Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: Povrv-193/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji toga suda Ileani Bebek, u pravnoj stvari tužitelja HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, Miševečka 15a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GRADEL d.o.o., OIB: 40100946455, Velikogorička cesta 10a, Staro Čiče, Velika Gorica, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Jujnović Lučić Marković Ivandić Galić d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Nives Mirčetić iz Velike Gorice, poslovni broj Ovrv-5449/2025 od 30. srpnja 2025., u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 569,49 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 43,96 eura od 26. travnja 2024.,

- na iznos od 43,96 eura od 25. svibnja 2024.,

- na iznos od 43,96 eura od 27. lipnja 2024.,

- na iznos od 43,96 eura od 26. srpnja 2024.,

- na iznos od 43,96 eura od 24. kolovoza 2024.,

- na iznos od 43,96 eura od 25. rujna 2024.,

- na iznos od 43,98 eura od 29. listopada 2024.,

- na iznos od 52,35 eura od 7. prosinca 2024.,

- na iznos od 52,35 eura od 28. prosinca 2024.,

- na iznos od 52,35 eura od 29. siječnja 2025.,

- na iznos od 52,35 eura od 25. veljače 2025.,

- na iznos od 52,35 eura od 26. ožujka 2025.,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Nives Mirčetić iz Velike Gorice, poslovni broj Ovrv-5449/2025 od 30. srpnja 2025., u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 1.490,44 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana isplati tužitelju zatezne kamate na iznos od 2.059,93 eura od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja prelazi stopu zateznih kamata određenu točkom I. izreke ove presude, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana naknadi tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 220,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. srpnja 2025., te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 301,63 eura sa zateznim kamatama od 27. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.014,22 eura sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj, ranije ovrhovoditelj podnio je javnoj bilježnici Nives Mirčetić iz [adresa], prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika, ranije ovršenika, a radi naplate novčanog potraživanja, za uslugu isporuke toplinske energije za razdoblje od travnja 2024. do ožujka 2025.

2. Javna bilježnica Nives Mirčetić je 30. srpnja 2025. donijela rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-5449/2025, protiv kojeg rješenja je ovršenik pravodobno uložio prigovor te je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-193/2025-2 od 15. rujna 2025. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene ovršne radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prigovoru, koji se sada smatra odgovorom na tužbu, tuženik osporava osnovu i visinu potraživanja u cijelosti te navodi da je tuženik svaki račun iz utuženog razdoblja vratio tužitelju s obzirom da sa istim nije ni u kakvom odnosu. Ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije jer je tuženik Ugovor o isporuci i korištenju toplinske energije sklopio 17. studenoga 1997. s trgovačkim društvom Hrvatska elektroprivreda d.d., Direkcija za proizvodnju, Sektor za toplinsku djelatnost kao davateljem usluga broj 7277 za objekt na adresi U [adresa], koji se vodio pod šifrom krajnjeg kupca 2767710, a kojeg je tuženik 12. studenoga 2001. raskinuo za objekt na adresi [adresa]. Dakle, tužitelj i Hrvatska elektroprivreda d.d. su dvije različite pravne osobe, te je za prijenos Ugovora o isporuci i korištenju toplinske energije od 17. studenoga 1997. bila potrebna suglasnost tuženika, a koju suglasnost tuženik nije dao. Isto tako je tuženik 12. studenoga 2001. raskinuo Ugovor o isporuci i korištenju toplinske energije od 17. studenoga 1997., a sa tužiteljem nikad nije sklopio Ugovor o potrošnji toplinske energije. Ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije jer tužitelj nema pravnu osnovu za potraživanje naknade za isporučenu toplinsku energiju jer tuženik ne koristi nikakve usluge tužitelja te da stoga tužitelj nema osnove za obračun usluge koji mora biti prema potrošnji.

3.1. Naime, tuženik se izdvojio iz toplinskog sustava, a iz nalaza i mišljenja dipl. ing. UŽ proizlazi da je izdvajanje tuženika iz toplinskog sustava tužitelja tehnički izvedivo bez štete za ostale suvlasnika dok iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dipl. ing. Slavena Bitange proizlazi da je tuženik faktično izdvojen iz sustava grijanja. Slijedom svega navedenoga, tuženik zaključuje da tužitelj neosnovano dostavlja tuženiku račune za uslugu koju ne koristi te se poziva na status potrošača ukazujući na povredu načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidaba i načeo savjesnosti i poštenja, jer prisiljavanjem jedne ugovorne strane da ostaje u obveznopravnom odnosu krši se temeljno načelo obveznog prava.

4. U daljnjem tijeku postupka nastavljenom po pravilima parničnog postupka tužitelj se u podnesku očitovao na navode iz prigovora te istaknuo da je 7. srpnja 2015. sklopio Ugovor o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 s vlasnicima samostalnih uporabnih cjelina nekretnine te zajedničkih dijelova nekretnine na adresi [adresa], U [adresa] zastupanima po ovlaštenom predstavniku suvlasnika. U odluci suvlasnika o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem toplinske energije tuženik je naveden kao krajnji kupac pod šifrom 2767710 te je time određen i kao obveznik plaćanja računa za isporučenu toplinsku energiju. Svi prethodno sklopljeni ugovori koji uređuju isporuku i opskrbu toplinskom energijom za navedena obračunska mjesta su stavljeni izvan snage (članak 29. Ugovora). Tužitelj ističe da je tuženik vlasnik poslovnog prostora na adresi [adresa] pa je stoga kao krajnji kupac obveznik plaćanja utuženih iznosa. Nadalje navodi da tuženik nije ispunio uvjete za izdvajanje iz zajedničkog toplinskog sustava koji su propisani odredbom članka 45. Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“ broj 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19) te nadodaje da i u slučaju kada je izdvajanje provedeno krajnji kupac koji je izdvojen iz toplinskog sustava plaća sve troškove osim troškova toplinske energije za svoj poslovni prostor. Tarifne stavke za snagu i naknada za djelatnost kupca toplinske energije te naknada za opskrbu toplinskom energijom su fiksni elementi računa i naplaćuju se krajnjim kupcima neovisno o količini potrošene toplinske energije.

5. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to: izvadak iz poslovnih knjiga- stanje na dan 16. lipnja 2025. (list 8 spisa), Ugovor o isporuci i korištenju toplinske energije broj 7277 (list 16-18 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za Hrvatsku elektroprivredu d.d. (list 19-43 spisa), dopis tuženika od 12. studenoga 2001. – otkaz Ugovora o isporuci toplinske energije broj 7277 (list 49-50 spisa), nalaz i mišljenje vještaka -dipl. ing. stroj. Slavena Bitange (list 60-63 spisa), nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. stroj. UŽ (list 64-69 spisa), Ugovor o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 od 7. srpnja 2015. (list 81-85 spisa), Odluka suvlasnika o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem toplinske energije (list 86-88 spisa), popis stanara sa sastanka održanog 6. studenog 2014 (list 89 spisa), neslužbeni izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Velikoj Gorici, zemljišno knjižni odjel [adresa], broj zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 90-96 spisa), prijepis računa (list 113-124 spisa).

5.1. Na ročištu od 26. siječnja 2026. stranke su se suglasile da se u ovom postupku kao dokaz koristi nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. stroj. Slavena Bitange, izrađen za potrebe parničnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj Povrv- 1574/2018.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.059,93 eura na ime troškova toplinske energije za poslovni prostor na adresi [adresa].

8. Između stranaka nije sporno da je tuženik vlasnik nekretnine na adresi [adresa], u naravi poslovni prostor. Također između stranaka nije sporno da tuženik nije proveo izdvajanje iz sustava toplinske energije na način na koji je to određeno odredbom članka 20. Ugovora o potrošnji toplinske energije, a u skladu s odredbom članka 45. Zakona o tržištu toplinske energije.

9. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženika. Također je sporno je li tuženik u svom poslovnom prostoru koristio uslugu tužitelja, odnosno je li mu tužitelj isporučivao toplinsku energiju, posljedično tome sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

10. Na glavnoj raspravi održanoj 16. ožujka 2026. izveden je dokaz saslušanja zz tuženika, MŽ, iz kojeg proizlazi da je 2001. ili 2002. godine u poslovnom prostoru na adresi U [adresa], zatvorio ventile na radijatorima i skinuo radijatore te se poslovni prostor grije u vlastitoj režiji. Ističe da je u vrijeme kada se izdvojio iz sustava toplinske energije dobio suglasnost predstavnika suvlasnika. Svaki mjesec mu tužitelj dostavlja račune na puni iznos kao da se u poslovnom prostoru koristi toplinska energija koje tuženik redovito vraća tužitelju jer se u poslovnom prostoru ne koristi toplinska energija niti tuženik ima sklopljen ugovor sa tužiteljem.

10.1. Iskaz tuženika sud prihvaća u cijelosti te ga ocjenjuje vjerodostojnim jer je suglasan izvedenim materijalnim dokazima.

11. Temeljem svih izvedenih, a po strankama predloženih dokaza, utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tuženik vlasnik poslovnog prostora u zgradi na adresi U [adresa], u [adresa],

- da tužitelj suvlasnicima predmetne nekretnine pruža uslugu opskrbe toplinskom energijom na temelju Ugovora o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 od 7. srpnja 2015. (dalje u tekstu: Ugovor od 7. srpnja 2015.) potpisan od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika zgrade, koji vrijedi do opoziva,

- da je tuženik jedan od vlasnika odnosno suvlasnika posebnog dijela (poslovnog prostora) stambene zgrade koja je uključena u zajednički sustav grijanja preko zajedničke toplane,

- da je tuženik dopisom 12. studenoga 2001. otkazao Ugovor o isporuci toplinske energije broj 7277, a kao razlog za otkaz naveo da je tužitelj i u ljetnim mjesecima kada je toplinska stanica izvan pogona ostao kod obračuna toplinske energije, zatim da tuženiku obračunava i tereti ga za 21% ukupno isporučene toplinske energije što smatra previsokim i nerealnim te da tužitelj naplaćuje toplinsku energiju koju ne isporučuje jer se u zimskim mjesecima prostor tuženika mora grijati iz drugih izvora, kao i da je u prostoru tuženika montirana ekspanziona posuda koja je dio toplinske podstanice zbog čega mu je nastala šteta,

- da je sudski vještak dipl. ing. stroj. ĐŽ u svom nalazu i mišljenju dao mišljene da je izdvajanje poslovnog prostora tuženika iz toplinskog sustava cijelog objekta tehnički izvedivo bez štete za ostale suvlasnike, a sudski vještak dipl. ing. strojarstva Slaven Bitanga u svom nalazu i mišljenju konstatirao da je tužitelj iz poslovnog prostora demontirao sva ogrjevna tijela (radijatore) te da su cijevi na koje su bila priključena ogrjevna tijela zabrtvljene te da tuženik nakon demontiranja ogrjevnih tijela više nije u mogućnosti koristiti toplinsku energiju podstanice dok je tehnički moguće da se tuženik bez većih problema izdvoji iz toplinskog sustava cijelog objekta bez posljedica za ostale korisnike,

- da je tužitelj dostavio račune za utuženo razdoblje koji su isporučeni tuženiku od strane tužitelja te se odnose na toplinsku energiju. Računi su ispostavljeni za razdoblje od travnja 2024. do ožujka 2025. za obračunsko mjesto na adresi [adresa], šifra krajnjeg kupca 2767710. Obračun utroška za toplinsku energiju i naknada čine stavke specificirane na svakom pojedinom računu i to: energija za proizvodnju toplinske energije, energija za distribuciju toplinske energije, snaga za proizvodnju toplinske energije, snaga za distribuciju toplinske energije, naknada za djelatnost opskrbe toplinskom energijom i naknada za djelatnost kupca toplinske energije.

12. Odredba članka 11. stavak 3. ("Narodne novine" broj 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19, 118/19 - dalje: ZTTE) propisuje da ovlašteni predstavnik suvlasnika podnosi odluku o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem pravnoj ili fizičkoj osobi iz stavka 1. ovog članka, za obavljanje djelatnosti kupca, isključivo temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika.

12.1. Stavkom 5. istog članka ZTTE propisano je da će ovlašteni predstavnik suvlasnika, na temelju odluke iz stavka 3., odnosno stavka 4. ovoga članka, sklopit ugovor o potrošnji toplinske energije s pravnom ili fizičkom osobom iz stavka 1. ovoga članka, koji se smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine.

12.2. Odredbom članka 45. ZTTE-a je uređeno pitanje izdvajanja iz toplinskog sustava te je između ostalog propisano da se krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava uz ispunjavanja uvjeta kao što je ishođenje pisane suglasnosti za izdvajanje iz sustava toplinske energije temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasnički dijelovima. Nakon pribave navedene suglasnosti ovlašteni predstavnik suvlasnika navedenu suglasnost je dužan ovjeriti i dostaviti kupcu.

13. Budući iz Ugovora od 7. srpnja 2015. proizlazi da je ovlašteni predstavnik suvlasnika temeljem odluke većine glasova suvlasnika (koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika) sklopio ugovor o potrošnji toplinske energije s tuženikom kako to propisuje odredba članka 11. stavak 5. ZTTE, a krajnjim kupcima se smatraju svi suvlasnici zgrade na predmetnoj adresi pri čemu je nesporno da je tuženik jedan od suvlasnika to se isti Ugovor smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine dakle i s tuženikom, pa je prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije neosnovan. Naime, tuženik nije osporio sklapanje navedenog ugovora o potrošnji toplinske energije u odnosu na ostale suvlasnike, a budući se radi o poslu redovite uprave u smislu odredbe članka 86. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP) to nije odlučno je li i sam tuženik kao jedan od suvlasnika (čiji suvlasnički dio čini 14,70% ukupnog vlasništva cijele nekretnine, odnosno 16109/109581dijela) potpisao navedeni ugovor već je dovoljno da su predmetni ugovor potpisali suvlasnici čiji suvlasnički dijelovi čine većinu u smislu odredbe članka 40. stavak 1. i 2. ZVDSP-a.

14. U odnosu na navode tuženika da je dopisom od 12. studenoga 2001. otkazao tužitelju Ugovor o isporuci i korištenju toplinske energije broj 7277 od 17. studenoga 1997. ukazuje se na odredbu članka 29. Ugovora od 7. srpnja 2015. kojom je određeno da se svi prethodno sklopljeni ugovori koji svojim odredbama uređuju isporuku odnosno opskrbu toplinskom energijom za obračunska mjerna mjesta sadržana u ovom Ugovoru, potpisom ovog Ugovora stavljaju izvan snage.

15. Međutim, unatoč navedenoj činjenici provedenim postupkom je isto tako nesporno utvrđena činjenica da tuženik nije faktično pripojen na predmetni toplinski sustav grijanja, a proizlazi iz utvrđenja da je tuženik već puno ranije od utuženog razdoblja demontirao radijatore i da su cijevi zabrtvljene te da tuženik nakon demontiranja ogrjevnih tijela više nije u mogućnosti koristiti toplinsku energiju podstanice, koju činjenicu tijekom postupka tužitelj nije niti osporavao tek je isticao da činjenica što je tuženik sam demontirao radijatore ne znači da se on time izdvojio iz sustava toplinske energije s obzirom da je za isto potrebno udovoljiti zakonom propisanim uvjetima.

16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

16.1. U smislu članka 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

16.2. Odredbom članka 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

16.3. Nastavno je člankom 7. stavak 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. U konkretnom slučaju upravo odredba o propisanoj obveznoj proceduri izdvajanja tuženika iz sustava centralnog sustava grijanja tužitelja (članak 20. Ugovora od 7. srpnja 2015.) u situaciji kada je isti samo formalno postao obveznikom tužitelja zaključenjem Ugovora o potrošnji toplinske energije 7. srpnja 2015., odnosno koji nije stvarno spojen na toplinski sustav po mišljenju ovog suda je suprotna načelu savjesnosti i poštenja (bona fide) te predstavlja dodatni pretjerani formalizam čime ne samo da je ista odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja pa i svrsi sklapanja samog Ugovora, već dovodi u pitanje jednakost uzajamnih činidaba, gdje tužitelj nema činidbu (stvarno ne isporučuje svoju uslugu u prostor tuženika), a tuženik ima (plaćanje usluge koja mu nije pružena).

17.1. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je odredba članka 20. Ugovora u konkretnom slučaju pretjerana i protivna odredbi članka 3., 4., 6. i 7. ZOO pa time ništetna temeljem članka 322. ZOO u svezi članka 324. ZOO.

18. U odnosu na odredbu članka 45. stavak 1. i 2. ZTTE na kojoj se temelji odredba članka 20. Ugovora od 7. srpnja 2015., ovaj sud nalazi da ista nije primjenjiva na konkretni slučaj uzimajući u obzir utvrđene posebne okolnosti istog odnosno primjena iste bi jednako tako predstavljala pretjerani formalizam o kojem i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. ukazuje: "… Ustavni sud već godinama uporno ponavlja da su nadležna tijela, uključujući sudove, dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo, uvijek i bez izuzetka, u svjetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja. Ako je u nekom konkretnom slučaju mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci tog i nekog drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka, onda su nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka. 46. Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (što manjkavosti ZoRiRP-a/08-11 i ZObrt-a/93-10 u ovom slučaju jasno pokazuju), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu….".

19. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je tuženik, u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja u kojem je tek formalno postao strankom Ugovora od 7. srpnja 2015., ali faktično nije spojen na zajednički toplinski sustav jer je (nalaz i mišljenje stalnog sud. vještaka dipl. ing. stroj. Slavena Bitange izrađenom u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1574/2018) u svom poslovnom prostoru demontirao radijatore i zabrtvio cijevi, a koja činjenica je tužitelju bila poznata iz sudskih postupaka koje je vodio protiv tuženika, već u trenutku zaključenja Ugovora o potrošnji toplinskom energijom od 7. srpnja 2015. imao status izdvojenog krajnjeg kupca.

20. Nastavno na prethodno navedeno, a sukladno odredbi članka 45. stavak 3. ZTTE, krajnji kupci su dužni nakon izdvajanja, plaćati sve ostale troškove, osim troškova toplinske energije (tzv. varijabilne troškove), odnosno dužni su plaćati tzv. fiksnu naknadu za troškove održavanja postrojenja i distribucijske mreže te za grijanje zajedničkih dijelova zgrade, a u kojem pravcu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoj stav u brojnim svojim odlukama (Rev-285/2021 od 23. kolovoza 2022., Rev-41/2022 od 19. travnja 2023., Rev-811/2021 od 6. lipnja 2023., Rev-575/2023 od 24. listopada 2023. i dr.).

20.1. Takav stav temelji se na shvaćanju Suda Europske unije u presudama od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17 ( „EVN Bulgaria Toplofikacia“ EAD protiv UŽE i „Toplofikacia Sofia“ EAD protiv MŽE ) prema kojem:

- članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s članka 5. stavak 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu,

- članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i članak 10. stavak 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

20.2. Prema navedenom shvaćanju Suda Europske unije može se zaključiti:

- da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine) u zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade,

- iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu,

- da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi,

- za troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.

21. Iz navedenog jasno proizlazi da je krajnji kupac dužan plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage tj. one troškove koji nisu u vezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili poslovnog prostora (dakle troškove koji nisu u vezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode), ali nastaju kao nužni.

22. Slijedom navedenoga, nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na naplatu utuženih računa za isporuku toplinske energije odnosno stavke na utuženim računima naznačene kao energija za proizvodnju toplinske energije i distribuciju toplinske energije te je u tom dijelu valjalo platni nalog ukinuti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan za iznos od 1.490,44 eura sa zateznim kamatama (točka II. izreke presude).

23. Međutim, tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti potražuje ostale troškove konkretno trošak snage za proizvodnju toplinske energije i distribuciju toplinske energije te naknadu za djelatnost opskrbe toplinske energije i djelatnost kupca toplinske energije jest osnovan.

24. Sama visina prihvaćenog dijela tužbenog zahtjeva proizlazi iz utuženih računa.

25. Iz utuženih računa je razvidno koliki iznos se odnosi na fiksne troškove, odnosno na snagu za proizvodnju toplinske energije i snagu za distribuciju toplinske energije kao i naknadu za djelatnost opskrbe toplinskom energijom i naknadu za djelatnost kupca toplinske energije, a koji iznos na varijabilne troškove, odnosno na energiju za proizvodnju toplinske energije (grijanje, PTV, ZP) i energiju za distribuciju toplinske energije (grijanje, PTV, ZP).

26. Stoga je sud jednostavnim matematičkim izračunom utvrdio da tužitelj za utuženo razdoblje osnovano potražuje iznos od 569,49 eura, i to po računu za travanj 2024. u iznosu od 43,96 eura sa zateznim kamatama od 26. travnja 2024., po računu za svibanj 2024. u iznosu od 43,96 eura sa zateznim kamatama od 25. svibnja 2024., po računu za lipanj 2024. u iznosu od 43,96 eura sa zateznim kamatama od 27. lipnja 2024., po računu za srpanj 2024. u iznosu od 43,96 eura sa zateznim kamatama od 26. srpnja 2024., po računu za kolovoz 2024. u iznosu od 43,96 eura sa zateznim kamatama od 24. kolovoza 2024., po računu za rujan 2024. u iznosu od 43,96 eura sa zateznim kamatama od 25. rujna 2024., po računu za listopad 2024. u iznosu od 43,98 eura sa zateznim kamatama od 29. listopada 2024., po računu za studeni 2024. u iznosu od 52,35 eura sa zateznim kamatama od 7. prosinca 2024., po računu za prosinac 2024. u iznosu od 52,35 eura sa zateznim kamatama od 28. prosinca 2024., po računu za siječanj 2025. u iznosu od 52,35 eura sa zateznim kamatama od 29. siječnja 2025., po računu za veljaču 2025. u iznosu od 52,35 eura sa zateznim kamatama od 25. veljače 2025., po računu za ožujak 2025. u iznosu od 52,35 eura sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2025. Slijedom čega je, na temelju odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a sud održao na snazi platni nalog iz javnobilježničkog rješenja o ovrsi u dijelu u kojem je tuženiku naloženo u roku od osam dana isplatiti iznos od 569,49 eura s pripadajućim zateznim kamatama kako je to određeno u točki I. izreke ove presude.

27. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. ZOO prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. U skladu s odredbom članka 183. stavak 1. ZOO-a, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Stoga, na dosuđene iznose glavnice tužitelju pripadaju i zatezne kamate na pojedinačne iznose od prvog dana nakon dospijeća naznačenog u dostavljenim računima. Pritom je visinu stope zatezne kamate sud odredio na temelju odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a, za ostale odnose obzirom da cijeni kako se u konkretnom slučaju ne radi o trgovačkom ugovoru zbog čega je u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope koja se sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a primjenjuje u ostalim odnosima, ukinuo platni nalog te odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu (točka II. izreke ove presude).

28. Nadalje, platni nalog ukinut je i u dijelu koji se odnosi na trošak ovršnog postupka budući da je postupak u ovom predmetu započet prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a po prigovoru ovršenika rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene ovršne radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave treba smatrati tužbom za izdavanje platnog naloga iz članka 446. i članka 448. ZPP-a. Stoga je platni nalog iz rješenja o ovrsi ukinut u pogledu troškova ovrhe (točka II. izreke ove presude), te je o cjelokupnim troškovima postupka odlučeno ovom presudom (točke III. i IV izreke ove presude).

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 2. ZPP- a u vezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a.

29.1. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u sporu, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

29.2. Navedena odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a odnosi se i na troškove ovršnog postupka, s obzirom da se radi o jedinstvenom postupku, koji je započet po pravilima ovršnog postupka, a nastavljen i okončan po pravilima parničnog postupka.

29.3. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

30. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 – dalje: Tarifa). Sud potrebnim troškom za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a cijeni trošak tužitelja i to za sastav podneska od 13. listopada 2025. prema Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak pristupa na ročište 26. siječnja 2026. i 16. ožujka 2026.prema Tbr. 9.1. Tarife u iznosu od 100 bodova za svako, odnosno ukupno 300 bodova. Stoga je tužitelju valjalo priznat trošak parničnog postupka prema zatraženoj vrijednosti boda od 2,00 eura, u iznosu od 600,00 eura, a koji uvećan za trošak PDV-a od 25 % u iznosu od 150,00 eura tj. ukupan iznos od 750,00 eura.

30.1. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova ovršnog postupka i to za sastav ovršnog prijedloga u iznosu od 200,00 eura i predujam naknade javnom bilježniku u iznosu od 20,00 eura, što iznosi ukupno 220,00 eura.

30.2. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,53 eura sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23, Tar.br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi).

30.3. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu od 27. travnja 2026. jer na isto tužitelj nije pristupio, Isto tako valjalo je i zahtjev tužitelja u iznosu od 153,80 eura temeljen na Tbr. 49. i 50. Tarife, odbiti iz razloga što taj trošak nije bio nužan za tužitelja. Naime, tužitelj je mogao angažirati za zastupanje odvjetnika u [adresa] te je stoga odlučeno kao u točki IV. izreke presude (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1040/2023-2 od 15. listopada 2024.).

31. U smislu odredbe članka 155. ZPP-a ovaj sud cijeni trošak tuženika i to za sastav prigovora od 17. kolovoza 2025. prema Tbr.11.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak sastava podneska od 10. studenoga 2025. prema Tbr. 8.1 Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak pristupa na ročište 26. siječnja 2026. i 16. ožujka 2026. prema Tbr. 9.1 Tarife u iznosu 100 bodova za svako, odnosno ukupno 400 bodova. Stoga je tuženiku valjalo priznat trošak parničnog postupka prema zatraženoj vrijednosti boda od 2,00 eura, u iznosu od 800,00 eura, a koji uvećan za trošak PDV-a od 25 % u iznosu od 200,00 eura tj. ukupan iznos od 1.000,00 eura.

32. Trošak sudske pristojbe na prigovor sud nije tuženiku priznao s obzirom da isti trošak tuženiku nije ni nastao temeljem odredbe članka 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23- dalje: ZSP). Naime, sukladno odredbi članka 4. točka 2. ZSP obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Pa stoga, osim što ovaj postupak nije pravomoćno okončan pa tako nije niti nastala predmetna obveza (na plaćanje pristojbe na odgovor na tužbu) u slučaju da tužitelj uspije u postupku to tuženik nema pravo na naknadu ovog troška, a ukoliko tužitelj ne uspije u postupku tada će on snositi trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu. Obzirom na isto neosnovan je zahtjev tuženika za naknadu ovog troška u smislu odredbe članka 4. točka 2. ZSP.

33. Tužitelj je sa osnovom tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti (100%), dok je sa visinom tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 27,64%. Stoga je tužitelj s obzirom na osnov i visinu tužbenog zahtjeva (100% + 27,64% = 127,64% : 2 = 63,82%) uspio u omjeru od ukupno 63,82%, a tuženik u omjeru od 36,18%. Kada se uspjeh tužitelja odbije od uspjeha tuženika dobije se 27,64%, u kojem omjeru je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka.

33.1. Stoga je omjeru od 27,64% valjalo tužitelju priznati naknadu troškova parničnog postupka koji su bilo potrebni za njezino vođenje u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a odnosno u ukupnom iznosu od 268,10 eura, koji iznos je uvećan za trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,53 eura odnosno sveukupni iznos od 301,63 eura.

33.2. Tužitelju su na navedeni iznos dosuđene i zatezne kamate sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP, a u visini određenim člankom 29. stavak 2. ZOO, a teku od 27. travnja 2026. kao dana presuđenja pa do isplate (točka III. izreke presude).

33.3. Dakle, u preostalom dijelu do ukupno zatraženog iznosa troška parničnog postupka u iznosu od 1.014,22 eura zahtjev tužitelja nije osnovan jer mu prema odredbama Tarife ne pripada (točka IV. izreke ove presude).

Velika Gorica, 27. travnja 2026.

Sutkinja

Ileana Bebek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (članak 335. ZPP).