REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7966/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika stranka i tužiteljice osobno, 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 9015830442 sklopljenog 15.04.2011. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, u dijelu čl. 13.2. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 803,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.04.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s tuženikom 15.04.2011., sklopila Ugovor o kreditu br. 9015830442, temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu 10.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, pri čemu su odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu, stranke ugovorile obvezu tužiteljice na plaćanje naknade u visini 2,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, na temelju nepoštene ugovorne odredbe budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotuežu u ugovornom odnosu na štetu tužiteljice jer joj nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužiteljici strukturu navednih troškova niti joj je omogućio pregovaranje oko navedene odredbe.

Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika, budući da je tužiteljici predmetna naknada naplaćena za koji iznos joj je isplaćen manji iznos kredita pri čemu je tužiteljici zaračunavata kamata na cjelokupno ugovoreni iznos kredita, to tužiteljica traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu čl. 13.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% od iznosa kredita.“ te naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio osnovanost tužbe navodeći kako je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbi koja ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obevama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje navodi kako u vrijeme skapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale. Stoga tuženik, sporeći osnovanost tužbenog zahtjeva kao i tužiteljici status potrošača te ističući prigovor zastare, nedostatka pravnog interesa, predlaže odbiti tužbeni zahtjev

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9015830442 od 15.04.2011., Otplatnu tablicu, Plan otplate, Pregled uplata i proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 13.2. Ugovora o kreditu br. 9015830442 od 15.04.2011..

5. Uzimajući u obzir navode tužbe i odgovora na tužbu, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno

-kako su iste temeljem Ugovora o kreditu br. 9015830442 od 15.04.2011. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu 10.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika, kao što nije sporno da je odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice da od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita plati naknadu u visini 2,00% od iznosa kredita,

- da je tužiteljica 15.04.2011. platila tuženiku naknadu temeljem čl. 13.2. Ugovora o kreditu u iznosu 200,00 eur kako je to razvidno i iz Otplatne tablice

6. Međutim, budući da je tuženik osporio osnovanost zahtjeva, ističući i prigovor zastare, to je predmetno valjalo raspraviti.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, ukazuje se kako ista ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je predmetnim kreditom financirala adaptaciju stana na adresi [adresa], u kojem stanu i danas živi sa svojom obitelji. Iskazuje kako je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila zaposlena te nije bila vlasnicom obrta niti trgovačkog društva.

8.1. Budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bila vlasnicom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinila niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužiteljice kako je kreditom financirala kupovinu stana za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužiteljice u smislu odredbe čl. 3 ZZP/07 (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nastavno na navedeno, nedvojbenim se utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/07.

10. Obzirom na ranije navedena utvrđenja aktivne legitimacije, valjalo je raspraviti daljnje istaknute prigovore tuženika te osnovanost zahtjeva koju tuženik spori.

11. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje banka zaračunava korisniku kredita.

12. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je i odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu, ugovorena naknada u iznosu 2,00%, to je nedvojbeno utvrđeno kako je činjenica ulazne naknade kao i visina iste bila poznata. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu to predmetna obveza, tužiteljici, da je postupala s pažnjom uobičajno savjesnog potrošača, nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužiteljici mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

13. Slijedom navedenog, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, to neosnovano tvrdi tužiteljica da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je naknada plaćena u visini od ugovorenih 2,00% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan datuma ugovora kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 100 ZZP/07.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi (čl. 13.2) koja je jasno i razumljivo sastavljena jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (2,00% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan sklapanj ugovora), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 99 ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 99 ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

16.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 13.2 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Nadalje, tekst čl. 99 ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

17.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

18. Slijedom navedenog odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 96 st. 1 ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu čl. 98 ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96 st. 1 ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe čl. 13.2 ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose te uzimajući u obzir da je za iznos naknade obrade kredita, tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita kao i naknade za osiguranje kredita, predmetno je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. U skladu s čl. 74 st.1 toč. 3 ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

24. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporne naknade odnose odnosno što je istima obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

24.1. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Nastavno na navedeno, a budući da odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporne naknade nisu koristile za troškove nastale izradom, potpisom i prijevremenom kredita.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74 st. 1 toč. 3 ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužiteljicu čl. 13.2 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74 st. 1 toč. 3 ZZP/07 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istima tužiteljici omogućeno pregovaranje.

26. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

27. Stoga, a budući da je odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 102 st. 1 ZZP/07, odlučeno kao u izreci.

28. Iz navedenog jasno proizlazi kako bi tužiteljica temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripadalo pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 13.2 Ugovora o kreditu, i to u plaćenom iznosu u visini 2,00% od iznosa kredita od datuma uplate do isplate.

28.1. Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici bi uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a pripadale zakonske zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuće od dana uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

28.2. Međutim činjenica da tužiteljica uz deklaratorni zahtjev nije podnijela i kondemnatorni zahtjev za isplatom, ne umanjuje njezin pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih, sukladno odredbi članka 327 st. 1 u vezi odredbe čl. 328 sve ZOO-a, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, to treba imati na umu da tužiteljica ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, što govori u prilog stava suda da tužiteljica sukladno odredbi članka 187 st. 1 i stavka 2 ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

29. Prigovor zastare nije osnovan.

29.1. Treba naglasiti da se sukladno odredbi članka 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a ujedno je i Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da u ovom parničnom postupku niti nije postavljen kondemantorni tužbeni zahtjev, s time da će zastarni rok za restitucijski zahtjev tužiteljice ukoliko isti tužiteljica naknadno postavi početi teći tek po pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu, dok se samo pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sud je utvrdio da je prigovor prekluzije prava na podnošenje deklaratorne tužbe neosnovan.

30. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora.

Tako je tužiteljici priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 04.02.2026. te za pristup na ročište 23.03.2026. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što ukupno uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 750,00 eur kojem trošku je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu 26,55 eur te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 26,55 eur sukladno odredbi čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, čime sveukupni trošak tužiteljice iznosi 803,10 eur.

Na tako određen trošak tužiteljiici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu, 27. travnja 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj. sud. pristojba na presudu 53,09 eur

2. Pun. tuženika