REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6726/2025-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja OČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Hrvoje Židanić iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa odvjetnik Josip Grošeta iz Zagreba, poradi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 12. ožujka 2026. godine, u nazočnosti zamjenika opunomoćenika stranaka, dana 27. travnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredba Ugovora o kreditu pod brojem 069-50- 3971667 od dana 16. ožujka 2007. godine, zaključenog između tužitelja OČH, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. kao kreditora, te ista ne proizvodi nikakve učinke, i to:- dio odredbe članka 2. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju OČH 880,39 EUR s zateznim kamatama, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja
Europske središnje banke, a koje teku:
- na iznos od
13,63 EUR
od dana 30.11.2007 godine pa do isplate;
- na iznos od
13,53 EUR
od dana 31.12.2007 godine pa do isplate;
- na iznos od
13,74 EUR
od dana 31.01.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
13,85 EUR
od dana 29.02.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
14,06 EUR
od dana 31.03.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
13,69 EUR
od dana 30.04.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
26,92 EUR
od dana 31.05.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
27,20 EUR
od dana 30.06.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
26,65 EUR
od dana 31.07.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
26,62 EUR
od dana 31.08.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
26,86 EUR
od dana 30.09.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,98 EUR
od dana 31.10.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
27,46 EUR
od dana 30.11.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
29,26 EUR
od dana 31.12.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od
29,48 EUR
od dana 31.01.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
29,54 EUR
od dana 28.02.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
29,12 EUR
od dana 31.03.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
29,12 EUR
od dana 30.04.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,52 EUR
od dana 31.05.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,06 EUR
od dana 30.06.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,10 EUR
od dana 31.07.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,24 EUR
od dana 31.08.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,15 EUR
od dana 30.09.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
27,88 EUR
od dana 31.10.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,20 EUR
od dana 30.11.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,44 EUR
od dana 31.12.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,80 EUR
od dana 31.01.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,62 EUR
od dana 28.02.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
29,15 EUR
od dana 31.03.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
28,95 EUR
od dana 30.04.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
29,09 EUR
od dana 31.05.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
30,90 EUR
od dana 30.06.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
30,43 EUR
od dana 31.07.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
2,90 EUR
od dana 31.08.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
2,85 EUR
od dana 30.09.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
2,78 EUR
od dana 31.10.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
2,89 EUR
od dana 30.11.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
3,05 EUR
od dana 31.12.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od
2,91 EUR
od dana 31.01.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od
2,94 EUR
od dana 28.02.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od
2,88 EUR
od dana 31.03.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od
2,88 EUR
od dana 30.04.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od
3,07 EUR
od dana 31.05.2011 godine pa do isplate
sve u roku od 15 dana.
III Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu pod brojem 069-50- 3971667 od dana 16.ožujka 2007. godine, zaključenog između tužitelja OČH kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. kao kreditora, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:
- dio odredba članka 7. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju OČH 5.515,21 eura s zateznim kamatama, sve do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , a koje teku:
- na iznos od 6,93 EUR
od dana 31.10.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,67 EUR
od dana 31.12.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 13,35 EUR
od dana 31.01.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 14,60 EUR
od dana 28.02.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,41 EUR
od dana 31.03.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 12,10 EUR
od dana 30.04.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 7,17 EUR
od dana 31.05.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,57 EUR
od dana 30.06.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 4,61 EUR
od dana 31.07.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,62 EUR
od dana 31.08.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,52 EUR
od dana 30.09.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 4,63 EUR
od dana 31.10.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,37 EUR
od dana 30.11.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,39 EUR
od dana 31.12.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 15,66 EUR
od dana 31.01.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 14,78 EUR
od dana 28.02.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 20,54 EUR
od dana 31.03.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 19,54 EUR
od dana 30.04.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 21,73 EUR
od dana 31.05.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 40,06 EUR
od dana 30.06.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 36,39 EUR
od dana 31.07.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 58,90 EUR
od dana 31.08.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 54,81 EUR
od dana 30.09.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 48,21 EUR
od dana 31.10.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 62,17 EUR
od dana 30.11.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 79,91 EUR
od dana 31.12.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 67,37 EUR
od dana 31.01.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 71,79 EUR
od dana 28.02.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 66,19 EUR
od dana 31.03.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 67,21 EUR
od dana 30.04.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 91,01 EUR
od dana 31.05.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 91,66 EUR
od dana 30.06.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od
od dana 31.07.2011 godine pa do isplate; 111,44 EUR
- na iznos od
od dana 31.08.2011 godine pa do isplate; 101,28 EUR
- na iznos od 90,16 EUR
od dana 30.09.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 88,97 EUR
od dana 31.10.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 88,11 EUR
od dana 30.11.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 93,42 EUR
od dana 31.12.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 98,04 EUR
od dana 31.01.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 98,66 EUR
od dana 29.02.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,46 EUR
od dana 31.03.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 97,62 EUR
od dana 30.04.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 99,10 EUR
od dana 31.05.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 96,61 EUR
od dana 30.06.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 97,27 EUR
od dana 31.07.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,40 EUR
od dana 31.08.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 91,37 EUR
od dana 30.09.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,67 EUR
od dana 31.10.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 97,73 EUR
od dana 30.11.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 96,28 EUR
od dana 31.12.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 88,18 EUR
od dana 31.01.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,07 EUR
od dana 28.02.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,67 EUR
od dana 31.03.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 92,97 EUR
od dana 30.04.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 84,58 EUR
od dana 31.05.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 84,37 EUR
od dana 30.06.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 86,43 EUR
od dana 31.07.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 89,73 EUR
od dana 31.08.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 94,31 EUR
od dana 30.09.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 91,95 EUR
od dana 31.10.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 93,62 EUR
od dana 30.11.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,51 EUR
od dana 31.12.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 73,69 EUR
od dana 31.01.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 76,02 EUR
od dana 28.02.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 75,26 EUR
od dana 31.03.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 72,68 EUR
od dana 30.04.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 71,86 EUR
od dana 31.05.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 72,23 EUR
od dana 30.06.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 75,16 EUR
od dana 31.07.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 77,62 EUR
od dana 31.08.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 77,11 EUR
od dana 30.09.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 79,24 EUR
od dana 31.10.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 80,69 EUR
od dana 30.11.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 79,83 EUR
od dana 31.12.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.01.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 28.02.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.03.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 30.04.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.05.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 30.06.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.07.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.08.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 30.09.2015 godine pa do isplate;
V Nalaže se tuženiku Raiffeisenban k Austriji d.d. naknad iti tužitelju OČH trošak parničnog postupka u iznosu od 1.966,38 eura, s zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
VI Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja OČH u svoti od 1.776,18 EUR s zateznim kamatama od 30. rujna 2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
VII Utvrđuje se neosnovanim prigovor radi prebijanja tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. od 2.846,06 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2019. godine tvrdi da je s tuženikom 16. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu na 56.728,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja kredita radi kupnje stana s početnom kamatnom stopom od 4,95%, promjenjivom, u skladu s tuženikovom odlukom o kamatnim stopama te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan dospjelosti, te su 29. siječnja 2015. godine sklopili dodatak tom ugovoru radi konverzije po kojem je glavnica kredita 30. rujna 2015. godine 32.251,78 CHF u istoj kunskoj protuvrijednosti, tim što je ugovoreno da na ime preostale neotplaćene glavnice tužitelj duguje još 20.953,97 eura, u kunskoj protuvrijednosti p o istom tuženikovom srednjem tečaju za euro, ove dvije ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi smatra ništetnima pozivom na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt- 249/14, a konverzijom kredita nije otklonjena neravnopravnost stranaka te zahtjeva kao u podnesku od 14. kolovoza 2025. godine, tj:
"1. Utvrđuju se ništetnim odredba Ugovora o kreditu pod brojem 069-50-3971667 od dana 16.03.2007. godine, zaključenog između tužitelja OČH, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, te ista ne proizvodi nikakve učinke, i to:- dio odredbe članka 2. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da isplati tužitelju OČH, s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, iznos od 880,39 EUR / 6.633,33 kuna zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:
- na iznos od 13,63 EUR
od dana 30.11.2007 godine pa do isplate;
- na iznos od 13,53 EUR
od dana 31.12.2007 godine pa do isplate;
- na iznos od 13,74 EUR
od dana 31.01.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 13,85 EUR
od dana 29.02.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 14,06 EUR
od dana 31.03.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 13,69 EUR
od dana 30.04.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 26,92 EUR
od dana 31.05.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 27,20 EUR
od dana 30.06.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 26,65 EUR
od dana 31.07.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 26,62 EUR
od dana 31.08.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 26,86 EUR
od dana 30.09.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,98 EUR
od dana 31.10.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 27,46 EUR
od dana 30.11.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 29,26 EUR
od dana 31.12.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 29,48 EUR
od dana 31.01.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 29,54 EUR
od dana 28.02.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 29,12 EUR
od dana 31.03.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 29,12 EUR
od dana 30.04.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,52 EUR
od dana 31.05.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,06 EUR
od dana 30.06.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,10 EUR
od dana 31.07.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,24 EUR
od dana 31.08.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,15 EUR
od dana 30.09.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 27,88 EUR
od dana 31.10.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,20 EUR
od dana 30.11.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,44 EUR
od dana 31.12.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,80 EUR
od dana 31.01.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,62 EUR
od dana 28.02.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 29,15 EUR
od dana 31.03.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 28,95 EUR
od dana 30.04.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 29,09 EUR
od dana 31.05.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 30,90 EUR
od dana 30.06.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 30,43 EUR
od dana 31.07.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,90 EUR
od dana 31.08.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,85 EUR
od dana 30.09.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,78 EUR
od dana 31.10.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,89 EUR
od dana 30.11.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,05 EUR
od dana 31.12.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,91 EUR
od dana 31.01.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,94 EUR
od dana 28.02.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,88 EUR
od dana 31.03.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 2,88 EUR
od dana 30.04.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,07 EUR
od dana 31.05.2011 godine pa do isplate;
sve u roku od 15 dana.
III Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu pod brojem 069-50-3971667 od dana 16.03.2007. godine, zaključenog između tužitelja OČH kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:
- dio odredba članka 7. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da isplati tužitelju OČH, s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 7.291,39 eura/ 54.936,96 kn zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:
- na iznos od 6,93 EUR
od dana 31.10.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 10,67 EUR
od dana 31.12.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 13,35 EUR
od dana 31.01.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 14,60 EUR
od dana 28.02.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,41 EUR
od dana 31.03.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 12,10 EUR
od dana 30.04.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 7,17 EUR
od dana 31.05.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 3,57 EUR
od dana 30.06.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 4,61 EUR
od dana 31.07.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,62 EUR
od dana 31.08.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 6,52 EUR
od dana 30.09.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 4,63 EUR
od dana 31.10.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,37 EUR
od dana 30.11.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,39 EUR
od dana 31.12.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 15,66 EUR
od dana 31.01.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 14,78 EUR
od dana 28.02.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 20,54 EUR
od dana 31.03.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 19,54 EUR
od dana 30.04.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 21,73 EUR
od dana 31.05.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 40,06 EUR
od dana 30.06.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 36,39 EUR
od dana 31.07.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 58,90 EUR
od dana 31.08.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 54,81 EUR
od dana 30.09.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 48,21 EUR
od dana 31.10.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 62,17 EUR
od dana 30.11.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 79,91 EUR
od dana 31.12.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 67,37 EUR
od dana 31.01.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 71,79 EUR
od dana 28.02.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 66,19 EUR
od dana 31.03.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 67,21 EUR
od dana 30.04.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 91,01 EUR
od dana 31.05.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 91,66 EUR
od dana 30.06.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od111,44
od dana 31.07.2011 godine pa do isplate;
EUR
- na iznos od101,28
od dana 31.08.2011 godine pa do isplate;
EUR
- na iznos od 90,16 EUR
od dana 30.09.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 88,97 EUR
od dana 31.10.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 88,11 EUR
od dana 30.11.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 93,42 EUR
od dana 31.12.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 98,04 EUR
od dana 31.01.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 98,66 EUR
od dana 29.02.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,46 EUR
od dana 31.03.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 97,62 EUR
od dana 30.04.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 99,10 EUR
od dana 31.05.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 96,61 EUR
od dana 30.06.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 97,27 EUR
od dana 31.07.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,40 EUR
od dana 31.08.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 91,37 EUR
od dana 30.09.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,67 EUR
od dana 31.10.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 97,73 EUR
od dana 30.11.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 96,28 EUR
od dana 31.12.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 88,18 EUR
od dana 31.01.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,07 EUR
od dana 28.02.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,67 EUR
od dana 31.03.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 92,97 EUR
od dana 30.04.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 84,58 EUR
od dana 31.05.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 84,37 EUR
od dana 30.06.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 86,43 EUR
od dana 31.07.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 89,73 EUR
od dana 31.08.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 94,31 EUR
od dana 30.09.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 91,95 EUR
od dana 31.10.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 93,62 EUR
od dana 30.11.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 95,51 EUR
od dana 31.12.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 73,69 EUR
od dana 31.01.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 76,02 EUR
od dana 28.02.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 75,26 EUR
od dana 31.03.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 72,68 EUR
od dana 30.04.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 71,86 EUR
od dana 31.05.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 72,23 EUR
od dana 30.06.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 75,16 EUR
od dana 31.07.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 77,62 EUR
od dana 31.08.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 77,11 EUR
od dana 30.09.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 79,24 EUR
od dana 31.10.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 80,69 EUR
od dana 30.11.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 79,83 EUR
od dana 31.12.2014 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.01.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 28.02.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.03.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 30.04.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.05.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 30.06.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.07.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 31.08.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,00 EUR
od dana 30.09.2015 godine pa do isplate;
- na iznos od 1 .776,18 EUR od dana 30.9.20 15. godine pa do isplate , sve u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da isplati tužitelju OČH, troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 17. srpnja 2019. godine osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, prigovara zastari, te ističe da je konverzijom uređen pravni odnos među strankama i razmatra zakonske posljedice konverzije, zbog čega smatra da ne postoji zakonska pretpostavka za isplatu, poriče ništetnost navedenih ugovornih odredaba, podneskom od 4. listopada 2019. prigovara radi prebijanja od 2.846,06 eura koji se odnosi na utvrđenu preplatu.
3. Tužitelj podneskom od 8. studenog 2019. godine poriče prigovor radi prebijanja kao neosnovan, a podneskom od 14. kolovoza 2025. prigovara zastari u odnosu na taj prigovor radi prebijanja.
4. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 16. ožujka 2007. godine, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i izvatkom iz sudskog registra za prodavatelja, dodatak ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2015. godine, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, tuženikov dopis od 15. siječnja 2016. godine s otplatnim planom kredita s valutnom klauzulom u CHF i eurima, te pregledom izvršenih uplata, obračun konverzije, izjavu o prihvatu izračuna konverzije, tuženikov dopis bez nadnevka s otplatnim planom, zahtjev za kredit, promotivne uvjete tuženikove za kredit, pregled kretanja tržišnih parametara, preslušao tužitelja i odredio računovodstveno vještačenje, svjedok OČ - javni bilježnik nije preslušan kao nepotreban, jer je po zvanju pravnik te nije ni stručan za tumačenje ekonomskih odredaba u ugovoru, a sve pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Revd-321/2023-2 od 31. siječnja 2023. godine.
5. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan, prigovor radi prebijanja nije.
6. Kako je tužitelj podneskom od 14. kolovoza 2025. godine povećao tužbeni zahtjev u odnosu na onaj postavljen u tužbi, čemu se je tuženik protivio podneskom od 11. studenoga 2025. godine, sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na ročištu 12. ožujka 2026. godine, ocjenjujući da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-18/97-13/17). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18).
7. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 16. ožujka 2007. na 56.728,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom tečaju na dan korištenja, s redovnom kamatom od 4,95% promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama o kamatnim stopama radi kupnje stana te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom za CHF kao što nije prijeporno da su 29. siječnja 2015. godine sklopili dodatak ugovora o kreditu sukladno kojem su utvrdili da je 30. rujna 2015. dospjeli dug 2.561,26 kn, a neotplaćena glavnica 32.251,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospjelosti te je početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita 34.913,83 eura, a preostala neotplaćena glavnica prije provedbe konverzije 30. rujna 2015. je 29.499,48 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti, a ukupno uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u euru istog dana iznosi 32.502,60 eura te je tražbina tužiteljeva temeljem konverzije 2.809,68 eura, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima nakon provedbe konverzije 30. rujna 2015. jest 20.593,97 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti, te je razlika između utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i nakon konverzije 8.545,51 euro, koja novčana obveza prestaje, a tužitelj se obvezuje platiti tuženiku 20.953,97 eura, što je utvrđeno uvidom u iste isprave.
8. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.
10. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.
11. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.
12. Na osnovi takvih ugovornih odredaba i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, makar povremeno, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada i tužitelj po svojoj naobrazbi- srednja ekonomska škola i po zanimanju- računovođa, sve u vrijeme sklapanja ugovora.
13. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.
14. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269. st.1. i 2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.
15. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba čl. 2, st. 1. utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit radi kupnje stana. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
16. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba čl. 7, st. 1. tj. valutna klauzula ništetna, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu pa je slijedom toga i tužiteljev iskaz u tom dijelu prihvaćen zbog prethodno obrazloženih razloga tj. s obzirom na njegovo zanimanje i zvanje pa tako nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta niti predvidjeti posljedice takvog ugovora te kako je ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik to je primjenom odredbe čl.319. st.2. i čl.320. st.1. Zakona o obveznim odnosima ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava i u korist tuženikovu.
17. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
18. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu te s obzirom na njegovo zanimanje i tuženikovo nastupanje kod pregovora o sklapanju ovog ugovora kako iskazuje ocjenjuje da nije znao niti mogao znati ništa potonje o ovima bitnim činjenicama niti ih je mogao razumjeti.
19. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF- a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, kao i razlika zbog prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu prijevremenog tečaja na dan isplate kredita i primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu a prijevremenu otplatu prama početnom otplatnom planu te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
20. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem od 19. svibnja 2020. godine je utvrđeno da je ta razlika za promjenjivu kamatnu stopu 6.633,33 kn kao u točki 1. mišljenja, a za razliku u valuti je 41.554,30 kn kao u točki 2. mišljenja, dočim je razlika glavnice 13.382,66 kn kao u točki 3. mišljenja, a tuženik u podnesku od 8. lipnja 2020. godine iznosi prigovore pravne naravi koji nisu prihvaćeni s obzirom na način određivanja zadatka vještaku, kako je obrazloženo prethodno, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručan i obrazložen, zasnovan na mjerodavnim ispravama u spisu, a tuženikovi prigovori pravne naravi nisu osnovani, upravo zbog načina na koji je sud odredio vještačenje, kako je obrazloženo u prethodnoj točki, jer je to jedini pravilan način izračuna stečenog bez osnove.
21. Sada je prijeporno pitanje zastare za tako utvrđenu razliku glede ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u.
22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.388. i čl.371. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 10. lipnja 2019. godine.
23. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o namjenskom kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.
24. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
25. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao na tuženikov poziv, a nije imao izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
26. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
27. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
28. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.
29. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19, prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužitelj nema pravnu osnovu iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
30. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, prihvaćajući tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu.
31. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
32. To isto vrijedi i za promjenjivu kamatnu stopu.
33. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje te namjenu kredita tj. kupnju nekretnine, sve kako je prethodno obrazloženo, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu dokazni teret.
34. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice od 1.776,18 eura s zateznim kamatama od 30. rujna 2015. godine do isplate, kao u točci VI izrjeke, koja svota je utvrđena točkom 3. mišljenja računovodstvenog vještaka, koje mišljenje sud prihvaća zbog prethodno obrazloženih razloga.
35. Naime, nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
36. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.
37. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
38. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.
39. Također je neosnovan prigovor zastare za povećani tužbeni zahtjev naveden u tuženikovu podnesku od 11. studenoga 2025. godine .Naime, budući je tužba podnesena tijekom zastarnog roka kako je obrazloženo prethodno, to se primjenom odredbe čl. 241.Zakona o obveznim odnosima prekida zastara, a primjenom odredbe čl. 245, st 1. i 3. istog Zakona počinje teći iznovice od dana kada je spor okončan, a to još nije, već će biti učinjeno kada ova presuda postane pravomoćna te tužitelj ima pravo raspolagati tužbenim zahtjevom tijekom postupka, a suprotno bi bilo protivno čl. 6. navedene Konvencije.
40. Glede prigovora radi prebijanja, tužitelj je podneskom od 8. studenoga 2019. godine porekao osnovanost istoga, a podneskom od 14. kolovoza 2025. godine je prigovorio zastari. Sud ocjenjuje prigovor neosnovanim, budući je riječ o utvrđenoj preplati po dodatku ugovoru o kreditu, sukladno čl. 4, t. 4. istoga, a koja se je koristila za daljnju otplatu kredita te tako tužitelj nije ništa stekao, već upravo tuženik te nema tražbina koje bi se srele te je odlučeno kao u točki VII izrjeke.. Stoga nije posebice obrazlagan ni prigovor zastare.
41. Zatezne kamate teku od dana plaćanja pojedinog mjesečnog obroka kao dana dospjelosti po stopi propisanoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, kao i čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku.
42. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 2. Zakona o parničnom postupku, budući je tužitelj uspio s 86%, tužbenog zahtjeva, tuženik s 14%, a razlika je 72%, to je primjenom tbr. 7, 8 i 9 OT sud tužitelju priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, podneske 13.9.2019., 7.11.2019., 19.8.2020. i 14.8.2025. te ročišta 6.12.2019., 9.3.2020., 12.3.2026. po 200,00 eura, što je ukupno 1.600,00 eur, uvećano za PDV od 400,00 eur, što je 2.000,00 eur, a 72% toga je 1.440,00 eur, uvećano za trošak vještačenja od 398,17 eur u cijelosti kao nuždan za uspjeh u postupku, te sudsku pristojbu na tužbu od 128,21 euro, što je 1.966,38 eura.
U Zagrebu, dana 27. travnja 2026. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja
- opunomoćeniku tuženika
