REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-1304/2022-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja ĆEA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Ferencu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Agencije za lijekove i medicinske proizvode, sa sjedištem u [adresa], OIB: 37926884937, zastupanog po punomoćniku Draženu Lančiću, odvjetniku iz Odvjetničkog ureda Lančić u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Ferenca, odvjetnika i punomoćnika tuženika Dražena Lančića, odvjetnika, 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Tuženik, Agencija za lijekove i medicinske proizvode, [adresa], OIB 37926884937, dužan je tužitelju ĆEA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 11.939,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 1.327,23 EUR počam od dana 05.05.2021. godine

- na iznos od 1.327,23 EUR počam od dana 06.04.2022. godine

- na iznos od 1.327,23 EUR počam od dana 27.04.2022. godine

- na iznos od 1.327,23 EUR počam od dana 04.06.2022. godine

- na iznos od 4.645,30 EUR počam od dana 05.06.2022. godine

- na iznos od 1.327,23 EUR počam od dana 08.10.2022. godine

- na iznos od 398,16 EUR počam od dana 26.09.2022. godine

- na iznos od 259,38 EUR počam od dana 01.04.2025. godine,

sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

II. Tuženik, Agencija za lijekove i medicinske proizvode [adresa], OIB 37926884937, dužan je tužitelju ĆEA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bivši zaposlenik tuženika te da je protiv istog vodio spor pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu, Posl. br.: Pr-8709/2014 radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, Posl. br.: Pr-8709/14 od 22. srpnja 2016. pravomoćno je utvrđeno da odluka o otkazu ugovora o radu tuženika, Klasa: 112-02/12-01/84, Ur. broj: 381-14/178-14-10 od 14. srpnja 2014. nije dopuštena, te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na prijašnje odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto. Ističe da je po pravomoćnosti navedenog postupka vodio spor protiv tuženika radi isplate neisplaćenih plaća te je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, Posl. br.: Pr-3486/2018 od 11. veljače 2019. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih plaća bruto iznos od 48.922,38 kn. Tužitelj dalje navodi da je protiv tuženika, uslijed niza događaja koji su prethodili donošenju odluke o otkazu kao i uslijed same činjenice otkaza, vodio i spor pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu, Posl. br.: Pr-8886/2014 radi utvrđenja diskriminacije i naknade štete te je presudom od 8. studenog 2018. pravomoćno utvrđeno da je tuženik diskriminirao tužitelja s osnove spolne orijentacije te je naloženo tuženiku naknaditi štetu tužitelju po predmetnom osnovu. Tužitelj nadalje navodi je protiv tuženika na Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu podnio kaznenu prijavu 9. listopada 2014., nastavno čemu je ODO podiglo optužnicu uz kazneni nalog protiv tuženika i slijedom čega se postupak protiv tuženika te odgovornih osoba tuženika vodi pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod Posl. br.: K-1954/2019, radi počinjenja kaznenih djela iz čl. 133. st. 1. i čl. 125 st. 1. Kaznenog zakona. Za vrijeme rada kod tuženika, u razdoblju prije uručenja otkaza, tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o poslijediplomskom studiju, i to 26. ožujka 2012. i 5. veljače 2013. Predmetnim ugovorima, tuženik je na sjednici Upravnog vijeća od 14. ožujka 2012. odobrio tužitelju podmirivanje troškova poslijediplomskog doktorskog studija Farmaceutsko-biokemijske znanosti na Farmaceutskom-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Odredbom članka 4. predmetnih ugovora, tuženik se obvezao na podmirivanje troškova poslijediplomskog doktorskog studija tužitelju, i to iznos od 60.000,00 kuna za sve tri godine studija, te sve druge stvarne troškove (troškove prijave, ocjene i obrane završnog rada i sl.), koje iznose tuženik, uslijed prethodno opisanih situacija i sudskih postupaka, nije podmirio tužitelju. Slijedom svega navedenog, nakon uručenja odluke o otkazu i diskriminatornog ponašanja tuženika spram tužitelja, tužitelj je nastavio sa studiranjem nastavno čemu je sve troškove podmirivao samostalno. Tako je tužitelj za predmetni doktorski studij samostalno platio: iznos od 20.000,00 kuna za upis 2. godine; iznos od 3.000,00 kuna za prijavu teme; iznos od 10.000,00 kuna u svrhu produljenja studiranja; iznos od 10.000,00 kuna za upis u 3. godinu (I. rata). Također navodi da mu je za upis u 3. godinu odobreno plaćanje na dvije rate nastavno čemu se očekuje uplata od dodatnih 10.000,00 kuna na ime ukupnog iznosa upisa, kao i uplata iznosa od 3.000,00 kuna na ime obrane (završnog) rada. Tužitelj tužbom navodi da ukupan iznos na ime potraživanja naknade štete na ime plaćenih iznosa u trenutku podnošenja tužbe iznosi 43.000,00 kn, dok napominje da će naknadno još svakako morati platiti dodatni iznos od 13.000,00 kn. Tužitelj navodi da je uslijed situacije u koju je doveden krivnjom i odgovornošću tuženika, pretrpio i štetu u vidu povrede prava osobnosti te imao i troškove istraživanja nužne za izradu rada, vanjske komentatore i druge materijalne troškove. Tužitelj na ime navedene štete potražuje iznos od 35.000,00 kn.

1.1. Podneskom od 17. studenog 2025. tužitelj navodi da je izradio, a potom 27. ožujka 2025. obranio doktorski rad (disertaciju), te da je na Sveučilištu u Zagrebu na

Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu završio doktorski studij Farmaceutsko- biokemijske znanosti, da je položio sve propisane ispite, udovoljio svim drugim propisanim obvezama, čime je stekao akademski stupanj Doktor znanosti iz znanstvenog područja biomedicine i zdravstva, znanstvenog polja farmacije, kao i sva prava koja mu propadaju po propisima. Tužitelj navodi da je navedenim u cijelosti izvršio svoju obvezu iz članka 3. Ugovora o poslijediplomskom doktorskom studiju, obzirom je odredbom stavka 3. navedenog članka jasno utvrđeno da se datum obrane doktorskog rada smatra završetkom poslijediplomskog doktorskog studija. Tužitelj je završno imao dodatne troškove u ukupnom iznosu od 259,98 EUR, slijedom čega tužitelj uz prethodne, potražuje i navedene troškove. Navedenim podneskom tužitelj konačno uređuje tužbeni zahtjev te potražuje isplatu ukupnog iznosa od 11.939,00 eura, koji je razvrstan na pojedinačne iznose, s pripadajućom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje postojanje svih sudskih sporova koje je pokrenuo tužitelj protiv tuženika, međutim iste ocjenjuje pravno irelevantnim za ovaj postupak. Tuženik navodi kako su tužitelj i tuženik sklopili 2 različita Ugovora o poslijediplomskim studijima i to Ugovor o poslijediplomskom specijalističkom studiju 26. ožujka 2012. te Ugovor o poslijediplomskom doktorskom studiju 5. veljače 2013. U svim ostalim dijelovima tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako tužitelj pogrešno navodi da se odredbom članka 4. predmetnih Ugovora, tuženik obvezao na podmirivanje troškova poslijediplomskog doktorskog studija tužitelju, i to u iznosu od 60.000,00 kuna za sve tri godine studija, te druge stvarne troškove, i to budući ista obveza ne proizlazi iz oba Ugovora, već samo iz Ugovora o poslijediplomskom doktorskom studiju od 5. veljače 2013. Raniji Ugovor o poslijediplomskom specijalističkom studiju od 26. ožujka 2012. je u cijelosti izvršen, te je po istome tuženik isplatio (refundirao) tužitelju iznos od 20.000,00 kuna, kao i iznose drugih stvarnih troškova. Dakle, tuženik jedino nije u cijelosti podmirio tužitelju troškove poslijediplomskog doktorskog studija utvrđene člankom 4. Ugovora o poslijediplomskom doktorskom studiju od 5. veljače 2013. i to isključivo iz razloga što nisu ispunjeni uvjeti za podmirivanje navedenih troškova, utvrđeni predmetnim Ugovorom kao i Pravilnikom o stručnom usavršavanju tuženika 15. listopada 2012. Konkretno odredbom članka 3. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da se zaposlenik, ovdje tužitelj, obvezuje završiti poslijediplomski doktorski studij najkasnije u roku od 5 godina od upisa, kao i da se datum obrane doktorskog rada smatra završetkom poslijediplomskog doktorskog studija. Istim člankom Ugovora određeno je da se poslije završetka poslijediplomskog doktorskog studija zaposlenik obvezuje ostati na radu kod tuženika onoliko vremena koliko je trajao poslijediplomski doktorski studij. Primjenom opisanih ugovornih odredbi na predmetni slučaj, razvidno je da ne samo da tužitelj nije završio poslijediplomski doktorski studij u roku od 5 godina od upisa, već niti protekom 9 godina od upisa tužitelj još uvijek nije završio studij. Navodi kako iz članka 2. predmetnog Ugovora proizlazi da je tužitelj započeo s pohađanjem studija u akademskoj godini 2012/2013, dok je u trenutku podnošenja tužbe isti tek zatražio i dobio od Sveučilišta u Zagrebu odobrenje roka za produljenje studiranja. Nadalje, tužitelj u trenutku podnošenja tužbe uopće nije zaposlenik tuženika, i to budući mu je radni odnos kod tuženika prestao njegovom voljom, na način da se isti po pozivu tuženika da se vrati na posao, upućen nakon što je postala pravomoćna presuda ovog suda od 14. srpnja 2014., Posl.br. Pr-8709/14, izjasnio e-mailom od 13. rujna 2017. da mu više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika. Iz svega prethodno navedenog razvidno je da tužitelj nije ispunio svoje obveze iz predmetnog Ugovora propisane člankom 3. Ugovora zbog čega ne postoji obveza tuženika na plaćanje tužitelju doktorskog studija. Tuženik navodi da plaćanje zaposlenicima troškova stručnog usavršavanja jest usavršavanje zaposlenika u skladu s potrebama tuženika, radi stručnog i kvalitetnog obavljanja djelatnosti tuženika, a kako to proizlazi i iz Pravilnika o stručnom usavršavanju tuženika 15. listopada 2012. Da bi se postigli prethodno opisani ciljevi, tuženik je u prethodno opisanom Pravilniku, kao i u predmetnom Ugovoru, utvrdio da zaposlenici nakon završenog stručnog usavršavanja ostaju na radu kod tuženika onoliko vremena koliko je trajalo njihovo stručno usavršavanje. Tuženik je u svom Pravilniku, kao i Ugovoru, predvidio da ukoliko zaposlenik prekine ili ne završi stručno usavršavanje iz neopravdanih razloga, ili ako poslije završenog stručnog usavršavanja ne ostane raditi kod tuženika ugovoreno vrijeme, tada je dužan vratiti tuženiku iznos svih novčanih davanja za trošak stručnog usavršavanja proporcionalno vremenu koje nije ostao na radu. U konkretnom slučaju, u trenutku potpisa predmetnog Ugovora, tužitelj je već započeo s pohađanjem poslijediplomskog studija, te je tuženik neposredno nakon sklapanja Ugovora, isplatio Farmaceutskobiokemijskom fakultetu iznos od 20.000,00 kuna za I. i II. semestar za tužitelja. Navodi kako je nejasno po kojoj osnovi tužitelj podnosi tužbu. Naime, tužitelj se poziva na predmetni Ugovor, dok kasnije navodi da potražuje 43.000,00 kuna na ime naknade štete na ime iznosa školovanja koje je već platio, dok nadalje navodi i da će naknadno nastati troškovi školovanja, a spominje i štetu u vidu povrede prava osobnosti, te u nastavku buduće troškove istraživanja. Tuženik osporava i visinu potraživanja tužitelja. Tako je prema odredbi članka 4. predmetnog Ugovora, tuženik u obvezi podmiriti troškove studija u iznosu od 60.000,00 kuna za sve tri godine trajanja studija, te druge stvarne troškove (troškove prijave, ocjene, obrane završnog rada i sl.). Pritom je tuženik podmirio iznos od 20.000,00 kuna, dok tužitelj u tužbi potražuje iznos od čak 78.000,00 kuna. Predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, a ujedno potražuje trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku te su saslušani svjedoci ĆE i VE.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na ime podmirivanja troškova poslijediplomskog doktorskog studija te zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koju je tužitelj pretrpio uslijed neplaćanja troškova poslijediplomskog doktorskog studija od strane tuženika, kao njegovog bivšeg poslodavca.

6. Među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik bili u radnom odnosu te da su za vrijeme trajanja radnog odnosa sklopili Ugovor o poslijediplomskom doktorskom studiju 5. veljače 2013.

7. Među strankama je sporno jesu li ispunjeni uvjeti za podmirivanje navedenih troškova utvrđenih Ugovorom o poslijediplomskom doktorskom studiju 5. veljače 2013. i Pravilnikom o stručnom usavršavanju tuženika od 15. listopada 2012., kao i visina navedenih troškova.

8. Člankom 9. Pravilnika o stručnom usavršavanju od 15. listopada 2012. propisano je da se o upućivanju na preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studij i specijalizaciju sa zaposlenikom zaključuje ugovor kojim se utvrđuju međusobna prava i obveze u skladu s tim Pravilnikom. Odredbom članka 10. istog Pravilnika propisano je da zaposlenik koji se upućuje na poslijediplomski studij ili specijalizaciju ima obvezu završiti isti u propisanom ili ugovorenom roku te nakon završenog stručnog usavršavanja ostati na radu u Agenciji onoliko vremena koliko je trajalo usavršavanje. U članku 11. istog Pravilnika propisano je da zaposlenik koji je upućen na preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studij i/ili specijalizaciju dužan vratiti Agenciji puni iznos svih novčanih davanja za troškove preddiplomskog, diplomskog i poslijediplomskog studija i/ili specijalizacije u slijedećim slučajevima: ako prekine ili ne završi stručno usavršavanje iz neopravdanih razloga; ako mu prestane radni odnos tijekom stručnog usavršavanja po vlastitom zahtjevu ili dođe do otkaza ugovora o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa od strane zaposlenika; te ako poslije završenog stručnog usavršavanja ne ostane na radu u Agenciji ugovoreno vrijeme ili mu prestane radni odnos prije isteka ugovorne obveze. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako zaposlenik poslije završenog stručnog usavršavanja ne ostane na radu u Agenciji onoliko vremena koliko je stručno usavršavanje trajalo dužan je vratiti Agenciji iznos svih novčanih davanja za trošak stručnog usavršavanja proporcionalno vremenu koje nije ostao na radu u Agenciji.

9. Iz Ugovora o poslijediplomskom doktorskom studiju od 5. veljače 2013., sklopljenog između tuženika, kao Agencije i tužitelja, kao zaposlenika proizlazi da je Upravno vijeće agencije odobrilo zaposleniku podmirivanje troškova poslijediplomskog doktorskog studija Farmaceutsko-biokemijske znanosti na Farmaceutsko- biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u trajanju od tri godine. Odredbom članka 3. Ugovora ugovoreno je da se zaposlenik obvezuje završiti poslijediplomski doktorski studij najkasnije u roku od 5 godina od upisa, kao i da se datum obrane doktorskog rada smatra završetkom poslijediplomskog doktorskog studija te da se poslije završetka poslijediplomskog doktorskog studija zaposlenik obvezuje ostati na radu u Agenciji onoliko vremena koliko je trajao poslijediplomski doktorski studij. Odredbom članka 4. istog Ugovora ugovoreno je da Agencija podmiruje troškove poslijediplomskog studija zaposleniku u iznosu od 60.000,00 kn za sve tri godine trajanja studija, te druge stvarne troškove na temelju priložene dokumentacije uz prethodnu suglasnost ravnateljice. Odredbom članka 5. istog Ugovora ugovoreno je da se zaposlenik obvezuje vratiti Agenciji puni iznos svih novčanih davanja koje je Agencija platila za troškove njegovog poslijediplomskog doktorskog studija, u slučaju: ako zaposlenik prekine ili ne završi poslijediplomski doktorski studij iz neopravdanih razloga u roku iz članka 3.; ako mu prestane radni odnos tijekom poslijediplomskog doktorskog studija po vlastitom zahtjevu ili dođe do otkaza ugovora o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa od strane zaposlenika; ako poslije završenog poslijediplomskog doktorskog studija ne ostane na radu u Agenciji ugovoreno vrijeme ili mu prestane radni odnos prije isteka ugovorene obveze (izostanak s posla, neostvarivanje predviđeno rezultata rada i sl.). Dalje je ugovoreno da ako zaposlenik poslije završetka poslijediplomskog doktorskog studija ne ostane na radu u Agenciji onoliko vremena koliko je proveo na stručnom usavršavanju, a što je utvrđeno čl. 3. st. 4. Ugovora, isti se obvezuje vratiti Agenciji iznos svih novčanih davanja za troškove poslijediplomskog studija koje je platila Agencija, proporcionalno vremenu koje nije ostao na radu u Agenciji.

10. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, pod Poslovnim brojem: Pr- 8709/14 od 22. srpnja 2016. pravomoćno je utvrđeno da Odluka o otkazu ugovora o radu, kojim je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu, Klasa: 112-02/12-01/84, Ur. broj:

381-14/178-14-10 od 14. srpnja 2014. nije dopuštena te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na prijašnje odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto.

11. Iz e-mail korespondencije od 13. rujna 2017. proizlazi da tužitelj navodi da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika pa predlaže sporazumni raskid ugovora o radu.

12. Iz dopisa Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta od 7. ožujka 2023. proizlazi:

- tužitelj se prijavio na natječaj za upis u prvu godinu poslijediplomskog doktorskog studija Farmaceutsko-biokemijske znanosti 21. rujna 2012. (Modul Farmacija);

- upisao je prvu godinu studija 6. veljače 2013., a uplata školarine u iznosu od 20.000 kn izvršena je od strane tuženika 30. travnja 2013.;

- uspješno je položio sve upisane predmete uključujući temeljne, modularne, metodološke i izborne predmete, a ispiti su položeni s prosječnom ocjenom: 5.00;

- vijeće doktorskog studija na sjednici od 9. prosinca 2020. razmotrilo je molbu za produljenjem krajnjeg roka za obranu doktorske disertacije i usuglasilo se da je potrebno do kraja akademske godine 2020./2021. prijaviti nacrt doktorskog rada, nakon čega je moguće zatražiti produljenje roka za završetak doktorskog studija;

- upisao je drugu godinu studija 23. prosinca 2020.;

- 18. ožujka 2021. godine izdan je račun na ime tužitelja u iznosu od 20. 000 kn te mu je Odlukom od istog dana odobreno plaćanje u 4 jednaka obroka;

- uplata 1. i 2. obroka školarine u iznosu 10.000 kn od strane studenta izvršena je 4. svibnja 2021.;

- uplata 3. i 4. obroka školarine u iznosu od 10.000 kn od strane studenta izvršena je 5. travnja 2022.;

- vijeće doktorskog studija na 6. redovitoj sjednici od 9. ožujka 2022. odobrilo je rok za završetak studija do 30. rujna 2023. uz troškove plaćanja od 10.000 kn i obvezu podmirenja preostalog iznosa školarine;

- predao je prijavu nacrta doktorskog rada 3. ožujka 2022.;

- uplata s naznakom Doktorski studij produljenje u iznosu 10.000 kn od strane studenta izvršena je 26. travnja 2022.;

- uplata s naznakom Doktorski studij prijava teme u iznosu 3.000 kn od strane studenta izvršena je 26. travnja 2022.;

- upisao je treću godinu studija 27. travnja 2022.;

- vijeće doktorskog studija na 8. redovitoj sjednici od 11. svibnja 2022. proučilo je prijavu nacrta doktorskog rada i zatražilo doradu. Na zahtjev studenta, 6. lipnja 2022. izdana je potvrda o upisu u 3. godinu studija u akademskoj godini 2020./2021., a u svrhu dokaza poslodavcu;

- temeljem zamolbe studenta, 7. lipnja 2022. donesena je Odluka o plaćanju školarine u ukupnom iznosu od 20.000 kn u 2 obroka;

- 1. obrok u iznosu od 10.000 kn uplatio je 3. lipnja 2022.;

- predao je dorađenu prijavu nacrta doktorskog rada 29. lipnja 2022. ;

- vijeće doktorskog studija na 10. redovitoj sjednici od 5. srpnja 2022. proučilo je dorađenu prijavu teme doktorskog rada i ponovo zatražilo doradu;

- predao je dorađenu prijavu nacrta doktorskog rada 8. rujna 2022.;

- vijeće doktorskog studija na 11. redovitoj sjednici od 14. rujna 2022. razmotrilo je dorađenu prijavu nacrta i obavijestilo ga o sitnim korekcijama. Vijeće doktorskog studija jednoglasno je predložilo imenovanje povjerenstva za ocjenu nacrta doktorskog rada te ga uputilo Fakultetskom vijeću na prihvaćanje nakon unešenih ispravaka;

- predao je dorađenu prijavu nacrta 26. rujna 2022.;

- na 11. redovitoj sjednici Fakultetskog Vijeća od 28. rujna 2022. imenovano je povjerenstvo za ocjenu nacrta doktorskog rada;

- 2. obrok u iznosu od 10.000 kn uplatio je 6. listopada 2022.;

- regulirao je status studenta na doktorskom studiju 23. listopada 2022.;

- javna prezentacija nacrta doktorskog rada održana je 10. studenoga 2022.;

- povjerenstvo za ocjenu nacrta doktorskog rada na javnoj prezentaciji tražilo je dodatne korekcije u obrascu za prijavu nacrta te ih je student korigirao po uputama i poslao ispravljeno 23. prosinca 2022.;

- povjerenstvo dostavlja ocjenu nacrta doktorskog rada 14. veljače 2023.;

- na zahtjev studenta, 20. veljače 2023. izdana je potvrda o upisu u 3. godinu studija u akademskoj godini 2022./2023. i datumu obrane nacrta doktorskog rada u svrhu dokaza poslodavcu:

- na 6. redovitoj sjednici Vijeća doktorskog studija, 6. ožujka 2023. razmatrati će se izvješće povjerenstva za ocjenu nacrta doktorskog rada.

13. Iz potvrde o plaćanju od 25. rujna 2024. proizlazi da je tužitelj platio iznos od 398,16 eura na ime predaje doktorskog rada na ocjenu.

14. Iz računa br. 631/P1/1 od 1. travnja 2025. proizlazi da je tužitelj platio iznos od 129,99 eura za uvez doktorskog rada.

15. Iz diplome Sveučilišta u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta od 27. rujna 2025. proizlazi da je tužitelj stekao akademski stupanj doktora znanosti iz znanstvenog područja biomedicine i zdravstva, znanstvenog polja farmacije 27. ožujka 2025.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi kako je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu viši stručni suradnik u razdoblju od 2010. do srpnja 2014. kada je dobio otkaz. Nakon što je odluka o otkazu koju mu je dao tuženik pravomoćno utvrđena nezakonitom te je naloženo tuženiku da ga vrati na rad, kontaktirao je pravnicu ĆE koja mu je rekla da ga pozivaju nazad na rad, ali da će mu poslati novi ugovor o radu za kojeg će ga tražiti da ga potpiše, na što je izrazio nezadovoljstvo jer je postojao važeći ugovor o radu. Također je pravnici rekao da će razmisliti o svemu te ju je kontaktirao sljedeći dan kada mu je pravnica rekla da će protiv drugostupanjskih odluka podnijeti reviziju, a on ju je tada putem e-maila obavijestio da mu nije prihvatljivo vratiti se na rad kod tuženika. Iskazuje da nikakvu pisanu potvrdu u vezi raskida radnog odnosa nije potpisao niti dobio od tuženika, nikada nije dao pisanu odluku o otkazu. Iskazuje da se nakon otkaza koji mu je dao tuženik zaposlio kod novog poslodavca u prosincu 2014. i tamo još uvijek radi. Iskazuje da je nakon što je s tuženikom potpisao ugovor o poslijediplomskom studiju 2013. odmah započeo s pohađanjem studija te je prvu godinu završio u roku s prosjekom ocjene 5,0. Nakon što mu je tuženik uručio otkaz, neočekivano je ostao bez financijske potpore za daljnje obavljanje obaveza koje uključuje doktorski studij iako je već imao pripremljene materijale i uzroke za znanstveno istraživanje. Osobno je financirao seminare i određene radionice onda kada je sam to sebi mogao priuštiti, a što je bilo potrebno za znanstveni studij i kako bi prikupio ETC bodove. Iskazuje da ne zna kako bi izgledao novi ugovor o radu o kojem mu je pričala pravnica, ali je smatrao da ne može dobiti novi ugovor ako već postoji važeći ugovor o radu koji je bio na snazi. Navodi da se nije želio vratiti na rad kod tuženika jer je u to vrijeme još bio u tijeku spor koji se vodio zbog diskriminacije te ga je bilo strah. Navodi da Ugovor o poslijediplomskom doktorskom studiju kojeg je zaključio s tuženikom 5. veljače 2013. nikada nije raskinut, a navedenim ugovorom obvezao se poslijediplomski doktorski studij završiti u roku od 5 godina što bi i učinio da nije uslijedila odluka o otkazu i mobing od strane tuženika zbog čega je ostao bez financijske potpore i nije imao ni za osnovne životne potrebe. Nadalje navodi kako potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti od strane tuženika iz razloga što je nakon što je dobio otkaz morao objašnjavati na fakultetu da taj otkaz nije bio zakonit te razloge zbog kojih je dobio otkaz pri čemu iskazuje da se radi o maloj zajednici te da se informacije brzo šire te da je to razlog zašto duže vrijeme nije mogao naći mentora jer se stvorio dojam da je problematičan. Navodi da su i neke druge kolege potpisale s tuženikom ugovore o poslijediplomskom doktorskom studiju, a nema osobnih saznanja je li potpisani ugovor do kraja izvršen od strane poslodavca i zaposlenika, međutim ima saznanja da neke druge kolege nisu završavale u predviđenom roku studij i da im je odobravano produljenje roka, ali nitko nije bio u situaciji kao on da mu je u tijeku studija prestao ugovor o radu krivnjom poslodavca. Do potpisivanja ugovora došlo je na inicijativu njegovog bivšeg poslodavca, a sve iz razloga što je imao dobre rezultate u svome radu pa su mu stoga isto i ponudili, a sve za razvoj njegove karijere.

17. Svjedokinja ĆE u svom iskazu navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditeljice odjela za pravne, ekonomske, informacijske i opće poslove, a kod tuženika radi od 2004. Radila je na navedenom radnom mjestu u trenutku kada je tuženik dobio pravomoćnu presudu kojom je otkaz koji je tuženik dao tužitelju utvrđen nedopuštenim. Povodom zaprimljene presude kontaktirala je tužitelja putem telefona te mu je rekla da je tuženik zaprimio presudu, da tuženik ima namjeru istoga vratiti na rad, razgovarali su o mogućnosti na koje radno mjesto se može vratiti raditi, a sve sukladno njegovim kvalifikacijama. Tužitelj je rekao da će o svemu razmisliti, a idućeg dana tužitelj je poslao e-mail u kojem je naveo da ne želi nastaviti radni odnos s tuženikom. Tuženik nije donio nikakvu formalnu odluku o konkretnom raskidu radnoga odnosa tužitelja i tuženika. Kod tuženika postoji praksa da svoje zaposlenike šalje na poslijediplomske doktorske studije te podmiruje troškove studija. Smatra da tuženik nije bio dužan tužitelju podmirivati troškove studiranja jer tužitelj više nije bio zaposlenik tuženika. Iskazuje da je tužitelju bilo ponuđeno sklapanje novog ugovora o radu nakon što je tuženik zaprimio pravomoćnu presudu, iz razloga što je vjerojatno došlo do promjene u sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika te je trebalo uglaviti sve odredbe radnog odnosa kao što su naziv radnog mjesta, ustrojstvene jedinice, koeficijent složenosti poslova.

18. Svjedokinja VE navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditelj odjela za ekonomske i opće poslove, a kod tuženika radi od 2008. Prema njenim saznanjima tužitelj je bio pozvan da se vrati na rad kod tuženika i to nakon što je tuženik zaprimio pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu za tužitelja nedopušten. Prema njenim saznanjima tužitelj je odbio vratiti se na rad kod tuženika. Ima saznanja da neki zaposlenici traže produljenje roka za završetak doktorskog studija te im se isto odobrava, a svi zaposlenici kojima je produljen rok za završetak studija u trenutku kada im je produljenje odobreno i dalje su bili zaposlenici tuženika. U slučaju da neki od zaposlenika nakon što su završili školovanje ne bi ostali na radu kod tuženika onoliko koliko su se obvezali potpisom ugovora o daljnjem školovanju, tada bi tuženik od istih tražio povrat plaćene školarine.

19. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedokinja ĆE i VE kao istinite, uvjerljive i logične budući su sukladni materijalnoj dokumentaciji koja prileži spisu. Sud je iskaz tužitelj prihvatio u dijelu koji je suglasan prihvaćenim iskazima svjedokinja i dokumentaciji koja prileži spisu, dok u ostalom dijelu nije prihvatio iskaz tužitelja.

20. Odredbom čl. 358. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla. Odredba čl. 336. st. 1. ZOO propisuje da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane, a odredbe se ugovora, sukladno odredbi čl. 319. st. 1. ZOO, primjenjuju onako kako glase.

21. U konkretnom slučaju stranke su za vrijeme trajanja radnog odnosa sklopile Ugovor o poslijediplomskom doktorskom studiju od 5. veljače 2013., koji po svojoj naravi predstavlja dvostranoobvezni ugovor, kojim se tužitelj kao zaposlenik obvezao završiti poslijediplomski doktorski studij najkasnije u roku od 5 godina od upisa, pri čemu se datum obrane doktorskog rada smatra završetkom poslijediplomskog doktorskog studija, kao i da se poslije završetka poslijediplomskog doktorskog studija obvezuje ostati na radu kod tuženika onoliko vremena koliko je trajao poslijediplomski doktorski studij, dok se tuženik, kao Agencija, obvezao podmiriti tužitelju troškove poslijediplomskog studija u iznosu od 60.000,00 kn za sve tri godine trajanja studija, te druge stvarne troškove na temelju priložene dokumentacije uz prethodnu suglasnost ravnateljice.

22. Između stranaka nije sporno da je tužitelj za vrijeme trajanja radnog odnosa započeo s pohađanjem poslijediplomskog studija u akademskoj godini 2012./2013. te je upisao prvu godinu studija 6. veljače 2013., kao i da je tuženik 30. travnja 2013. uplatio na ime školarine za prvu godinu studija iznos od 20.000,00 kn. Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj upisao drugu godinu studija tek 23. prosinca 2020., a treću godinu studija 27. travnja 2022., kao i da je tužitelj stekao akademski stupanj doktora znanosti 27. ožujka 2025. Iz navedenog slijedi da tužitelj nije završio poslijediplomski doktorski studij najkasnije u roku od 5 godina od upisa, već 13 godina nakon upisa.

23. Između stranaka nije sporno da je tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu od 14. srpnja 2014., kojom je tužitelju otkazao Ugovor o radu, a koja Odluka je pravomoćnom presudom ovog suda utvrđena nedopuštenom i da je tuženik po primitku drugostupanjske odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda pozvao tužitelja da se vrati na rad, a da se tužitelj putem e-maila 13. rujna 2017. izjasnio da se ne želi vratiti na rad kod tuženika. Dakle, tužitelju je nakon pravomoćnosti presude kojom je otkaz koji je tuženik dao tužitelju utvrđen nedopuštenim, bila omogućena realna i stvarna mogućnost povratka na rad kod tuženika, što je tužitelj odbio. Iz navedenog slijedi da tužitelj po pozivu tuženika nije svojom voljom htio ostati na radu kod tuženika onoliko vremena koliko je trajao poslijediplomski doktorski studij.

24. Ovaj sud smatra da bez obzira što je tužitelj naknadno sam podmirio troškove poslijediplomskog doktorskog studija i u konačnici završio poslijediplomski doktorski studij, on ipak nije izvršio u cijelosti svoju ugovornu obvezu, budući da nije završio poslijediplomski doktorski studij najkasnije u roku od 5 godina od upisa niti je, nakon što ga je tuženik pozvao da se vrati na rad, ostao na radu kod tuženika, onoliko vremena koliko je trajao poslijediplomski doktorski studij. U takvim prilikama nije moguće drugu ugovornu stranu konkretno tuženika obvezati na ispunjenje ugovorne obveze u cijelosti nalaganjem tuženiku da tužitelju podmiri sve troškove poslijediplomskog doktorskog studija.

25. Tužitelj u ovom postupku potražuje i naknadu štete zbog povrede prava osobnosti navodeći da je pretrpio štetu uslijed situacije u koju je doveden krivnjom i odgovornošću tuženika kao i troškove istraživanja nužne za izradu rada, vanjske komentatore i druge materijalne troškove.

26. Prema pravnoj teoriji i sudskoj praksi za postojanje obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za prouzročenu štetu potrebno je da se kumulativno ispune opće pretpostavke odgovornosti za štetu i to: postojanje štetnika i oštećenika, postojanje štetne radnje štetnika, nastanak štete, postojanje uzročne veze između štetne radnje i štete i protupravnost.

27. Kao što je već navedeno tužitelj je još 13. rujna 2017. dao tuženiku izjavu da se ne želi vratiti na rad kod tuženika, a iz njegovog iskaza proizlazi da je zasnovao radni odnos s novim poslodavcem u prosincu 2014. Iz dokumentacije koja prileži spisu razvidno je da je tužitelj zatražio produljenje roka za obranu doktorske disertacije i da je drugu godinu studija upisao 23. prosinca 2020. te nastavio podmirivati troškove za završetak studiranja. Dakle, u konkretnom slučaju, tužitelj je tek u prosincu 2020. odlučio nastaviti pohađati poslijediplomski doktorski studij te podmirivati sve troškove nužne za završetak istog, iako se još u rujnu 2017. izjasnio da se ne želi vratiti na rad kod tuženika. Iz navedenog slijedi da je tužitelj svjesno nastavio stručno usavršavanje u trenutku kada više nije bio u radnom odnosu kod tuženika, pa stoga u ponašanju tuženika, kao bivšeg poslodavca tužitelja, nema protupravnosti niti je tužitelj dokazao postojanje pravno relevantne štete niti postojanje uzročne veze između postupanja tuženika i navodnih posljedica. Neosnovano tužitelj tijekom postupka ističe da je bio primoran nastaviti samostalno financirati započeti studij, budući da je tužitelj samostalno odlučio nastaviti stručno usavršavanje tek u prosincu 2020., pri čemu na isto nije bio primoran, posebno ne od strane tuženika, jer u to vrijeme tužitelj i tuženik više nisu bili u radnom odnosu, iako radni odnos između tužitelja i tuženika formalno nikada nije raskinut.

28. Također valja napomenutu da troškovi studija ne predstavljaju štetu u smislu Zakona o obveznim odnosima, već eventualno pravo iz ugovora, koje u konkretnom slučaju nije nastalo zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tužitelja.

29. Premda iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je tuženik, kao poslodavac, na zahtjev svojih zaposlenika za produljenje roka za završetak studija znao prihvaćati njihove zahtjeve, tužitelj isto nije zatražio od tuženika kao svog poslodavca s obzirom da tužitelj više nije bio u radnom odnosu kod tuženika.

30. Nadalje, iz sklopljenog Ugovora o poslijediplomskom doktorskom studiju od 5. veljače 2013., proizlazi da se tuženik obvezao snositi tužitelju i druge stvarne troškove na temelju priložene dokumentacije uz prethodnu suglasnost ravnateljice. Tijekom postupka tužitelj nije dokazao da je ravnateljica tuženika dala suglasnost niti da je tužitelj zatražio suglasnost ravnateljice za podmirenje drugih stvarnih troškova potrebnih za završetak poslijediplomskom doktorskog studija.

31. Slijedom navedenog kada je u postupku utvrđeno da tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu koja je pretpostavka za tuženikovo ispunjenje njegove obveze, to je osnovan prigovora neispunjenja kojeg je istakao tuženik u smislu odredbe čl. 358. st. 1. ZOO jer tuženik doista u takvim okolnostima nije dužan ispuniti obvezu koju tužitelj od njega predmetnim zahtjevom traži.

32. Slijedom navedenog, sud nalazi da tužitelj nije ispunio pretpostavke za ostvarivanje prava na naknadu troškova studija, slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

33. Kako je sud utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan u pogledu same osnove, nije bilo potrebe upuštati se u raspravljanje o visini potraživanja.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu dužan je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen.

35. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), budući da je tuženik zastupan po odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora, odnosno konačno preciziranom tužbenom zahtjevu te priloženom troškovniku.

35.1. Tako su tuženiku priznati slijedeći troškovi: za sastav odgovora na tužbu od 23. lipnja 2022. 100 bodova (Tbr. 8.1. OT), za zastupanje na ročištu održanom 23. veljače 2023. 100 bodova (Tbr. 9.1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 8. veljače 2024. 100 bodova (Tbr. 9.1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 23. siječnja 2025. 100 bodova (Tbr. 9.1 OT) te za zastupanje na ročištu održanom 17. ožujka 2026. 100 bodova (Tbr. 9.1 OT), dakle ukupno 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV-a od 25% sveukupno trošak tuženika iznosi 1.250,00 eura, a koji trošak je dužan platiti tužitelj.

36. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 17. veljače 2023., budući da je tuženik istim samo dostavio Pravilnik o stručnom usavršavanju za koji sam tuženik u podnesku navodi da je isti omaškom propustio dostaviti uz odgovor na tužbu. Slijedom navedenog, zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog je odbijen.

37. Tuženiku su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekućima od presuđenja do isplate.

38. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 27. travnja 2026.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika