REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-641/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici iz OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate i dr., nakon zaključene glavne rasprave održane 11. ožujka 2026., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika 27. travnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51404627-5103341142 od 9. siječnja 2007. sklopljenog između tužiteljice JN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3/a i to u dijelu koji glasi:

„2. IZNOS KREDITA

= 40.340,00 CHF (četrdesettisućatristočetrdesetCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

3. NAMJENA: …UZ ČVRSTU VALUTNU KLAUZULU,… …

7. NAČIN VRAĆANJA

…= 436,44 CHF (četristotridesetšestCHFičetrdesetčetiri/100)

VALUTNA KLAUZULA

…. po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro -računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka inform irala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

10. NAKNADA:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 17,34 EUR počev od 5. travnja 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 23,17 EUR počev od 4. svibnja 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 16,86 EUR počev od 5. lipnja 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 13,50 EUR počev od 3. kolovoza 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 10,00 EUR počev od 5. rujna 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 8,04 EUR počev od 5. studeni 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 10,08 EUR počev od 5. prosinca 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 8,19 EUR počev od 4. veljače 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 12,12 EUR počev od 5. ožujka 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 1,51 EUR počev od 3. travnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 11,68 EUR počev od 5. svibnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 12,04 EUR počev od 5. studeni 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 6,14 EUR počev od 5. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,84 EUR počev od 5. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 23,40 EUR počev od 5. veljače 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,21 EUR počev od 5. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 19,05 EUR počev od 6. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,70 EUR počev od 5. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 17,75 EUR počev od 5. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 14,89 EUR počev od 6. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 14,60 EUR počev od 4. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 16,87 EUR počev od 4. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 14,09 EUR počev od 5. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 14,75 EUR počev od 5. studenog 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 16,55 EUR počev od 4. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 20,42 EUR počev od 5. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 25,00 EUR počev od 5. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 24,43 EUR počev od 5. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 30,82 EUR počev od 6. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 30,38 EUR počev od 5. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 34,37 EUR počev od 4. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 42,37 EUR počev od 4. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,47 EUR počev od 6. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 53,91 EUR počev od 5. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,50 EUR počev od 5. studenog 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 64,62 EUR počev od 6. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,04 EUR počev od 5. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 70,14 EUR počev od 4. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 71,43 EUR počev od 4. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 63,58 EUR počev od 5. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 71,91 EUR počev od 5. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 95,21 EUR počev od 6. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 86,46 EUR počev od 5. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 132,85 EUR počev od 8. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 131,86 EUR počev od 5. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 95,82 EUR počev od 5. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 93,88 EUR počev od 5. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 89,40 EUR počev od 6. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 96,35 EUR počev od 9. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 102,51 EUR počev od 7. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 102,08 EUR počev od 6. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 98,92 EUR počev od 6. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 99,89 EUR počev od 5. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 103,70 EUR počev od 6. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 99,76 EUR počev od 7. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 101,10 EUR počev od 4. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 98,21 EUR počev od 6. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 95,86 EUR počev od 5. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 99,70 EUR počev od 7. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 98,91 EUR počev od 7. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 100,91 EUR počev od 9. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 95,57 EUR počev od 8. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 94,92 EUR počev od 8. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 101,06 EUR počev od 6. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 96,34 EUR počev od 6. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 90,20 EUR počev od 6. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 88,93 EUR počev od 6. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 91,77 EUR počev od 7. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 92,65 EUR počev od 6. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 98,02 EUR počev od 4. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 97,34 EUR počev od 11. studenog 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 99,57 EUR počev od 8. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 95,32 EUR počev od 9. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 100,68 EUR počev od 8. veljače 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 102,26 EUR počev od 8. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 100,32 EUR počev od 7. travnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 99,90 EUR počev od 7. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 98,47 EUR počev od 7. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 99,67 EUR počev od 8. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 102,36 EUR počev od 8. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 104,61 EUR počev od 10. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 103,44 EUR počev od 7. listopada 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 107,51 EUR počev od 11. studenog 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 108,24 EUR počev od 11. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 108,56 EUR počev od 9. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 10. veljače 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 9. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 9. travnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 8. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 8. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 108,78 EUR počev od 8. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 107,36 EUR počev od 7. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 107,36 EUR počev od 8. rujna 2015. do 29. rujna 2015., do 31. prosinca 2007. godine prema odredbama Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, isplati iznos od 611,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 11. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. prema odredbama Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana."

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati ukupan iznos od 6.426,40 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 17,34 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 23,17 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 16,86 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 13,50 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 10,00 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 8,04 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 10,08 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 8,19 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 12,12 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 1,51 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 11,68 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 12,04 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 6,14 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 20,84 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 23,40 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 25,21 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 19,05 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 20,70 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 17,75 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 14,89 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 14,60 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 16,87 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 14,09 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 14,75 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 16,55 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 20,42 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 25,00 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 24,43 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 30,82 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 30,38 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 34,37 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 42,37 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,47 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 53,91 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 46,50 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 64,62 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,04 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 70,14 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 71,43 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 63,58 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 71,91 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 95,21 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 86,46 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 132,85 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 131,86 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 95,82 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 93,88 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 89,40 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 96,35 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 102,51 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 102,08 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 98,92 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 99,89 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 103,70 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 99,76 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 101,10 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 98,21 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 95,86 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 99,70 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 98,91 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 100,91 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 95,57 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 94,92 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 101,06 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 96,34 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 90,20 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 88,93 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 91,77 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 92,65 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 98,02 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 97,34 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 99,57 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 95,32 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 100,68 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 102,26 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 100,32 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 99,90 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 98,47 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 99,67 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 102,36 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 104,61 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 103,44 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 107,51 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 108,24 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 108,56 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 108,81 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 108,78 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 107,36 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 107,36 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

po stopi koja se određuje od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi razlike u iznosu nedospjele glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja, isplati iznos od 916,43 eura zajedno sa zateznim kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

III Ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 115,60 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,69 EUR od 02.02.2007. pa do isplate;

- 0,69 EUR od 02.03.2007. pa do isplate;

- 1,23 EUR od 02.04.2007. pa do isplate;

- 6,25 EUR od 02.05.2007. pa do isplate;

- 7,48 EUR od 02.06.2007. pa do isplate;

- 9,11 EUR od 02.07.2007. pa do isplate;

- 9,10 EUR od 02.08.2007. pa do isplate;

- 6,87 EUR od 02.09.2007. pa do isplate;

- 10,19 EUR od 02.10.2007. pa do isplate;

- 10,27 EUR od 02.11.2007. pa do isplate;

- 7,94 EUR od 02.12.2007. pa do isplate;

- 8,20 EUR od 02.01.2008. pa do isplate;

- 3,21 EUR od 02.02.2008. pa do isplate;

- 4,30 EUR od 02.05.2008. pa do isplate;

- 6,43 EUR od 02.06.2008. pa do isplate;

- 4,10 EUR od 02.07.2008. pa do isplate;

- 8,73 EUR od 02.08.2008. pa do isplate;

- 7,69 EUR od 02.09.2008. pa do isplate;

- 3,12 EUR od 02.10.2008. pa do isplate;

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

IV Svaka parnična stranka snosit će svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako su ona kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor sklopili 9. siječnja 2007. Ugovor o kreditu, broj: 2402006 - 1031262160/51404627-5103341142, a kojim je ugovorom da je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 40.340,00 (slovima: četrdesettisućatrostočetrdeset) švicarskih franaka (CHF), obračunato po tuženikovom srednjem tečaju važećem za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu da je bilo ugovoreno da tuženik, kao kreditor, odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.340,00 (slovima: četrdesettisućatrostočetrdeset) švicarskih franaka, a da se kredit isplaćuje po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 7. ugovoreno je da anuitet iznosi 436,44 CHF (slovima: četiristotridesetšestšvicarskihfranakaičetrdesetčetiri/100), da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan odobrenja žiro - računa Banke, dok je korisnik „upoznat“ s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastaloga uslijed promjene tečaja te „Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ Riječ da je o ništetnim ugovornim odredbama jer da u fazi pregovora i sklapanja ugovora tužiteljici od strane tuženikovih zaposlenika predočeno da je riječ o najboljoj opciji financiranja postojećih obveza. Istovremeno, tuženik da ju nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica da zbog navedenog nije bila svjesna rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnog ugovora. Tužiteljica da nije utjecala, niti je uopće mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti joj je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženiku da je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro te da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženiku je itekako bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio tužiteljicu. Kao tzv. „valuta utočišta“, CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženika, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja. Upravo stoga je krajnje nepovoljan za korisnike kredita čija je obveza vezana uz kretanje te valute, iako istovremeno ne ostvaruju primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti. Time je rizik CHF kao tzv „valute utočišta“ preuzela samo tužiteljica, ne znajući pritom za sav opisani rizik. Tuženik da je preuzeo samo opći rizik valutne klauzule, koji je u ovom slučaju bio neznatan te je svoja potraživanja osigurao većim brojem sredstava osiguranja, dok je tužiteljica na razdoblje od 144 mjeseca preuzela sav rizik valutne klauzule, bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika. Iz obrazloženja presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine jasno proizlazi da je tuženik bio svjestan da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice sklopljenih ugovora i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora o kreditu s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužiteljica da je bila dovedena u položaj „uzmi ili ostavi“, tj. bila je, radi rješavanja važne potrebe vlastite obitelji, prisiljena sklopiti predmetni tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju nije bila u mogućnosti pregovarati. Zbog postojanja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi, tužiteljica je, u razdoblju u kojem je tečaj CHF bio veći u odnosu na početni tečaj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, plaćala znatno uvećane mjesečne anuitete. Iznos koji je tuženik stekao u vidu razlike između početno ugovorenog anuiteta i naknadno plaćenih anuiteta, tuženik kao nepošten stjecatelj je dužan vratiti tužiteljici. Također, zbog činjenice ništetnosti predmetnih odredbi, na tužiteljičinu štetu, nastala je i razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bila da se u konverziji preostala glavnica u CHF pretvorila u kunsku glavnicu po početnom tečaju. Razlika glavnice da iznosi 916,43 eura / 6.904,87 kuna. Na činjenicu ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ne utječe činjenica što su ugovorne strane dana 14. siječnja 2016. godine sklopile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 5103341142. Iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora. Predmetnim dodatkom nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja CHF u odnosu na valutu kune prije provođenja konverzije, niti su istim razriješene ugovorne obveze koje proizlaze iz ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora. Tužiteljica da se predmetnim dodatkom nije odrekla potraživanja na temelju ništetnih ugovornim odredbi.

1.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.3. Osnovom navedenih presuda tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku osnovom više plaćenih iznosa radi povećanja tečaja ugovorne valute kredita.

1.4. Odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu da je propisano: „10. NAKNADA

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

1.5. Na temelju predmetne odredbe, tužiteljica da je tuženiku 11. siječnja 2007. platila iznos naknade od 611,00 eura / 4.603,60 kuna. Predmetna odredba da predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07 i 79/07), a koja je na temelju odredbe čl. 87. st. 1. istog zakona ništetna. O predmetnoj ugovornoj odredbi parnične stranke da nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužiteljica imala bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj. Ta je ugovorna odredba, kao i sve ostale ugovorne odredbe, bila unaprijed pripremljena od strane tuženika. Ugovorna odredba je neodređena i neodrediva jer tužiteljici nikad nije od strane tuženika predočeno, niti joj je bilo poznato, o kakvoj je „naknadi“ riječ i što ona predstavlja. Tuženik da nije imao, niti je mogao imati nikakve izvanredne, a pravedne i objektivno nastale troškove koji bi bili izravno povezani sa odobrenjem predmetnog kredita tužiteljici Tuženik je bankarska institucija te odobravanje kredita predstavlja njegovu redovnu djelatnost. Osim što nije poznata pravna priroda predmetne „naknade“, njezin obračun je netransparentan i nerazumljiv jer nije jasno na temelju čega je određena u visini od upravo 2,5 % od ukupnog iznosa kredita. Potpuno je jasno da je tuženik, na nepošten način, tužiteljici nametnuo obvezu plaćanja tzv. „naknade“ kako bi, pored neopravdano visoke kamate, zaradio dodatnih 611,00 eura / 4.603,60 kuna, iako za taj iznos nije isporučio nikakvu dodatnu uslugu, niti su mu u postupku obrade kredita nastali bilo kakvi izvanredni troškovi koji se ne bi odnosili na njegovu redovitu djelatnosti. Upravo iz tih razloga da je riječ o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbe te da je stoga tuženik u obvezi predmetni iznos vratiti tužiteljici.

1.6. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 22. prosinca 2025. precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da potražuje isplatu iznosa od 6.426,40 EUR na ime razlike po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valuti, zatim isplatu iznosa od 916,43 EUR na ime razlike u glavnici te 611,00 EUR na ime ništetne odredbe o tzv. "ulaznoj naknadi".

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva s osnove tečajnih razlika i to s više osnova, a ne osporava visinu potraživanja s osnove naplaćene naknade za obradu kredita u visini 611,00 EUR. Osporava tužiteljici status potrošača te ističe prigovor zastare potraživanja.

2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 14. siječnja 2016. godine sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

2.3. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

2.5. Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kako je to navedeno u izreci.

2.6. Tužitelj da pod točkom I. tužbenog zahtjeva traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,500 % od iznosa kredita. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to stoga što je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,500 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita da uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno da je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,500 % od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 4.603,60 (611,00 eura).

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Aneks ugovoru o kreditu, otplatni plan, evidencija uplata, provedeno je financijsko vještačenje, pročitan nalaz i mišljenje vještaka i dopuna, te je saslušana tužiteljica.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 2., 3. 7. i 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5103341142 koji je sklopljen 9. siječnja 2007. te zahtjev za isplatu po osnovu preplate zbog ništetnih odredbi o valuti CHF sa zateznim kamatama od plaćanja do isplate, zahtjev za isplatom po osnovu razlike u glavnici konvertiranog kredita, kao i zahtjev u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužiteljica tuženiku platila za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Nesporno je među parničnim strankama da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5103341142 kojim je banka tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrila kredit 40.340,00 CHF-a po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, nesporno je da se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, te ugovorenu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 7,99 % godišnje. Rok otplate kredita bio je ugovoren na 144 mjeseca. Nadalje, nesporno je da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu 14. siječnja 2016. sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Nadalje nije sporno da je čl. 10. Ugovora o kreditu glasi:« Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana, a nije sporna niti visina tog dijela zahtjeva koja iznosi 611,00 EUR.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužitelj ici novčane iznose koje ona potražuje imajući u vidu da je provedena konverzija i sklopljen Aneks ugovoru, ima li tužiteljica svojstvo potrošača te u osnovi pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi kao i osnovanost prigovora zastare.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.1. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji u članku 2., 3. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelja se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.2. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

9.3. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.5. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

9.6. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da tužitelj nije potrošač odnosno da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom postupku tuženik je predlagao dokaze na te okolnosti, ali je tijekom postupka od tih dokaza odustao pa je sud na te okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

9.7. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je predmetni kredit podigla radi potrebe zatvaranja nekih manjih kredita i minusa po tekućem računu, a čula je bila da upravo tuženik odobrava tzv. kredite "iz minusa u plus" pa da je otišla u banku raspitati se. U banci da je inicijalno tražila kredit u eurima jer da o toj valuti CHF apsolutno ništa nije znala no da su joj rekli da tu vrstu kredita može podići isključivo u CHF-u. Rekli su joj pri tome da ne brine jer da je riječ o stabilnoj valuti, da do sada nije bilo nikakvih većih promjena tečaja CHF-a, da joj je za taj kredit povoljnija kamata i u konačnici da joj je za kredit u CHF-u manji anuitet. Kada kaže da o toj valuti CHF nije ništa znala prisjetila se kako je cijelo vrijeme u glavi preračunavala u eure odnosno pitala bankare da joj kažu koliko iznosi glavnica u eurima, kolika je rata u eurima i onda si je iz eura pretvarala u kune jer da joj iznosi u CHF nisu ništa značili. Kada je pitala da joj nešto više pojasne o toj valuti CHF u banci da su joj samo rekli da ne brine da je to stabilna valuta i da neće biti većih promjena. Početna rata kredita da joj je iznosila oko 2.000,00 kuna, a s vremenom da je narasla na iznos od preko 3.000,00 kuna. Kako joj je rata od 3.000,00 kuna bila prevelika obzirom na primanja koja je tada imala ona da je nakon što su joj ponudili konverziju i nakon što je obavila razgovor u banci odlučila prihvatiti ponudu konverzije i sklopiti anex ugovora. U času sklapanja ugovora da je bila zaposlena kao policijski službenik u MUP-u, nikada da nije bila obrtnik niti vlasnik poduzeća. Prilikom sklapanja anexa nije shvatila da se odriče bilo kakvih potraživanja prema banci.

9.8. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti kao istinitog i vjerodostojnog jer je iskazivala logično i životno uvjerljivo, u suglasju s materijalnim dokazima iz spisa, a ni tuženik nije njezin iskaz osporio.

9.9. Na temelju ranije predočenog iskaza tužiteljice (točka 9.7. obrazloženja), kojeg je sud ocijenio istinitim u cijelosti, utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te da joj je upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

9.10. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju.

10. Prema članku 3. stavak 1 točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

10.1. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj ica taj status nema.

10.2. Na temelju iskaza tužiteljice koja je navela da je predmetni kredit podigla za zatvaranje drugih kredita i minusa po tekućem računu, što proizlazi i iz čl. 3. Ugovora o kreditu (namjena: krediti za zatvaranje obveza - iz minusa u plus), sud je utvrdio da je tužiteljica u času sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača.

10.3. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona prilikom sklapanja toga Ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača jer je postupala kao fizička osoba te da je sredstva koje je ostvarila po toj osnovi utrošila namjenski za zatvaranje drugih kredita i minusa po tekućem računu.

10.4. Tuženik prema teretu dokaza nije dokazao suprotno.

11. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

12. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

13. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

13.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje , kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

13.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

13.3. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i odlučio kao u točki I alineja I. izreke ove presude.

14. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb (KN) koja je u svom nalazu dala sljedeće mišljenje:

- Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 6.426,40 EUR.

- Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana 30.09.2015. ukupno iznose 2.132,38 EUR.

- Glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30.09.2015. iznosila 72.593,38 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 79.498,24 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 916,43 EUR.

- Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u iznosu 3.859,69 EUR na dan sklapanja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu.

15. Tuženik se podnescima očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i dopune istog ističući u bitnom nakon dopune da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka ali da i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja pri čemu ustraje kod svih navoda iz podnesaka. Inzistirao je na dopuni vještačenja radi izračuna tzv. negativnih razlika (manje plaćeni iznosi zbog nižeg tečaja CHF od početnog) no kako je to sud smatrao neosnovanim iz razloga navedenih u točki 32. ovog obrazloženja nije određena dopuna vještačenja na te okolnosti.

15.1. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka budući je sačinjen stručno i objektivno sukladno nalogu suda.

16. Nesporna je, među parničnim strankama, činjenica da je između istih sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15.), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

16.1. Dodatkom ugovoru o kreditu promijenjene su odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosilo je 10.416,33 EUR, preplata je na dan 30. rujna 2015. iznosila 29.457,46 HRK. Kamatna stopa u trenutku zaključenja tog Dodatka ugovoru iznosila je 10,121 postotnih bodova godišnje, kao fiksni dio kamate i promjenjiv dio referentne kamatne stope (6M EURIBOR).

17. Iz gore navedenog i iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"102/15).

18. ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZzP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

19. Imajući u vidu utvrđenja vještaka, te navedene odredbe ZPK i sadržaj potpisanog Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te utvrđenja preplate, kako to osnovano ističe tužena. Ovako provedenom konverzijom tužitelj je, a kako to proizlazi i iz odredbe čl. 19.b ZPK doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, sve sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 1. – 3. ZPK. Osim navedenog se, kako to i proizlazi iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK, svi uplaćeni iznosi pretvaraju u EUR po tečaju na dan uplate i istima se namiruju obroci, odnosno anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu, pri čemu se ne uzimaju u obzir samo uplate na ime naplaćenih zateznih kamata (dakle kamata nastalih kao posljedica zakašnjenja u otplati kredita, a ne i redovnih kamata), naknada i troškova.

20. Nadalje treba navesti da je tužiteljici, kao što to i proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu, a sukladno čl. 19.e st. 1. ZPK, dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitel jica taj izračun prihvatila, te slijedom toga i sklopila predmetni Dodatak ugovora o kreditu, a na što ista ničime nije bila obvezna, niti prinuđena, kako to proizlazi i iz čl. 19.e st. 6. ZPK, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima. Stoga je tužiteljica mogla ostati u ugovornom odnosu s tuženikom na način kako je to i prvobitno ugovoreno, u kojem bi slučaju, po stavu ovoga suda, ista mogla opravdano potraživati zbog ništetnih odredbi o valuti preplaćene iznose.

21. Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema kredita u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Ukazuje se da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR.

21.1. Nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u iz predmetnog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627-5103341142 nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelj icu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/03.

22. Valja napomenuti da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH pri čemu je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

23. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud RH u predmetu Gos 1/2019. koji je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

24. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, prema motrištu ovog suda, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. St.5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/2019 i 19/2022 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji b i im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

24.1. To znači da je izvršena konverzija imala svrhu ne samo na promjenu valute već i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

25. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK stranke su iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

26. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta). Ovakav stav izrazio je Vrhovni sud RH u svojim odlukama poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. te Rev-925/2023 od 8. travnja 2025).

27. Zbog naprijed navedenog valjalo je odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica potraživala od tuženice isplatu iznosa 6.426,40 EUR po osnovu preplate zbog ništetnih odredbi o tečaju CHF, zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos tekućom od 30. rujna 2015. do isplate.

27.1. Prema utvrđenju ovog suda nije osnovano potraživanje zateznih kamata nakon 30. rujna 2015. odnosno nakon konverzije ugovora jer su konverzijom ništetne odredbe zamijenjene novima.

27.2. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II, alineja I. izreke ove presude.

28. Međutim kako, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

29. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženice na plaćanje tužiteljici nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (valutne klauzule u CHF-u) i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu.

30. Iznosi koje je tužiteljica platila s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ugovorene valute obveze vraćanja kredita vezane uz srednji tečaj tečajne liste tuženice za CHF važeće na dan plaćanja rate koja je važila na dan isplate kredita i onog tečaja koji je važio u vrijeme plaćanja pojedinih rata kredita, ovaj sud je utvrdio iz provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

31. Iz naprijed navedenih razloga sud je tužiteljici dosudio zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni redovne kamate i ugovorene valute obveze vraćanja kredita u CHF od dana kada su plaćeni do 29. rujna 2015. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženica primila preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženicu nepoštenom stjecateljicom budući se ona kao autorica nepoštenih odredbi koristila tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima (članak 87. ZZP/03).

31.1. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I, alineja II.

32. Vezano za tuženikov prigovor radi prijeboja i tvrdnju da je osnovano njegovo potraživanje prema tužiteljici jer da treba uzeti u obzir i razdoblja primjene negativne tečajne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta s osnova nižeg tečaja, nije utvrđeno da takvo njegovo potraživanje postoji. Naime, promjenom kamate i tečaja na niže od početnog nije došlo do povrede interesa potrošača, a odredba članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) odnosi se samo na potrošače, ne i na trgovca. Tuženik kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. U konačnici sud tužitelju nije dosudio razliku preplaćenih iznosa po osnovu ništetnih odredbi već samo zateznu kamatu na utvrđenu preplatu zbog tih ništetnih odredbi pa i stoga nije utvrđeno da bi tuženikovo potraživanje po osnovu tzv. negativnih razlika postojalo.

32.1. Odbijen je i zahtjev za isplatom iznosa od 916,43 EUR razlike u nedospjeloj glavnici CHF i EUR kredita.

32.2. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u eurima u kunskoj protuvrijednosti i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica obračuna po početnom tečaju. Kako je navedena razlika glavnice posljedica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu između stranaka te kako tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da konverzija kredita zaključenjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a iz stanja spisa se ne može zaključiti da postoje neki od razloga ništetnosti navedenog ugovora (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti) tužiteljica nema pravo tražiti od tuženika da mu vrati i razlike u neotplaćenoj i nedospjeloj glavnici u iznosu od 916,43 EUR.

32.3. Zbog navedenog odlučeno je kao točki II, alineja II. izreke ove presude i točki III izreke ove presude.

33. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO- a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude VTS RH posl.br. Pž-6632/17 tužiteljica kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupka radi isplate. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018., što bi značilo da tužiteljica od tada ima pet godina vremena zahtijevati povrat preplaćenog iznosa. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan jasno proizlazi iz revizijske odluke broj Rev-2245/17 u kojem predmetu je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud RH navodi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Budući da je tužba u ovom predmetu pravodobno podnesena 12. lipnja 2023. utvrđeno je da od dana donošenja prethodno citiranih odluka do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina niti je tužiteljici nastupila zastara potraživanja pa se prigovor tuženika odbija kao neosnovan.

34. Tuženik se protivio preinaci tužbe koju je tužiteljica učinila podneskom od 22. prosinca 2025. nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, no sud je istu dopustio pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) cijeneći da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i čl. 191. st. 2. ZPP-a. Tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je ona za egzaktnu visinu svoje tražbine mog la saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tuženika, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj ica bi bila onemogućena u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

34.1. Što se tiče istaknutog prigovora zastare na preinačene iznose valja istaći da je taj prigovor tuženika neosnovan jer je tužiteljica već u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2023. istaknula zahtjev za isplatom po toj istoj osnovi (ništetnost odredbi o valuti) čime je prekinula zastaru, a preinaka tužbe učinjena podneskom od 22. prosinca 2025. je dopuštena rješenjem na zapisnik od 11. ožujka 2026. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP) , zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

35. U pravu je tuženik kada tvrdi da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 9. siječnja 2007. razumljiva, određena odnosno odrediva. Naime, tim je člankom točno određeno da naknada za obradu kredita iznosi 2,50% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn.

35.1. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 sud je rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sud je stoga ocijenio da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe.

35.2. Budući da tuženik tijekom postupka, prema teretu dokaza, nije dokazao koje je to usluge naplatio odnosno objektivno koje je nastale troškove pretrpio prilikom obrade predmetnog kredita utvrđeno je da je ta odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 9. siječnja 2007. ništetna jer je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka (suprotna članku 3. Direktive 93/13).

35.3. Tužiteljica je tuženiku 11. siječnja 2007. na ime navedene naknade platila iznos od 4.603,60 kn (611,00 EUR), pa potražuje isplatu tog iznosa sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od plaćanja, odnosno 11. siječnja 2007. do isplate.

35.4. Kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe tuženik je dužan na temelju odredbe članka 323. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22 – dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. ZOO-a vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništetne) odredbe odnosno 611,00 EUR.

36. Prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. (ZOO/05) i čl. 104. st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice obzirom da je ništetnost odredbe čl. 10. toga ugovora o kreditu utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

37. Na iznos isplaćene naknade tuženik je dužan platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj čankom 29. stavkom 2. ZOO-a, čija je visina precizirana u izreci presude, i to od dana kada je navedeni iznos primio.

38. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I, alineja III.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ujednačena.

39.1. Naime, parnične stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate, a tuženik u odnosu na (odbijeni tužbeni zahtjev) za isplatu glavnice, i razlike glavnice. Kada bi sud primijenio odredbu čl. 154. stav. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosi la i one koje bi morala platiti tuženiku, to bi troškovi tužiteljice bili daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., J protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

39.2. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

39.3. Zbog navedenog odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Puli 27. travnja 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.