Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-453/2025-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja UH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Stanka Vraza 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska 69, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 320-50- 4013030 od 3. travnja 2007., solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdić- Sevšek iz Varaždina dana 4. travnja 2019. pod posl. brojem OV-6007/07, sklopljenog između tužitelja UH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, a u dijelu koji glasi:

"3. /treće/ NAKNADA: 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...”,

kao i odredba točke 9. /deveto/OSTALI UVJETI/, stavak 2. predmetnog Ugovora, a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvrššiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor”.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju UH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 691,92 eur (šesto devedeset jedan euro i devedeset i dva centa) zajedno sa zateznim kamatama na iznos od

- 459,24 eur od 9. travnja 2007.

- 232,68 eur od 3. travnja 2012.

pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da isplati UH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 207,41 EUR (dvjesto sedam eura i četrdeset jedan cent) na ime troškova ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika navodeći u tužbi da je u svojstvu korisnika kredita dana 3. travnja 2007. sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 320-50-4013030, i to kredit za kupnju vozila, solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina dana 4. travnja 2007. pod posl. brojem OV-6007/07, a kojim joj je odobren iznos kredita od 23.045,25 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Navodi da se radi o potrošačkom kreditu koji je tužitelj prijevremeno i u cijelosti otplatio 2. travnja 2012. Dana 05. travnja 2007. tužitelju je po tuženiku obračunata i naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (u daljnjem tekstu: ulazna naknada) u visini od 3,30 % od iznosa kredita, odnosno iznos od 459,24 EUR/ 3.460,19 kn, a s danom 02. travnja 2012. naknada za konačnu otplatu kredita (u daljnjem tekstu: izlazna naknada) u visini od 232,68 EUR/ 1.753,13 kn. Odredbom toč. 3 Ugovora o kreditu određena je obveza tužitelja kojom je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prilikom prvog korištenja kredita platiti 3,30 % (tri zarez trideset posto) jednokratne naknade od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Odredbom točke 3. Ugovora o kreditu određena je visina jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a tužitelju je naplaćena prilikom isplate kredita na dan korištenja 5. 4. 2007. Navodi da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje troškove ona obuhvaća, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu s obzirom da je određena u postotnom iznosu od iznosa kredita. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila 3,30 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime tzv. ulazne naknade. platio tuženiku iznos od 459,24 EUR, što je u tom trenutku predstavljalo iznos od gotovo dva i pol anuiteta kredita. Ističe kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba točke 3. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju i kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Tužitelj nadalje ističe kako je odredbom točke 9. u stavku 2. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik odredio kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, odnosno tuženik. U konkretnom slučaju tužitelj je s danom 2. travnja 2012. prijevremeno otplatio kredit, no tuženik mu je s tog osnova istog dana neosnovano naplatio jednokratnu naknadu, odnosno troškove konačne otplate kredita u visini od 1.753,13 CHF, odnosno 232,68 EUR. Pored činjenice da ni u ovom slučaju tužitelj o predmetnoj odredbi nije mogao pregovarati, tim više što je plaćanje naknade bilo vezano „samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor”, dakle jednostrane akte tuženika, u konkretnom slučaju radi se i o zabranjenoj naknadi koju tuženik nije smio ugovoriti ni naplatiti, s obzirom na odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i Direktiva 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima, odnosno o stambenim potrošačkim kreditima koje se odražavaju u presudama Suda EU i to prije svega u presudama C-383/18 i C- 555/21, gdje se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita. Tuženik da je stoga imao pravo eventualno naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nije imao pravo naplatiti nikakvu dodatnu naknadu, odnosno buduću nedospjelu dobit iz razloga što je kredit otplaćen prijevremeno. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba u skladu s odredbom čl. 7. ZOO-a, tužitelj ovdje ukazuje da sporne odredbe iz članka 10. Ugovora o kreditu predstavljaju odredbe koje su sastavni dio tipiziranog ugovora koji je sastavio tuženik, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao takvu mogućnost u vrijeme sklapanja ugovora, da tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije predočena svrha tih naknada, kao ni troškovi koji se njima podmiruju, a da je visina naknade, kad je riječ o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tek paušalno određena i vezana uzvisinu kredita, a kad je riječ o naknadi za slučaj prijevremenog povrata kredita njezina visina je bila prepuštena arbitrarnoj i jednostranoj odluci tuženika. Stoga se radi o odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Budući da je utužene iznose, i to iznos od 459,24 EUR na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i iznos od 232,68 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to ih je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je na štetu tužitelja ugradio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO dužan vratiti tužitelju, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve sukladno odredbama čl. 1115. ZOO. Stoga je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ovih odredbi ugovora o kreditu i zahtjev za isplatu.

2. Rješenjem broj P-453/2025-2 od 15. rujna 2025. tuženiku je dostavljena tužba te je isti pozvan da u roku od 30 dana od dana dostave navedenog pismena da svoj pisani odgovor na tužbu uz upozorenje na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu, konkretno na mogućnost donošenja presude zbog ogluhe u smislu odredbe članka 331.b stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP). Tuženiku su tužba i rješenje broj P-453/2025-2 od 15. rujna 2025. uredno dostavljeni 30. rujna 2025. (dostavnica na stranici 105/I spisa), no u ostavljenom roku od 30 dana tuženik nije podnio pisani odgovor na tužbu, slijedom čega je sud, utvrdivši da su ispunjene i ostale pretpostavke iz odredbe članka 331.b stavka 1. ZPP, odlučio kao u izreci.

3. Naime, prema spomenutoj odredbi članka 331.b stavka 1. ZPP presuda zbog ogluhe može se donijeti ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, te ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

- ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

- ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,

- ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate,

- ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

4. Tuženik dakle, iako su mu tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, nije podnio odgovor na tužbu u određenom roku. Nadalje, sud je utvrdio da iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva i to na temelju propisa na koje se poziva tužitelj. Sud je također utvrdio da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s općepoznatim činjenicama kao niti s dokazima koje je uz tužbu priložio tužitelj (preslika Ugovora o kreditu broj 320- 50-4013030, potvrda o solemnizaciji i potvrda tuženika od 25. srpnja 2025. o izvršenom plaćanju naknade od strane tužitelja, prijepis knjigovodstvene kartice). Osim toga, sud je utvrdio i da ne postoje nikakve općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

5. Nalazeći, dakle, da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke koje donošenje presude zbog ogluhe čine osnovanom i zakonitom, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude, odnosno u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev.

6. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP te je tako tuženik, koji je u cijelosti izgubio spor dužan tužitelju podmiriti parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 187,50 EUR sukladno tbr. 7.1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), zatim priznat mu je trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 13,27 eur sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23, dalje: ZOSP) te zatraženi trošak sudske pristojbe na ovu presudu zbog ogluhe, ali ne u zatraženom iznosu od 13,27 eur, već u iznosu od 6,64 eur sukladno tbr. 2. st. 2. Tarife sudskih pristojbi (puni iznos obveze je 13,27 eur) i čl. 7. st. 3. ZOSP kojom je odredbom propisano da se na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. S obzirom na to da tužitelj ima punomoćnika odvjetnika kojem se prema odredbi čl. 133. st. 5. ZPP dostava pismena obavlja u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, tužitelju se ova presuda dostavlja u elektroničkom obliku, zbog čega sukladno citiranoj odredbi čl. 7. st. 3. ZOSP tužitelj ima mogućnost platiti pristojbu na ovu presudu u visini polovice Tarifom sudskih pristojbi propisanog iznosa ukoliko je plati u roku od tri dana, pa stoga trošak sudske pristojbe na presudu upravo u visini polovice propisanog iznosa sud ocjenjuje troškom potrebnim za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, a ne i eventualno naknadno uplaćeni puni iznos pristojbe. Na dosuđeni trošak u ukupnom iznosu od 207,41 EUR sud je dosudio zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude sukladno odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 27. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točka 3. ZPP. Žalba protiv presude u postupku u sporu male vrijednosti ne odgađa ovrhu (članak 467. a ZPP).

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Ulica Stanka Vraza 15

2. Tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 39, Zagreb