Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-78/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darku Gojaku, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika HS Produkt d.o.o. Karlovac, Mirka Bogovića 7, OIB : 99175363728, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, radi utvrđenja nezakonitosti odluke o prestanku ugovora o radu, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem Pr-51/2025 od 29. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem Pr-51/2025 od 29. siječnja 2026. u točkama I, II i III izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

I.Utvrđuje se da nije zakonita Odluka o prestanku ugovora o radu od dana 24. siječnja 2025. godine kojom je tuženik HS Produkt d.o.o., Mirka Bogovića 7, Karlovac, OIB: 99175363728, zastupan po direktoru ČI otkazao ugovor o radu tužitelju LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pa stoga radni odnos tužitelja LI kod tuženika HS Produkt d.o.o. nije prestao.

II. Raskida se Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 2. siječnja 2025. između tuženika HS Produkt d.o.o., Mirka Bogovića 7, Karlovac, OIB: 99175363728, zastupan po direktoru ČI i tužitelja LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za radno mjesto operater na robotskoj ćeliji, s danom 3. veljače 2025.

III.Nalaže se tuženiku HS Produkt d.o.o., Mirka Bogovića 7, Karlovac, OIB: 99175363728, da tužitelju LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza isplati iznos od 3.049,20 EUR sa zateznim kamatama od 29. siječnja 2026. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem Pr-51/2025 od 29. siječnja 2026. u točki I izreke na način da se nalaže tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 576,94 eura sa pripadajućim zakonskim zateznima kamatama od 27. travnja 2026. pa do isplate sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 408,72 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije zakonita Odluka o prestanku ugovora o radu od 24. siječnja 2025. kojom je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju, pa stoga radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, dok je u točki II izreke odlučeno da se raskida Ugovor o radu na određeno vrijeme koji je sklopljen 2. siječnja 2025. između stranaka za radno mjesto operater na robotskoj ćeliji s danom 3. veljače 2025.

2. U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza isplati iznos od 3.049,20 eura sa zateznim kamatama od 29. siječnja 2026. pa do isplate.

3. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 937,50 eura sa zateznim kamatama od 29. siječnja 2026. pa do isplate te dok je u točki II izreke odbačena protutužba koju je tuženik izjavio radi sudskog raskida ugovora o radu.

4. Protiv citirane presude, a i rješenja o troškovima postupka sadržanog u točki I izreke žalbu podnosi tuženik zbog svi žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda i rješenje preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka kao i troškove žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je osnovana.

7. Predmet ovog spora je utvrđenje da nije zakonita odluka o prestanku ugovora o radu od 24. siječnja 2025. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da li su ispunjene zakonske pretpostavke za raskid ugovora o radu sa danom 3. veljače 2025. kao i pretpostavke za naknadu štete. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj s tuženikom zaključio ukupno šest uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme za ukupno razdoblje koje je kraće od tri godine (od 18. srpnja 2022. do 31. siječnja 2025.), time da su tri prva uzastopna ugovora o radu bila za radno mjesto zaštitar, nakon toga na radnom mjestu CNC operater što je četvrti ugovor o radu, dok su peti i šesti ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljeni za radno mjesto operater na robotskoj ćeliji, te da okolnosti ne upućuju da je predmetni ugovor sklopljen protivno odredbi čl. 12. st. 1.-5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/12, 151/22 i 64/23; dalje ZR). Utvrđuje nadalje da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji prestanak je unaprijed utvrđen kada je zbog objektivnog razloga potreba za obavljanjem posla privremena, pa da kod tuženika postoji stalna potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta operater na robotskoj ćeliji i da tuženik nije u ovom postupku konkretizirao o kojim narudžbama se radilo i zašto bi se u tim slučajevima radilo samo o privremenom povećanju opsega poslova.

8. Smatra nadalje da je tuženik u ovom postupku trebao dokazati da je stvarno postojala samo privremena potreba za povećan im opsegom poslova jer da ne navodi o kojoj konkretnoj narudžbi ili narudžbama se radilo.

9. Stoga utvrđuje da nije postojao objektivni razlog za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, jer je sklopljen protivno odredbi čl. 12. st. 1. i 3. ZR-a te da su se time ispunile zakonske pretpostavke iz čl. 12. st. 10. ZR-a te se smatra da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme.

10. O navedenom pitanju da se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra da je sklopljen na neodređeno vrijeme sud je odlučio kao o prethodnom pitanju pa stoga navodi da je odluka tuženika o prestanku radnog odnosa se treba smatrati odlukom o otkazu, a ne samo deklaratornom odlukom o prestanku radnog odnosa zbog isteka roka, pogotovo što tužitelj postavlja zahtjev radi utvrđenja da nije zakonito donesena odluka o prestanku ugovora o radu i da radni odnos nije prestao.

11. Utvrđeno je nadalje da je tužba podnesena u roku iz čl. 133. ZR -a jer da je odluka o prestanku ugovora o radu dostavljena tužitelju 5. veljače 2025., da je zahtjev za zaštitu prava podnesen 19. veljače 2025., da je tuženik odlučio o zahtjevu odlukom od 11. ožujka 2025. koju je tužitelj primio 15. ožujka 2025., da je tužba podnesena u zakonskom roku od 29. ožujka 2025. Ne prihvaća tvrdnju tuženika da je rok za podnošenje tužbe trebalo računati od dana saznanja za navedenu odluku uz obrazloženje da rok za sudsku zaštitu počinje teći od dana kada je odluka uručena tužitelju.

12. Utvrđuje sud prvog stupnja da su razlozi za redovni otkaz propisani u čl. 115. st. 1. ZR-a prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani i ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), ako radnik krši propise iz radnog odnosa otkaz (uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) ili ako radnik nije zadovoljio na probnom radu. Temeljem provedenog dokaznog postupka sud utvrđuje da tužitelju nije otkazan ugovor o radu niti zbog jedinog zakonom propisanog opravdanog razloga, te da tuženik tijekom postupka nije dokazao da postoje razlozi za otkaz ugovora o radu sukladno čl. 115. st. 1. ZR-a.

13. Primjenjuje odredbu čl. 125. st. 1. ZR-a te utvrđuje da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje okolnosti interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć, pa kada je utvrđeno da je otkaz poslodavca nije dopušten i da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, određen na prijedlog tužitelja dan prestanka radnog odnosa odnosno odlučeno je da se raskida ugovor o radu na određeno vrijeme danom 3. veljače 2025. te je tužitelju dosuđena naknada štete u iznosu od tri propisane ili ugovorene mjesečne plaće i to kako je to tužitelj tražio u minimalnom iznosu pa je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 3.049,20 eura sa zateznim kamatama od 29. siječnja 2026.

14. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa) i to Tbr. 32. o jednokratnoj nagradi u iznosu od 500,00 eura prema Tbr. 7.2. Tarife, koja obuhvaća četiri radnje, a za svaku daljnju radnju iznos od 100,00 eura prema Tbr. 7.4. Tarife i to za zastupanje na raspravi 11. prosinca 2025. 100,00 eura uvećano za troškove PDV-a te da ukupan trošak iznosi 937,50 eura.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se rok za podnošenje pravovremene tužbe i podnošenja pravovremenog zahtjeva računa od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo tužitelja te da je tužbu zbog prekluzije trebalo odbaciti, jer prema shvaćanju ovog suda odredbu čl. 133. st. 1. ZR -a kojom je propisano da rok počinje teći od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava treba tumačiti tako da se u slučaju pisanog otkaza taj rok računa od dana dostave odluke (kao pravilo), a iznimno u slučaju kada radniku odluka nije dostavljena rok za zahtijevanje zaštite povrijeđenog prava treba računati od dana saznanja (usmeno) za donošenje odluke.

16. Naime, smisao je odredbe čl. 133. ZR-a zaštita radnika od samovoljnih odluka poslodavca jer se obvezivanjem poslodavca da radniku osobno dostavi pisanu i obrazloženu odluku, omogućava radniku poduzimanje zakonom propisanih mjera za zaštitu prava u odnosu na tu konkretnu odluku i u odnosu na konkretne razloge koji su u njoj sadržani (identično pravno shvaćanje navodi se u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revr-203/17).

17. Stoga s obzirom da tužitelj u ovoj parnici ne pobija neku usmenu odluku tuženika nego pisanu odluku o prestanku ugovora o radu od 24. siječnja 2025. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužba podnesena u zakonom predviđenom roku jer da je tužitelju uručena odluka koju pobija 5. veljače 2025., da je pravovremeno 19. veljače 2025. podnesen zahtjev za zaštitu prava, da je o tom zahtjevu tuženik odlučio 11. ožujka 2025., da je tužitelj tu odluku primio 15. ožujka 2025., a tužba je podnesena u roku od 15 dana 29. ožujka 2025.

18. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak da se radi o redovitom otkazu ugovora o radu jer je uzeo u obzir iskaz tužitelja i činjenice koje su iznesene nakon zaključenja prethodnog postupka, što je protivno čl. 299. st. 2. ZPP-a, jer tužitelj nije tvrdio da te činjenice bez svoje krivnje nije mogao iznositi do zaključenja prethodnog postupka.

19. Naime, u ovom postupku prethodni postupak je zaključen na raspravi održanoj 15. rujna 2025., a tužitelj je saslušan u svojstvu stranke 28. listopada 2025., te činjenice koje utvrđuje sud u pravcu da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno čl. 12. st. 10. ZR-a i da se ima smatrati ugovorom na neodređeno vrijeme nisu mogle biti predmetom razmatranja.

20. Naime, tijekom postupka tužitelj do zaključenja prethodnog postupka iznosi činjenice da nije zakonita odluka o prestanku ugovora o radu od 24. siječnja 2025. kojom je određen prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme koji je zaključen u trajanju od 1. rujna 2024. do 31. siječnja 2025. iz razloga da mu je tuženik trebao ponuditi novi ugovor za isto radno mjesto ili za radno mjesto kontrolora funkcionalnog ispitivanja pištolja.

21. Stoga iz sadržaja provedenih dokaza, a posebno iz odluke o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme zbog isteka roka od 24. siječnja 2025. proizlazi da je zaključeni ugovor prestao po sili zakona temeljem odredbe čl. 112. st. 1. toč. 5. ZR-a jer je isteklo vrijeme na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme a koji je zaključen do 31. siječnja 2025.

22. Stoga proizlazi da su ugovori o radu na određeno vrijeme zaključeni uzastopnim sklapanjem pet ugovora koji prema odredbi čl. 12. st. 2. ZR -a nisu trajali duže od tri godine niti su ispunjene pretpostavke iz čl. 12. st. 10. ZR -a da bi radnik tj. tužitelj nastavio raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na ko ji je ugovor sklopljen da bi se smatralo da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

23. Stoga su osnovane tvrdnje tuženika da tuženik nakon što je istekao zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme 31. siječnja 2025. nije imao zakonsku obvezu da zaključi daljnji ugovor bilo na određeno vrijeme ili neodređeno vrijeme jer sukladno čl. 10. st. 1. ZR-a radni odnos zasniva se ugovorom o radu dakle, zajedničkom voljom stranaka, koja u konkretnom slučaju nije postojala jer je pravo tužitelja da nakon što je prestao radni odnos tužitelju odluči koji od zainteresiranih osoba na objavljeni natječaj ispunjava uvjete za radno mjesto koje je objavljeno pri čemu tužitelj koji je radio kod tuženika manje od tri godine temeljem zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme nema prednost u odnosu na druge podnositelje molbi iz natječaja iako iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj mailom dostavio ponudu i zahtjev da ostane raditi kod tuženika što proizlazi iz sadržaja zamolbe tužitelja na listu 18. spisa.

24. Isto tako sadržajem čl. 13. st. 4., 5., 6., 7. i 8. ZR -a propisano je da je poslodavac dužan obavijestiti radnike koji su kod njega zaposleni na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme o poslovima za koje bi radnici mogli kod poslodavca sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme te im omogućiti usavršavanje i obrazovanje pod istim uvjetima kao i radnici koji su sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da ako radnik poslodavcu uputi takav ili sličan zahtjev, a poslodavac koji je o nemogućnosti sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme dužan radniku dostaviti obrazloženi pisani odgovor u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva, međutim, nije propisana obaveza poslodavca da zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme ili određeno vrijeme nakon isteka ugovora o radu koji je zaključen na određeno vrijeme. U konkretnom slučaju rok zadnjeg iz ugovora radu na određeno vrijeme je istekao 31. siječnja 2025., pa je stoga zakonito temeljem odredbe čl. 112. st. 1. toč. 5. ZR-a pravilno odlučeno o načinu prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme.

25. Stoga su osnovani žalbeni navodi tuženika da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja jer je odluka o prestanku ugovora o radu od 24. siječnja 2025. zakonita, da nisu ispunjene zakonske pretpostavke kako je navedeno da se tumači da se radi o redovitom otkazu ugovora o radu, pa stoga nisu niti ispunjene zakonske pretpostavke za sudski raskid ugovora sukladno čl. 125. ZR-a niti je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog nedopuštenog otkaza jer je utvrđeno da je odluka o prestanku radnog odnosa zakonita. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja trebao odbiti kao neosnovan.

26. Budući da je tuženik uspio u ovom postupku sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a pripada mu naknada troškova parničnog postupka koja se odnosi na jednokratnu naknadu u iznosu od 500,00 eura i koja obuhvaća najviše četiri radnje za svaki prvostupanjski postupak te plaćanje sudskih pristojbi na odgovor na tužbu u iznosu od 76,94 eura dok mu ne pripadaju troškovi sastava podnesaka od 20. listopada 2025., 24. listopada 2025. i 5. studenog 2025. jer isti nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka.

27. Stoga su tuženiku dosuđeni troškovi u iznosu od 576,94 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja ove odluke kojom je naloženo plaćanje troškova parničnog postupka tuženiku.

28. Budući da je tuženik uspio u žalbenom postupku sukladno odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a tuženiku pripada za sastav žalbe iznos od 250,00 eura, troškovi PDV-a u iznosu od 62,50 eura te plaćanje sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 96,22 eura, odnosno ukupno 408,72 eura.

29. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. i čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja. Rješenje suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 27. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić