Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1434/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Krešimiru Rastiji, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl.8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5140060242-60010452271/2005, sklopljenim između tužiteljice PR (ranije P), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije Mosorska 22), kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., Osijek, Kapucinska 29, kao davatelja kredita, od 24.10.2005., u dijelu u kojem je ugovoreno:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.827,76 EUR-a (tisućuosamstodvadesetsedameura- sedamdesetšestcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 14. ožujka 2011. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici PR, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 1.033,18 EUR-a (tisućutridesettrieura-osamnaestcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 27. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da joj je na temelju Ugovora o kreditu, broj 5140060242- 60010452271/2005, sklopljenim s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., Osijek, Kapucinska 29, od 24. listopada 2005. odobren i isplaćen kredit u iznosu od 143.000,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu i to prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Ugovoreni rok vraćanja kredita, navela je, iznosio je 20 godina, a koji je trebala vraćati u mjesečnim anuitetima, s tim da je prvi mjesečni anuitet dospio 1. prosinca 2005. Odredbom članka 8. st.2. Ugovora o kreditu, navela je, određeno je kako kao korisnica kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje trideset dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke. Tužiteljica je navela da je 14. ožujka 2011. prijevremeno otplatila kredit i to uplatom nedospjele glavnice u iznosu od 688.562,65 kn i redovne kamate u iznosu od 1.594,06 kn. Istovremeno, navela je, tuženik joj je zaračunao i naknadu za prijevremenu otplatu i to kao „obračun troška“, u iznosu od 13.771,25 kn, a koju naknadu je platila isti dan, odnosno 14. ožujka 2011.. Nadalje, tužiteljica je istaknula da je ugovorna odredba čl.8. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna u dijelu u kojem je u slučaju prijevremene otplate kredita dužna izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke. O spornoj odredbi Ugovora o kreditu, koji tekst ugovora je unaprijed sastavio tuženik, nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj navedene odredbe. Pri tome, navela je, sama odredba o obvezi uplate iznosa prema nekakvom „završnom obračunu banke i naknade prema Tarifi Banke“ je u potpunosti neodređena, pri čemu je ista dodatno suprotna načelu savjesnosti i poštenja i njome je prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na njezinu štetu kao potrošača. S tim u vezi tužiteljica je istaknula kako prijevremenu otplatu kredita nije mogla izvršiti, niti dobiti potvrdu, bez uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, a za koju naknadu nije dobila nikakvu specifikaciju niti konkretan obračun. Iz tih razloga, istaknula je, sporna odredba je nepoštena i ništetna. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Potraživala je i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

1.1. Tijekom postupka, tužiteljica je navela da je neosnovan tuženikov prigovor zastare te da se poziva na pravno shvaćanje koje je zauzeto na prvoj sjednici Građanskopravnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 1/20 od 30. siječnja 2020. Nadalje, navela je da s obzirom da u ovoj pravnoj stvari zahtijeva utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu, to njezin restitucijski zahtjev za povratom iznosa naknade koju je uplatila zbog prijevremene otplate kredita u skladu sa ništetnom odredbom Ugovora o kreditu, nije u zastari. Isto tako, navela je, neosnovani su i daljnji prigovori tuženika u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva i ništetnosti sporne odredbe čl.8. st.2. Ugovora o kreditu. Nadalje, navela je da iz odredbe čl. 1024. st 2. ZOO proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit već samo naknadu stvarno pretrpljene štete, da iz sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se ne radi ni o kakvoj naknadi štete, već isključivo o naknadi koju je tužena banka, kao što je bila praksa i svih drugih banaka u Republici Hrvatskoj, redovito naplaćivala svojim klijentima uslijed prijevremene otplate kredita, a u skladu sa svojom „Tarifom i poslovnom politikom“ s kojom ona ni na koji način nije bila upoznata. Isto tako, navela je, na navedenu odredbu i njen sadržaj ni na koji način nije mogla utjecati, niti je mogla o njoj pregovarati, jer je Ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika, te prijevremenu otplatu kredita nije mogla izvršiti bez prethodnog obračuna i uplate sporne naknade. Na taj način, istaknula je, navedena odredba je ništetna i suprotna čl.1024. ZOO-a, ali i Zakonu o potrošačkom kreditiranju, konkretno čl. 96. st. 1. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je prema odredbi čl. 87. st.1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba i ništava. Nadalje, tužiteljica je navela da je iz „Pregleda prometa za klijenta“ koji je dostavljen uz tužbu, jasno vidljivo da je dana 14.03.2011. uplatila iznos od 13.771,25 kn, a koji iznos je prikazan kao „obračun troška“, a ne kao „naknada štete“, pri čemu joj ni do danas nije poznato na temelju čega i kojih parametara je taj trošak izračunat upravo u tom iznosu, pa je stoga neosnovan i netočan tuženikov prigovor kako nije pružila niti jedan dokaz da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita platila tuženiku. Navela je i da su neosnovani i svi ostali navodi i prigovori tuženika, a posebno u dijelu u kojem tuženik iznosi svoje pravno stajalište o stjecanju bez osnove, jer ima pravo zahtijevati povrat novčanih sredstava koje je uplatila po ništetnoj ugovornoj odredbi (restitucijski zahtjev), a sve u skladu sa čl.323. ZOO-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa navodeći da tužiteljica ne dostavlja niti jedan dokaz o tome da je zaista i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu, te da i imajući u vidu kako Ugovor o kreditu datira iz 2005. i da je isti otplaćen 2011., a da je tužiteljica tužbu podnijela 21. prosinca 2023., dakle dvanaest godina nakon navodnog plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, je razvidno kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara, sukladno općem zastarom roku iz čl. 225. ZOO-a. Nadalje, naveo je da nije sporno da su sklopili Ugovor o kreditu kojim je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 143.000,00 na rok otplate 20 godina, kao ni to da je u odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita u kojem slučaju se isti obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke, ovdje tuženika, a koji je ovlašten zaračunati naknadu sukladno vlastitoj poslovnoj politici, međutim, naveo je, sporno je to je li navodno neosnovano naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno je li dio odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetan, navodeći pri tome da smatra da tome nije tako. Tuženik je nadalje naveo da sporni dio odredbe čl. 8. st. 2.. Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kako je to propisano odredbom čl. 96. st. 1. i st. 2. ZZP/07 odnosno odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. „ZZP/03“, a koji je zakon bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu te se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos. Naime, naveo je, sporni dio odredbe čl. 8. st. 2. st. 2. Ugovora o kreditu je jasan, lako razumljiv i lako uočljiv te kao takav pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Drugim riječima, naveo je, sporni dio odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu je valjan sukladno odredbama ZZP/03. Nadalje, tuženik je naveo kako su neosnovane tvrdnje tužiteljice kako je sporni dio odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu protivan odredbama čl. 1024. ZOO-a kojim je propisan raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka, navodeći da odredba čl. 1024. ZOO-a govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužiteljice da u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke na naplatu naknade za prijevremenu otplatu, dodajući da je takvo pravo izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Nadalje, tuženik je naveo da i čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bi u svakom slučaju imao pravo na naknadu štete kako je to određeno odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a. Prema tome, naveo je, prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova tuženika. Nadalje, naveo je, da prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu, potvrđeno je i u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a i u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ iz čega jasno proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja naknadu štetu na koju se i referira odredba čl. 1024., st. 3. ZOO-a. Podredno, naveo je, čak i da odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu nije u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ističe da isti ne bi bio ništetan jer odredba čl. 1024. ZOO- a nije prisilni propis, navodeći da volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. U konkretnom slučaju, naveo je, jasno je da odredba čl. 1024. ZOO-a, a na koju se tužiteljica poziva u tužbi, ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Podredno, naveo je, čak i da je odredba čl. 1024. ZOO-a u cijelosti prisilne naravi, tužiteljica opet ne bi mogla isticati ništetnost, budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi čl. 326. ZOO. Nadalje, istaknuo je da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove jer sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, naveo je, sukladno odredbi čl. 1112. st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Nesporno je, istaknuo je, kako tužiteljica nije zadržala pravo na povrat navodno plaćenog, odnosno nije navodno platila da bi izbjegla prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta, napominjući kako tužiteljica prilikom postavljanja zahtjeva za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije prigovorila obračunavanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je slobodnom voljom potpisala i suglasila se da se obračuna predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, iz svega navedenog proizlazi kako ne postoji nikakav pravni temelj koji bi opravdao tužiteljicin zahtjev za isplatu. Slijedom navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev te je potraživao naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.1. Tijekom postupka, tuženik je u podnesku od 21. kolovoza 2025. naveo da ne spori da je naknada za prijevremeno zatvaranje kredita naplaćena 14. ožujka 2011. u iznosu od 13.771,25 kn te da nije potrebno provoditi financijsko vještačenje, navodeći da spori osnovu tužbenog zahtjeva. U odnosu na tužiteljicine navode da zastara predmetnog potraživanja nije nastupila, ističe se da je sporna naknada naplaćena 14. ožujka 2011., a tužba podnesena 21. prosinca 2023., dakle gotovo 12 godina od naplate sporne nakade. Stoga je razvidno da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, dalje u tekstu: ZOO). Tuženik je nadalje naveo da je ispunio obveze sukladno propisima te je u Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, odredio naknade koje je naplaćivao radi obavljanja usluga, pritom ističući da Odluka o naknadama određuje izračun naknade zbog čega se odredba ne može smatrati neodredivom prema odredbi čl. 50. ZOO-a. Isto tako, naveo je, odredbe o naknadama su u potpunosti jasne, lako razumljive i lako uočljive te je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno nije ništetna. Također, tuženik je isticao i da je tužiteljica Ugovorom o kreditu, koji je nesporno otplaćen, dobila na raspolaganje 143.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 1.827,76 EUR, stoga je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a. Tuženik je osporavao osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužiteljica naznačila u tužbi, navodeći da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. Podneskom od 4. prosinca 2025. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja kreditnog referenta koji je radio na obradi predmetnog Ugovora o kreditu.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list spisa 5-13), Potvrda banke (list spisa 14), Pregled prometa za klijenta (list spisa 15-19), tablica troškova financiranja (list spisa 75-83), te je saslušao tužiteljicu.

3.1. Sud nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, iz razloga što je tužiteljica na pripremnom ročištu održanom 1. prosinca 2025. navela da povlači navedeni dokazni prijedlog jer je tuženik u podnesku od 21. kolovoza 2025. naveo da ne osporava da je naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 13.771,25 kn. Isto tako, sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka tuženika – zaposlenika tuženika, iz razloga što je tuženik podneskom od 4. prosinca 2025. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja kreditnog referenta koji je radio na obradi predmetnog Ugovora o kreditu.

3.2. Sud nije proveo dokazni prijedlog tuženika predložen u odgovoru na tužbu i to dokazni prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Zrinku Ručeviću iz Zagreba na okolnost nastanka i visine štete koju tuženik trpi u obliku troškova financiranja. Naime, tuženik predlažući navedeni dokazni prijedlog nije predložio na temelju koje dokumentacije se treba provesti vještačenje, niti za koje razdoblje, a osobito nije predložio dokumentaciju na temelju koje bi se provodilo vještačenje kojim bi sud utvrdio štetu koju tuženik trpi prijevremenom otplatom konkretnog ugovora o kreditu, te da je stanje na tržištu bilo takvo da nije bio u mogućnosti plasirati ta sredstva kao kredit. Nadalje, nije predložio dokumentaciju na temelju koje bi vještak utvrdio da je tuženik pretrpio štetu iz razloga što su kamatne stope po kojima je mogao plasirati kredit bile niže od pasivne kamate koju banka mora i dalje plaćati svojim zajmodavcima od kojih je pribavila novčana sredstva koja je plasirala tužiteljici. Tuženik tijekom postupka dostavlja pregled troškova financiranja ali navedeni pregled ne sadrži podatke o kakvom se financiranju radi. Imajući na umu sve navedeno, a osobito da tuženik nije predložio dokumentaciju na temelju koje bi se provelo predloženo vještačenje, niti je naveo u kakvoj vezi su dostavljeni Troškovi financiranja sa konkretnom prijevremenom otplatom kredita (a ne sadrže podatak niti o čijim troškovima je riječ, o troškovima koje banke), ovaj sud je navedeni dokazni prijedlog odbio, te isti nije proveden. Osim toga, ovaj sud ističe da tuženik nije niti postavio adekvatan zahtjev za naknadu štete, niti je pristupio na ročišta, pa sud nije bio u mogućnosti postavljanjem pitanja tuženiku razjasniti okolnosti na koje je predložio navedeno vještačenje, te na temelju koje dokumentacije da se isto provede.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 1.827,76 EUR-a, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koja ugovorna odredba je ništetna.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, je li potraživanje tužiteljice u zastari.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika Slavonska banka d.d. dana 26. listopada 2005. sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list spisa 5-13) proizlazi da su tužiteljica i prednik tuženika čl. 8. st. 2. ugovorili da će u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita korisnik kredita izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

9. Iz Potvrde banke (list spisa 14) proizlazi da ne postoje otvorene obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, te da se Izjava o naplati mjesečnih anuiteta stavlja izvan snage.

10. Iz Pregleda prometa za klijenta (list spisa 15-19) proizlazi da je tužiteljica 14. ožujka 2011. platila trošak banci u iznosu od 13.771,25 kn.

11. Iz Pregleda Troškova financiranja koje je tuženik dostavio (list spisa 75-83) sud nije mogao utvrditi na što se isti troškovi odnose, odnose li se na konkretni ugovor o kreditu ili na neke druge troškove i kredite. Naime, navedeni pregled ne sadržava niti podatak o čijim troškovima financiranja je riječ.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća da kada je sklapala Ugovor o kreditu, da je to bila najbolja ponuda. Rekli su joj u banci da je CHF stabilna valuta i da je kamata jako niska. Pristala je na takav ugovor. Kad je rata narasla, bilo je neodrživo otplaćivati kredit pa je morala hitno prijevremeno zatvoriti kredit, novcima koje je njezin otac posudio. Ugovor je sastavila banka, ona ga je pročitala i pročitala je odredbu o prijevremenoj otplati kredita, ali ju nije u potpunosti razumjela, banka joj nije niti davala objašnjenja u vezi navedene odredbe. Vjerovala je banci. Banka joj nije ponudila mogućnost pregovaranja, a nije niti pokušala pregovarati. Nije imala razloga pregovarati, jer su joj rekli da je CHF stabilna valuta. Djelatnik banke joj uopće nije objasnio predmetnu odredbu o prijevremenoj otplati kredita, odnosno nije joj objašnjeno koja je svrha plaćanja navedene odredbe, niti koje bi troškove platila plaćajući navedenu naknadu. Ugovor je trebao biti na rok otplate od 20 godina, nitko se nije usredotočio na tu odredbu, niti mislio da će prijevremeno otplatiti kredit. Namjena kredita bila je kupnja stana za stanovanje, u kojem je stanovala, navedeni stan nije davala u najam niti zakup. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Nije joj niti javni bilježnik prilikom ovjere objašnjavao predmetnu odredbu Ugovora o kreditu. Prilikom prijevremene otplate banka joj nije rekla na koji način je izračunala iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, nego su samo rekli iznos koji mora platiti. Nije mogla utjecati na niti jednu odredbu Ugovora o kreditu.

12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, životan i jasan.

13. Prije svega potrebno je reći da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila sa pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., a koja je pripojena Hypo Alpe Adria bank d.d., a iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. proizlazi da Hypo Alpe Adria bank d.d. upisuje promjenu tvrtke pod nazivom Addiko bank d.d., a koji podaci su vidljivi iz javno dostupnih podataka Sudskog registra. Dakle, slijedom navedenoga, tuženik je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o prijevremenoj otplati kredita nije bila jasna, razumljive i lako uočljive, jer nisu sadržavale parametre za određivanje visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknade radi. Banka je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknada, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Slijedom navedenoga, navedena odredba za tužiteljicu je bile nerazumljive jer ista nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

16. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi rješavanja stambenog pitanja, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala u svom vlasništvu trgovačko društvo, OPG, niti obrt. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice (ili njezinog prednika) u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica, bila potrošač.

19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, , pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te o visini i načinu izračuna naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno prednik tuženika nije pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je (prednik) tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi nije znala može li uopće prigovarati o navedenim odredbama, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

22. Sukladno odredbi čl. 98. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovora tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetnih ugovornih odredbi nije lako razumljiv.

23. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe ugovora o kreditu su bila razumljive samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica (što proizlazi iz njezinog iskaza) nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljive jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine.

1 0

23.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

23.2. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi:„ U tom slučaju Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.". Dakle, navedena odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu je nepoštena sukladno čl. 96. st. 1. ZZP-a, te ništetne sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

24. Budući da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za prijevremenu kredita naplaćena 14. ožujka 2011. u iznosu od 13.771,25 kn/1.827,76 EUR-a.

24.1. Na navedeni iznos od 1.827,76 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena je 14. ožujka 2011. u iznosu od 1.827,76 EUR-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II. izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

1 1

26. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 1. prosinca 2025. i 8. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 12. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, što ukupno iznosi 800,00 EUR-a. Navedeni iznos od 800,00 EUR- a uvećan je za 25% PDV-a što iznosi 1.000,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR-a, a što sveukupno iznosi 1.033,18 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 27. travnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

26.1. Tužiteljici nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije istu platila.

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 27. travnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženice