REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1624/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vandi Mostovac kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. za trgovinu, usluge i javni prijevoz, Zagreb, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice, i punomoćnice tuženika, dana 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici JČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.807,27 eura bruto uvećano za zakonske kamate koje teku:

- za kolovoz 2020. na iznos od 105,92 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- za rujan 2020. na iznos od 119,23 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- za listopad 2020. na iznos od 128,83 eura od 11. studenoga 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 126,38 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 144,42 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 109,57 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 98,90 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 138,11 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- za travanj 2021. na iznos od 121,60 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- za svibanj 2021. na iznos od 121,40 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021. na iznos od 115,58 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 118,58 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 122,54 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 97,79 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 93,35 eura od 11. studenoga 2021. do isplate,

- za studeni 2021. na iznos od 97,79 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- za prosinac 2021. na iznos od 114,38 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- za siječanj 2022. na iznos od 119,54 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- za veljaču 2022. na iznos od 120,94 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- za ožujak 2022. na iznos od 120,12 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- za travanj 2022. na iznos od 115,73 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- za svibanj 2022. na iznos od 119,84 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- za lipanj 2022. na iznos od 120,11 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- za srpanj 2022. na iznos od 116,60 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se tužbeni zahtjev pod točkom I/ izreke u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 2.807,27 eura kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o iz Zagreba, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, da tužiteljici JČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 1.250,00 eura, uvećano za zakonske kamate koje na taj iznos teku od 27. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1 Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je od 4. lipnja 2019. zaposlenica društva ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., dalje u tekstu tuženika. U odnosu na radno mjesto tužiteljice, ističe se kako je tužiteljica temeljem Ugovora o radu od 4. lipnja 2019. bila zaposlena na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182 Autobusni promet Dubrava, nakon čega je s poslodavcem sklopila još jedan ugovor o radu za isto radno mjesto i to 12. studenog 2019. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, tužiteljica je 22. srpnja 2022. sklopila novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Vozač autobusa III“, šifra radnog mjesta ZS184, Autobusni promet Dubrava, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužiteljica od kada je zasnovala radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima. U skladu s odredbom čl. 6. Ugovora o radu sklopljenih 4. lipnja 2019. i 12. studenog 2019. određeno je kako će se radniku, ovdje tužiteljici, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 22. srpnja 2022. određeno kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu poslova 2,40. Do provedbe statusnih promjena 2018. tuženik je imao svojstvo podružnice Zagrebačkog holdinga d.o.o., a nakon provedbe statusnih promjena i osnivanja tuženika kao pravne osobe kod njega je produžena primjena TKU koji se primjenjivao u Zagrebačkom holdingu d.o.o. Tim Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o., a koji su se do 31. prosinca 2019. primjenjivali na tuženika određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Na istovjetan način osnovnu plaću člankom 67. regulira i Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019., koji se primjenjivao od 1. siječnja 2020. te člankom 67. Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 8. veljače 2023. koji se primjenjuje od 1. siječnja 2023. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača autobusa, pa do danas, tužiteljica prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika i to prvotno redovnim autobusnim linijama koje su organizacijski raspoređene pod Autobusni promet Dubrava. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužiteljica je u periodu od sklapanja Ugovora o radu od 4. lipnja 2019. do 1. kolovoza 2022., kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač autobusa III“, diskriminirana u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja ugovora o radu za radno mjesto „Vozač autobusa III“ tužiteljici se plaća također obračunavala primjenom koeficijenta 2,40, iako su njezini radni zadaci bili nepromijenjeni. Dakle, tužiteljica je temeljem svih sklopljenih ugovora o radu obavljala u naravi isti posao, slijedom čega joj se temeljem ranije sklopljenih ugovora o radu plaća neosnovano obračunavala primjenom koeficijenta 2,20. Naime, drugim tuženikovim radnicima, koji su u naravi obavljali iste poslove kao tužiteljica, mjesečna plaća je već tada obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu osnovnu plaću od tužiteljice. Diskriminacijski učinak još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko bio slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Tužiteljica ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti. U smislu odredbe čl. 91. ZR-a, dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako: - obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju;

- je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti. - je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja. Predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači autobusa tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužiteljica, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači autobusa, mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Dakle, tužiteljica ponavlja, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači autobusa kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu same tužiteljice u vrijeme kada joj je plaća obračunavana po koeficijentu složenosti 2,20 te radu kojeg ista obavlja sada kad joj se plaća obračunava po koeficijentu 2,40. Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužiteljici plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, već tada obračunavati i isplaćivati plaću tužiteljici po koeficijentu 2,40 jer je u skladu s člankom 91. stavkom 1. Zakona o radu poslodavac dužan radnicima isplaćivati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti dok je sukladno stavku 5. istoga članka svaka odredba suprotna tome ništetna. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom određenim u podnesku od 30. ožujka 2026. potražuje od tuženika iznos od 2.807,27 eura bruto zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva te navodi da nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju obavljala poslove vozača autobusa u Autobusnom prometu Dubrava Nije sporno da joj je na radnom mjestu ''vozač autobusa I'' bio utvrđen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20, a na temelju ugovora o radu iz travnja 2023. na radnom mjestu vozač autobusa, šifra radnog mjesta MS 115, koeficijent složenosti poslova iznosio mu je 2,40. Tuženik navodi da prema Katalogu radnih mjesta po kategorijama složenosti, koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog električnog tramvaja iz 2015. u grupi složenosti poslova V postoje radna mjesta: ''vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova 2,20, ''vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te ''vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, te da je navedeni koeficijent složenosti poslova u skladu s čl. 71. Temeljnog kolektivnog ugovora prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,11 do 2,40, te u skladu s čl. 70. trenutno važećeg Kolektivnog ugovora prema kojemu se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,01 do 3,00. Plaća tužiteljice određena je ugovorom o radu i u skladu je s važećim aktima koje je donio poslodavac. Tužiteljica je mogla odbiti ponudu ugovora o radu i ne potpisati isti, ukoliko nije bio zadovoljna s ponuđenim koeficijentom složenosti poslova. Neutemeljeni su navodi tužiteljice da je diskriminirana u odnosu na druge zaposlenike tuženika. Ugovor o radu je dvostrano obvezni pravni posao i nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika, a tužiteljici su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane za njeno radno mjesto. Tužiteljica je mogla podnijeti zahtjev iz čl. 133 Zakona o radu ukoliko je smatrala da je došlo do povrede prava zbog čega predlaže tužbu odbaciti.Tužiteljica netočno navodi da svi vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao i u istim uvjetima kao i tužiteljica te da među njima nema razlike, imajući u vidu stručnu spremu, vještine i odgovornosti. Sukladno katalogu radnih mjesta kod tuženika postoje radna mjesta vozača autobusa I (koeficijent složenosti poslova 2,20), vozača autobusa II (koeficijent složenosti poslova 2,30) i vozača autobusa III (koeficijent složenosti poslova 2,40). Smatra da postoji razlika u vrsti poslova koje obavlja tužiteljica u odnosu na one koje obavlja djelatnik tuženika s ugovorenim radnim mjestom vozač autobusa III. Tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u svu priležeću dokumentaciju, te je izvršio uvid u ugovore o radu (strana 9-11, 12 – 14, 31 - 33 spisa), Dodatak V temeljnom Kolektivnom ugovoru za radnike trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. (list 15 – 21 spisa), Temeljni kolektivni ugovor za radnike trgovačkih društava u vlasništvu Grada Zagreba (list 22 – 25 spisa), Pravilnik o radu iz studenog 2016. (list 26 – 29 spisa), Obavijest o prenošenju ugovora o radu od 29. prosinca 2017. (list 30 spisa), obračuni plaća (list 35 – 39 spisa), Kolektivni ugovori za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. (list 41 – 82, 82 – 122, 152 - 190 spisa), Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. podružnica ZET (list 131 – 151 spisa), izračun spornog potraživanja koje je dostavio tuženik (strana 301 spisa), kao i ostalu dokumentaciju koja prileži spisu, te je proveo dokaze saslušanjem svjedoka ĆČ (strana 333 spisa) te tužiteljice kao stranke (strana 333 spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnika tuženika za isplatom razlike plaće između koeficijenta složenosti 2,40 i obračunatog joj koeficijenta složenosti 2,20, za razdoblje od kolovoza 2020. do srpnja 2022.

6. Iz navoda stranka iznesenih u postupku proizlazi da među njima nije sporno

- da je tužiteljica zaposlenik tuženika, da je temeljem priloženih ugovora o radu od 4. lipnja 2019. bila zaposlena na radnom mjestu "vozač autobusa I" šifra radnog mjesta ZS182 Autobusni promet Dubrava, nakon čega je s poslodavcem sklopila još jedan ugovor na neodređeno vrijeme kao i da je 22. srpnja 2022. sklopila novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme ovaj puta za radno mjesto "vozač autobusa III“ šifra radnog mjesta ZS184 Autobusni promet Dubrava. U ugovoru o radu za utuženo razdoblje (od 4. lipnja 2019. ili 12. studeni 2019.) tužiteljici je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20 na temelju kojeg je tuženik tužiteljici obračunavao i isplaćivao plaću.

- da su prema kategorizaciji radnih mjesta kod tuženika u Pravilniku o organizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. podružnice Zagrebački električni tramvaj, u prilogu broj 3., u grupi složenosti poslova V, kategorizirana radna mjesta ''vozač autobusa I'' s koeficijentom 2,20, zatim ''vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te ''vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, čime je tuženik propisao različite visine plaće za ove kategorije vozača autobusa.

- da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici obračunavao i isplaćivao mjesečnu bruto plaću prema koeficijentu 2,20, što proizlazi iz isplatnih lista tuženika o isplati plaće tužiteljici za navedeno razdoblje.

7. U postupku je sporno jesu li poslovi na radnom mjestu ''vozač autobusa I'' i ''vozač autobusa'' kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu čl. 91. Zakona o radu (''Narodne novine'' 93/14, 127/17, 98/19, u daljem tekstu ZR), za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužitelj ica slijedom toga pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenta 2,40 i 2,20 za utuženo razdoblje.

8. U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 133 Zakona o radu trebala podnijeti zahtjev za ostvarenje prava za koje smatra da joj je povrijeđeno, valja reći da se navedena odredba ne primjenjuje u slučajevi9ma zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugih novčanih potraživanja iz radnih odnosa (čl. 133. st. 3 ZR -a).

9. Iz platnih lista o isplati plaće tužiteljici vidljivo je da je tuženik tužiteljici za cijelo utuženo razdoblje, odnosno od travnja 2021. do veljače 2023. do sklapanja ugovora o radu za radno mjesto vozača autobusa u travnju 2023. isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Nadalje, u isplatnim listama u utuženom razdoblju navodi se koeficijent tužiteljice 2,40, te koeficijent korekcije -0,20.

10. Svjedok ĆČ navodi da je zaposlen kod tuženika od 2017. na radnom mjestu vozač autobusa. Njegov posao vozača podrazumijeva linijski prijevoz putnika autobusima, vođenje propisane dokumentacije o vozilu pisana izvješća o događajima u prometu ukoliko se nešto desi, naplata i kontrola karata, davanje informacija putnicima u slučaju izvanrednih događanja u prometu, kod prometnih nezgoda obaviti sve radnje propisane zakonom. Potvrdio je da je tužiteljica njegova kolegica te da su u utuženom razdoblju obavljali iste poslove, kao i da je tužiteljica kretala iz iste garaže kao i svjedok. O tome da tužiteljica radi iste poslove kao i svjedok ima saznanja jer je znao preuzimati i linije od tužiteljice. Svi vozači tuženika prema njegovim saznanjima obavljaju iste poslove. Od 2021. mu je plaća obračunavana temeljem koeficijenta 2,20 a nakon toga temeljem koeficijenta 2,40. Samo povećanje koeficijenta nije utjecalo na sadržaj poslova njegovog radnog mjesta.

11. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je zaposlena kod tuženika na ranom mjestu vozača autobusa I od 2019. te joj je plaća u cijelom utuženom periodu isplaćivana temeljem koeficijenta 2,20 nakon čega je sklopila ugovor za radnom mjesto vozača autobusa za koeficijent 2,40 u cijelom utuženom periodu opisa poslova njenog radnog mjesta ostao je isti, obavljala je sadržajno iste poslove kao i svjedok ĆČ dok je kvalifikacija za vozača autobusa SSS i KV vozač.

12. Sud je iskaze saslušanog svjedoka, kao i iskaz tužiteljice, prihvatio u cijelosti kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne te suglasne s dokumentacijom u spisu.

13. Iz navedenih iskaza nedvojbeno proizlazi da je svjedok ĆČ radnik tuženika, koji je radio ili radi na radnom mjestu vozača autobusa, u dijelu utuženog razdoblja (od 2021. nadalje) primao plaću prema koeficijentu 2,40, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je njen koeficijent za izračun plaće u istom razdoblju iznosio 2,20 iako je radila iste poslove kao i svjedok ĆČ. Iz iskaza svjedoka ĆČ, kao i iz iskaza tužiteljice, nedvojbeno proizlazi da su radili potpuno iste poslove, odnosno poslove vozača autobusa, pri čemu se tužitelj ica znala zamijeniti sa svjedokom ĆČ u autobusnoj liniji

14. Odredba čl. 91. st. 1. ZR-a propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZRa određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove, bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo shvaćanje proizlazi i iz sudske prakse (Presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-432/2020. od 12. rujna 2022.). Napominje se da se neovisno o okolnosti da je tužiteljica osoba različitog spola u odnosu na saslušanog svjedoka usporednog radnika koji je primao veću plaću za isti posao, ovdje sud i nadalje ekstenzivno tumači odredbu obzirom da različite plaće vozača au tobusa nisu proizlazile iz činjenice različitosti spola djelatnika već u pravilu u odnosu na trenutak sklapanja pojedinih ugovora o radu.

15. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. ZR -a, pa su ništetne i odredbe ugovora o radu kojega je tužiteljica sklopila s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužiteljici na radnom mjestu vozača autobusa I utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužiteljica u utuženom razdoblju obavljala isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogla zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka ĆČ koji prilikom opisa poslova svog radnog mjesta opisuje one poslove koji su sadržani u ugovoru o radu tužiteljice za radnom mjesto vozač autobusa I. Iz provedenih dokaza u ovom postupku ne proizlazi da bi postojala bilo kakva sadržajna razlika između poslova vozača autobusa I i vozača autobusa III osim različitog koeficijenta složenosti poslova. Analizom i kartica radnih mjesta ( list 206- 207) sud nije uočio sadržajna odstupanja u opisu poslova radnog mjesta, stručne spreme( SSS) odgovornost, uvjetima rada, neposredno nadređenoj osobi i propisanoj odgovornosti, što samo potvrđuje iskaze svjedoka i tužiteljice. Odstupanja u pogledu trajanja radnog iskustva i mogućnosti mentoriranja nemaju takav značaj da bi utjecali na gornja utvrđenja suda, kao sadržajno jednaku vrijednost poslova usporednih radnih mjesta.

16. Slijedom navedenog, tužiteljica osnovano potražuje isplatiti joj razliku između plaće koja joj je obračunavana prema koeficijentu 2,20 i plaće obračunate prema koeficijentu 2,40, a prema kojem je tuženik obračunavao i isplaćivao plaću drugim radnicima koji su utuženom razdoblju obavljali jednake poslove kao i tužiteljica.

17. Napominje se da je u ovom postupku utvrđeno da i tužitelj ici tuženik obračunava i isplaćuje plaću prema koeficijentu 2,40 od sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme u travnju 2023. te od tada ima sklopljen ugovor o radu u kojem mu je naveden koeficijent 2,40 pri čemu iz iskaza tužiteljice proizlazi da cijelo vrijeme obavlja iste poslove vozača autobusa, dakle i u utuženom razdoblju.

18. Tužiteljica je u podnesku od 30. ožujka 2026. tužbeni zahtjev uredila prema izračunu razlike bruto plaće za sporno razdoblje, kojeg je dostavio tuženik te zatraži la isplatu bruto iznosa od 2.807,27 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (visina tužbenog zahtjeva, odnosno njegov izračun nije sporan među strankama) , stoga je usvojen tužbeni zahtjev.

19. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, u daljem tekstu ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate pa je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja sukladno čl. 87. Kolektivnog ugovora teče od jedanaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec do isplate.

20. Međutim, istog je valjalo odbiti s dijelom zahtjeva za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 2.715,04 eura. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.).

21. Tužiteljici je temeljem čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a priznat trošak parničnog postupka, a koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, te je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zadnje istaknutoj vrijednosti predmeta spora.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. i 155. ZPP-a, a u svezi s čl. 164. st. 1. iz tog Zakona, a tužiteljici, zastupanoj po punomoćniku odvjetniku odmjeren je parnični trošak prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (OT), prema zadnjoj istaknutoj vrijednosti premeta spora i to: za sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1), sastav dva obrazložena podneska – 200,00 eura za svaki, i pristup na dva ročišta (16.03.2026. i 03.04.2026.) – 200,00 eura za svako što uvećano za vrijednost PDV-a iznosi ukupno 1.250,00 eura.

23. Tužiteljici je na dosuđeni parnični trošak priznata i kamata temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a koja teče od presuđenja do isplate temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 93/14 i 73/17) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18).

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. travnja 2026.

Sutkinja:

Vanda Mostovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku