Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Stalna služba u Đurđevcu
Đurđevac, Đure Basaričeka 12
Poslovni broj: P-204/2021-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Marini Rengel Brlečić kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Rukavina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Lacković & Rukavina d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 24. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te odluke objavljene 27. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 10. st. 1. i st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102870019, sklopljenog 27. veljače 2006. između tužitelja NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], istovjetan s JZ, [adresa] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB : 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojima je ugovoreno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora, da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, te kojom je ugovoreno da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da isplati tužitelju HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], istovjetan s Nikolić Darko, 48350 [adresa], iznos od 1.494,42 eura (slovima: tisuću četristo devedeset četiri eura i četrdeset dva centa) plaćen s osnova ništetnih odredaba o naknadi za odobrenje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:
- na iznos od 453,28 eura (slovima: četristo pedeset tri eura i dvadeset osam centi) od 4. ožujka 2006.
- na iznos od 1.041,14 (slovima: tisuću četrdeset jedan euro i četrnaest centi) od 2. studenog 2011.,
pa sve do isplate svakog pojedinog iznosa, po stopi 15% godišnje od dospijeća pojedinih iznosa do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a od 1. kolovoza 2015. godine do plateža u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da naknadi tužitelju HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], istovjetan s Nikolić Darko, 48350 [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.517,15 eura (slovima: tisuću petsto sedamnaest eura i petnaest centi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 27. travnja 2026. pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 29. lipnja 2021. navodi da su 27. veljače 2006. tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik u svojstvu kreditora sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102870019, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio dana 3. ožujka 2006. tužitelju kredit u iznosu od 73.270,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Predmetni kredit je odobren na rok otplate od 288 mjeseci, s time da je prvi anuitet dospio na naplatu 1. svibnja 2006., a zadnji 1. travnja 2030., no tužitelj je prijevremeno u cijelosti otplatio kredit dana 31. listopada 2011. Ugovor o kreditu je supotpisala i DZ iz [adresa] (tada adresa [adresa] ), u svojstvu sudužnika. Prilikom odobrenja kredita, 3. ožujka 2006., tuženik je tužitelja dodatno obvezao na platež dodatne naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3.415,26 kn, te ga je 1. siječnja 2011., dodatno obvezao za platež naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 7.844,44 kn.
1.2. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102870019, tužitelj i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način je u članku 10. Ugovora o kreditu ugovoreno kako slijedi: “10. NAKNADA:
Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.” Tužitelj smatra da je takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna, o istoj se nije posebno pregovaralo između tužitelja i tuženika, već je ta ugovorna odredba bila sastavni dio ugovora koji je tuženik unaprijed pripremio, odnosno bila je sastavni tipskog ugovora tuženika. Tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 (za napomenuti je kako bi ova ugovorna odredba bila i ništetna prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14). Ujedno se tužitelj poziva i na odredbu članka 323. ZOO-a. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, sa kasnijim izmjenama 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 I 56/13) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 97. istog Zakona utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: -odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, -odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, -odredba kojom se potrošači nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Ujedno čl. 98. Zakon o zaštiti potrošača određuje da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također, čl. 102. Istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Člankom 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu - naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, visina jednokratne naknade za slučaj prijevremene otplate kredita nije određena niti odrediva, niti su tužitelju razjašnjeni kriteriji temeljem kojih se određuje visina spornih naknada, kao niti razlozi zbog kojih je takova naknada ugovorena, tim više što tužitelj ne može utjecati na to zbog čega su ugovorene navedene naknade. O nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita postoji recentna sudska praksa, a koju tužitelj dostavlja u prilogu ove tužbe. Tužitelj je po predmetnim ništetnim odredbama ugovora dodatno uplatio tuženiku sveukupan iznos od 11.259,70 kn, i to uplatom naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3.415,26 kn dana 3. ožujka 2006., te uplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 7.844,44 kn dana 1. siječnja 2011., tj. 1. studenog 2011 kako podneskom od 26. listopada 2021. ispravlja tužbeni zahtjev. Tuženik je iznos od 11.259,70 kn neosnovano stekao temeljem gore navedne ništetne ugovorne odredbe. Stoga tužitelj traži povrat plaćenog iznosa od 11.259,70 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pojedine naknade do isplate.
2.1. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno, prije upuštanja u raspravljanje, ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
2.2. Nadalje, u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, i to s više osnova. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Smatra da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada izražena je u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što tu odredbu čini lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost te odredbe. Ukazuje na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom Ugovoru o kreditu, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Tako je na letku za “Stambene kredite” bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00 %. U vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran i Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke up latiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe koja se naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak uslijed obrade kredita. Kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovom slučaju za plaćanje predmetne naknade. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 3.415,26. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i razumljiva.
2.3. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovog pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti, odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga, tuženik smatra da sudu uopće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, tuženik ukazuje da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenog, ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, pa da bi se ista imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom.
2.4. Tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena još 2006. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. ugovorna odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se svakako osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari s obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade.
2.5. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Smatra da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredba čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Što se tiče same visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe da je u trenutku sklapanja ovog Ugovora o kreditu, a i kasnije, kada je kredit prijevremeno otplaćen, vrijedila Odluka tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Cit. odluka je jasno, u dijelu koji se odnosi na stambene kredite, kao što je i tužiteljev, propisivala visinu naknade u iznosu od 2,00%, a koji je postotak i naplaćen tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita.
2.6. Tuženik ističe i prigovor zastare i na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena još 2011. godine. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. ugovorna odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. S obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2011. godine, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari s obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade.
2.7. Vezano uz tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi naslovni sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od dana 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi naslovni sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos, i to od dana podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten, te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.
2.8. Tijekom postupka tuženik je osporavao i status potrošača tužitelja smatrajući da on taj svoj status mora dokazati.
3. U svrhu dokazivanja pročitan je sadržaj Ugovora o kreditu sa solemnizacijom (stranica 6-12), Potvrde tuženika od 15. srpnja 2011. (13), Potvrde o stanju kredita u svrhu prijevremene otplate (14), pregled prometa po partiji kredita (15-24), dokumentacija tuženika vezana za proces obrade kredita (63-64), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada (65-70), informacija o pojmu valutna klauzulu i rizicima financiranja (81), informativni letci tuženika (82-93), čita se iskaz tužitelja dan na ročištu od 13. travnja 2023. Pročitan je iskaz tužitelja NZ na zapisniku od 13. travnja 2023. (stranica 212-213 spisa) i od 24. ožujka 2026. (322).
4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je ispravljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
5. U odnosu na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, ovaj sud je isti prigovor odbio rješenjem br. P-204/2021-11 od 17. studenog 2023. koje je, po žalbi tuženika, potvrđeno Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-12/2024-2 od 6. ožujka 2024.
6. Nesporno je kako su dana 27. veljače 2026. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102870019 uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,390% godišnje i valutnu klauzulu, a iznos kredita iznosio je 73.270,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 288 mjeseci. Također je nesporno da je člankom 10. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tužitelj dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora te da je tužitelj suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Također, da za slučaj prijevremenog povrata kredita, tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno njegovim važećim odlukama. Nesporna je i visina ovako naplaćenih naknada.
7. Sporno je jesu li te ugovorne odredbe o naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te naknada za slučaj prijevremenog povrata kredita bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu. Sporan je i statua potrošača tužitelja te zastara njegovog potraživanja.
8. U svome iskazu tužitelj je naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio 2006., a krediti je dogovarao u poslovnicu tuženika u [adresa]. Tužitelju je kredit bio potreban za dovršenje i adaptaciju obiteljske kuće u kojoj stanuje. Vezao za naknadu za prijevremenu otplatu kao i za odobrenje kredita, o tim odredbama se ne sjeća da je uopće imao saznanja da su sadržane u spornom Ugovoru, a o njima stoga sigurno ni je ni pregovarao s nikim od djelatnika tuženika. Ne pamti da bih naknadu za odobrenje kredita posebno plaćao, pretpostavlja da mu je iznos kredita umanjen za tu naknadu, međutim na to nije obraćao pažnju jer je iznos kredita u Ugovoru iskazan u valuti švicarski franak, a tužitelju je kredit isplaćen u protuvrijednosti kuna pa bi to trebalo preračunavati. Prilikom prijevremene otplate kredita koju je izvršio 2011., postojeći kredit kod tuženika zatvorio je u cijelosti isplatom po novom Ugovoru o kreditu koji je sklopio u Raiffeisen banci. Tužitelju je tada u poslovnicu tuženika izdano pismo namjere u kojem je bio naveden ukupni iznos njegovog dugovanja po spornom kreditu temeljem kojeg mu je Raiffeisen banka odobrila kredit u tom potrebnom iznosu. Tužitelj se sada više ne može sjetiti da li je u tom pismu namjere bilo specificirano koliko iznos ukupnog dugovanja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj navodi da je samo dobio taj papir i nitko od djelatnika tuženika mu opće nije spominjao postojanje naknade za prijevremenu otplatu pa tako nije niti znao da se njegovo ukupno dugovanje po kreditu djelomično odnosi i na tu naknadu. Tuženik nije znao da bi uopće postojala mogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama ugovora o kreditu, tek je nedavno saznao prilikom refinanciranja postojećeg kredita da se sa bankom može pregovarati o visini kamate, međutim to 2006. niti 2011. nije znao niti ga je itko od djelatnika tuženika uputio da bi postojala takva mogućnost pa stoga ni je niti pokušao. Tuženik ne pamti na koji način je do samog potpisivanja Ugovora došlo, znam da ga nije čitao, a pamti i da mu ga nije pročitao niti javni bilježnik prilikom solemnizacije. Sjeća se samo da je pročitao broj osobne iskaznice.
9. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o postojanju ugovornih odredbi o naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te naknada za slučaj prijevremenog povrata kredita, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o spornim ugovornim odredbama te da se definitivno radi o ugovornim odredbama o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
10. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
11. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 27. veljače 2006. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03). Odredba članka 3. točka 1. ZZP određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sud je prihvatio iskaz tužitelja da je kao fizička osoba sklopio Ugovor o kreditu od 27. veljače 2007. i to kao stambeni kred it za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora kako je to i navedeno u članku 3. predmetnog ugovora o kreditu. Stoga sud utvrđuje da se radi o potrošačkom Ugovoru, dok tuženik nije predložio dokaze kojima bi se utvrdilo suprotno, odnosno nije dokazao da b i tužitelj sklopio Ugovor u okviru kakve djelatnosti te da bi iz istoga proizlazilo kako tužitelj nema status potrošača.
12. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštena, ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz Ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju Ugovora u kojem su potrošaču sve određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
14. Sukladno odredbi čl. 269. ZOO-a, činidba kao objekt Ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako Ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi čl. 272. ZOO-a, dok je čl. 270 st. 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštene, neodređena ili neodrediva Ugovor je ništetan.
15. Predmetni ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO, jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.
16. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu od 27. veljače 2006. godine i Ugovorne odredbe navedenog ugovora o kreditu za slučaj prijevremenog povrata kredita, plaćanje jednokratne naknade iz čl. 10. st. 2. Ugovora, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tuženik suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.
17. S obzirom da je iz provedenih dokaza utvrđeno kako stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi čl. 10. st. 1. i st. 2. Ugovora o kreditu, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika sporna ugovorna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga ova odredba neodređena ili neodrediva, te posljedično ništetna sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.
18. Prilikom odlučivanja ovaj je sud imao u vidu mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog Ugovora kojom se Ugovara naknada za obradu kredita uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatno neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet Ugovora sve okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora te ostale Ugovorne odredbe sve u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a u svezi odredbe čl. 83. i 85. ZZP.
19. Sukladno navedenom, sud je utvrdio ništetnom predmetne Ugovorne odredbe iz čl. 10. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 27. veljače 2006. godine, a koja se odnosi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita jer tuženik nije jasno obrazložio svrhu tih naknada i koji će troškovi biti njima podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani.
20. Nadalje, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. U ovom se konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, radi čega zastara još nije niti počela teći. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO. Dakle, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.
21. Sud je stoga usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 1.494,42 eura/11.259,70 kuna plaćen s osnova ništetnih odredaba o naknadi za odobrenje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i to na iznos od 453,28 eura od 4. ožujka 2006. i na iznos od 1.041,14 od 2. studenog 2011., pa do isplate u smislu odredbe čl. 323. st.1. te čl. 1111., 1115. i 29. ZOO -a. Pritom je sud preračunao postavljeni tužbeni zahtjev na isplatu izražen u kunama, na isplatu u službenu valutu Republike Hrvatske euro, sukladno f iksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro.
22. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP -a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25 dalje: Tarifa), sastav podneska od 26. listopada 2021. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8.1. Tarife, zastupanje na ročištu dana 8. veljače 2023. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9.2. Tarife, zastupanje na ročištu dana 13. travnja 2023. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9.1. Tarife, zastupanje na ročištu dana 12. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 9.5. Tarife, zastupanje na ročištu dana 30. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9.2. Tarife, zastupanje na ročištu dana 24. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9.1. Tarife, zastupanje na ročištu za objavu i uručenje presude dana 27. travnja 2026. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9.3. Tarife, PDV na priznati iznos troškova zastupanja u iznosu od 287,50 eura sukladno Tbr. 46. Tarife te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,10 eura, što ukupno čini iznos od 1.517,15 eura. Temeljem navedenog riješeno je kao u točki III. presude.
23. Tužitelju se ne priznaje trošak zastupanja na ročištu dana 8. veljače 2023. u zatraženom iznosu od 200,00 eura već u iznosu od 100,00 eura, zatim trošak zastupanja na ročištu dana 12. ožujka 2025. u zatraženom iznosu od 200,00 eura već u iznosu od 50,00 eura te trošak zastupanja na ročištu dana 30. prosinca 2025. u zatraženom iznosu od 200,00 eura već u iznosu od 100,00 eura, budući da se radilo o ročištima na kojima se nisu izvodili dokazi, a ročište 12. ožujka 2025. odgođeno je prije početka raspravljanja, sve sukladno odredbama Tarife, kako je gore obrazloženo.
Đurđevac, 27. travnja 2026.
Sutkinja
Marina Rengel Brlečić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda i rješenje objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Odvjetnica Lidija Rukavina, Odvjetničko društvo Lacković & Rukavina d.o.o., Zagreb
2. Odvjetnik Damir Metelko, Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb
