REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-954/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grada Bjelovara OIB:18970641692, Trg Eugena Kvaternika 2, Bjelovar, zastupanog po gradonačelniku PT, a dotični po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva Juršetić & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika TT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi utvrđenja, predaje u posjed i činidbe, na pripremnom ročištu održanom dana 27. travnja 2026. godine,

r i j e š i o  j e

I. Tužba tužitelja iz podneska od 02. prosinca 2025. godine, se odbacuje.

II. Tužitelj Grad Bjelovar OIB:18970641692, Trg Eugena Kvaternika 2, Bjelovar je dužan tuženiku DT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.875,00 Eura, sa zateznom kamatom koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom na taj iznos od 27. travnja 2026. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik TT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] je dužan tužitelju Gradu Bjelovaru OIB:18970641692, Trg Eugena Kvaternika 2, Bjelovar, nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 625,00 Eura, sa zateznom kamatom koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom na taj iznos od 27. travnja 2026. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadom parničnih troškova, preko dosuđenih iznosa u točkama II. I III., izreke ove odluke, pa sve do zatraženih iznosa i to od strane tužitelja do svote od 3.250,00 Eura, a od strane tuženika do svote od 4.169,05 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj odbijajući iznos.

Obrazloženje

1. U izreci navedenim podneskom, tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja da je raskinut kupoprodajni ugovor sklopljen dana 23. prosinca 2009. godine, između stranaka, ali i radi predaje u posjed nekretnine koja je bila predmetom kupoprodajnog ugovora, odnosno radi uklanjanja ograde koju je tuženik postavio uz sjevernu među nekretnine, koja je bila predmetom kupoprodajnog ugovora.

2. Obrazlažući tužbu, tužitelj je naveo da je vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Plavnice – Hrgovljani i to čkbr. [katastarska čestica], te da su stranke sklopile kupoprodajni ugovor u vezi te nekretnine dana 23. prosinca 2009. godine, kojim je tužitelj, kao vlasnik, prodao tuženiku navedenu nekretninu, odnosno kojim se tuženik obvezao isplatiti tužitelju kupoprodajnu cijenu od 112.700,00 kuna, a koju tuženik nije nikada podmirio u cijelosti. Tužitelj je dodao da je tuženiku, kao kupcu, dopušteno da stupi u posjed navedene nekretnine nakon sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora (u daljnjem tekstu: Ugovor) i nakon što je samo djelomično bio podmirio tužitelju, kupoprodajnu cijenu.

3. Nadalje, tužitelj je u tužbi naveo da je tuženik sukladno čl. 3. Ugovora, bio dužan kupoprodajnu cijenu isplatiti u 6 mjesečnih rata u razdoblju od 31. siječnja 2010. godine, do 31. srpnja 2010. godine, odnosno da je tuženik tijekom 2010. godine, p latio na ime kupoprodajne cijene samo iznos od 62.450,64 kuna. Tužitelj tvrdi da je tuženika kroz dugi niz godina od 2010. godine, više puta pozivao na podmirenje cijele kupoprodajne cijene, te da je neuspješno vodio parnični (pri tome, tužitelj ili njegov odvjetnik nije pojasnio što to zapravo znači za tužitelja „neuspješno vođenje parničnog postupka“ u situaciji kada je upravo tužitelj uspio sa svojim istaknutim tužbenim zahtjevom u predmetu vođenom kod ovoga suda pod brojem P -96/2011 – opaska suca) i ovršni postupak, radi isplate cijene.

4. Također, tužitelj je ukazao da tuženik nije ispunio niti svoju obvezu navedenu u čl. 4. Ugovora, koja je bila ugovorena kao preduvjet za prijenos prava vlasništva, pa tužitelj ističe, kako je u konačnici, pozvao tuženika svojim pozivom (kojeg je tuženik primio dana 18. travnja 2025. godine) da podmiri obveze sukladno Ugovoru, odnosno da podmiri iznos glavnice kupoprodajne cijene i zatezne kamate, ostavivši mu naknadni primjeren roka za ispunjenje dugovane činidbe od 15 dana, računajući od dana primitka navedenog poziva.

5. Tužitelj tvrdi, kako je tuženik nakon primitka poziva na plaćanje, djelomično podmirio potraživanje tužitelja, ali ne u cijelosti, zbog čega ga je tužitelj ponovo pozivom od 15. travnja 2025. godine, pozvao podmiriti dugovanje u cijelosti i to u daljnjem roku od 15 dana, a taj poziv je tuženik primio dana 18. travnja 2025. godine, time da tuženik niti u tom daljnjem dodijeljenom mu roku nije podm irio cjelokupno dugovanje, pa je tužitelj dopisom od 06. listopada 2025. godine (koji je tuženik primio dana 10. listopada 2025. godine), obavijestio tuženika da se sukladno čl. 362.st.3. Zakona o obveznim odnosima, navedeni Ugovor smatra raskinutim, te je tuženik bio pozvan da u daljnjem roku od 30 dana ukloni navedenu ogradu koju je postavio na nekretninu, ali i da u istom roku preda predmetnu nekretninu, slobodnu od stvari i osoba tužitelju u posjed.

6. Obzirom da tuženik zatraženo nije učinio u dodijeljenom roku, pozivajući se na čl. 187.st.3. Zakona o parničnom postupku, ali i na čl. 161. i čl. 152. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio da se utv rdi kako je navedeni Ugovor, raskinut, da se tuženiku naloži da preda tužitelju predmetnu nekretninu u posjed u roku od 15 dana i to slobodnu od osoba i stvari, ali i da tuženik u roku od 15 dana, ukloni o svom trošku, ogradu položenu uz sjevernu među , predmetne nekretnine, kao i da se tuženika obveže da nadoknadi tužitelju parnične troškove.

7. Podneskom od 03. veljače 2026. godine, tužitelj se usprotivio tuženikovim prigovorima, zbog kojih je bio osporen tužbeni zahtjev, a osporio je i tvrdnju tuženika u vezi plaćanja cijele kupoprodajne cijene, te je ponovo istakao da nije tuženik izvršio niti obvezu iz čl. 4. Ugovora, odnosno da se o tome propustio očitovati u odgovoru na tužbu, navodeći da „tuženik s razlogom zaobilazi činjenicu da nije ispunjena niti posebna obveza nametnuta tuženiku čl. 4. kupoprodajnog ugovora“, te da je tuženik tražio daljnji rok za ispunjenje svoje obveze iz čl. 4. Ugovora, ali da se oglušio da plati svoj dug u vezi kupoprodajne cijene sa zateznom kamatom zbog zakašnjelog plaćanja. Tužitelj smatra kako tuženik neosnovano tvrdi da nije valjan raskid ugovora, obzirom da tuženik nije u cijelosti podmirio kupoprodajnu cijenu, odnosno da neosnovano tvrdi da je tužitelj izgubio pravo na raskid, stoga što je ranije pokrenuo postupak radi isplate (vođen pod brojem P-96/2011), obzirom da je tužitelju nejasno iz kojeg pravnog propisa tuženik crpi takve zaključke, niti se isti na njih poziva. Tužitelj smatra da presuda donesena u predmetu P-96/2011, ne može ograničiti pravo tužitelja, na korištenje drugih zakonskih sredstava zaštite zbog neispunjenja zakonske obveze. Po tužitelju sukladno čl. 360. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj može tražiti raskid Ugovora u slučaju neispunjenja ugovorne obveze, a podnošenje tužbe zbog neispunjenja, pa i donošenje presude kojom se ispunjenje nalaže, ne ograničava vjerovnika u izboru alternativnog pravnog sredstva ako dužnik i dalje ostaje u zakašnjenju.

8. Tuženik je u pisanom odgovoru na tužbu (list 54-55) osporio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, usprotivivši se tužbenom zahtjevu tužitelja, bez za to iznesenih konkretnih razloga, a kako odvjetniku tuženika očito nije bio dovoljan jedan podnesak za davanje odgovora na tužbu, te je i sam ukazao da će detaljan odgovor na tužbu podnijeti unutar dodijeljenog roka za davanje odgovora na tužbu, podneskom od 12. siječnja 2026. godine, tuženik je zapravo konkretizirao razloge zbog kojih osporava tuženi zahtjev tužitelja, te je naveo da je suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik isplatio tužitelju cijeli iznos kupoprodajne cijene od 112.700,00 kuna. Istakao je i da je obzirom na zakašnjelu isplatu, tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu, ali i da je novčana obveza tuženika, prema tužitelju utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom donesenom u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, broj P-96/2011. Tuženik je priznao ono što je tužitelj naveo u tužbi, da je tijekom 2009. godine, uplatio tužitelju dio kupovnine u iznosu od 62.450,64 kuna, te tvrdi da su te uplate uračunate prilikom izračuna tuženikove obveze prema tužitelju, prilikom podnošenja tužbe, koja je bila zavedena kod ovoga suda pod broj P-96/2011, ali naglašava da je nakon donošenja odluke broj P-96/11-3 od 19. travnja 2011. godine, prije pokretanja ovršnog postupka koji se vodio pod brojem Ovr-2375/2012, dana 18. srpnja 2011. godine, tuženik platio tužitelju daljnji iznos od 10.000,00 kuna, odnosno da je preostali iznos od 52.249,34 kuna, tuženik podmirio dana 13. ožujka 2025. godine, uplatom iznosa od 6.934,68 Eura, koja svota predstavlja protuvrijednost iznosa od 52.249,34 kuna, te je time po tuženiku, bila tužitelju u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena.

9. Tuženik nije osporavao iznesenu činjenicu od strane tužitelja o tome da je tužitelj dostavio tuženiku navedenu Obavijest o pravnim učincima…, datiranu sa 06. listopadom 2025. godine, međutim smatra da je jednostavno bez pravnog učinka, činjenica da je tužitelj na taj način jednostrano raskinuo Ugovor, obzirom da je kupoprodajna cijena bila isplaćena u cijelosti, te da je samo eventualno ostao dug s naslova zatezne kamate. Osim toga, tuženik naglašava da je bez obzira na ugovorne odredbe izvjesno da je tužitelj želio održati na snazi Ugovor, te se nije nikada pozivao na raskid Ugovora, a namjeru tužitelja da održi na snazi Ugovor, dokazuje i činjenica da je tužitelj podnio protiv tuženika tužbu, radi isplate i ishodio presudu zbog ogluhe broj P-96/11 od 19. travnja 2011. godine, kojom je utvrđena obveza isplate iznosa od 62.249,36 kuna.

10. Nakon što je tužitelj pokrenuo navedeni parnični postupak koji se vodio u predmetu pod brojem P-96/2011, tuženik smatra da je tužitelj izgubio pravo na raskid uz poziv na čl. 3. Ugovora, te da nakon donošenja navedene presude od 19. travnja 2011. godine, tužitelj može tražiti samo ispunjenje obveze koja je utvrđena tom presudom, tim više što je tužitelj primao uplate od tuženika koje su izvršene sa zakašnjenjem, zaključno sa uplatom od 13. ožujka 2025. godine. Po tuženiku, tužitelj zanemaruje odredbe Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama raskida ugovora, a pravna posljedica raskida je da svaka stranka vraća no što je primila, a tužitelj koji je primio isplatu kupoprodajne cijene taj iznos nije nikada vratio tuženiku, niti podnesenom tužbom uopće nudi tuženiku, vraćanje tog iznosa koji mu je tuženik isplatio.

11. Podneskom od 16. veljače 2026. godine, tuženik je ukazao da upravo iz odredbe čl. 360. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da vjerovnik može u dvostrano obveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, zahtijevati da se ta obveza ispuni ili raskinuti ugovor jednostranom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa već po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Kako je tužitelj uspio sa svojim novčanim zahtjevom u predmetu pod brojemP-96/2011, te je ishodio ovršnu ispravu koja mu daje pravo tražiti ispunjenje prisilnim putem, tužitelj, po tuženiku više nema pravo tražiti raskid Ugovora.

12. Vodeći računa o činjenici da se tuženik u dostavljenim podnescima uopće nije očitovao o činjeničnim navodima tužbe tužitelja, koji se odnose na tuženikovo neispunjenje obveze iz čl. 4. Ugovora, te da je tek na prvom pripremnom ročištu održanom dana 16. ožujka 2026. godine, tuženik po prvi put, posredstvom svog odvjetnika, koji je ponovo našao potrebu i na tom ročištu elaborirati dodatno o svojim pravnim stajalištima koji su već u bitnome bili izneseni u pisanim podnescima tuženika, očitovao o toj činjenici navedenoj u tužbi, istaknuvši da je tuženik, suprotno onome što tvrdi tužitelj, izvršio svoju obvezu iz čl. 4. Ugovora, našavši u vezi toga smislenim predložiti da se tužitelja pozove da dostavi posebni ugovor na koji upućuje čl. 4. Ugovora, tužitelj je posredstvom punomoćnika uz navod da tuženik nije izvršio posebnu obvezu iz čl. 4. Ugovora, te da stoga nije niti sačinjen neki poseban ugovor u smislu tog članka, kupoprodajnog ugovora, zatražio odgodu pripremnog ročišta, kako bi se mogao dodatno i detaljnije očitovati o novoj iznesenoj činjenici od strane tuženika, vezanoj za izvršenje obveze u smislu čl. 4. Ugovora.

13. Nakon što je sud odgodio prvo pripremno ročište i dopustio tužitelju da se očituje o novoj činjenici koju je iznio tuženik na prvom održanom ročištu, posredstvom svog punomoćnika, tužitelj je podneskom od 31. ožujka 2026. godine, naveo da je na tuženiku da dokaže navedenu pozitivnu činjenicu koju je iznio u vezi postupanja po čl. 4. Ugovora, ukazavši da je samo u vezi sklapanja posebnog ugovora sa tuženikom u smislu čl. 4., bilo komunikacije, tijekom trajanja Ugovora. Tužitelj je uz taj podnesak dostavio fotografije lica mjesta, koje po tvrdnji tužitelja potvrđuju iznesenu činjenicu o tome da nije izvršena posebna obveza od strane tuženika u smislu čl. 4. Ugovora, te je predložio saslušanje određenih svjedoka i na okolnost da tuženik nije pristupio sklapanju posebnog ugovora u smislu čl. 4. Ugovora, time da je tužitelj tim podneskom ukazao i na postojanje dodatne dokumentacije vezane za ugovorni odnos između stranaka, koju je naknadno pronašao i dostavio uz taj podnesak sudu, a koja, između ostalog, ukazuje da je bilo izdano tehničko uvjerenje za ispunjenje posebne obveze tuženika iz čl. 4. Ugovora.

14. Podneskom od 13. travnja 2026. godine, tuženik je ustrajao na tvrdnji da je ispunio baš sve obveze iz Ugovora, osim plaćanja zatezne kamate, te je ponovo argumentirao svoju tvrdnju da Ugovor u opisanim okolnostima slučaja, nije moguće raskinuti, dodavši da je tužitelju zastarjelo pravo na isplatu zatezne kamate, što opet predstavlja jedan novi prigovor, a također je naveo da ukoliko tužitelj inzistira na raskidu Ugovora, da se tuženik poziva na pravo zadržanja u smislu čl. 72. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu smatra da tužitelj nema pravo tražiti predaju nekretnine u posjed, dok ne bude ispunjena tražbina tuženika, utemeljena na čl. 368. Zakona o obveznim odnosima.

15. Cijeneći okolnost da nije bio ispunjen uvjet za odbacivanje tužbe u ovom slučaju u smislu čl. 282. st.1. Zakona o parničnom postupku, prije održavanja pripremnog ročišta (dakle, izvan ročišta, odmah nakon prethodnog ispitivanja tužbe), te da je u ovim okolnostima slučaja tek na pripremnom ročištu bilo moguće odbaciti tužbu tužitelja, sukladno čl. 288.st.2. Zakona o parničnom postupku, nakon što su se stranke u ovoj fazi prethodnog postupka, tek očitovale u cijelosti o svim bitnim činjenicama u vezi kojih su (isključivo tužitelj) i dostavile određene materijalne dokaze, ali i predložile izvođenje određenih dokaza, na drugom pripremnom ročištu održanom dana 27. travnja 2026. godine, odbačena je tužba tužitelja.

16. Vezano za donošenje odluke o potrebi odbacivanja tužbe tužitelja u opisanim okolnostima slučaja, valja prije svega istaći da je između stranaka nesporno da su sklopile dvostrano obvezni ugovor na koji upućuje čl. 360. Zakona o obveznim odnosima i to u formi Ugovora, kojim je tuženik preuzeo dvije obveze i to:

- prvo, da isplati tužitelju iznos kupoprodajne cijene za nekretninu koja je bila predmetom tog Ugovora i to u ukupnom iznosu od 112.700,00 kuna, sve u 6 jednakih mjesečnih rata u razdoblju od 31. siječnja do 31. srpnja 2010. godine (čl. 3. Ugovora),

- drugo, da o svom trošku, izgradi i asfaltira pristupni put od glavne prometnice do predmetne nekretnine navedene u čl. 1. Ugovora, te izgradi i asfaltira parkiralište ispred zgrade Mjesnog doma na [adresa] i to najkasnije do 31. srpnja 2010. godine (čl. 4. Ugovora),

dok je tužitelj preuzeo obvezu da dopusti tuženiku (kupcu) da izvrši prijenos prava vlasništva na nekretnini iz čl. 1. Ugovora u svoje vlasništvo u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, a sve nakon isplate pune kupoprodajne cijene i ispunjenja obveze iz čl. 4. Ugovora, a za koju svrhu će prodavatelj (tužitelj) izdati tuženiku, posebnu potvrdu (tabularnu ispravu ili izjavu).

17. Za razrješenje ovog slučaja nije bilo od značaja da li je bio ispunjen uvjet da tužitelj izda navedenu posebnu potvrdu, tuženiku za upis uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, na ime tuženika u vezi nekretnine koja je bila predmetom prodaje, već je bilo prije svega potrebno razriješiti postoje li smetnje za daljnje vođenje ovog parničnog postupka i donošenje meritorne odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja u kontekstu činjenice da tuženik osporava tuženiku, postojan je prava na raskid Ugovora u opisanim okolnostima slučaja (kada je tužitelj već ishodio pravomoćnu sudsku odluku vezanu za isplatu novčanog iznosa tužitelju od strane tuženika), temeljem Ugovora, cijeneći sadržaj navedene odredbe čl. 360. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ali i činjenicu da je odluka o raskidu Ugovora ili o valjanosti tužiteljeve jednostrane izjave o raskidu, prejudicijelno pitanje za preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

18. Naime, čl. 230. ZOO, propisuje u bitnome da u dvostrano obveznim odnosima, kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu, da druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim, idućim člancima, raskinuti ugovor jednostranom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

19. Prije svega valja istaći da podnesenom tužbom, tužitelj ne traži naknadu štete u smislu čl. 230. ZOO, ali predlaže da se utvrdi da je Ugovor, raskinut, a na temelju eventualne osnovanosti takvog prethodnog zahtjeva u pogledu utvrđenja vezanog za raskid Ugovora, ističe preostale zahtjeve u vezi predaje u posjed nekretnine koja je bila predmetom kupoprodaje, ali i uklanjanja ograde za koju između stranaka nije spornu da ju je tuženik postavio i napravio na predmetnoj nekretnini.

20. Međutim, po uvjerenju suda, tuženik u ovom slučaju opravdano smatra kako tužitelj u opisanim okolnostima slučaja, kada je već ishodio pravomoćnu presudu Općinskog suda u Bjelovaru, broj P-96/11-3 od 19. travnja 2011. godine, sukladno čl. 230. ZOO, vezanu za isplatu neplaćenog iznosa tužitelju, od strane tuženika, na ime kupoprodajne cijene po Ugovoru, ne može novim zahtjevom tražiti utvrđenje da je Ugovor, raskinut i ne može uopće samoinicijativno, jednostranom izjavom raskinuti Ugovor jer bi tako nešto mogao samo da nije prethodno zahtijevao ispunjenje obveze po Ugovoru.

21. Istaknuta zakonska odredba čl. 360. ZOO je po tom pitanju vrlo jasna i iz iste proizlazi samo i jedino alternativna mogućnost tužitelja u slučaju neispunjenja ugovora od strane tuženika (po uvjerenju suda je potpuno nebitno u ovim okolnostima slučaja, da li se radi o novčanoj obvezi tuženika ili o onoj obvezi iz čl. 4. Ugovora), da „zahtjeva ispunjenje ugovora“ ili „da zahtjeva raskid ugovora“, te jedna od te dvije mogućnosti, kako to tuženik po uvjerenju suda, opravdano smatra, isključuje drugu zakonsku i legitimnu mogućnost vjerovnika – u ovom slučaju tužitelja.

22. Sud smatra da bi eventualno tužitelj mogao tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje da je Ugovor, raskinut na temelju jednostrane izjave tužitelja i to samo zbog ne izvršavanja obveze iz čl. 4. Ugovora, ali samo pod uvjetom da je ta ugovorna obveza u vezi asfaltiranja zemljišta, kojim slučajem bila samostalna, naknadna obveza koja ne utječe na svrhu i bit Ugovora i ako je tu povredu u smislu neizvršavanja obveze, tuženik propustio tek nakon donošenja navedene presude broj P-96/11-3 od 19. travnja 2011. godine, međutim o tome se ne radi u slučaju stranaka. Naime, tuženik je o svom trošku trebao izvršiti navedenu obvezu iz čl. 4. Ugovora, zaključno do dana 31. srpnja 2010. godine, a tužbu je tužitelj protiv tuženika, radi isplate neplaćenog iznosa kupoprodajne cijene za kupljenu nekretninu, podnio podneskom od 24. siječnja 2011. godine (na koji način je tužitelj, bez svake dvojbe jasno odustao od zakonske mogućnosti da traži raskid Ugovora, te je ustrajao na drugoj mogućnosti u vezi ispunjenja obveze) , te je presuda donesena dana 19. travnja 2011. godine, time da obveza tuženika iz čl. 4. Ugovora, nije bila neka naknadna obveza koja ne utječe na svrhu i bit Ugovora, već se radilo u obvezi istovjetnoj novčanoj obvezi tuženika u vezi isplate kupoprodajne cijene jer je čl. 5. Ugovora, bilo ugovoreno da će tužitelj izdati tuženiku potvrdu potrebnu za upis prava vlasništva na ime tuženika (tabularnu ispravu ili izjavu), tek nakon što tuženik isplati potpunu kupoprodajnu cijenu i ispuni svoju obvezu iz čl. 4. Ugovora.

23. Dakle, imajući u vidu sadržaj navedenog Ugovora i sadržaj navedene odredbe čl. 360. ZOO, akceptirajući i utvrđene činjenice o tome da je tužitelj već ishodio pravomoćnu sudsku odluku u vezi isplate neisplaćenog iznosa kupoprodajne cijene, temeljem Ugovora, te se dakle odlučio u situaciji kada je mogao tražiti raskid Ugovora, zbog neispunjenja ili ispunjenje obveze od strane tuženika, ustrajati na tužbenom zahtjevu u vezi ispunjenja obveze o kojem je donesena odluka u predmetu P-96/2011 kod Općinskog suda u Bjelovaru, tužitelj u tim okolnostima slučaja sukladno pozitivnim propisima jedino što može, može zahtijevati od tuženika ispunjenje obveze iz čl. 4. Ugovora i naknadu štete, zbog neispunjenja te obveze, a mogao bi eventualno i tražiti ovlaštenje od suda da sam asfaltira sporno zemljište na trošak tuženika, kao kupca, te ne može u smislu čl. 362.st.3. ZOO, sa valjanim pravnim učincima, jednostrano raskinuti Ugovor i podnijeti tužbeni zahtjev kakav je podnio, predmetnom tužbom.

24. S obzirom da je tužitelj već tužio tuženika i uspio s podnesenom tužbom za isplatu novčanog iznosa, temeljem Ugovora, na ime razlike neisplaćene u propisanom roku kupoprodajne cijene, na taj način je konkludentno izabrao da želi da Ugovor ostane na snazi i da se ispuni, pa se takvo postupanje tužitelja u duhu sudske prakse, svakako tumači kao odricanje od prava na raskid Ugovora, zbog ne ispunjenja jer se ne može s obzirom na sadržaj čl. 360. ZOO, prvo tvrditi da je Ugovor na snazi i na temelju nepravovremenog plaćanja kupoprodajne cijene, tražiti i ishoditi sudsku odluku u vezi isplate neisplaćenog iznosa kupoprodajne cijene, a kasnije novom tužbom tvrditi da je Ugovor, raskinut zbog neplaćanja cijele kupoprodajne cijene ili drugog ne postupanja tuženika (čl. 4. Ugovora) po Ugovoru, i tražiti utvrđenje da je Ugovor raskinut, te potraživati predaju u posjed nekretnine. Naime, navedenom presudom je utvrđeno da Ugovor postoji i da proizvodi pravne učinke, a predmetna tužba kojom se traži utvrđenje da je Ugovor, raskinut bi bila protivna pravomoćnosti presude zbog ogluhe donesene kod ovoga suda pod brojem P-96/2011 jer napada temelje na kojima je donesena ta sudska odluka.

25. Shodno tome, nije dopuštena predmetna tužba tužitelja, po uvjerenju ovoga suda u opisanim okolnostima slučaja, te je istu trebalo odbaciti, zbog presuđene stvari u smislu čl. 288.st.2. Zakona o parničnom postupku, pa je zbog toga i odlučeno da se ista odbacuje.

26. Obzirom da su obje stranke tražile naknadu parničnih troškova, odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1 , čl. 155.st.1., te čl. 156.st.1., Zakona o parničnom postupku, na temelju troškovnika odvjetnika stranaka, sukladno vrijednosti predmeta spora navedenoj u tužbi tužitelja, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

27. Tuženiku je od onih troškova koji su bili potrebni za ovu parnicu, a koje nije tuženik sam prouzročio ili koje bi prouzročio posredstvom svog punomoćnika u osobi odvjetnika, prihvaćen zahtjev za naknadu troška za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 Eura, trošak za sastav podneska od 13. travnja 2026. godine u iznosu od 500,00 Eura, te u vezi zastupanja samo na jednom održanom ročištu dana 16. ožujka 2026. godine u iznosu od 500,00 Eura. U vezi tih opravdanih, po uvjerenju ovoga suda, parničnih troškova tuženika, koji predstavljaju ukupnu svotu od 1.500,00 Eura je priznat tuženiku i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 375,00 Eura, pa je tužitelj obvezan da isplati tuženiku opravdan parnični trošak u iznosu od 1.875,00 Eura, sa pripadajućom i opravdano zatraženom zateznom kamatom (a ne sa zakonskom zateznom kamatom, kako odvjetnik tuženika to potražuju u svom troškovniku od 27. travnja 2026. godine, suprotno članku 29.st.2. ZOO u smislu kojeg se ta sporedna tražbina u vezi zatezne kamate i može dosuditi), računajući od dana donošenja ove odluke, sukladno čl. 29.st.2. i 8. ZOO.

28. Naime, tuženik je posredstvom svog punomoćnika u osobi odvjetnika potraživao naknadu troška za sastav podneska od 17. veljače 2026. godine, iako nikakav podnesak baš sa tim datumom, odvjetnik tuženika nije sastavio i dostavio sudu, već je sastavio podnesak kojeg je sam datirao sa 16. veljače 2026. godine, a kojeg je sudu dostavio e-komunikacijom dana 17. veljače 2026. godine, pa se svakako ne radi o podnesku od 17. veljače 2026. godine, obzirom da treba lučiti razliku između podneska koji je sastavljen određenog dana i datiran sa 16. veljače 2026. godine (pa se radi u tom slučaju o „podnesku od 16. veljače 2026. godine“), sa datumom dostavljanja tog datiranog podneska sudu, a predmetnim troškovnikom odvjetnik tuženika nije tražio naknadu troška za sastavljanje podneska „dostavljenog sudu 17. veljače 2026. godine“, nego je tražio naknadu troška „za sastav podneska od 17. veljače 2026. godine“, kakav podnesak od 17. veljače 2026. godine, nije niti sastavljen.

29. Neovisno o tome što je stranka u smislu čl. 164.st.2. Zakona o parničnom postupku, bila dužna u svom zahtjevu za naknadu troška, određeno navesti troškove za koje traži naknadu, a zahtjev tuženika za naknadom troška za sastav podneska od 17. veljače 2026. godine, nije bio osnovan jer podnesak od 17. veljače 2026. godine, ne postoji i tuženik nikada nije niti dostavio sudu neki podnesak od 17. veljače 2026. godine, već je dostavio sudu samo podnesak od 16. veljače 2026. godine, po uvjerenju suda neosnovan bi bio i zahtjev tuženika za naknadom troška za sastavljanje podneska od 16. veljače 2026. godine, čak i da je bio istaknut takav zahtjev u troškovniku odvjetnika tuženika.

30. Naime, tuženik je posredstvom svog odvjetnika, ničim izazvan, dakle bez zahtjeva suda za dostavu bilo kakvog pisanog očitovanja, ali i bez tuženikovog traženja odobrenja od strane suda, za podnošenje pisanog očitovanja u smislu čl. 299.a st. 2. Zakona o parničnom postupku, dostavio taj podnesak od 16. veljače 2026. godine, zbog čega je predmetni sudac na održanom prvom pripremnom ročištu ukazao odvjetnicima stranaka da se sukladno čl. 299.a st.4., Zakona o parničnom postupku, neće uzeti u obzir sve nove činjenice iznesene u tom podnesku tuženika (premda je prilikom pisanja zapisnika s tog održanog ročišta, sudska službenica , napisala u zapisniku krivi datum 26. veljače 2026. godine, umjesto točnog datuma datiranog podneska tuženika: „16. veljače 2026. godine“).

31. Ako je sud već odlučio na navedenom ročištu, da neće uzeti u obzir navedene činjenice koje je tuženik posredstvom odvjetnika iznio u sasvim nedopušteno sastavljenom podnesku, dostavljenom sudu suprotno čl. 299.a st.2. Zakona o parničnom postupku, bez obzira što je na tom pripremnom ročištu, odvjetnik tuženik usmeno naveo da ostaje kod svih navoda tuženika iz tog podneska, koje usmeno očitovanje odvjetnika tuženika se svakako mora smatrati dopuštenim, ne postoji u opisanim okolnostima slučaja zakonski uvjet, da se trošak za sastav nedopušteno dostavljenog podneska sudu, uopće smatra potrebnim za ovu parnicu u smislu čl. 155.st.1., Zakona o parničnom postupku, pa je takav zahtjev tuženika, za naknadom troška u vezi sastavljanja tog podneska, odbijen kao neosnovan.

32. Nadalje, obzirom da je tuženik posredstvom svog odvjetnika u pisanom odgovoru na tužbu, propustio da se očituje na određeni način o svim činjenicama iznesenim u historijatu tužbe, na kojima je bio utemeljen tužbeni zahtjev tužitelja (pri tome se misli isključivo na tvrdnju tužitelja da tuženik nije izvršio obvezu iz čl. 4. Ugovora), te se tek po prvi put na prvom pripremnom ročištu očitovao o tome na zahtjev predmetnog suca (koji zahtjev suca je bio istaknut u smislu čl. 219.st.2. ZPP), ustvrdivši da je tuženik izvršio posebnu obvezu iz čl. 4. Ugovora, a zbog čega je uslijed osporavanja suprotnog navoda tužitelja o toj iznesenoj činjenici, bilo potrebno da se odgodi prvo pripremno ročište, kako bi punomoćnik tužitelja od svoje stranke pribavio daljnje materijalne dokaze i očitovanja ovlaštenih osoba tužitelja, vezana za takvu suprotnu tvrdnju tuženika, sud smatra da je takvim tuženikovim selektivnim iznošenjem bitnih činjenica o tužbi tužitelja, odnosno o činjenicama na kojima je tužba tužitelja bila utemeljena, upravo tuženik (posredstvom svog odvjetnika), doprinio održavanju dva pripremna ročišta u ovome predmetu jer je jasno da bi se odmah na prvom pripremnom ročištu, moglo donijeti rješenje o odbacivanju tužbe tužitelja, da je kojim slučajem još u odgovoru na tužbu, tuženik osporio istinitost tvrdnje tužitelja o tome da tuženik nije izvršio obvezu iz čl. 4. Ugovora, odnosno da je tuženik još u odgovoru na tužbu tvrdio da je izvršio svoju posebnu obvezu iz čl. 4. Ugovora. U tom slučaju bi se tužitelj o takvoj tvrdnji tuženika mogao očitovati još u podnesku od 03. veljače 2026. godine, kojim se na zahtjev suda očitovao o tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu.

33. Kako je po uvjerenju suda, tuženik posredstvom svog punomoćnika (koji je pisao odgovor na tužbu, propustio da se očituje u odgovoru na tužbu o navedenoj činjenici iznesenoj od strane tužitelja u tužbi u pogledu tuženikovog propuštanja da izvrši obvezu iz čl. 4. Ugovora), doprinio održavanju drugog pripremnog ročišta, tuženik je neovisno o uspjehu stranaka u ovoj parnici u smislu čl. 156.st.1. Zakona o parničnom postupku, dužan nadoknaditi tužitelju trošak u vezi zastupanja tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, na tom drugom pripremnom ročištu u iznosu od 500,00 Eura, ali i iznosu od 125,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost ili ukupno 625,00 Eura, sa zateznom kamatom (a ne sa zakonskom zateznom kamatom, kako odvjetnik tužitelja to potražuju u svom zahtjevu istaknutom još u tužbi, suprotno članku 29.st.2. ZOO u smislu kojeg se ta sporedna tražbina u vezi zatezne kamate i može dosuditi), računajući od dana donošenja ove odluke, sukladno čl. 29.st.2. i 8. ZOO.

34. Zbog navedenog je odlučeno kao u točkama II. i III., izreke ove odluke, a odbijeni su kao neosnovani preostali zahtjevi stranaka u vezi naknade parničnih troškova.

U Bjelovaru, 27. travnja 2026. godine.

S u d a c

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dva primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa tog rješenja.

U Bjelovaru, dana 27. travnja 2026. godine.

Sudac: