REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 1285/25-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Mislavu Baliću, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2026. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 27. travnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 58160/06 od 8. prosinca 2006. g. sklopljenog između tužiteljice KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], i pravnog prednika tuženika, u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, a koja je označena u t. 4. Ugovora i koja glasi:

''Kamatna stopa je promjenljiva, sukladno čl. 9. ovog Ugovora, a na dan zaključenja Ugovora iznosi 6,49% godišnje.''.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 1.654,14 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 27. travnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 5. svibnja 2021. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem P 1745/21, u kojoj je navela da su stranke dana 8. prosinca 2006. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 58160/06, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici iznos od 30.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tim Ugovorom da je određena kamatna stopa od 6,49% promjenjiva. Prema mišljenju tužiteljice radi se o odredbi kojom je isključivo tuženik kao ugovorna strana određivao obvezu tužiteljice koja je, stoga, ništetna. Tužiteljica se pozvala na odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH iz kolektivnog spora čiji je sadržaj citirala. Tuženik da, i pored navedenih pravomoćnih presuda, odbija postupiti po njima jer smatra da ne postoji obveza banke na vraćanje preplaćenih iznosa. Tužiteljica da je izvan sudskog postupka angažirala sudskog vještaka za financije i računovodstvo Srđana Kovačića koji je napravio ukupnu rekapitulaciju razlike plaćene kamate iz otplatnog plana sa stvarno plaćenim anuitetima i one promjenjive kamate iz početnog otplatnog plana te došao do iznosa od 43.972,01 kn. Tužiteljica je ponovila da je tuženik jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu i da se o tim promjenama nije pojedinačno pregovaralo. Navela je da je radi promjena u kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i tečaju CHF dolazilo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica bila u obvezi plaćati tuženiku. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 58160/06 od 8. prosinca 2006. g. u dijelu t. 4. Ugovora kojom je iskazana kamatna stopa promjenjiva te tuženiku naložiti isplatiti tužiteljici razliku uplaćenog anuiteta i ugovornog anuiteta promjene kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 43.972,01 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući prigovor zastare i navodeći da tužiteljica nema pravni interes na podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen 16. prosinca 2013. g. Tužiteljici da svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu jer je za individualni restitucijski zahtjev po toj osnovi nastupila zastara. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF da je pravno valjana kako s aspekta općih odredbi o valjanosti pravnih poslova iz ZOO-a tako i s aspekta odredbi ZZP-a. O spornoj ugovornoj odredbi da se pregovaralo, tuženik da nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja bi eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a tužiteljica da je svjesno izabrala ugovor s valutnom klauzulom u CHF, pristajući na rizik ugovorene valutne klauzule. Odredbe o valutnoj klauzuli da su jasne, lako uočljive i razumljive, te nisu izazvale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 8. listopada 2024. g. te je tužiteljica, osim utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, zatražila isplatu iznosa od 6.034,33 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 58160/06 od 8. prosinca 2006. g., otplatnog plana, obračuna i pregleda prometa za klijenta- tužiteljicu, izračuna privatno angažiranog vještaka Srđana Kovačića iz ožujka 2021. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 23. veljače 2024. g.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 1745/21 od 7. siječnja 2025. g. kojom je tužbeni zahtjev na isplatu djelomično prihvaćen te kojom je tužba djelomično odbačena kao nedopuštena. Odlučujući o žalbi tužiteljice drugostupanjski sud je presudom broj Gž-991/25 od 18. ožujka 2025. g. potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom, odbijajućem dijelu i rješenjem u istoj odluci ukinuo rješenje prvostupanjskog suda i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 1285/25.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka, nakon donošenja odluke drugostupanjskog suda broj Gž-991/25 od 18. ožujka 2025. g., ostao je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2006. g., broj 58160/06 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

U ranijoj je presudi broj P 1745/21 od 7. siječnja 2025. g. u tom dijelu sud rješenjem odbacio tužbu, a prema mišljenju drugostupanjskog suda nije točna ocjena ovog suda da tužiteljica nema pravni interes podnositi deklaratornu tužbu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz razloga što prihvaćanjem tog dijela zahtjeva za nju ne bi nastupila neka konkretna pravna i činjenična korist. Navedeno je da, vezano uz pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla. Prema praksi Europskog suda da nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, zbog čega da tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe neovisno o tome što je kredit zatvoren i u cijelosti otplaćen, a potraživanje temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 8. prosinca 2006. g. sklopljen Ugovor o kreditu broj 58160/06 s valutnom klauzulom na iznos od 30.000,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica dana 16. prosinca 2013. g. u cijelosti otplatila kredit.

Među strankama je u ovoj fazi postupka sporno da li je odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnim.

Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7) Societe- Generale Splitska banka d.d. -u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljicom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva ništetna jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa je, u smislu odredbe 102. ZZP-a, ta ugovorna odredba ništetna.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 4. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.

Zbog navedenog trebalo je odlučiti kao u izreci presude.

Odluka o troškovima cijelog postupka (jer je drugostupanjskom odlukom ukinuto i rješenje o troškovima postupka) temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je uspjeh stranaka u parnici djelomičan. Prema ovoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Ocjenjujući uspjeh stranaka vezano za osnovu više zahtjeva sud je ocijenio da je tužiteljica uspjela u dijelu od 88%, a tuženik u dijelu od 12%. Primjenom citirane odredbe ZPP-a tužiteljici je od troška postupka koji će sud utvrditi da su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka trebalo odmjeriti naknadu dijela troškova koji odgovara postotku od 76%. Tužiteljici je trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 8. listopada 2024. g. i zastupanja na ročištima od 4. listopada 2023. g., 22. studenog 2024. g. i 27. siječnja 2026. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 22. studenog 2023. g. i 9. listopada 2024. g. po 25 bodova (ukupno 50 bodova) i trošak sastava žalbe od 125 bodova.

Ukupan broj bodova od 675 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se tim postupkom dobije (1.350,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i tako dobiti iznos od 1.687,50 EUR koji je trebalo uvećati za zatraženu pristojbu tužbe (u iznosu od 52,41 EUR, koliko je prema eSpisu uplaćeno) te tako dobiveni iznos (1.739,91 EUR) umanjiti s obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu i ocijeniti da joj od ovog izračunatog troška pripada 76% odnosno 1.322,33 EUR, koji je iznos trebalo uvećati za trošak koji je tužiteljica platila za vještačenje (331,81 EUR) i tako dobiti iznos od 1.654,14 EUR, koji predstavlja trošak koji je trebalo priznati tužiteljici i koji je dužan podmiriti tuženik zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 3. ožujka 2022. g. i od 31. siječnja 2023. g. jer po ocjeni ovog suda taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe presude od 7. siječnja 2025. g. i sudske pristojbe žalbe protiv te presude jer tužiteljica neće biti pozvana na plaćanja te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi kao tužiteljica u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je trebalo priznati i zatraženu zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno te je sud u izreci presude odredio stopu ove kamate.

U Splitu, 27. travnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).