Poslovni broj:P-844/2025-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka protiv tužene Slatinske banke d.d. iz Slatine, Vladimira Nazora 2, OIB 42252496579, zastupane po punomoćniku Ivnu Tomljanoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul&Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključane glavne i javne rasprave dana 15. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu TD, odvjetničku vježbenicu kod odvjetnice Željke Radoš Radičević iz Osijeka i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, nakon donošenja i objave dana 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj: 6138054023. sklopljenog dana 12. studenog 2009., između tužitelja: BD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Slatinske banke d.d., Vladimira Nazora 2, 33520 Slatina, OIB: 42252496579, a koja glasi: „Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima i građansko-pravnim osobama u visini od 4,00% na iznos kredita jednokratno na račun Banke.

II. Nalaže se tuženiku Slatinskoj banci d.d., Vladimira Nazora 2, 33520 Slatina, OIB: 42252496579, da tužitelju BD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 463,42 EUR, odnosno troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 12. studenog 2009., do 30. lipnja 2011., po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011., do 31. srpnja 2015., po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023., pa do 31. prosinca 2023., prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Slatinskoj banci d.d., Vladimira Nazora 2, 33520 Slatina, OIB: 42252496579, MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju BD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.507,72 eura, sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 12. studenoga 2009., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 6138054023, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan zaključivanja ugovora, na rok otplate od 120 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima. Tuženik je u članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima i građansko- pravnim osobama u visini od 4,00% na iznos kredita jednokratno na račun Banke. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“. Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz ugovora o kreditu broj: 6138054023, od dana 12. studenog 2009., koji se prilaže uz tužbu proizlazi da je tuženik Slatinska banka d.d., Vladimira Nazora 2, 33520 Slatina, OIB: 42252496579, tužitelju BD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 4,00% od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 87.290,80 HRK u protuvrijednosti 12.000.00 EUR, pa je time ulazna naknada naplaćena u iznosu od 3.491,63 HRK odnosno 463,42 EUR prema fiksnom tečaju konverzije. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020., o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (ugovora o kreditu), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika. Slijedom navedenog, predlaže usvajanje zahtjeva u cijelosti pobliže opisano u izreci presude uz naknadu prouzročenog naknade troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu po punomoćniku osporava osnovanost tužbenog zahtjeva prvenstveno ističući prigovor zastare. Naime, odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Obzirom da se kod povrata stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZOO-a o povratu stečenog bez osnove, tuženik ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa, a koji počinje teći prvi dan nakon izvršenog plaćanja sporne naknade. Stoga, a obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena u ožujku 2025., a da je utuženi iznos navodno plaćen u srpnju 2012., to je isti u cijelosti zastario. Da je zakonodavac smatrao da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Osim navedenog, tuženik ističe da naplata naknade za odobrenje kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ugovorna odredba članka 12. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 6138054023, od 12. studenog 2009., na temelju koje je tuženik navodno naplatio naknadu za odobrenje kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora kao i svojstvo potrošača tužitelju. Tuženik osporava tijek zakonskih zatezne kamata te smatra da primjenjujući odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, nema osnove da se zakonske zatezne kamate priznaju od dana kada je tuženik navodno stekao pojedinačne preplaćene iznose te je u konkretnom slučaju potrebno ocijeniti treba li tuženika smatrati poštenim stjecateljem. Da zakonske zatezne kamate ne pripadaju tužitelju od svakog dana kojega je tuženik stekao naplaćene iznose, proizlazi i iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje, iako se izrijekom odnosi na ugovore o zajmu, potvrđuje da bi u slučaju utvrđene ništetnosti, stjecatelju zakonske zatezne kamate trebale pripasti od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj po punomoćniku u cijelosti osporava navode punomoćnika tuženika iz odgovora na tužbu. U odnosu na prigovor svojstva tužitelja kao potrošača tužitelj navodi da je Ugovor o namjenskom kreditu uz valutnu klauzulu zaključio kao fizička osoba, a riječ je o namjenskom kreditu, dakle, podignutom od strane fizičke osobe za osobne potrebe, a s čime je tuženik bio upoznat prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu s obzirom da je tužitelj istom predao na uvid obračunske liste svog poslodavca. Sama činjenica da je tužitelj kredit realizirao kao fizička osoba te da se radi o namjenskom kreditu koji nije bio utrošen u neke gospodarske svrhe, ukazuje na status tužitelja kao potrošača pa tužitelj ovaj istaknuti prigovor smatra paušalnim i neosnovanim. Prigovor zastare istaknut kod strane tuženika je neosnovan budući iz sudske prakse je nesporno utvrđeno da u pojedinačnim slučajevima zastara ne može niti započeti teći prije donošenja pravomoćne presude kojom će se utvrditi ništetnost pojedinih odredaba ili eventualno posljedična ništetnost čitavog ugovora koji sadrži takve odredbe. Trošak tzv. ulazne naknade bio je određen u postupku od odobrenog iznosa kredita a ne u nominalnom iznosu a što potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili pokriveni bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno tužitelj smatra tzv. ulazne naknade ako su i postojali nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja je je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je tuženik stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Tuženik nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima te se ima smatrati nepoštenom. Budući je tužitelj kao korisniku kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni na naplatom tzv. ulazne naplate za odobravanje kredita zajedno s činjenicom nemogućnosti prigovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravni položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora a na štetu tužitelja.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Presliku Ugovora o kreditu broj: 6138054023 od 12. studenoga 2009.; Zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije od 22. travnja 2025.; Podnesak tuženika punomoćniku tužitelja od 9. travnja 2025., o nemogućnosti dostave dokumentacije; sudsku praksu; pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., i saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu dana 15. travnja 2026.

5. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je Ugovor o kreditu s tuženikom sklopio 2009., na iznos 12.000,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti od oko 87.000,00 kuna, na rok otplate 120 mjesečnih anuiteta, za adaptaciju stana u kojem živi. Predmetni kredit je prijevremeno otplatio. Predmetni ugovor je bio unaprijed sastavljen i nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prije potpisivanja predmetnog ugovora pročitao je ugovor, međutim nisu mu bile jasne sve ugovorne odredbe osim iznosa kredita, roka otplate i visine rate. Djelatnik banke mu nije objašnjavao ugovorne odredbe, niti ga je unaprijed upozorio da mora platiti naknadu za odobrenje kredita u visini od 4% iznosa kredita, niti je o toj ugovornoj odredbi mogao pregovarati. Taj iznos od oko 3.500,00 kuna morao je odmah platiti jer da nije, ne bi mogao dobiti taj kredit, iako mu ta ugovorna odredba nije bila u potpunosti jasna, niti mu je pojašnjeno od strane banke na što se odnosi ta naknada za odobrenje kredita, niti od čega se sastoji. Taj kredit je bio po sistemu "uzmi ili ostavi" i morao je platiti sve ostale naknade vezano za odobrenje i solemnizaciju predmetnog kredita.

6. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, budući je isti dan uvjerljivo, logično, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

7. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 6138054023, od 12. studenoga 2009., u iznosu od 12.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste HNB-a važeće na dan zaključenja ugovora, na rok otplate od 120 mjeseci. Predmetnim ugovorom je člankom 9. stavak 2., ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima i građansko pravnim osobama, u visini od 4,00% na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun banke, ovdje tuženika. Tuženik je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 463,42 eura po srednjem tečaju za EUR tečajne liste HNB-a važećem na dan zaključenja ugovora dana 12. studenog 2009.

8. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. iz tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Člankom 102. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

11. Člankom 323. stavak 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

12. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

13. Člankom 5. stavak 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu kao fizička osoba za osobne potrebe s čim je tuženik bio upoznat prilikom zaključivanja ugovora o kreditu, to je osporavanje tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti.

14. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 30. siječnja 2020., a koje obvezuje sve niže sudove, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno iz slučaja iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

15. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora kojom je ugovorena naplata naknade za obradu zahtjeva kredita, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužitelju koje je on točno imao troškove u vezi naknade za obradu zahtjeva kredita, niti mu je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, kojemu je sud u cijelosti povjerovao, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužitelj mogao isti samo prihvatiti ili ne.

16. Budući je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva temeljem članka 9. Ugovora o kreditu broj: 6138054023, od 12. studenoga 2009., na iznos od 12.000,00 eura, u visini od 4,00% od iznosa kredita u iznosu od 463,42 eura, dana 12. studenoga 2009., a koja predstavlja protuvrijednost u kunama za EUR prema srednjem tečaju HNB-a na dan zaključenja Ugovora, ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna, sukladno odredbi članka 102. ZZP/07, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi članka 96. ZZP/07. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH sadržan u odlukama broj Rev-673/2023-2, od 13. veljače 2024., te Rev-715/2024-2, od 22. svibnja 2024., utvrdivši da je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, a time i ništetna.

17. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 9. Ugovora o kreditu broj: 6138054023, od 12. studenoga 2009., sve pobliže opisano pod točkom I. izreke presude, stoga odluka kao pod I. izreke presude.

18. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 4,00% od iznosa kredita u iznosu od 463,42 eura, dana 12. studenoga 2009., to je tuženik, a temeljem odredbi članka 323. ZOO-a, u obvezi tužitelju platiti iznos naknada koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 463,42 eura, tekućim od dana 12. studenoga 2009., do isplate, sve pobliže opisano pod II. izreke presude, stoga odluka kao pod II. izreke presude.

19. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnik, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

21. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 27. kolovoza 2025., i 30. rujna 2025., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 5. ožujka 2026., i 15. travnja 2026., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračun PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 275,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.507,72 eura, stoga odluka kao pod III. izreke presude.

Osijek, 27. travnja 2026.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika