REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2709/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja ŽSA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Ivana Antolković Vitković iz Sv. ivana Zeline, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupa odvjetnik Kruno Knežević iz Zagreba, poradi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 16. ožujka 2026. godine, u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika opunomoćenika stranaka, dana 27. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva tužitelja ŽSA, koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu koji je dana 23. srpnja 2007. godine sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i Prve stambene štedionice d.d. i koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, pod brojem: OV-13128/07, i to odredba čl. 2 ugovora kojom je ugovoreno: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o Tarifi naknada Kreditora”.“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. platiti tužiteljici ŽSA 610,98 eura s zateznim kamatama od 04. kolovoza 2007. godine do isplate i naknaditi trošak parničnog postupka od 853,09 eura, s zateznim kamatama od 27. travnja 2026. godine do isplate sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja ŽSA, koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu koji je dana 23. srpnja 2007. godine sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i Prve stambene štedionice d.d. i koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, pod brojem: OV-13128/07, i to odredba čl. 2 ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti kamate “utvrđene i obračunate temeljem Odluke o kamatnim stopama Kreditora”."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su **.**.2007. godine ŽSA kao korisnik kredita i PRVA STAMBENA ŠTEDIONICA d.d. Zagreb kao Kreditor sklopili su Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu, koji je dana 27. 07. 2007. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, pod brojem:

OV-13128/07 (dalje u tekstu: Ugovor). Člankom 2 naznačenog ugovora ugovoreno je: “Korisnik kredita obvezuje se platiti kamate utvrđene i obračunate temeljem Odluke o kamatnim stopama Kreditora”. Nadalje je istim člankom ugovoreno: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o Tarifi naknada Kreditora”. Kredit je isplaćen tužiteljici. Temeljem ugovora o pripajanju od dana 17. 04. 2018. godine i odluke glavne skupštine od dana 21. 05. 2018. godine PRVA STAMBENA ŠTEDIONICA d.d. pripojena je tuženiku, dakle tužena ZAGREBAČKA BANKA d.d. pravna je sljednica kreditora. Tužiteljica ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed, od strane pravnog prednika tuženika formuliranom standardnom obrascu ugovora odnosno uz unaprijed formulirane odredbe o kojima stranke nisu pregovarale i tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj nego je predočeni ugovor mogla ili prihvatiti ili odbiti. Odredbom čl. 2 ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje kamate “utvrđene i obračunate temeljem Odluke o kamatnim stopama Kreditora”: Dakle, kreditor, a pravni prednik tuženika ovlašten je sam, jednostrano, mijenjati ugovorenu kamatnu stopu i vršiti obračun metodom koja je za njega najpovoljnija, dok tužiteljica na te uvjete i obračune nije mogla utjecati, već na iste samo bezuvjetno pristati. Pravni prednik tuženika je jednostrano mijenjao kamatnu stopu, no tužiteljica obavijest o promjeni kamatne stope nikada nije primila. Pravni prednik tuženika nije objasnio tužiteljici postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužiteljica nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Takvo postupanje pravnog prednika tuženika imalo je za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu tužiteljice. Slijedom navedenoga ova ugovorna odredba je nepoštena i ništetna sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, promjena kamatne stope je i neodrediva temeljem odredaba Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Ta neodredivost također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope što je propisano odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ugovornom odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Dakle, pravni prednik tuženika je povrijedio prava tužiteljice kao potrošača na način da je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe kojom je pravnom predniku tuženika omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope. Povrede navedene ugovorne odredbe utvrđene su i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. (Visokog trgovački sud Republike Hrvatske-posl. br. Pž-7129/13; Vrhovni sud Republike Hrvatske-posl. br. Revt-249/14) donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka, između ostalih i protiv tuženika. Navedena presuda odnosi se na ugovore o kreditu u kojima su unijeteodredbe o tome da banka ima pravo svojom odlukom jednostrano mijenjati visinu kamatne stope bez ikakvih objektivnih kriterija. U konkretnom slučaju početna kamatna stopa iznosila je 3,89 % godišnje, a promjena kamatne stope provedena je 01. 08. 2009. godine na način da od tada iznosi 4,99 % godišnje. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamate utvrđuju i obračunavaju jednostrano, temeljem Odluke o kamatnim stopama Kreditora, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti. Odredbama Zakona o obveznim odnosima propisano je da tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica kao korisnica kredita ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna pravnog prednika tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 3,89 %, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Stoga tužiteljica pridržava pravo tražiti isplatu preplaćenih iznosa nakon utvrđenja ništetnosti naznačene odredbe ugovora o kreditu.

Tužiteljica ističe kako je i odredba članka 2 u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o Tarifi naknada Kreditora, nepoštena i ništetna ugovorna odredba.

Odredbama ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je pravni prednik tuženika, a sada tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da pravni prednik tuženika nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu, a što znači da je pravni prednik tuženika u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna prisilnim propisima Republike Hrvatske odnosno ZOO-a, zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužiteljica ponovno ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed, od strane pravnog prednika tuženika formuliranom standardnom obrascu ugovora odnosno na unaprijed formuliranim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj nego je predočeni ugovor mogla ili prihvatiti ili odbiti. Pravni prednik tuženika i tužiteljica nisu pojedinačno pregovarali niti o odredbama o naknadama naznačenim u ovoj točki tužbe, stoga se i zbog navednoga te odredbe imaju smatrati nepoštenim jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Dakle, i ove odredbe su nepoštene i ništetne. Tužiteljici je kod obrade i isplate kredita dana 03. 08. 2007. godine obračunata naknada u iznosu od 630,00 EUR (tada 4.603,45 kn). Pred sudom u tijeku je ovršni postupak temeljem ugovora o kreditu naznačenog pod I. tužbe kao ovršne isprave, a isti postupak se vodi po prijedlogu ovrhovoditelja DDM Invest III AG protiv tužiteljice kao ovršenice, pod posl. Ovr-37/2023. Predmet ovrhe su nekretnine tužiteljice koje se u naravi nalaze na adresi [adresa] i iste nekretnine predstavljaju obiteljsku kuću s okućnicom tužiteljice te su njezin dom. Tužiteljica je iz naznačenog ovršnog postupka saznala da je tražbina iz naznačenog ugovora o kreditu ustupljena društvu DDM INVEST III AG, OIB: 42497989050, LANDIS + GYR STRASSE 1, 6300 Švicarska, ZUG. Zbog navedenoga tužiteljica predlaže i da se društvo DDM INVEST AG obavijesti o ovoj parnici.

Slijedom toga tužitelj zahtijeva u tužbi:

"I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu koji je dana 23. 07. 2007. godine sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i PRVA STAMBENA ŠTEDIONICA d.d. i koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, pod brojem: OV-13128/07, i to odredba čl. 2 ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti kamate “utvrđene i obračunate temeljem Odluke o kamatnim stopama Kreditora”, te odredba čl. 2 ugovora kojom je ugovoreno: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o Tarifi naknada Kreditora”.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Jelačića 10, Zagreb, da tužiteljici ŽSA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dan isplati iznos od 630,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 04. 08. 2007. godine pa do dana 31. 07. 2015. godine po kamatnoj stopi koja se obračunava uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je

prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. 08. 2015. godine pa do dana 31. 12. 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01. 01. 2023. godine do 30. 12. 2023. godine po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. 12. 2023. godine do konačne isplate po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Jelačića 10, Zagreb, da tužiteljici ŽSA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

Zatim podneskom od 3. ožujka 2026. godine zahtijeva u novčanom dijelu : "Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Jelačića 10,Zagreb, da tužiteljici ŽSA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dan isplati iznos od 610,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom tekućom od dana 04. 08. 2007. godine pa do dana 31. 07. 2015. godine po kamatnoj stopi koja se obračunava uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. 08. 2015. godine pa do dana31. 12. 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01. 01. 2023. godine do 30. 12. 2023. godine po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. 12. 2023. godine do konačne isplate po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.”

2. U odgovoru na tužbu, tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.328,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 630,00 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka.

Tuženik ovdje upućuje i na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 286/2024-2 od dana 15. svibnja 2024. godine: “30. Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan. Naime, deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu i ne uzima se u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 240,35 EUR/1.810,95 kn (upućuje se na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., te Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008.). Stoga je zbog pogrešne primjene odredbe iz članka 37. ZPP-a, na temelju odredbe iz članka 373. u vezi sa odredbom iz članka 380. ZPP-a valjalo pobijano rješenje usvajanjem žalbe tuženika preinačiti te utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 240,35 EUR/1.810,95 kn.” Također, isto potvrđuje i odluka Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž-4623/2023-2 od dana 16. travnja 2024. “28. Međutim, opravdano tuženik tvrdi da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.347,14 eura, koju je tužiteljica naznačila u tužbi. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 19,91 eura / 150,00 kuna, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x- 155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna.” Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 630,00 EUR. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

.Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ŽS protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:„8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa obvezom plaćanja naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje KS prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“

S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na ista ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:

“Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 03.08.2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 03.08.2007. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 18 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Također, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

Na ročištu16. ožujka 2026. godine poriče tužiteljev pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

3.Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o međufinaciranju i stambenom kreditu, povijesni izvadak iz sudskog registra za Prvu stambenu štedionicu d., otplatnu tablicu, pregled promjena kamatnih stopa po ovom kreditu, promet po kreditu, izvadak iz upute tuženikove za službenike o obveznim radnjama prilikom odobravanja kredita, preslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.

5. Nije prijeporno da su tužitelj i tuženikov prednik 27. srpnja 2007. godine sklopili ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu na 63.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate s rokom otplate od 20 godina, uz redovnu kamatu utvrđenu i obračunatu temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora i to za međufinanciranje po stopi od 3,89%, fiksnu godišnju, te za stambeni kredit redovnu kamatu po stopi od 4,99%, fiksnu godišnju te se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno kreditorovim općim uvjetima poslovanja i odluci o tarifi, a namjena mu je bila kupnja kuće i adaptacija, što je utvrđeno u navedeni ugovor, te nadalje nije prijeporno da je kamatna stopa na dan odobrenja kredita bila 3,89%, a od 1. kolovoza 2009. 4,99% što je utvrđeno u tuženikov pregled kamatnih stopa po ovom kreditu.

6. Nadalje, glede osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, načelno sud ocjenjuje da pojmovi koje banke koriste u unaprijed pripremljenim ugovorima, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna te razumljiva onima koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog korisnika kredita takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što je ugovorna odredba tužene banke koja je uređivala pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u čl. 2. ugovora se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti korisniku kredita da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

7. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.

8. Slijedom toga proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih korisnik kredita jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je korisnik kredita na to mogao utjecati.

9. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom korisniku kredita, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv korisniku kredita.

10. Budući su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile su dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom korisniku kredita i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na korisnikovu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog korisnika kredita nadmoćno pa sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog korisnika kredita ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da bi davatelj kredita to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda korisnicima kredita ostala nerazumljiva.

11. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.262.st.2. i čl.272.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jednake vrijednosti uzajamnih davanja, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako to učini davatelj kredita jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na davatelja kredita, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala korisniku kredita procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom korisniku kredita objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, usuprot načelima obveznog prava.

12. Glede pravnog interesa, načelno, ako bi tužitelj uspio s ovom tužbom glede ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi, mogao bi opravdano očekivati da će ovaj put na zakonit način moći pregovarati s tuženikom o kamatnoj stopi te ostvariti u tim pregovorima onu stopu koja je povoljnija za njega, a samim tim bi mogao i zahtijevati novi obračun kamata tj. svoje obveze i povrat onoga što je možebitno prekomjerno otplatila s te osnove. Bi li to tužiteljica učinila i hoće li u tim pregovorima uspjeti , nije predmet ovoga postupka, već je bitno da ima tu mogućnost zakonitog o pregovaranja i ugovaranja. To što je ugovor vezan za eure, nije odlučno. Točno je da je riječ o stranoj valuti s naizgled postojanom vrijednošću. No, ovdje je predmet spora zakonitost pregovaranja i ugovaranja promjenjive kamatne stope. Ako bi uspio s ovom tužbom, tužitelj može opet u možebitnima budućim pregovorima s tuženim ostvariti povoljnije ugovorne uvjete za sebe u tom dijelu a hoće li to učiniti i koliki bi uspjeh ostvarila, stvar je pregovora i odnosa na tržištu, koji nisu predmet ovog postupka niti ih sud može, mora ili treba predvidjeti, dočim tužiteljevo podnošenje ove tužbe očito pokazuje volju za daljnjim smanjivanjem ugovornih kamata. Dakle, tužiteljica ima pravni interes na slobodno ugovaranje koje može rezultirati povoljnijom kamatnom stopom, koju slobodu zakon mora omogućiti svima, a ne samo nekima te taj pravni interes ne mora biti trenutačno iskazan u točno određenoj svoti već putem tužbe na utvrđenje koje omogućuje slobodu pregovaranja i ugovaranja na zakonit način.

13. No, u ovom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa od 3,89 posto za međufinanciranje i to kao fiksna godišnja, a za stambeni kredit je ugovorena kamatna stopa od 4,99 posto kao fiksna godišnja, s tim da je ugovoreno općenito da se korisnik kredita obvezuje platiti kamate utvrđene i obračunate temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, a iz tuženikova pregleda promjena kamatnih stopa po ovom kreditu je razvidno da je jedna kamatna stopa za stambeni kredit od 4,99 posto 1. kolovoza 2009. godine, a do tada je bila 3,89 posto, što je u skladu s čl. 3. ugovora o kreditu tj bila je niža za međufinaciranje dvije godine, a nakon toga je 18 godina se kredit odnosio na stambenu namjenu uz višu kamatnu stopu. Iz priloženog prometa po kreditu sud ne može sam utvrditi je li se ta ugovorena kamatna stopa mijenjala tijekom otplate kredita i koliko, a u prijepisu otplatne tablice su sve iste svote pod rubrikom "otplatni obrok" od 375,91 kn, rubrike "otplatna kvota" i "uplata kamata" sadrže različite svote koje se mijenjaju mjesečno, dočim nitko nije priložio Odluku tuženikova prednika o kamatnim stopama. Sud nema stručnog znanja na osnovi priloženih isprava ocijeniti je li se kamatna stopa mijenjala tj povećavala tijekom otplatnog razdoblja ili je ostala ista kako je ugovoreno tj. fiksna, dočim ni jedna strana ne predlaže mjerodavno vještačenje o tomu. Slijedom toga nije prihvatljiv ni tužiteljev iskaz u ovom dijelu da je tuženik povisivao kamatnu stopu te mu je mjesečni obrok otplate povećan za 20-30 posto zbog toga, a nikad je nije smanjivao, budući iz ugovora proizlazi da je ugovorena fiksna godišnja stopa, ali i da je redovna kamata određena sukladno kreditorovoj Odluci o tim stopama, dočim iz tuženikove potvrde proizlazi da je bila u stopi kakva je ugovorena početno.

14. Dakle, tužitelj je trebao dokazati ispravama i mjerodavnim vještačenjem da je tuženik tijekom otplate kredita povećavao kamatnu stopu iznad početno ugovorene kao fiksne i da je kreditorova Odluka o kamatnim stopama sadržavala odredbu o povećanju tj. promjeni kamatne stope unatoč tomu što je u ugovoru navedeno da je fiksna, a nije to učinio, a njegov iskaz je tako okviran i paušalan da nije prihvatljiv ssam po sebi u tom dijelu niti u svezi s priloženim ispravama.

15. Slijedom toga je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan primjenom odredbe čl.322.st.1. i čl.324.st.1. navedenog Zakona o obveznim odnosima, dakle nije dokazano da je ništetan u navedenom dijelu tog ugovora sadržanom u čl. 2. ugovora o kreditu o načinu određivanja kamatne stope, sve na način da je jednostrano mijenjao kamatnu stopu tijekom otplate kredita. Isto tako, kako je ugovorena fiksna kamatna stopa godišnja, a nema dokaza da bi tuženik po Odluci o kamatnim stopama sebi zadržao pravo na promjenu kamatnih stopa tijekom otplate kredita, unatoč ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi godišnje pa da bi tako trebao objasniti tužitelju parametre za promjenu kamatne stope, nije dokazano da je ova ugovorna odredba sama po sebi neodređena, nerazumljiva pa slijedom toga i nepoštena tj ne uzrokuje znatnu neravnotežu u obvezama i pravima ugovornih stranaka na tužiteljevu štetu, posljedično ništena. To stoga, jer je ugovorena fiksna kamatna stopa godišnje, bez dokaza u ispravama i vještačenju da je mijenjana tijekom otplate kredita, a sama ova ugovorna odredba je jasna i uočljiva te razumljiva prosječnom korisniku kredita, budući navodi točnu kamatnu stopu i korisnik može na osnovi takve odredbe znati da je nepromjenjiva. Tužiteljevo pozivanje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 je noesnovano primjenom odredbe čl. 502.c zakona o parničnom postupku, jer se ta presuda općepoznato o0dnosi na kredite s valutnom klauzulom u CHF-, a ne euru, kao što je ovdje slučaj. To što tuženik u odgovoru na tužbu nije naveo ništa određeno o kamatnoj stopi, već je samo osporio pravni interes tužitelju, ne dovodi do drukčije odluke ovog suda, primjenom odredbe čl. 3, st. 3. i i čl. 7. Zakona o parničnom postupku.

16. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 2. u odnosu na naknade, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C-289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

17. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. prodavač i zvanje - završena gimnazija te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.

18. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.

19. U odnosu na čl. 2. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05- 155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

Iz priloženog izvatka upute za tuženikove službenike o obveznim radnjama prilikom odobravanja kredita ne proizlazi da bi tja službenik bio dužan upozoriti stranke na sva ova načela niti da je o ovoj odredbi bilo moguće pregovarati, već iz tužiteljeva iskaza proizlazi upravo suprotno.

20. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu čl. 2. ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za sklapanje ugovora, a tužitelj je s obzirom na svoje zvanje i zanimanje te namjenu kredita-adaptacija kuće u kojoj živi, potrošač po odredbi čl. 3, st. 1, t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a tuženik nije dokazao suprotno.

21. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

22. Glede visine novčanog dijela tužbenog zahtjeva, na ročištu 16. ožujka 2026. godine nije prijeporno među strankama da je tuženik 3. kolovoza 2007. godine naplatio 610,98 eur na ime naknade za obradu kredita te je prihvaćen i taj dio tužbenog zahtjeva iz točke 2. glede glavnice.

23. Zatezne kamate na dosuđenu svotu teku od prvog idućeg dana nakon uplate3, kao dana dospjelosti, po stopi propisanoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a na parbeni trošak teku po odredbi čl. 151, st. 1. Zakona o parničnom postupku.

24. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 5. Zakona o parničnom postupku, a budući je tužitelj uspio s pretežitim dijelom tužbenog zahtjeva, to je primjenom tbr. 7, 8 i 9 OT sud tužitelju priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, oba ročišta i jedan podnesak po 200,00 eura, što je ukupno 800,00 eur, uz sudsku pristojbu na tužbu 26,55 eura, premda iznosi 53,09 eura, kao i za presudu 26,55 eura, premda i ona iznosi 53,09 eura, što je ukupno 853,09 eur.

U Zagrebu, dana 27. travnja 2026. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- opunomoćeniku tuženika