao dokaz pregled prometa za klijenta. Ugovorne strane su člankom 5.st. 2 ugovorile troškove obrade kredita u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prije isplate kredita. Tužiteljica je predmetni kredit sklopila kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice. U tom pravcu predlaže saslušanje tužiteljice. U odnosu na naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.
2. Nadalje, odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti kreditoru troškove obrade kredita, jednokratno u iznosu od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedeni troškovi niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Predlaže se i saslušanje službenika tuženika pa u tom pravcu i zatražiti podatke od tuženika.
3. Dalje ističe da tuženik navedenim troškovima obrade nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a, te kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 5. st. 2 ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Ističe se da ništetnost spornih odredaba članka 5. st. 2 ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra NEPOŠTENOM, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP -a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također, tužiteljica smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 5. st. 2 ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužiteljica nikako nije mogla utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita.
4. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćene naknade iz priložene dokumentacije je razvidno da je tužiteljica s osnove naknade isplatila iznos od 1,25 % iznosa kredita odnosno 1230,61 Eura. Navedeno je osobito razvidno iz Potvrde banke koju je tuženik izdao tužiteljici dana 11.03.2025. godine, gdje se izrijekom navodi kako je plaćena navedena naknada upravo u utuženom iznosu i to 1,25 % od iznosa kredita, te iz isplatnog naloga – obračuna. Kao dokaz prilaže se Potvrda banke od dana 11.3.25., te Isplatni nalog – obračun od 21.4.2006.godine.
5. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su -IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost . Smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužiteljica predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliku je naknadu tužitelj isplatio tuženika prije isplate kredita dana 21.4.2006.g. temeljem čl. 5. st. 2 Ugovora o kreditu. Na navedenu okolnost tužiteljica se poziva i na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-673/23, Rev-1035/2024, Revd-1601/24 i Revd-1974/2023. Isprave na koje se poziva tužiteljica uložene su u predmetni spis (list. 7. -39. spisa).
6. U odgovoru na tužbu, tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Tuženik je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita 21. travnja 2006., dok je tužitelj ovu tužbu podnio 17. lipnja 2025., dakle više od devetnaest godina nakon plaćanja utuženog iznosa. Razvidno je da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare. Podredno, smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Tuženik osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Naime, Županijski sud u Zagrebu je u točki 14. obrazloženja rješenja od dana 5. listopada 2021. u postupku pod posl. br. Gž-1562/2021 donio odluku kojom je utvrdio da tužite lj treba dokazati status potrošača na koji se poziva: „14. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).“ Točno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je između tužitelja i tuženika je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita. Naime, tužitelj u tužbi navodi da je odredba članka 5. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelu pravednosti i poštenja i da se jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo. Tužitelj također navodi kako je navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/ 03). Tuženik osporava navode tuženika te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03.
7. Naime, da tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da naplatu naknade radi obrade kredita propisuje i Odluka o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga. Dokaz za navedeno je Odluka o naknadama. Odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Dakle, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju. Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ S obzirom na to da su ugovorne strane odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tuženik smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imao tuženik prilikom obrade kredita. Također se ističe da prema odredbi članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP/03-a ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu članka 61. stavka 1. ZZP/03-a ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam. Dakle, iz naprijed navedenih odredaba ZOO-a i ZZP-a 03 razvidno je da banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade.
8. Nadalje, odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Posebno se ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao naprijed citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti jednokratnu naknadu na temelju odredbe članka 1022. stavka 2. ZOO -a i članka 61. ZZP/03-a. Dokaz za to je Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014) Također, troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) . Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, propisano je: Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Prema odredbi članka 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). Trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12. stavka 2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Predlaže se u tom smislu od Hrvatske narodne banke zatražiti očitovanje (pomoć) o značenju efektivne kamatne stope (EKS), prema potrebi. S tim u vezi tuženik se poziva i na odredbu članka ZZP/03 -a kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, tuženik ističe da sukladno odredbi članka 84. ZPP/03-a nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ovdje upućuje i na odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje: „Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.
9. Tuženik ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. Odredbom čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio, donio je Od luke o naknadama kako je naprijed opisano, te je posljedično odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu s tužiteljem suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavak 2. ZOO), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa (iz članka 59. stavku 1. ZZP/03-a i članka 173. Zakona o bankama). U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na presudu Suda EU C -621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU odlučio je: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Poziva se na presudu suda EU C-621/17 od 3. 10. 2019.
10. Nadalje, Sud Europske unije je u presudi pod brojem C-186/16 (S i dr. protiv Banca Românească SA), odlučujući o valjanosti valutne klauzule iz ugovora o kreditu, a u odnosu na tumačenje čl. 4. stavak 2. Direktive 93/13, je utvrdio da se odredba treba tumačiti na način da je zahtjev za jasnom i razumljivom odredbom (formulacijom odredbe) ispunjen ako korisnik kredita odredbu razumije na formalnoj i gramatičkoj razini, „u pogledu njezina konkretnog dosega,“ na način da „prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.“ Dokaz za to je Presuda Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017. U točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU ponovio je pravni stav iz presude C-621/17 od 3. listopada 2019.: „Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Nadalje, u presudi broj C-565/2021 od 16. ožujka 2023. (Caixabank SA protiv X), Sud EU utvrdio je: „Članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je: za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.“ 11. Dakle, prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Strukturu te naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču. Navodi tuženika iz ovog odgovora na tužbu potvrđeni su sudskom praksom sudova u Republici Hrvatskoj. Tako je Županijski sud u Splitu u presudi pod posl. broj Gž -279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Županijski sud u Splitu u presudi Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021. u bitnome je isto odlučio. Dokaz je Presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. Županijski sud u Splitu također je presudom Gž-230/2023 od 9. veljače 2023. u istovrsnom sporu odbio tužbeni zahtjev, obrazlažući: „Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ -a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi. Nadalje, Trgovački sud u Osijeku u presudi pod posl. brojem P -2/2021 od 28. travnja 2022. odbio je tuženi zahtjev za utvrđenje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi pod posl. brojem Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. godine potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021, obrazlažući: „28. Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Budući da tuženik ima pravo naplatiti naknadu troškova radi obrade kredita, u daljnjem dijelu podneska obrazložit će se pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu. Naime, troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti , i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat.
12. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kon trola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom
1 0
partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Zbog naprijed opisanih troškova tuženika ne bi se mogle primijeniti niti presude Suda Europske unije broj: C-224/19 i broj: C-259/19 jer naknada radi obrade kredita odgovara troškovima tuženika. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Konačno, tuženik ističe da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 160.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 1.230,61 EUR. Tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. ZOO-a. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo je pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. U Izvodu iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV- 222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine je navedeno: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Također je obrazloženo presudom Vrhovnog suda RH Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. : „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ U prilog navedenom ide Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH posl br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., Presuda Vrhovnog suda RH Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015.
13. Tužiteljica u podnesku od 27. 10. 2025., odustaje od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine plaćene naknade prilikom realizacije ugovora o kreditu. Ističe da osporava u cijelosti prigovore tuženika, te se još jednom poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH i to na sjednici Građanskog odje la Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Prigovor zastare je neosnovan. Tijek zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom postupku , pa je prigovor tuženika u tom di jelu neosnovan. Čl. 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. Tako da niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Stoga se u cijelosti osporavaju sva tumačenja tuženika u odnosu na odredbu ZOO, a na koje odredbu se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu. U cijelosti se osporavaju navodi tuženika kako tužiteljica nije dokazala osnovanost svog zahtjeva, odnosno da ista tužbu temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Naime, da se tužiteljica u tužbi pozvala na odluke Vrhovnog suda RH koji se odnose upravo na tzv. ulazne naknade, te navod tuženika u tom dijelu u cijelosti je paušalan, neosnovan i u protivnost sa sudskom praksom u RH. U odnosu na status potrošača tužiteljica je predložila izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice kao stranke, izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika koji je osobno sudjelovao u sklapanja ugovora o tužiteljicom, te uvid u
1 1
dokumentaciju, te se ustraje kod navedenih dokaznih prijedloga, te se predlaže tuženiku dostaviti podatke o osobi koja je sudjelovala u ime tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljicom.
14. Dalje, u cijelosti se osporavaju navodi tuženika kako sklapanjem ugovora u kojem je navedena plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 1,25 % nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, te kako navedenim nije narušeno niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, te kako navedena ugovorna odredba nije protivna čl. 81 ZZP. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena, ništetna, a iz razloga navedenih u samoj tužbi, te ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Način ugovaranja odredbe o naknadi za obradu kredita, je ništava, a što je tužiteljica detaljno navela u samoj tužbi, te je u cijelosti neosnovano pozivanje tuženika kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je dopuštena pozitivnim propisima. Predmet ovog postupka nije nedopuštenost samog ugovaranja naknade, već način na koji je to tužen ik ugovorio, ne informirajući tužiteljicu o istom. Tuženik nije informirao tužiteljicu temeljem čega isti ima pravo na naplatu navedene naknade, temeljem kojih parametara je utvrđena naknada baš u određenom postotku, zašto u tom postotku, što se navedenom naknadom pokriva i zašto se ista opće plača. Tuženik je uvjetovao realizaciju kreditnog odnosa plaćanjem navedene naknade, te je time jasno kako je navedena ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, te ugovorne strane nisu dogovarale odnosno pregovarale o navedenoj odredbi. Tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovora, kojeg je sastavio tuženik. Ugovor je prilagođen potrošaču samo u dijelu koji se odnosi na ime potrošača, na iznos kredita, na godinu trajanja ugovora i na mjesečne anuitete odnosno početnu kamatnu stopu, a ostale odredbe ugovora su tipizirane i na iste potrošač nema nikakvog utjecaja, niti ih može mijenjati, a pogotovo je nepoštena odredba o visini ulazne naknade, a koju je tuženik samovoljno odredio u postotku od glavnice i uvjetovao realizaciju kredita plaćanjem navedene naknade. Tužiteljica u tužbi niti ne navodi da tuženik nije imao pravo na naknadu, niti navodi kako bi navedeno bilo zakonski zabranjeno. Tužitelj ica je tijekom postupka ukazala na način na koji je došlo do ugovaranja navedene odredbe u Ugovoru o kreditu, na način na koji je tuženik ugovorio način utvrđivanje visine navedene naknade, na način da nije informirana o načinu utvrđivanja visine naknade, već je naknadu jednostranim svojim odlukama utvrđivao tuženik. Pri tome tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga naplaćuje ulaznu naknadu, na koji način je ista utvrđena , temeljem kojih parametara i zašto baš u navedenom iznosu i postotku i na što se ista odnosi. Predmetna činidba neodrediva i neodređena, nejasna, istu je bez bilo kakvih tužitelju poznatih parametara utvrđivao i naplaćivao tuženik temeljem svojih Odluka na koje potrošač nije imao nikakvog utjecaja, te tužiteljica nije niti mogla realizirati kredit bez plaćanja navedene naknade. Sudu je još u tužbi ukazano kako je navedena situacija dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a osobito se još jednom ističe kako se o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista nije, a niti je mogla biti razumljiva pojedinačnom potrošaču, niti je jasna, te je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljici nije bio poznat točan iznos naknade, niti ju je tuženik upozorio i informirao o razlozima plaćanja ulazne naknade, niti utvrđivanje metodologije temeljem kojeg je utvrđena naknada upravo u tom iznosu, niti su stranke pregovarale, a niti je tuženik dopustio tužiteljici pregovaranje o navedenim odredbama ugovora, već je realizaciju ugovora uvjetovao plaćanjem naknade predviđene u Ugovoru, a čiju visinu je jednostrano odredio tuženik. Nije joj prezentirana naknada koja mu je naplaćena, nije joj prezentirano na koji način je ista utvrđena i zbog čega , na što se ista odnosi, za što se naplaćuje i sl., te tužitelj nije bio niti upoznat, a niti informiran o navedenom, a pogotovo ne na način kako to sada prezentira tuženik. Na navedenu okolnost ustraje se kod dokaznog
1 2
prijedloga za saslušanjem tužiteljice kao stranke i djelatnika tuženika koji je osobno sudjelovao u realizaciji predmetnog kreditnog odnosa.
15. U odnosu na navode tuženika kako je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, tužiteljica osporava navode tuženika u tom dijelu u cijelosti, te se ustraje kod svih navoda kako iz tužbe, tako i iz ranijeg dijela predmetnog podneska. Prije svega o ovoj odredbi nije se pregovaralo, nisu utvrđeni točni iznosi, nije određeno kako se došlo do tih iznosa i uz sve to tužitelj nije prezentirano što se navedenim podmiruje, a ponavlja se visina naknada je naplaćena sukladno Odluci tuženika u postotku od iznosa kredita, a koja Odluka tužiteljici nije prezentirana, niti je ista informirana od strane tuženika za postojanje navedene Odluke, već je tuženik uvjetovao isplatu kredita plaćanjem navedene naknade. Iznos ulazne naknade određen je Odlukom o naknadi tuženika, a u kojem dijelu tužiteljica na niti jedan način nije mogla sudjelovati niti utjecati na sadržaj istog, sve do pozivanja tuženika na iste u predmetnom odgovoru na tužbu. Osporavaju se i ostali navodi tuženika u ovom dijelu, te se ističe kako predmetna odredba nije bila lako razumljiva, niti lako uočljiva, a niti jasna. Iako je odredba čl. 5.točka 2. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu i troškove, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tom naknadom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade i troškova nije naznačen u samom ugovoru. Tužiteljica ističe da ništetnost spornih odredaba članka 5.točka 2. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužiteljica to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Je li tuženik imao neke troškove obrade kredita tužiteljica nema saznanja, ali zna da navedeno nije naznačeno u točnom iznosu u odredbi čl. 5 toč. 2 Ugovora o kreditu. Ponavlja se da tuženik i tužiteljica nisu pregovarali oko predmetne ugovorne odredbe, istu je tuženik stavio u svom tipskom ugovoru, a u kojem stranke nisu mogle pregovarati, te tužiteljici nisu dani i stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja, a kako to neosnovano navodi tuženik u svom odgovoru na tužbu. Tuženik nije postupao prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu nije postupak sukladno načelu savjesnosti i poštenja, tako da se osporavaju navodi tuženika i u tom dijelu. Činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran nije od nikakvog značenja za predmetni postupak, a niti javni bilježnik nije upozorio odnosno objasnio tužiteljici predmetnu ugovornu odredbu vezano za naknadu prilikom realizacije kredita. Nije sporna mogućnost ugovaranja ulazne naknade, već je nepošten način na koji je istu tuženik ugovorio i to je predmet ovog postupka, a kako je tužiteljica to obrazložila svojim navodima, te je u cijelosti neosnovano pozivanje na odredbe ZOO i ZZP, te se tužiteljica nema potrebe posebno ponavljati u svojim navodima. Da bi banka imala pravo naplatiti određenu naknadu treba o tome dogovarati i informirati potrošača, prezentirati mu navedene troškove, te u tom slučaju potrošač može svojom voljom ili pristupiti zaključenju ugovora o kreditu ili ne zaključiti. Tuženik je navedeno propustio učiniti, isti je u ugovor stavio navedenu odredbu, bez da je
1 3
pregovarao sa tužiteljicom o istoj, bez da je tužiteljici pružio bilo kakvu mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odluke, bez da ju je izvijestio što se plaća, zašto, kako, temeljem čega i sl., a što sve navedenu odluku čini nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik u odnosu na ugovorni odnos iz 2006.godine poziva se na Pravilnik iz 2014.godine, a koji nema nikakve veze sa predmetnim postupkom. Je li trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu tužiteljica nema saznanja, niti joj je tuženik navedeno ikada prezentirao Tuženik je naplatio ulaznu naknadu, bez bilo kakvog pregovaranja s tužiteljicom, bez informiranja tužiteljice, te je navedeno predmet ovog postupka odnosno predmet ovog postupka je nepoštenost navedene ugovorne odredbe. Svakako je neosnovano predlaganje da se od HNB zatraži očitovanje o značenju efektivne kamatne stope, te se tužiteljica istom protivi u cijelosti. Uz to se ističe kako sve navedeno tuženik je bio dužan prezentirati i informirati tužiteljicu prilikom realizacije ugovora o kreditu i prije naplate ulazne naknade, a ne u ovom odgovoru na tužbu. Stoga se osporavaju i svi prethodni navodi tuženika u cijelosti. Osporavaju se isto tako i pozivanja tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao i tumačenje čl. 296. ZOO, te se i u tom dijelu ustraje kod svih navoda iznijetih tijekom postupka. Tuženik nije imao, niti ima valjani pravni temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. To zasigurno nije postignuto stavljanjem dostupnim podatke koje se odnose na naknadu u poslovnim prostorijama tuženika, a ponavlja se stranke nisu pregovarale, niti je tužiteljica na bilo koji način mogla utjecati na čl. 5. Ugovora, već joj je tuženik uvjetovao isplatu kredita plaćanjem navedene naknade. Tuženik citira dio odluke Europskog suda br. C-621/17, a koja odluka nije opće primjenjiva u predmetnom slučaju. Prije svega o ovoj odredbi nije se pregovaralo, nisu utvrđeni točni iznosi, nije određeno kako se došlo do tih iznosa i uz sve to tuženik nije prezentirano što se navedenim podmiruje, kako je došao do tog iznosa i sl. Iznos ulazne naknade nije naveden u ugovoru, odluke tuženika nisu prezentirane tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica na niti jedan način nije mogla sudjelovati niti utjecati na sadržaj ugovora o kreditu i visini ulazne naknade, te je tuženik uvjetovao isplatu kredita plaćanjem navedene naknade. Predmetna ugovorna odredba protivno navodima tuženika nije ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, a nije bila niti određena, a niti odrediva, niti lako provjerljiva. U cijelosti se osporavaju i tumačenja tuženika presude suda EU C-186/2016 od 20.9.2017.godine i C-84/19 od 3.9.2020.godine i C-565/2021 od 16.3.2023.godine, a iz istih razloga kao prethodno navedeno. Pri tome presuda C-186/2016 opće se ne odnosi na naknade, već na valutnu klauzulu. Ističe se da navedena odredba opće nije predočena korisniku kredita, a pogotovo ne jasno, već je tuženik uvjetovao realizaciju kredita plaćanjem navedene naknade, te uz to tužiteljica nije niti mogla shvatiti ekonomske posljedice njezinog ugovaranja. Protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-279/2023 podnijet je prijedlog za dopuštenje revizije pod br. Revd-1429/2024 i dopuštena je revizija pred Vrhovnim sudom RH pod br. Rev-193/2025. To tuženik ne navodi u svom podnesku. Protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-1215/2020 podnijet je prijedlog za dopuštenje revizije pod br. Revd-3295/2021, te je dopuštena revizija pred Vrhovnim sudom RH pod br. Rev-77/2024. To tuženik ne navodi u svom očitovanju. Protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-279/2023 podnijeti je prijedlog za dopuštenje revizije pod br. Revd-1429/2024 i dopuštena je revizija pred Vrhovnim sudom RH pod br. Rev - 193/2025, a niti to tuženik ne navodi u svom odgovoru na tužbu. Presude Trgovačkog suda nisu primjenjive na predmetni postupak, pa se tužitelj nema potrebe posebno očitova ti na isto. Dakle, tuženik se poziva na sudske odluke protiv kojeg su dopuštene revizije i koje si starijeg datuma, a ne prihvaća odluke Vrhovnog suda RH na koje se poziva tužitelj u svojoj tužbi i koje se upravo odnose na predmetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.
16. Tuženik u odgovoru na tužbu objašnjava na što se odnosi naknada, a što je isti trebao prezentirati i informirati tužiteljicu prilikom sklapanja ugovora o kreditu, Dakako, to
1 4
nije dokaz da su navedeni troškovi u naplaćenom iznosu i nastali, a što je tuženik sve bio dužan prezentirati prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a to nije učinio. Navodi se da tuženik tek u odgovoru na tužbu taksativno, a ne u odnosu na konkretan ugovorni odnos navodi što se navedenom naknadom treba podmiriti, ali opet ne obrazlaže na koji način je utvrđena visina navedene naknade upravo u iznosu kojeg je tuženik naplatio temeljem nepoštene ugovorne odredbe. Stoga se osporavaju i svi ovi navodi tuženika u cijelosti kao neosnovani. Ovdje nije riječ o zabrani manjeg značenja, a kako to tuženik nastoji prezentirati, pa se i u tom dijelu osporavaju svi navodi tuženika kao neosnovani. Tuženik je nepoštena ugovorna strana, tuženik je nepošteni stjecatelj utuženog iznosa kojeg je naplatio temeljem nepoštene ugovorne odredbe, te sukladno tome tužitelj ica ima pravo na kamate od dana plaćanja navedene naknade do isplate, te se osporavaju u tom dijelu navodi i tumačenja istog. Ustrajući u cijelosti kod sv ih navoda predlaže se sudu nakon zaključenja raspravljanja u ovom predmetu donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezu tuženika naknaditi tužitelju parnične troškove uzrokovane ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
17. Tuženik je potom dostavio sudu podnesak u kojem ističe kako ne raspolaže podatcima o službeniku koji je sudjelovao kod zaključenja ugovora a tužiteljica je ustrajala na svojem zahtjevu i predloženim dokazima.
18. Na pripremnom ročištu održanom 13. 1. 2026., sud je odlučio prihvatiti prijedloge za izvođenje dokaza uz napomenu da se tijekom postupka može i odustati od izvođenja pojedinih dokaza ako je to suvišno za presuđenje. Nakon što je zaključen prethodni postupak, sud je odlučio najprije izvesti dokaz saslušanjem tužitelja što su stranke i predlagale u tužbi i odgovoru na tužbu. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. ožujka 2026. godine, ponovno u izočnosti uredno pozvanog tuženika, sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice nakon čega je i zaključeno raspravljanje u predmetnoj pravnoj stvari.
19. Sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava koje su stranke priložile u predmetni spis te je izveden i dokaz saslušanjem tužiteljice.
20. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev utemeljen.
21. Stranke su popisale parnične troškove.
22. Nije prijeporna među strankama aktivna i pasivna legitimacija jer su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 246-27/2006 dana 05. travnja 2006. g. na iznos od 160.000,00 CHF. Dana 03.02.2016. sklopljen je aneks uz Ugovor o kreditu broj: 246-27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Navedeni kredit isplaćen je tužiteljici dana 21.4.2006. godine. Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom stambeni kredit. Od strane tuženika nije učinjena spornim niti visina naplaćene ulazne naknade.
23. U ovom postupku je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva a kojom se traži od suda donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba u članku 5. st. 2 Ugovora o kreditu br. 246-27/2007 od dana 05.04.2006. g. koji su sklopili tužitelj SČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao kreditor, a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedan cijelih dvadeset i pet posto) iznosa kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana." U vezi s tim je i postavljen zahtjev za isplatu iznosa od 1230,61 EUR koliko je
1 5
isplaćeno od tužiteljice s osnove troškova obrade s tim da se od tužiteljice potražuju i kamate na taj iznos. Tuženik nije učinio spornim visinu zahtjeva za isplatu a koja se referira na iznos plaćen s osnova obrade, međutim, osporava zahtjev tužitelja da bi se radilo o postupanjima tuženika protivnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o bankama. Pored toga, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.
24. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja sud je stajališta kako nije utemeljeno istaknut ovakav prigovor. U tom pravcu ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine (Su-IV- 4/2020), prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Rad i navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim obzirom na odredbu članka 215. ZOO-a, kojom je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći i pravo zahtijevati isplatu. Stoga nije u zastari potraživanje tužitelja.
25. Pregledom i čitanjem kreditu br. 246-27/2007 od dana 05.04.2006. g. koji su sklopili tužiteljica SČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao kreditor, sud je utvrdio da su stranke člankom 5. stavak 2. Ugovora ugovorile da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno. Upravo u tom smislu i upire tužiteljica navodeći kako je takva odredba ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača jer se o ovakvoj odredbi nije niti pregovaralo a sam tuženik je ostavio sebi na dispoziciji određivanje visine naknade ne navodeći od čega se sastoji navedeni trošak kao niti zašto je baš određen taj iznos .
26. Člankom 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano je da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
27. Člankom 269. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05- 78/2015, dalje: ZOO), propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju a člankom 269. stavak 2. ZOO -a, propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je člankom 270. ZOO-a, propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
28. Točni su navodi tužiteljice prema kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, još 5. studenoga 2020. godine, donio zaključak broj. Su IV -308/2020, prema kojemu proizlazi da: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ 29. Uzimajući u obzir da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima,
1 6
što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je po izvršenom pregledu i čitanju odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se korisniku kredita (tužitelj), naplaćuje tzv. ulazna naknada prilikom prvog korištenja kredita sud je mišljenja kako sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe prethodno citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao neprijeporno jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a o istoj odredbi tužitelj niti je mogao pregovarati a niti utjecati na sadržaj iste.
30. Iz iskaza tužiteljice na ročištu 24. 3. 2026., proizlazi da kredit nije bio namijenjen niti poslovnoj niti poduzetničkoj aktivnosti te je tužiteljica kazala kako jest zaključila ugovor ali da je sve bilo pripremljeno, nije se o ničemu razgovaralo niti pregovaralo, niti joj je bilo tko iz banke rekao na što bi se odnosili ovi iznosi, kako je uopće u pitanju ta visina, niti na koji način su došli do toga, a osim što nitko nije niti pojašnjavao, da nije bilo niti kakvog pregovaranja u ovom smislu, zato smatra da ovo nije pošteno, a tako je i navedeno u tužbi, a ona sama misli i danas da ovakve odredbe nisu razumljive prosječnom potrošaču. Ona je realizirala ugovor, radi se o stambenom kreditu, s namjerom da isto bude iskazano u eurima, ali su joj tada rekli da idem na "švicarce" kako je to puno povoljnije za nju, a poslije je sve jasno što se dogodilo.
31. Nakon saslušanja tužiteljice evidentno je da se s njom nije pojedinačno pregovaralo oko odredbi ugovora o kreditu. Ugovor je dobila unaprijed sastavljen od strane banke, tipski ugovor, koji je pažljivo pročitala i uočila je odredbu o naknadi za obradu kredita. Međutim, nije dobila pojašnjenje na što se ti troškovi odnose. Takvim postupanjem banka je iskoristila svoj položaj jače ugovorne stranke, obzirom je financijska institucija, dok je tužitelj osoba koja nema znanja o financijskom poslovanju, a nije dobila sve potrebne i relevantne informacije o pojedinim odredbama ugovora. Banka je time postupila u potpunosti suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO- a).
32. Na tuženiku je pored predloženih dokaza od tužiteljice (još u podnesenoj tužbi) bilo valjano osporiti i pobiti navode i dokaze protivnika. Međutim, tuženik ničim uspješno nije pobio navode i tvrdnje protivnika koji su uostalom i valjano dokumentirani (članak 219. ZPP - a). Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP -a, a posljedica koje je ništetnost a stajalište ovog suda je da je tuženik - Banka dužna tužiteljici vratiti plaćeni iznos od 1230,61 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja odnosno 5. travnja 2006. godine do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.
33. Vrijedi ukazati i na presudu Europskog suda u predmetu C-224/19. Sud EU tumači članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u p ravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak
1 7
vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.
34. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj ica je, naime, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade. i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužiteljici razjasniti ekonomske razloge za naknadu, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade a razlog je tome što ekonomskog opravdanja i nema. Jasno proizlazi i iz iskaza saslušane tužiteljice kako joj ništa nije bilo ukazano od tuženika a ovo tuženik nije do zaključenja raspravljanja ničim valjano pobio niti je dokazao suprotno a to jest u ovoj situaciji bila njegova dužnost i obveza. U tom pravcu posebno sud drži i neuvjerljivim navode tuženika kako ne raspolaže niti podatcima o službeniku koji je sudjelovao prilikom zaključenja ugovora o kreditu odnosno prilikom obrade a pored toga nije niti pristupio na ročište za glavnu raspravu održanom pred ovim sudom, unatoč uredno iskazanom pozivu suda.
35. S obzirom da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, sud je utvrdio da je prednik tuženika, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj ica sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada do isplate. Valja napomenuti da je u tom pravcu Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH, poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.
36. Stoga je sud i odlučio nakon pregleda i čitanja cjelokupne dokumentacije koja je priložena spisu kao i nakon izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice, zaključiti raspravljanje i odustati od bilo kakvog daljnjeg izvođenja dokaza u ovom postupku jer je isto pored utvrđenog činjeničnog stanja suvišno a tuženik nije uspješno pobio navode i dokaze protivnika. Uostalom, baš je prema stajalištu ovog suda, pored ovakvog odgovora na tužbu od strane tuženika, na tuženiku bila dužnost i obveza dokazati svoje tvrdnje odnosno valjano ih potkrijepiti. Međutim, nije tuženik to učinio niti je u tom pravcu sudu
1 8
ponudio bilo kakav likvidan dokaz niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi potvrdio svoje tvrdnje i navode. Pored toga, sud drži osnovanim i tvrdnje tužiteljice iz podneska od 27. veljače 2026. godine u kojima se navodi da predmetna nekretnina tužiteljici nije služila za poslovne svrhe niti je ona u bilo kojem trenutku izgubila svojstvo potrošača (na što upire tuženik), čak i kada bi i bili točni navodi tuženika valja voditi računa o presudi Europskog suda za ljudska prava br. C-347/23 (list. 173.-178. spisa), iz koje proizlazi da “Čl. 2. toč. b Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993.godine o nepoštenim (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom potrošač u smislu te odredbe, ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Sama činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihod od upravljanja istom nekretninom ne može sama po sebi do isključenja navedene osobe iz pojma potrošač u smislu navedene odredbe .“ U obrazloženju Odluke navodi se “U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su tužitelji iz glavnog postupka fizičke osobe koje su u trenutku sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu bile zaposlene kao službenik pravosudne policije odnosno ravnateljica škole. Osim toga, oni nisu obavljali nikakvu poslovnu djelatnost na području upravljanja nekretninama. Iz toga proizlazi da su oni sklopili taj ugovor o hipotekarnom kreditu kako bi financirali kupnju samo jedne stambene nekretnine koja se nalazi u Varšavi i koja je namijenjena iznajmljivanju uz naknadu i da su prihodi od najma prije svega služili plaćanju mjesečnih obroka kredita. Tužitelji iz glavnog postupka nisu iznajmljivali druge nekretnine." Prema tome čini se podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev da sklapanje predmetnog ugovora o hipotekarnom kreditu za tužitelja iz glavnog postupka nije imalo profesionalnu svrhu, nego mu je svrha bila povećanje njihove privatne imovine ,s obzirom na to da stjecanje stambene nekretnine financirane tim kreditom za njih predstavlja oblik ulaganja. Taj zaključak ne može dovesti u pitanje činjenicu da su tužitelji u glavnom postupku imali namjeru iznajmiti tu stambenu nekretninu kako bi iz toga ostvarili financijske pogodnosti, pa čak ni okolnošću da su se koristili uslugama stručnjaka kako bi izvršili kupnju te nekretnine i upravljali iznajmljivanjem iste. U tom smislu upire utemeljeno tužiteljica kao što osnovano tvrdi i da tuženik baš ničim nije likvidno dokazao svoje navode niti je uspješno pobio navode protivnika (članak 219. ZPP-a). Osim toga, sud je još na ročištu održanom 13. siječnja 2026. u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika zaključio prethodno postupak te je tada prihvatio dokazne prijedloge stranaka kako je to sudu i predloženo do zaključenja prethodnog postupka.
37. Slijedom navedenog, ovaj sud je ujedno vodeći računa da je visina naplaćene naknade nesporna, prihvatio tužbeni zahtjev kao utemeljen u smislu utvrđenja ništetnim odredbe članka 5. st. 2 Ugovora o kreditu br. 246-27/2007 od dana 05.04.2006. g. koji su sklopili tužiteljica SČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao kreditor, kojom je ugovoreno prije isplate kredita odbiti troškove obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno, tzv. ulaznu naknadu te naložiti tuženiku platiti iznos od 1230,61 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 5. travnja 2006. godine do isplate, primjenom odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 1024. stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOO-a, odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP -a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužiteljice po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i vrijednosti predmeta spora od 1.330,00 EUR. Tužiteljici je s
1 9
obzirom na uspjeh u sporu prihvaćen trošak sastava tužbe, trošak pristupa punomoćnika tužiteljice na ročišta dana 13. siječnja 2026. i 24. ožujka 2026., kao i trošak sastava podnesaka od 27. listopada 2025., te 27. veljače 2026., sve radnje po 200,00 EUR (100 bodova x2), ukupno 1.000,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a, 250,00 EUR, te sudske pristojbe za presudu suda u iznosu od 80,00 EUR, sveukupno 1.330,00 EUR, na koji iznos tužiteljicu pripadaju i zakonske zatezne kamate prema članku 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, od dana presuđenja pa do isplate, radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.
U Makarskoj, 27. travnja 2026.
S U D A C
Lari Glavaš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi pozivom na poslovni broj predmeta, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena (članak 335. ZPP- a).
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. tuženiku po punomoćniku
3. u spis.
