Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-2/2026-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja SUN ADRIA d.o.o. Rijeka, Bartola Kašića 18, OIB: 75703863919, kojeg zastupa punomoćnik Dan Lovrović, odvjetnik u Rijeci, Nikole Cara 1 protiv tuženika BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, Rijeka, Mljekarski trg 3, OIB: 02138784111, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi naknade štete u iznosu od 416.592,29 EUR s kamatom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku BKS BANK AG, St. Veiter Ring 43, A -9020 Klagenfurt, Austrija, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao osnivač Podružnice BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, Mljekarski trg 3, Rijeka, OIB: 02138784111 isplatiti tužitelju SUN ADRIA d.o.o. OIB: 75703863919 iznos od 416.592,29 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2022. po stopi od 5,31% godišnje do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje do 30. lipnja 2023., od 1. srpnja 2023. po stopi od 7,00% godišnje do 31. prosinca 2023., od 1. siječnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje do 30. lipnja 2024., od 1. srpnja 2024. po stopi od 7,25% godišnje do 31. prosinca 2024. , od 1. siječnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje do 30. lipnja 2025., a od 1. srpnja 2025. po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev u dijelu u kojem traži plaćanje zakonske zatezne kamate po stopi većoj od dosuđene u t. I. izreke kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 80.179,24 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. travnja 2026. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 7.772,50 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. ožujka 2023. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi isplate. Obrazlaže da su tužitelj i tuženik sklopili revolving kredit na temelju Ugovora o kreditu broj 44000274. Zahtjevom za odobrenje kredita/Aneks broj 7 Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja broj 59000140 od 2. srpnja 2021. (dalje: Aneks broj 7.) u vezi s kreditom broj 44000274, iznos revolving kredita povećao se s 1.000.000,00 HRK na 3.000.000,00 HRK uz dospijeće kredita 2. kolovoza 2021. Tuženik je, postupanjem EJ u svojstvu osobe ovlaštene za zastupanje tuženika, zatražio od tužitelja da se iznos od 3.000.000,00 HRK revolving kredita broj 44000274 isplati u korist druge pravne osobe - CENTAR FAKTOR d.o.o. (OIB: 69566160187). Tužitelj je bio primoran pristati na takav zahtjev, postavljen od EJ, kako se ne bi doveo u situaciju da mu tuženik otkaže poslovni odnos i onemogući pristup financijskim sredstvima potrebnim za poslovanje. Osim toga, tužitelj je postupao s povjerenjem u financijsku instituciju s kojom posluje uspješno dugi niz godina. Tuženik je e-mailom od 2. srpnja 2021. (istog dana kada je zaključen i Aneks broj 7.), upućenom tužitelju od EJ u svojstvu osobe ovlaštene za zastupanje tuženika, potvrdio tužitelju da će mu iznos od 3.000.000,00 HRK, koji je isplaćen društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. biti vraćen u roku od 15 dana. Međutim, do povrata/isplate iznosa od 3.000.000,00 HRK tužitelju nikada nije došlo. Štoviše tuženik je, bez znanja i suglasnosti tužitelja, u dva navrata produžio rok povrata iznosa od 3.000.000,00 HRK i to od 2. kolovoza 2021. do 2. studenog 2021., pa opet od 2. studenog 2021. do 1. veljače 2022. Tužitelj je u posjedu preslike Zahtjeva za odobrenje kredita/Aneks br. 8 od 10. rujna 2021. (dalje: Aneks broj 8.) kojim se produljuje rok otplate od 2. kolovoza 2021. do 2. studenog 2021., dok u posjedu nema dokument kojim se rok otplate dalje produljuje od 2. studenog 2021. do 1. veljače 2022. Unatoč tome što iznos revolving kredita nikada nije isplaćen/vraćen tužitelju, tuženik je e-mail-om putem opunomoćenika, pozvao tužitelja na vraćanje iznosa od 3.000.000,00 HRK na temelju revolving kredita te 11. kolovoza 2022. zaplijenio iznos od 3.003.176,10 HRK s računa tužitelja otvorenog kod tuženika te daljnji iznos od 135.638,47 HRK s računa tužitelja otvorenog kod Zagrebačke banke d.d., sve pod brojem zapljene OV-5209/13-JAM. Dakle, EJ je, kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, postavio zahtjev tužitelju da odobri isplatu revolving kredita u iznosu od 3.000.000,00 HRK drugom pravnom subjektu i poduzeo radnje da se takva transakcija izvrši, e-mail-om od 2. srpnja 2021. potvrdio tužitelju da će mu iznos revolving kredita biti vraćen u roku od 15 dana, što se nije ostvarilo te u dva navrata, osobno ili putem naloga tužitelju nepoznatom radniku tuženika, produljio rok za povrat revolving kredita, bez znanja i suglasnosti tuženika. Tuženik je znao za takvo postupanje EJ ili je morao znati, a u prilog čemu ide i činjenica da je tuženik s danom 16. veljače 2022. opozvao EJ ovlast za zastupanje. U cijelosti je neosnovana zapljena koju je tuženik izvršio na teret računa tužitelja jer postupanjem EJ, tužitelj uopće nije raspolagao iznosom revolving kredita, već je to činio EJ, posljedično tuženik i društvo CENTAR FAKTOR d.o.o. Poziva se na odredbu čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te ističe da je izravnim djelovanjem radnika tuženika- EJ, tužitelju nanesena šteta u ukupnom iznosu od 416.592,29 EUR/3.138.814,57 HRK te da je jasna odgovornost tuženika. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je netočno da bi tuženik "(…) zatražio od tužitelja da se iznos od HRK 3.000.000,00 isplati u korist druge pravne osobe-CENTAR FAKTOR d.o.o. (…)". Do predmetnog plaćanja došlo je na zahtjev upravo tužitelja i to nastavno na tužiteljev nalog od 2. srpnja 2021. Tim nalogom, tužitelj je zatražio od tuženika da se izvrši isplata "(…) iz revolving kredita 44000274 u iznosu od 3.000.000,00 HRK, u korist žiroračuna CENTAR FAKTOR d.o.o. (…)". Tužitelj je očito i inače bio u poslovnom odnosu sa spomenutim društvom CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb, pa je tako samo nekoliko mjeseci ranije također uputio nalog za plaćanje u korist CENTAR FAKTOR-a d.o.o. i to u iznosu od HRK 2.000.000,00. Tuženik osporava relevantnost e-mail poruke od 2. srpnja 2021. koju je tužitelju navodno uputio EJ. Prije svega, iz iste uopće nije moguće zaključiti o kojoj se to konkretno pozajmici radi niti tko bi je trebao vratiti. Pored toga, ovdje je potrebno posebno naglasiti da je spomenuti EJ mogao zastupati tuženika samo i isključivo zajedno s još jednom osobom ovlaštenom za zastupanje; s tom ovlasti je bio imenovan i takvo mu je ovlaštenje bilo jasno upisano u sudskom registru. Drugim riječima, EJ nije mogao nikada i ni u kojem slučaju samostalno zastupati podružnicu tuženika. Inače, tuženik je EJ opozvao s mjesta osobe ovlaštene da u poslovanju podružnice zastupa inozemnog osnivača i to temeljem svoje odluke od 16. veljače 2022., tako da nema nikakve potrebe dodatno provoditi dokaze na tu okolnost. Tužitelj, kao trgovačko društvo, nije nikakva neuka osoba koja bez osnovnog znanja o trgovačkim društvima posluje na tržištu. Upravo suprotno, tužitelj je, kao trgovačko društvo, dužan u svom poslovanju nastupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika. Tužitelj je sam, svojim pisanim (i potpisanim) nalogom, od tuženika kao financijske institucije zatražio da se iz njegovog kredita isplati iznos od HRK 3.000.000,00 isplati u korist druge pravne osobe-društva CENTAR FAKTOR d.o.o.. Prema tome, po tužitelju sporno plaćanje izvršeno je upravo po nalogu samog tužitelja. Nadalje, sve i da je EJ "posredovao" za društvo CENTAR FAKTOR d.o.o. (kako to navodi tužitelj), on to nikako nije mogao valjano činiti u ime tuženika, nego samovoljno i bez ikakvih ovlasti tuženika. Također, tužitelju je, kao trgovačkom društvu, moralo biti poznato da niti jedna banka ne izdaje jamstva ili garancije putem obične e-mail poruke. E-mail poruka od EJ od 2. srpnja 2021., u kojoj on "potvrđuje da će pozajmica biti vraćena", doista ne dokazuje ništa, osim da se radi o jednoj poslovno i pravno neozbiljnoj i nesuvisloj poruci, koja od strane tužitelja (koji je dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika) nije mogla biti primljena ozbiljno. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.

3. Ovaj sud je presudom poslovni broj P-199/2023-39 od 7. studenog 2024. naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 416.592,29 EUR sa zateznim kamatama opisanim u točki I. izreke presude (točka I. izreke) i naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 64.384,24 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke) te je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 7.772,50 EUR (točka III. izreke) , protiv koje presude je tuženik podnio žalbu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-4847/2024-4 od 11. studenog 2025. ukinuo citiranu presudu u t. I. i II. izreke i u tom dijelu predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

3.1. U ponovljenom postupku je sukladno uputi iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4847/2024-4 od 11. studenog 2025. valjalo dodatno navesti je li opisano postupanje EJ bilo protupravno te ako je bilo protupravno navesti u čemu se sastoji protupravnost i dati razloge u odnosu na tuženikove navode o isključenju protupravnosti u konkretnom slučaju.

3.2. Tužitelj i tuženik su ustrajali kod svojih navoda.

4. Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu te saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja ĆJ (iskaz na stranici 166-168 spisa) i svjedoka EJ (iskaz na stranici 213-215 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.).

4.1. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

4.2. Tužbenim zahtjevom tužitelj od tuženika traži naknadu štete u iznosu od 416.592,29 EUR s kamatom od 12. kolovoza 2022. do isplate temeljem odredbe čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. U konkretnom slučaju tuženik je pravna osoba sa sjedištem u [adresa]. Za rješavanje konkretnog spora nadležan je sud u Republici Hrvatskoj sukladno odredbi čl. 7. st. 1. t. 5. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima („Službeni list Europske Unije“ L 351/1, dalje : Uredba br. 1215/2012), koja propisuje da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u pogledu spora koji nastaje iz poslovanja podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice i to pred sudom mjesta u kojem se nalazi ta podružnica, predstavništvo ili poslovna jedinica. Kako je u riječ o sporu koji je usko povezan s područjem gdje nastaju pravne posljedice konkretnog pravnog odnosa primjenjuje se čl. 7. st. 1. a) Uredbe br. 1215/2012.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao dužnik i založni dužnik, tuženik kao banka i ĆJ, kao jamac platac 19. srpnja 2012. sklopili Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja br. 020-59000140 i Sporazum o osiguranju tražbine banke (Ugovor na stranici 36-48 spisa, broj ovjere javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke OV-5321/2012 od 23. srpnja 2012.). Nije sporno da je temeljem navedenog Ugovora kasnije na zahtjev tužitelja sklopljen i Ugovor o kreditu br. 44000274 te da je iz tog Ugovora o kreditu po nalogu tužitelja od 2. srpnja 2021. (stranica 19 spisa) na račun društva CENTAR FAKTOR d.o.o. isplaćen iznos od HRK 3.000.000,00. Nije sporno da taj iznos tužitelj nije vratio tuženiku te da je iz tog razloga tuženik od tužitelja 11. kolovoza 2022. temeljem tužiteljeve zadužnice zaplijenio iznos od ukupno 3.138.814,57 kuna (416.592,29 EUR) s tužiteljevog bankovnog računa. Visina tužbenog zahtjeva također nije sporna (stranica 219 spisa). Kako navedene činjenice među strankama nisu sporne i kako te činjenice proizlaze iz isprava koje su dostavile u spis, to sud nije niti provodio dokaze na okolnost utvrđivanja, među strankama, nespornih činjenica (čl. 221. st. 1. ZPP-a).

7. Sporno jest postoji li odgovornost tuženika kao poslodavca temeljem odredbe čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima za postupanje njegovog (tadašnjeg) zaposlenika EJ s obzirom na tužiteljeve navode da je EJ postavio zahtjev tužitelju za odobrenje isplate iz revolving kredita u iznosu od 3.000.000,00 kuna drugom pravnom subjektu; da je e-mail-om od 2. srpnja 2021. potvrdio tužitelju da će mu iznos revolving kredita biti vraćen u roku od 15 dana, što se nije ostvarilo te da je u dva navrata 2. kolovoza 2021. i 2. studenog 2021. produljio rok za povrat revolving kredita, bez znanja i suglasnosti tužitelja. Dakle, sporno jest je li tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u utuženom iznosu koja mu je po navodima tužitelja nastala opisanim postupanjem tadašnjeg zaposlenika tuženika EJ.

8. Odredba čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO -a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) propisuje da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. Iz sadržaja citirane zakonske odredbe proizlazi kako poslodavac odgovara za štetu koju njegov zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi po osnovi presumirane pretpostavljene krivnje odnosno radi se o slučaju odgovornosti za drugoga. U pravnoj situaciji kada štetnik odgovara po načelu presumirane krivnje oštećenik mora dokazati štetnu radnju, uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete s time da se krivnja pretpostavlja, a štetnik može osporavati postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu te dokazivati da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

9. Radi utvrđenja naprijed navedenih činjenica sud je izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja ĆJ i svjedoka EJ. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja ĆJ sud je utvrdio da je tužitelj 20 godina surađivao s bankom tuženika. Krajem srpnja i kolovoza 2020. dobio je telefonski poziv od osobe koja mu se predstavila kao novi direktor tuženika g. EJ koji ga je pitao može li doći u banku na sastanak. Na tom sastanku kod tuženika g. EJ ga je pitao može li platiti iznos od 3.000.000,00 kuna društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb. S obzirom da tužitelj kod tuženika ima kredit na raspolaganju te da mu tuženik izdaje garancije kada ugovori radove, zastupnik po zakonu tužitelja je iskazao da se bojao da se nešto u tom smislu ne bi poremetilo pa je odlučio posuditi odnosno uplatiti taj iznos društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb po prijedlogu EJ. Dana 15. listopada 2020. dao je nalog tuženiku da se iznos od 3.000.000,00 kuna uplati društvu CENTAR FAKTOR d.o.o., koji je iznos vraćen tužitelju nakon mjesec dana. U siječnju 2021. ponovno ga je nazvao g. EJ i ponovno zatražio da određeni iznos uplati društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. Zastupnik po zakonu tužitelja mu je rekao da mu je to zadnji put da on to od njega traži. Nakon toga je dao nalog banci da 2.000.000,00 kuna plati društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. 8. siječnja 2021., koji iznos je tužitelju vraćen nakon mjesec dana. Ponovno ga je u srpnju 2021. nazvao EJ i ponovno tražio plaćanje iznosa društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. Zastupnik po zakonu tužitelja mu je rekao da ga time stavlja u jednu čudnu situaciju, ali je pristao na tu još jednu uplatu i tražio da mu da potvrdu da će taj iznos biti vraćen. EJ mu je 2. srpnja 2021. poslao e-mail poruku kojom je potvrdio da će pozajmica u iznosu od 3.000.000,00 kuna biti vraćena u roku od 15 dana (stranica 7 spisa). Prije toga je tužitelju poslao zahtjev za odobrenje kredita jer je kredit trebalo povisiti s iznosa 1.000.000,00 kuna na 3.000.000,00 kuna. Riječ je o Aneksu broj 7 (stranica 6 spisa) te mu je ujedno poslao i dopis od 2. srpnja 2021. (koji prileži na stranici 19 spisa), kojim tužitelj traži da se iz kredita iznos od 3.000.000,00 kuna uplati u korist društva CENTAR FAKTOR d.o.o. Zastupnik po zakonu tužitelja je potpisao Aneks broj 7 i dopis od 2. srpnja 2021. za isplatu iznosa od 3.000.000,00 kuna društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. iz kredita tužitelja. Iskazao je da postoje dva papira kojim je produljen rok za vraćanje predmetnog iznosa društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. koje je banka napisala i potpisala, a za koje on nije znao. Iskazao je da tužitelj nikada nije imao poslovnu suradnju s društvom CENTAR FAKTOR d.o.o. U ožujku 2022. je u svom knjigovodstvu provjerio i utvrdio da tužitelju nije vraćen iznos od 3.000.000,00 kuna i tada je počela sva ta problematika. Naknadno je saznao da je tuženik EJ opozvao s mjesta osobe ovlaštene za zastupanje predmetne podružnice. Iskazao je da nakon isteka roka od 15 dana za vraćanje iznosa od 3.000.000,00 kuna nije kontaktirao banku, niti društvo CENTAR FAKTOR d.o.o., kao i da nije poduzeo pravne radnje radi naplate tog potraživanja od društva CENTAR FAKTOR d.o.o. jer je te novce posudio banci, odnosno tuženiku.

10. Svjedok EJ, koji je od 1. srpnja 2017. do 16. veljače 2022. bio osoba ovlaštena da u hrvatskoj podružnici zastupa BKS BANK AG, Austrija je svojim iskazom u cijelosti potvrdio iskaz zastupnika po zakonu tužitelja. Iskazao je da je tužitelj bio klijent banke i imao aktivne kreditne limite kod tuženika. Dalje je iskazao da je bilo potrebno financiranje društva CENTAR FAKTOR d.o.o., koje je također služilo kao posredno društvo za financiranje društva ZAGREBGRADNJA d.o.o. Iskazao je da je osobno stupio u kontakt s tužiteljem i zamolio ga da da pozajmicu društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. iz kredita koji je bio odobren tužitelju. Prve dvije pozajmice su tužitelju vraćene, a predmetna treća od 3.000.000,00 kuna tužitelju nije vraćena. Iskazao je da poslovna suradnja između tužitelja i društva CENTAR FAKTOR d.o.o. nije postojala. Iskazao je da je tužitelju poslao e-mail poruku od 2. srpnja 2021. koja prileži na stranici 7 spisa. Također je iskazao da je on osobno sva tri puta tražio od tužitelja da uplati iznos društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. koje je društvo isto imalo račun kod tuženika. Iskazao je da poslovna suradnja između ta dva društva nije postojala prije ovoga te da je on pripremio ugovore, potpise i pozajmice. Iskazao je da je društvo CENTAR FAKTOR d.o.o. imalo iskorištene sve limite unutar banke pa nije moglo kroz redovni postupak tražiti odobrenje kredita unutar banke. Sva komunikacija išla je preko njega kao direktora banke. Iz njegovog iskaza sud također utvrđuje da je društvo CENTAR FAKTOR d.o.o. isplaćen predmetni iznos od 3.000.000,00 kuna te da je on osobno dao nalog da se izradi ugovor o kreditu te je dao i nalog za isplatu, a na pitanje iz kojeg razloga je na ovaj način organizirao financiranje društva CENTAR FAKTOR d.o.o., odgovorio je da je to zato što je trebalo zatvoriti projekt društva ZAGREBGRADNJA d.o.o. iz kojeg su se trebala vratiti sredstva društvu tužitelja.

11. Odgovornost poslodavca za štetu koju njegov radnik prouzroči trećoj osobi posebna je vrsta odgovornosti za drugoga. Da bi došlo do odgovornosti poslodavca kao odgovorne osobe za štetu koju je trećoj osobi prouzročio zaposlenik moraju biti ispunjene slijedeće pretpostavke: osoba koja je počinila štetu i odgovorna osoba (poslodavac) moraju biti u pravno-relevantnom odnosu poslodavca i zaposlenika; da je zaposlenik trećem prouzročio štetu radnjom koju je poduzeo u radu ili u svezi s radom te da ne postoje razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, s time da se odgovornost poslodavca predmnijeva, a poslodavac treba dokazati da postoje razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

12. U konkretnom slučaju nije sporno da je EJ od srpnja 2017. do 16. veljače 2022., dakle u sporno vrijeme, bio osoba ovlaštena da u hrvatskoj podružnici zastupa tuženika. Stoga nije sporno da su EJ i poslodavac bili u pravno-relevantnom odnosu poslodavca i zaposlenika te je time ispunjena prva pretpostavka odgovornosti poslodavca-tuženika za štetu trećoj osobi.

13. Nadalje, bilo je potrebno utvrditi je li EJ tužitelju prouzročio štetu radnjom koju je poduzeo u radu ili u svezi s radom. Pod pojmom štete uzrokovane na radu valja razumjeti onu štetu koju je radnik pretrpio obavljanjem radnih zadataka u skladu s ugovorom o radu. Pod pojmom štete u vezi s radom valjalo bi razumjeti takve aktivnosti koje prelaze sklop poslova i zadataka koje radnik uobičajeno obavlja, odnosno onih predviđenih ugovorom o radu, ali je riječ o postupcima koji su u funkcionalnoj vezi s njegovim radno-pravnim položajem. Dakle, mora postojati uzročna veza između radno-pravnog položaja radnika kod poslodavca i nastale štete.

14. Sud utvrđuje da su postupci tadašnjeg direktora tuženika EJ u konkretnom slučaju u funkcionalnoj vezi s njegovim radnom-pravnim položajem kod tuženika. To iz razloga što je EJ pozvao zastupnika po zakonu tužitelja i predstavio mu se kao novi direktor tuženika te ga pozvao u banku na sastanak. Svi pregovori vođeni su poslovnim prostorijama tuženika, neposredno s EJ, koji je nesporno tada bio osoba ovlaštena za zastupanje inozemne podružnice tuženika u Republici Hrvatskoj. EJ je imao uvida u poslovno-financijsko stanje društva tužitelja, koji je bio dugogodišnji klijent banke tuženika te je upravo zbog svog položaja u banci tuženika imao saznanja da tužitelj ima aktivne kreditne limite kod tuženika. Upravo je iz tog razloga i predložio tužitelju da iz kredita koji mu je odobren uplati iznos od 3.000.000,00 kuna društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. EJ je također zbog svog radno-pravnog položaja kod tuženika kao poslodavca imao saznanja i o financijskom stanju društva CENTAR FAKTOR d.o.o., koje društvo je također bilo klijent banke tuženika te je znao da je to društvo imalo iskorištene sve limite unutar banke te da nije moglo kroz redovni postupak tražiti odobrenje kredita, kao niti društvo ZAGREBGRADNJA d.o.o. EJ je u okviru svoga rada dao nalog da se izradi zahtjev za odobrenje kredita za tužitelja jer je kredit trebalo povisiti s iznosa od 1.000.000,00 kuna na 3.000.000,00 kuna, a riječ je o Aneksu broj 7 (stranica 6 spisa). Također je u okviru svog radnog mjesta poslao tužitelju i dopis od 2. srpnja 2021. (stranica 19 spisa) kojim tužitelj od banke traži da se iz kredita isplati iznos od 3.000.000,00 kuna u korist društva CENTAR FAKTOR d.o.o., što kao nesporno proizlazi iz iskaza saslušanih osoba. EJ je također kao direktor podružnice tuženika putem službenog e-mail- a od 2. srpnja 2021. (stranica 7 spisa) potvrdio tužitelju da će mu iznos od 3.000.000,00 kuna biti vraćen u roku od 15 dana, što se nesporno nije dogodilo. Sve navedeno je po njegovom iskazu činio iz razloga što je društvo CENTAR FAKTOR d.o.o. imalo iskorištene sve limite unutar banke tuženika, koja saznanja je također imao upravo zbog svog radno-pravnog položaja u banci. EJ je iskazao da je na ovaj način organizirao financiranje CENTAR FAKTOR d.o.o. jer se trebao zatvoriti projekt društva ZAGREBGRADNJA d.o.o. Iskazao je da je on osobno pripremio zahtjev za odobrenje kredita, potpise i pozajmice.

14.1. Slijedom svega navedenog, sud utvrđuje da su opisani postupci tadašnjeg direktora tuženika EJ u funkcionalnoj vezi s njegovim radnom-pravnim položajem kod tuženika. Isto tako iz opisanog postupanja direktora tuženika EJ sud utvrđuje da je njegovo postupanje bilo protupravno i to prije svega iz razloga što je kao tadašnji direktor na opisani način zloupotrijebio svoj položaj u banci kako bi utjecao na tužitelja da poduzme predmetne radnje koje nisu bile u njegovom interesu kao klijenta banke, već u interesu treće osobe (ZAGREBGRADNJA d.o.o.). Time je tadašnji direktor banke prije svega povrijedio načelo savjesnosti i poštenja sukladno kojem je dužan postupati prema klijentima banke, u konkretnom slučaju tužitelju, budući da je nagovorio tužitelja, kao likvidno društvo, na preuzimanje rizika koji banka nije preuzela jer su društvo CENTAR FAKTOR d.o.o., kao i društvo ZAGREBGRADNJA d.o.o. imali iskorištene sve limite unutar banke. Osim svega navedenog, g. EJ je kao tadašnji direktor tuženika koristio podatke o stanju računa tužitelja i navedenih trećih osoba, čime je iskoristio povjerljive informacije i pritom djelovao u korist treće osobe (ZAGREBGRADNJA d.o.o.), a na štetu tužitelja, čime je bio u sukobu interesa. Također je utvrđeno da je u konkretnom slučaju tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika budući da je imao sklopljen Aneks broj 12 Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja broj: 020 - 59000140 i Sporazuma o osiguranju tražbine banke od 17. lipnja 2021., a na temelju kojih je tuženik upisao založna prava na nekretninama tužitelja radi osiguranja tražbine u iznosu od 10.600.000,00 kuna. Stoga protupravnost postupanja tadašnjeg direktora tuženika EJ proizlazi iz toga što je iskoristio svoju funkciju u banci odnosno saznanja o kreditnoj sposobnosti tužitelja, a sve kako bi djelovao u korist treće osobe odnosno zaobišao nemogućnost financiranja nelikvidnog društva CENTAR FAKTOR d.o.o. i posredno ZAGREBGRADNJA d.o.o. Stoga je ispunjena i druga pretpostavka za odgovornost poslodavca kao odgovorne osobe za štetu koju je trećoj osobi (tužitelju) prouzročio njegov zaposlenik (EJ).

15. Nadalje, tuženik kao poslodavac nije dokazao da postoje razlozi koji isključuju odgovornost tadašnjeg zaposlenika tuženika EJ, odnosno da on nije kriv, što je bio dužan učiniti sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Upravo suprotno, iz iskaza EJ jasno proizlazi da ne postoje razlozi koji isključuju njegovu odgovornost. Osim navedenoga, tuženik je na ročištu 15. veljače 2024. istaknuo da je EJ opozvan sa svih funkcija kod tuženika zbog nezakonitih radnji te da je tuženik protiv njega podnio i kaznenu prijavu.

15.1. Napominje se da tuženik osnovano navodi da je u konkretnom slučaju tužiteljev zastupnik po zakonu propustio postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika (čl. 10. ZOO-a) kada je postupio po naprijed opisanom prijedlogu EJ. Međutim, sud je prihvatio kao uvjerljive navode zastupnika po zakonu tužitelja da je kod tuženika, kao banke s kojom je surađivao 20 godina, imao kredit na raspolaganju te da mu je tuženik izdavao garancije kada ugovori radove te "da se bojao da se u tom dijelu nešto ne bi poremetilo" pa je iz tog razloga odlučio uplatiti traženi iznos društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. Po ocjeni ovoga suda zastupnik po zakonu tužitelja je tako postupio po zahtjevu koji je postavio EJ kako se ne bi doveo u situaciju da mu tuženik otkaže poslovni odnos i onemogući pristup financijskim sredstvima potrebnim za poslovanje. EJ je u konkretnom slučaju poduzeo radnje kako bi iz kreditne linije tužitelja financirao društva CENTAR FAKTOR d.o.o. i ZAGREBGRADNJA d.o.o., pritom znajući da društvo CENTAR FAKOTR d.o.o. i ZAGREBGRADNJA d.o.o. nisu mogli kroz redovni postupak tražiti odobrenje kredita kod banke tuženika jer su imali iskorištene sve limite unutar tuženikove banke. Iz iskaza EJ jasno proizlazi da je je djelovao u interesu društva CENTAR FAKTOR d.o.o. koje je također služilo kao posredno društvo za financiranje društva ZAGREBGRADNJA d.o.o. te je osobno stupio u kontakt s tužiteljem i tražio davanje pozajmice društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. Osnovano navodi tužitelj da je takva radnja zakonom zabranjena, kao i da je ništetna izjava oštećenika kojom je pristao da mu se učini šteta radnjom koja je zakonom zabranjena sukladno odredbi čl. 1054. st. 2. ZOO-a. Stoga po ocjeni ovoga suda ne postoje elementi isključenja protupravnosti postupanja tadašnjeg direktora tuženika.

16. Što se tiče nastale štete tužitelju, ističe se da na temelju izvedenog dokaznog postupka, odnosno iskaza saslušanih osoba, proizlazi kao nesporno da tužitelj uopće nije raspolagao iznosom kredita od 3.000.000,00 kuna u svoju korist, već je na temelju naprijed opisanog postupanja, odnosno zahtjeva EJ, tim iznosom raspolagao EJ, odnosno po njegovoj uputi društvo CENTAR FAKTOR d.o.o. S obzirom da CENTAR FAKTOR d.o.o. nije vratio iznos od 3.000.000,00 kuna tužitelju, koji mu je tuženik nesporno zaplijenio u utuženom iznosu, to sud utvrđuje da postoji uzročno posljedična veza između postupanja tuženikovog zaposlenika i tužitelju nastale štete u zaplijenjenom iznosu. EJ je iskazao da tužitelj i društvo CENTAR FAKTOR d.o.o. nisu surađivali prije ovog odnosa te da ih je on spojio. Na pitanje bi li postojao dug tužitelja prema tuženiku da nije bilo spornog Ugovora o kreditu koji je sastavljen upravo po prijedlogu EJ, odgovorio je da je jasno da ne bi.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je temeljem odredbe čl. 1061. st. 1. ZOO-a tuženik kao poslodavac odgovoran tužitelju za nastalu štetu u utuženom iznosu koju mu je prouzrokovao tuženikov zaposlenik u svezi s radom. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku nadoknaditi tužitelju štetu u iznosu od 416.592,29 EUR s kamatom propisanom odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Budući da se radi o sporu radi naknade štete odnosno o ostalim odnosima, to se za utuženo razdoblje primjenjuje stopa zatezne kamate za ostale odnose propisana odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i donio odluku kao u t. I. izreke presude. Sud je u t. II. izreke presude odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži plaćanje zakonske zatezne kamate po stopi višoj od one određene u t. I. izreke, kako je naprijed obrazloženo.

18. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, sud je tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 416.592,29 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 80.179,24 EUR (t. III. izreke presude). Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 EUR i na presudu u zatraženom iznosu od 663,62 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.), budući da je tužitelja zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava tužbe od 6.268,00 EUR sukladno Tbr. 7/1, troška sastava podnesaka od 29. lipnja 2023. i 28. lipnja 2024. u iznosu od po 6.268,00 EUR (ukupno 12.536,00 EUR) sukladno Tbr. 8/1, troška sastava podneska od 22. svibnja 2024. kojim predlaže odobriti dostavu poziva svjedoku putem javnog bilježnika u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8/4 budući da nije riječ o podnescima iz Tbr. 8/1-3 (tužitelj je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 6.268,00 EUR uvećano za PDV), troška sastava podneska od 19. lipnja 2024. kojim je uredio tužbeni zahtjev u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8/3, troška zastupanja na ročištima 9. studenog 2023., 15. veljače 2024., 2. travnja 2024., 19. lipnja 2024. i 25. rujna 2024. u iznosu od po 6.268,00 EUR (ukupno 31.340,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1, troška zastupanja na ročištu za objavu presude 7. studenog 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9/3, što ukupno iznosi 50.494,00 EUR uvećano za PDV od 12.623,50 EUR sukladno Tbr. 42, uvećano za trošak javnog bilježnika radi dostave pismena s PDV prema računu broj 2780/VP/1 u iznosu od 271,31 EUR (stranica 267 spisa).

18.1. U ponovljenom postupku tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sastava obrazloženog podneska od 6. ožujka 2026. u iznosu od 6.268,00 EUR sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištu održanom 25. ožujka 2026. u iznosu od 6.268,00 EUR sukladno Tbr. 9/1, troška zastupanja na ročištu za objavu presude 27. travnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9/3, što ukupno iznosi 12.636,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 3.159,00 EUR sukladno Tbr. 42.

18.2. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

18.2. Tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u ponovljenom postupku u preostalom iznosu od 7.835,00 EUR je neosnovan (t. IV. izreke presude). Sud tužitelju nije priznao trošak u navedenom iznosu koji se odnosi na trošak sastava odgovora na žalbu od 9. prosinca 2024. budući da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a, tim više što je tuženikova žalba prihvaćena.

18.3. Napominje se da je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 7.772,50 EUR pravomoćno odbijen kao neosnovan sukladno t. III. izreke presude poslovni broj P-199/2023-39 od 7. studenog 2024., a koji je predstavljao razliku između nagrade koju je tužitelj tražio za sastav podneska od 22. svibnja 2024. i iznosa koji mu je sud za tu radnju priznao.

Rijeka, 27. travnja 2026.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).