Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4314/2023-26

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja PVI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 27. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu 14.342,52 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos 4,70 eur od 31.8.2007.

- na iznos 3,00 eur od 12.11.2007.

- na iznos 8,76 eur od 21.1.2008.

- na iznos 8,19 eur od 1.2.2008.

- na iznos 15,52 eur od 25.3.2008.

- na iznos 14,59 eur od 3.4.2008.

- na iznos 2,81 eur od 19.5.2008.

- na iznos 5,06 eur od 2.6.2008.

- na iznos 9,15 eur od 30.6.2008.

- na iznos 3,14 eur od 31.7.2008.

- na iznos 5,39 eur od 18.9.2008.

- na iznos 20,83 eur od 17.10.2008.

- na iznos 23,35 eur od 19.11.2008.

- na iznos 22,69 eur od 23.12.2008.

- na iznos 37,09 eur od 23.3.2009.

- na iznos 36,64 eur od 17.4.2009.

- na iznos 36,71 eur od 19.5.2009.

- na iznos 34,98 eur od 10.7.2009.

- na iznos 30,59 eur od 31.7.2009.

- na iznos 33,18 eur od 18.11.2009.

- na iznos 40,84 eur od 18.1.2010.

- na iznos 51,87 eur od 29.3.2010.

- na iznos 53,53 eur od 26.5.2010.

- na iznos 64,34 eur od 11.6.2010.

- na iznos 80,70 eur od 11.10.2010.

- na iznos 95,87 eur od 10.12.2010.

- na iznos 91,93 eur od 10.2.2011.

- na iznos 127,16 eur od 16.12.2011.

- na iznos 122,93 eur od 16.12.2011.

- na iznos 135,23 eur od 10.12.2012.

- na iznos 213,68 eur od 3.2.2015.

- na iznos 216,73 eur od 3.4.2015.

- na iznos 213,32 eur od 6.5.2015.

- na iznos 186,94 eur od 10.9.2015.

- na iznos 8.362,12 eur od 10.9.2015.

do isplate.

II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu 2,17 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima

-na iznos 1,21 eur od 11.10.2007.

-na iznos 0,96 eur od 17.12.2007.

do isplate.

III. Prebija se potraživanje tuženika iz toč. II izreke ove presude sa potraživanjem tužitelja iz toč. I izreke ove presude u iznosu 2,17 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 14.340,35 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos 14,29 eur od 21.01.2008.

- na iznos 8,19 eur od 1.2.2008.

- na iznos 15,52 eur od 25.3.2008.

- na iznos 14,59 eur od 3.4.2008.

- na iznos 2,81 eur od 19.5.2008.

- na iznos 5,06 eur od 2.6.2008.

- na iznos 9,15 eur od 30.6.2008.

- na iznos 3,14 eur od 31.7.2008.

- na iznos 5,39 eur od 18.9.2008.

- na iznos 20,83 eur od 17.10.2008.

- na iznos 23,35 eur od 19.11.2008.

- na iznos 22,69 eur od 23.12.2008.

- na iznos 37,09 eur od 23.3.2009.

- na iznos 36,64 eur od 17.4.2009.

- na iznos 36,71 eur od 19.5.2009.

- na iznos 34,98 eur od 10.7.2009.

- na iznos 30,59 eur od 31.7.2009.

- na iznos 33,18 eur od 18.11.2009.

- na iznos 40,84 eur od 18.1.2010.

- na iznos 51,87 eur od 29.3.2010.

- na iznos 53,53 eur od 26.5.2010.

- na iznos 64,34 eur od 11.6.2010.

- na iznos 80,70 eur od 11.10.2010.

- na iznos 95,87 eur od 10.12.2010.

- na iznos 91,93 eur od 10.2.2011.

- na iznos 127,16 eur od 16.12.2011.

- na iznos 122,93 eur od 16.12.2011.

- na iznos 135,23 eur od 10.12.2012.

- na iznos 213,68 eur od 3.2.2015.

- na iznos 216,73 eur od 3.4.2015.

- na iznos 213,32 eur od 6.5.2015.

- na iznos 186,94 eur od 10.9.2015.

- na iznos 8.362,12 eur od 10.9.2015.

do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 31.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 2.765,44 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.04.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita, sklopila s prednikom tuženika kao kreditorom, 27.06.2007. Ugovor o kreditu br. 106-71/2007 temeljem kojeg joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 78.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste prednika tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste prednika tuženika na dan plaćanja uz godišnju kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci prednika tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,20% godišnje. Nadalje tužiteljica navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je prednika tuženika ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci prednika tuženika kao i odredbe kojima je prednik tuženika valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužiteljice budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužiteljica dovedena u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na kune na što kao mogućnost nije bila upozorena od strane prednika tuženika niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.

Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018.

Navedenim odlukama utvrđeno je

-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa

-kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula.

1.1. Slijedom navedenog tužiteljica, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu podneskom od 23.09.2025., traži od suda da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici na ime razlike između anuiteta s osnove primjene valutne klauzule isplati 14.342,52 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužiteljici nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je točno i eksplicitno ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, uočljiva i razumljiva i ne čini neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

Osporivši osnovanost i visinu zahtjeva, istaknuvši prigovor zastare, prigovor radi prijeboja, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 106-71/2007 od 27.06.2007., Otplatni plan, Pregled prometa za klijenta, Obavijest o promjena kamatnih stopa, Specifikaciju uplata, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o., saslušanje tužiteljice te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužiteljice za isplatom uslijed ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

4.1. Budući da je tužiteljica podneskom od 23.09.2025. specificirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju provedenog financijskog vještačenja, na način da je isti neznatno umanjila, a što prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VS RH br. Su-IV-16/21-8 od 26.04.2021. predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koji je potreban pristanak tuženika, to se smatra da je tuženik pristao na djelomično povlačenje u smislu odredbe čl. 193 ZPP-a, jer se nije protivio smanjenju tužbenog zahtjeva.

5. Između stranaka tako nije sporno kako su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 106-71/2007 od 27.06.2007., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici, kredit kunske protuvrijednosti iznosa 78.000,00 CHF, koji iznos se tužiteljica, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,20% godišnje, obvezao vratiti tuženiku u 240 jednakih mjesečnih anuiteta.

Nesporna je nadalje i činjenica kako je kredit u cijelosti isplaćen.

6. Međutim, sporno je da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, pa time i ima li tužiteljica pravo na isplatu na ime razlike koja proizlazi iz primjene valutne klauzule kao i da li je sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja, prigovor radi prijeboja pri čemu visina navedenih potraživanja u smislu izračuna sadržanog u financijskom nalazu i mišljenju nije sporna.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je kredit u cijelosti otplaćen, ukazuje se kako tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nadalje, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrđeno je:

- da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

8.2. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je Ugovor o kreditu sklopila s bankom prednika tuženika budući da su oni imali najpovoljnije uvjete kreditiranja, a sredstvima kredita je financirala kupovinu kuće za svoje osobne potrebe koju nekretninu je na kraju prodala budući da zbog porasta anuiteta iste više nije mogla podmirivati. Iskazuje kako je bila zaposlena te nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva.

10. Budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP- a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnicom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužiteljice kako je kreditom financirala kupovinu nekretnine za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužiteljice sukladno odredbi čl. 3 ZZP/03 (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

11. Nastavno na navedeno, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 27.06.2007., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, to su se tužiteljica na spomenute odluke i pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

12. Nadalje, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

12.1.Obzirom da niti u Ugovoru o kreditu nije unesen specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, to isti nije niti mogao biti rastumačen od strane Javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57-čl. 59 sve ZJB, a niti ju je na postojanje predmetnog rizika tuženik upozorio. Stoga je sud, a budući da je tuženik odustao od saslušanja svjedoka koji je sudjelovao u pregovorima sa tužiteljicom oko sklapanja Ugovora o kreditu, cijenio vjerodostojnim iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je iskazivala kako joj je predmetni Ugovor o kreditu od strane banke ponuđen kao najpovoljnija opcija pri čemu joj službenik banke nije objasnio načine na koji se određuje i formira valuta CHF kao niti rizike koja bi predmetna valuta sa sobom nosila. Pri tome sud nije posebno cijenio Izjavu svjedoka ČVI jer ista nije sudjelovala u pregovorima s tužiteljicom oko sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu.

13. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 324 i 1111. st. 1. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

13.1. Nastavno na navedeno, a budući da je iz Prometa po kreditu razvidno kako su uplate po Ugovoru o kreditu vršene na račun ovdje tuženika i to u ime i za račun tužiteljice, to je tužiteljica aktivno legitimirana potraživati i isplatu preplaćenih iznosa.

14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o..

Budući da je nalaz i mišljenje sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, to je nalaz i mišljenje koje je izrađeno u skladu sa zadatkom suda, sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan dokaz u ovom postupku, a na koji nalaz niti stranke nisu isticale prigovore u odnosu na matematički izračun. Za ukazati je pri tome kako su ostali izneseni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne naravi, koji su, a obzirom je o istima sud već u ranijem dijelu odluke iznio svoju ocjenu, ocijenjeni neosnovanima pri čemu su stranke odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka.

14.1. Nalazom i mišljenjem utvrđeno je

-kako razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 14.342,52 eur sa dospijećem mjesečnih iznosa kako je iskazano u Tabeli 1. Zaključka nalaza i mišljenja

-kako razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 2,17 eur sa dospijećem mjesečnih iznosa kako je iskazano u Tabeli 2. Zaključka nalaza i mišljenja

-kako razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete ukoliko se manje plaćeni iznosi prebiju s više plaćenim razlikama, iznosi 14.340,35 eur sa dospijećem mjesečnih iznosa kako je iskazano u Tabeli 3. Zaključka nalaza i mišljenja.

15. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužiteljice na ime razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 14.342,52 eur sa dospijećem mjesečnih iznosa kako je iskazano u Tabeli 1. Zaključka nalaza i mišljenja.

15.1. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1114 u vezi odredbe čl. 1115 i čl. 29 sve ZOO-a i to od dana izvršenih uplata, a kako to proizlazi iz Tabele 1. Zaključka nalaza i mišljenja. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

16. Međutim, pravni odnos kod vraćanja stečenog bez osnove zbog (djelomične) ništetnosti ugovora ili ugovorne odredbe, nužno je razmatrati kao jednu cjelinu te uzeti u obzir sve ono što je svaka ugovorna strana kao korist stekla na temelju ništetne ugovorne odredbe i što je dužna vratiti drugoj ugovorenoj strani u smislu članka 323 st. 1 ZOO-a. S tim u vezi, a budući da je uslijed ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu, izračun vršen na način da je uzet u obzir tečaj na dan korištenja kredita, to razlika anuiteta u kojem je razdoblju tečaj CHF bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, predstavlja iznos koji je tužitelj dužan vratiti tuženiku. Naime, u suprotnom bi, a budući da je osnovano potraživanje tužitelja na ime razlike valutne klauzule (kada je tečaj za valutu bio viši od početnog tečaja), došlo do očitog nerazmjera između iznosa koji je tužitelj obvezan vratiti i to po tečaju koji je vrijedio na dan sklapanja kredita i iznosa koji je plaćao kada je tečaj za valutu bio niži od tečaja na dan sklapanja kredita, a sve to obzirom da zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu valja primijeniti tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja kredita.

16.1. Nastavno na navedeno, a sukladno pravnim shvaćanjima iz Presuda VS RH od 18.12.2023. posl.br. Rev 549/2023 i od 23.04.2024. posl.br. Rev-254/2024, osnovanim se nalazi istaknuti prigovor radi prebijanja na ime razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta), kada je tečaj za valutu bio niži od tečaja na dan sklapanja ugovora, u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita za iznos 2,17 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja do isplate kako je u navedeno u Tabeli 2 Zaključka nalaza i mišljenja.

17. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 323 st. 1 u vezi odredaba čl. 1111, čl. 1114, čl. 1115 te čl. 195 i čl. 196 sve ZOO-a, odlučiti kao u izreci te naložiti tuženiku daljnju isplatu iznosa u visini 14.340,35 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od datuma plaćanja do isplate sukladno Tabeli 3 Zaključka nalaza i mišljenja.

18. U odnosu na prigovor zastare ukazuje se na slijedeće. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014. godine, jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine

to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014. godine, a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. godine.

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

18.1 . Stoga, a budući da je tužba predana sudu 29.05.2023. to se prigovor zastare temeljem odredbe čl. 225 u vezi odredbe čl. 241 sve ZOO-a, cijeni neosnovanim (tako i VS RH u svojoj odluci posl.br. Rev-254/24 od 23.04.2024.).

18.2. Nadalje, budući da obje tražbine stranaka glase na novac te da su obje dospjele i to sukladno nalazu i mišljenju, tražbina tuženika u razdoblju od 11.10.2007. do 17.12.2007., a tražbina tužitelja u razdoblju od 31.08.2007. do 10.09.2015., to u razdoblju kada su se stekli uvjeti za prijeboj nije zastarjela tražbina tuženika jer nije protekao opći rok zastare u smislu odredbe čl. 198 st. 1 u vezi odredbe čl. 225 sve ZOO-a, pri čemu je prigovor radi prijeboja tuženik istaknuo do zaključenja prethodnog postupka sukladno odredbi čl. 299 a ZPP-a.

Naime, za pitanje zastare, u smislu odredbe čl. 198 st. 1 ZOO-a, irelevantan je trenutak izjave o prijeboju, već je bitan trenutak kada su se stekle pretpostavke za prijeboj. Stoga, a budući da su se pretpostavke za prijeboj stekle dospijećem tražbina stranaka kada iste nisu bile u zastari, tako je neosnovan prigovor zastare.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 5 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa). Tužiteljici je tako priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 23.09.2025., za pristup na ročišta 23.04.2024. i 24.03.2026. za svaku radnju u iznosu po 500,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 2.500,00 eur kojem je pribrojen trošak vještačenja u iznosu 265,44 eur, čime sveukupni trošak tužiteljice iznosi 2.765,44 eur. Tužitelju kao irelevantan za vođenje postupka nije priznat trošak podneska od 19.12.2024..

Na tako određen trošak tužitelju su temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a u vezi odredbe čl. 29 ZOO-a, dosuđene i zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.

U Zagrebu 27. travnja 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte