REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-3103/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ani Kuzmanić, u pravnoj stvari tužiteljice HJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Močiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Hercegovačka 108, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić i Anić d.o.o. iz Splita, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno i s punomoćnikom Ivanom Močićem te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice KJ, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na ročištu za objavu presude, 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, broj: 86282/05, od 08. kolovoza 2005. godine, koji je solemniziran kod Marije Ivančić, javne bilježnice u Solinu, pod brojem: OV- 7449/05, dana 17. kolovoza 2005. godine, zaključenog između tuženikovog prednika HVB Splitska banka d.d., kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na kunsku protuvrijednost iznosa od 40.416,14 CHF, prema srednjem deviznom tečaju HNB-a, vrijedećem za CHF, važećem na dan korištenja kredita."

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zatezne kamate na iznos od 6.882,35 eura koje teku na iznos od:

- na iznos od 1,02 EUR od 10.11.2008. godine,

- na iznos od 10,35 EUR od 12.1.2009. godine,

- na iznos od 14,66 EUR od 10.2.2009. godine,

- na iznos od 19,94 EUR od 10.3.2009. godine,

- na iznos od 10,67 EUR od 10.4.2009. godine,

- na iznos od 8,89 EUR od 11.5.2009. godine,

- na iznos od 7,97 EUR od 10.6.2009. godine,

- na iznos od 9,81 EUR od 10.7.2009. godine,

- na iznos od 6,13 EUR od 10.8.2009. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 10.9.2009. godine,

- na iznos od 4,94 EUR od 12.10.2009. godine,

- na iznos od 7,49 EUR od 10.11.2009. godine,

- na iznos od 6,02 EUR od 10.12.2009. godine,

- na iznos od 11,96 EUR od 11.1.2010. godine,

- na iznos od 15,86 EUR od 10.2.2010. godine,

- na iznos od 15,03 EUR od 10.3.2010. godine,

- na iznos od 18,35 EUR od 12.4.2010. godine,

- na iznos od 23,12 EUR od 10.5.2010. godine,

- na iznos od 24,61 EUR od 14.6.2010. godine,

- na iznos od 34,45 EUR od 13.7.2010. godine,

- na iznos od 32,61 EUR od 13.8.2010. godine,

- na iznos od 46,59 EUR od 15.9.2010. godine,

- na iznos od 40,06 EUR od 13.10.2010. godine,

- na iznos od 40,67 EUR od 16.11.2010. godine,

- na iznos od 49,96 EUR od 14.12.2010. godine,

- na iznos od 46,11 EUR od 14.2.2011. godine,

- na iznos od 50,75 EUR od 15.3.2011. godine,

- na iznos od 49,55 EUR od 15.4.2011. godine,

- na iznos od 57,51 EUR od 13.5.2011. godine,

- na iznos od 68,98 EUR od 16.6.2011. godine,

- na iznos od 83,35 EUR od 14.7.2011. godine,

- na iznos od 112,52 EUR od 12.8.2011. godine,

- na iznos od 90,40 EUR od 29.8.2011. godine,

- na iznos od 74,71 EUR od 14.9.2011. godine,

- na iznos od 65,58 EUR od 14.10.2011. godine,

- na iznos od 66,76 EUR od 15.11.2011. godine,

- na iznos od 68,40 EUR od 15.12.2011. godine,

- na iznos od 75,54 EUR od 13.1.2012. godine,

- na iznos od 77,69 EUR od 15.2.2012. godine,

- na iznos od 78,45 EUR od 12.3.2012. godine,

- na iznos od 75,58 EUR od 13.4.2012. godine,

- na iznos od 76,74 EUR od 14.5.2012. godine,

- na iznos od 78,11 EUR od 15.6.2012. godine,

- na iznos od 76,19 EUR od 13.7.2012. godine,

- na iznos od 70,74 EUR od 13.9.2012. godine,

- na iznos od 70,74 EUR od 13.9.2012. godine,

- na iznos od 75,50 EUR od 5.11.2012. godine,

- na iznos od 76,32 EUR od 15.11.2012. godine,

- na iznos od 75,14 EUR od 17.12.2012. godine,

- na iznos od 74,65 EUR od 14.1.2013. godine,

- na iznos od 70,65 EUR od 14.2.2013. godine,

- na iznos od 71,08 EUR od 15.3.2013. godine,

- na iznos od 76,20 EUR od 12.4.2013. godine,

- na iznos od 68,56 EUR od 14.5.2013. godine,

- na iznos od 67,33 EUR od 13.6.2013. godine,

- na iznos od 67,51 EUR od 16.7.2013. godine,

- na iznos od 69,53 EUR od 13.8.2013. godine,

- na iznos od 70,18 EUR od 12.9.2013. godine,

- na iznos od 72,70 EUR od 15.10.2013. godine,

- na iznos od 74,05 EUR od 22.11.2013. godine,

- na iznos od 76,22 EUR od 19.12.2013. godine,

- na iznos od 72,23 EUR od 20.1.2014. godine,

- na iznos od 73,72 EUR od 17.2.2014. godine,

- na iznos od 75,98 EUR od 17.3.2014. godine,

- na iznos od 73,80 EUR od 11.4.2014. godine,

- na iznos od 71,70 EUR od 15.5.2014. godine,

- na iznos od 72,13 EUR od 13.6.2014. godine,

- na iznos od 73,81 EUR od 15.7.2014. godine,

- na iznos od 74,75 EUR od 14.8.2014. godine,

- na iznos od 75,66 EUR od 15.9.2014. godine,

- na iznos od 76,92 EUR od 14.10.2014. godine,

- na iznos od 78,99 EUR od 13.11.2014. godine,

- na iznos od 79,24 EUR od 16.12.2014. godine,

- na iznos od 79,67 EUR od 12.1.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 13.2.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 13.3.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 13.4.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 13.5.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 12.6.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 13.7.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 13.8.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 11.9.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 13.10.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 12.11.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 14.12.2015. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 15.1.2016. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 12.2.2016. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 11.3.2016. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 12.4.2016. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 12.5.2016. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 13.6.2016. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 13.7.2016. godine,

- na iznos od 74,62 EUR od 12.8.2016. godine,

- na iznos od 104,21 EUR od 13.9.2016. godine

- na iznos od 105,07 EUR od 12.10.2016. godine,

- na iznos od 111,35 EUR od 14.12.2016. godine,

- na iznos od 112,05 EUR od 13.1.2017. godine,

- na iznos od 110,30 EUR od 13.2.2017. godine,

- na iznos od 106,94 EUR od 13.3.2017. godine,

- na iznos od 109,75 EUR od 13.4.2017. godine,

- na iznos od 101,21 EUR od 12.5.2017. godine,

- na iznos od 103,23 EUR od 13.6.2017. godine,

- na iznos od 98,59 EUR od 13.7.2017. godine,

- na iznos od 89,68 EUR od 11.8.2017. godine,

- na iznos od 87,42 EUR od 13.9.2017. godine,

- na iznos od 89,36 EUR od 12.10.2017. godine,

- na iznos od 87,83 EUR od 14.11.2017. godine,

po kamatnoj stopi koja se do 31.7.2015. godine, određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu na ime preplate s naslova primjene valutne klauzule CHF u iznosu od 6.882,35 EUR.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika naspram tužiteljice u iznosu od 5.235,52 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2017. do 31. prosinca 2022., zahtijevano prigovorom radi prebijanja.

IV Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 315,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja (27. travnja 2026.) do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi se navodi da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. sklopila Ugovor o kreditu, broj: 86282/05 (dalje: Ugovor o kreditu), od 08. kolovoza 2005. godine, koji je solemniziran kod Marije Ivančić, javne bilježnice u Solinu, pod brojem: OV-7449/05, dana 17. kolovoza 2005. godine. Radilo se o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.416,14 CHF.

1.2. Iz odredbe članka 2. navedenog Ugovora o kreditu je razvidno da je tuženik, protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa – načelu savjesnosti i poštenja, s tužiteljem ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja pobijanog Ugovora o kreditu, tuženik, kao banka i time trgovac, nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.

1.3. Nesporno je da se ovakvim postupanjem tuženika narušava nužna ravnopravnost ugovornih stranaka u obveznopravnom odnosu, na način da nastaje nenadoknadivi nesrazmjer međusobnih činidbi i time se izravno narušava načelo jednakosti činidbi. Da su gore navedene ugovorne odredbe ništetne i nepoštene te ne proizvode nikakve pravne učinke upravo zbog naprijed iznijetih razloga, nedvojbeno je potvrđeno sudskom praksom i to prvenstveno odlukom iz parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čija su pravna utvrđenja obvezujuća za Naslovni sud (v. presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br.: Rev 2245/17- 2, od 20. ožujka 2018. godine): Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine. Naprijed spomenutom presudom pod posl.br.: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, pod posl.br.:

P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava samog tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

Pobijane odredbe Ugovora o kreditu nesporno su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve ništetne, iz razloga što je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF bitan element ugovora o kreditu (predmet i cijena) te, kao takva, mora biti određena ili barem odrediva i ne smije se mijenjati bez unaprijed utvrđenih jasnih kriterija i uvjeta promjene.

Primjenom testa transparentnosti u gore navedenim postupcima u povodu kolektivne tužbe, koji se odnosi isključivo na predmet i cijenu ugovora, valutna klauzula u valuti CHF utvrđena je nerazumljivom prosječnom potrošaču, nakon čega se krenulo u provođenje testa poštenosti. Rezultat testova transparentnosti i poštenosti je takav da je navedenom pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF utvrđena nepoštenom te stoga i ništetnom.

Temeljem naprijed iznijetog, očigledno je da je tuženik u konkretnom slučaju postupio protivno svim temeljnim načelima obveznog prava, odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03) te članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), odredbama članka 4. Direktive Vijeća EU 93/13,/EEZ, kao i Kodeksu dobre bankovne prakse, što je sve dovelo do nesavjesnosti u postupanju tuženika i nepoštenja odredaba Ugovora, a time i ništetnosti članaka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

1.4. Izravna posljedica navedenih ništetnih članaka predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, očituje se u tome da je tužitelj kreditnu obvezu po predmetnom Ugovoru o kreditu preplatio u značajnom iznosu, koji će se egzaktno utvrditi provođenjem financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, a koji iznos je tuženikov pravni prednik, tj. sada tuženik, stekao bez ikakve osnove.

1.5. Tužiteljica ističe da se prije podnošenja ove tužbe pisanim putem obratila tuženiku radi uručenja cjelokupne materijalne dokumentacije koja je nužna za precizan izračun preplaćenog iznosa kreditnih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, ali bezuspješno, zbog čega u tužbi predlaže da sud rješenjem pozove tuženika da dostavi potrebnu dokumentaciju za izvođenje financijskog vještačenja nakon čega će tužiteljica urediti tužbeni zahtjev.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare te prigovor radi prebijanja.

2.2. Tuženik navodi da tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

2.3. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015, dalje: ZIDZPK) koja uređuje odnos između vjerovnika i potrošača "u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu", a koju odredbu tuženik tumači na način da je tužitelj, kada je prihvatio ponudu tuženika i konvertirao DHF kredit, ugovor o kreditu s klauzulom CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od početka. Stoga tuženik smatra da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke.

2.4. Sklapanjem Dodatka br. 1, dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, utvrđena pretplata po konverziji u iznosu od 5.235,52 eura EUR, koja je iskorištena za zatvaranje kredita i utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR.

Tuženik smatra da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno da li je izračunom konverzije utvrđena preplata u korist potrošača, ili dug potrošača prema vjerovniku, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1. primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, koje su tužiteljici bile poznate.

2.5. U odgovoru na tužbu se navodi, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti, da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu dopisom od 09.11.2015., predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu.

2.6. S obzirom da je predmet Ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1. ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

2.7.1. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. kojim sud zauzima shvaćanje da se "… ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.".

2.7.2.Tuženik se poziva i na odluku Ustavnog suda broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. kojim nije prihvatio prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK, a kojom je odlukom je, prema mišljenju tuženika, potvrđeno stajalište da je osporenim zakonom, radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak.

2.7.3.Tuženik se poziva i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujak 2020. kojim je odgovorio na pitanje važno za primjenu prava na način da " Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Smatra da je nakon donošenja te odluke jasno da su sporazumi o sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

2.7.4. Nadalje tuženik navodi da nakon donošenja presude Suda EU, posl. broj: C- 567/20 od 05.05.2022., da se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje na sporazum stranaka o konverziji kredita dodatno su osnažena pravna shvaćanja koja je Vrhovni sud RH zauzeo u svom rješenju, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., da je ZID ZPK (NN 102/15) donesen u cilju uspostavljanja narušene ravnoteže u odnosima banaka i potrošača koji su sklopili ugovore o CHF kreditu, da su banke bile obvezne postupiti po tom zakonu ali ne i potrošači, koji zakon je Ustavni sud RH ocijenio suglasnim s Ustavom RH, slijedom čega sklopljeni sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom popisu koji je u skladu s Ustavom.

2.8. Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 5.235,52 EUR / 39.447,04 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 14.12.2017. do 31.12.2022. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži dovelo bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem.

Naime, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak o konverziji kojim je provedena konverzija, a na temelju kojeg je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 5.235,52 EUR / 39.447,04 kn po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke.

Pravno je i logički neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ipso facto dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos od 5.235,52 EUR / 39.447,04 kn, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

3.1. Podneskom od 13. siječnja 2026. tužiteljica je konačno uredila kondemnatorni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, zahtijevajući isplatu iznosa od 6.882,35 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pretplate do isplate.

3.2. Uređenje tužbenog zahtjeva, odnosno postavljanje određenog tužbenog zahtjeva utemeljeno je na odredbi članka 18. b. stavak 3 i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP).

4. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom Ugovora o kreditu br. 86282/05 od 8. kolovoza 2005. (list 8-17 spisa), Dodatka 1. Ugovora o kreditu br. 86282/05 od 6. prosinca 2017. (list 40-41 spisa), Obavijesti tuženika od 9. studenog 2015 (list 42- 43 spisa, Otplatnog plana (list 44-45 spisa), Pregleda uplata po kreditu (list 46-47 spisa), Sporazuma o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 6. prosinca 2017. sa pregledom transakcija pretplate (list 48-50 spisa), čitanjem i pregledom Pisanog nalaza i mišljenja rujan 2025. Centra za vještaćenje d.o.o. po vještaku Ines Lozić (list 73-91 spisa), pregledom transakcija po tekućem računu tužiteljice za period od 1.1.2005. do 14.9.2025. (list 125-138 spisa), Otplatnog plana od 15. rujna 2025. (list 139-141 spisa), prometa po kreditu br. 073403 (list 145- 152 spisa) te saslušanjem tužiteljica u svojstvu parnične stranke (list 103-104 spisa).

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbe članka 2. Ugovora o kreditu te isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 6.882,35 eura sa zateznim kamatama.

8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao pravni sljednik kreditora sklopili 8. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu broj 86282/05, kao ni da su 6. prosinca 2017. sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je proveden postupak konverzije predmetnog kredita. Među strankama nije sporna valjanost sporazuma o konverziji niti je to predmet spora.

9. Među strankama je sporno da li tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i ima li pravo na isplatu pretplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

10.1. Odgovor na prvo pitanje, da li tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022. potvrdnim odgovorom na pravno pitanje: "Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?"

10.2. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

10.3. Stoga su neosnovani prigovori te pravna argumentacija tuženika tumačenjem odredbi ZID ZPK/15 da tužiteljica nema pravo zahtijevati od suda utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli radi isplate pretplaćenih mjesečnih anuiteta, samo zbog činjenice da je sklopljen sporazum o konverziji, odnosno da ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu više ne egzistiraju, s tim da sud kao prethodno pitanje treba utvrditi jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana otplata kredita kroz mjesečne anuitete, a potom utvrditi da li tužiteljici pripada na ime stečenog bez osnove iznos pretplaćenih mjesečnih anuiteta, koji iznos zahtijeva kondemnatornim tužbenim zahtjevom.

11.1. Čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva Ugovora o kreditu broj 75707/05 od 25. ožujka 2005. sud je utvrdio da su stranke (tužitelj i prednik tuženika) sklopile ugovor o kreditu kojim je korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.416,14 CHF, koji se isplaćuje po srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke, vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita (članak 2.). Člankom 3. određeno je da će se odobreni kredit koristiti za kupnju posebnog dijela nekretnine-stana iz Programa poticajne stanogradnje u Splitu-Brodarica. Odredbama članka 11.2. ugovorena je otplata kredita u 156 mjesečnih rata koje se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF- valutu ugovora na dan ispunjenja obveze na način određen točkom 11.3. točke ugovora. Točkom 11.3. ugovora određen je dan ispunjenja obveze te primjena ugovorenog prodajnog deviznog tečaja na dan ispunjenje obveza ovisno o načinu plaćanja.

11.2. Dodatkom 1. Ugovora o kreditu br. 86282/08 od 6. prosinca 2017. stranke su izvršile konverziju kredita te je da se kreditor obvezao u roku od 60 dana iznos pretplate nastale temeljem konverzije vratiti korisniku kredita. Izmijenjenim člankom 11. ugovra utvrđen je ostatak glavnice nakon konverzije kredita na dan 12. prosinca 2017. od 4.350,68 eura sa otplatom u 20 mjesečnih anuiteta.

11.3. Pregledom Sporazuma o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 6. prosinca 2017. sa pregledom transakcija pretplate utvrđeno je da je tužiteljici utvrđeni iznos pretplate od 39.447,04 kuna uplaćen na bankovni račun 8. prosinca 2017., te da je od tog iznosa namiren 13. prosinca 2017. dospjeli dug od 1.196,94 kune te preostali iznos kredita od 33.015,62 kuna, a 14. prosinca 2017. da je izvršena isplata viška sredstava u iznosu od 5.234,48 kuna. Dakle, utvrđena pretplata je većem dijelu (izuzev 5.234,48 kuna koje su isplaćene tužiteljici) iskorištena za zatvaranje kredita.

11.4. U svom iskazu tužiteljica je navela da je stambeni kredit podigla radi kupnje stana na Brodarici (gradski kvart) u Splitu, a OTP banku je odabrala jer je bila klijent te banke i nije u drugim bankama tražila ponude za kredit. Djelatnicu banke pitala je za savjet, da li ugovoriti kredit u eurima ili švicarskim francima, a savjetovan joj je kredit u švicarskim francima, kao sigurniji i bolji, zbog čega je na njega pristala. Na pitanje suda na koji način su joj objašnjeni uvjeti kredita, jesu li joj osim ugovora prezentirani još kakvi dokumenti banke, tužiteljica se zbog proteka vremena nije mogla sjetiti, već da je prilikom ugovaranja kredita znala kolika će bit mjesečna rata, to je dobila napismeno, ali nije bila upoznata da mjesečna rata može porasti, što se uprav i dogodilo i zbog čega je bila iznenađena. Tužiteljica je navela da je kredit otplaćen na način da je za zatvaranje kredita prodala stan kupljen predmetnim kreditom, a sebi kupila manji stan. Tužiteljica je potvrdila da je sklopila sporazum o konverziji kredita, ne sjeća se je li joj konverzijom priznata kakva pretplata, ne sjeća se je li prije sklapanja sporazuma o konverziji dobila obračun za konverziju, navodi da je potpisala sve što je banka zahtijevala.

12.1. Iz predmetnog Ugovora o kreditu, Dodatku tom ugovoru i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za potrebe kupnje stana, što proizlazi i iz namjene kredita (čl. 3. Ugovora). Iz navedenog proizlazi da tužiteljica pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

12.2. Tužiteljica se u činjeničnom dijelu tužbe ispravno pozvala na utvrđenja presuda donesenih u predmetu "Franak", jer se radi o ugovoru koji je sklopljen 2005. godine, dakle u relevantnom razdoblju prema presudi kolektivne tužbe. Tuženik nije osporavao tužiteljici status potrošača niti je tvrdio da su tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora o kreditu o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Tuženik u svojim navodima se referira na informiranost o uvjetima provedene konverzije, a koji sporazum o konverziji nije predmet spora, niti se o pregovaranju radi konverzije kredita raspravlja u ovom sporu.

12.3. Kolektivnu tužbu u predmetu "Franak" podnio je 4. travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-

4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

12.4. Tom presudom utvrđena je ništetnost valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008., odnosno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

12.5. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12.6. Navedena utvrđenja pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa u predmetu "Franak" obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite potrošača, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, na koji način su proširene subjektivne granice pravomoćnosti, kako je obrazloženo u presudi Pž-7129/13.

13.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14.2. U ovom postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljenom 8. kolovoza 2005., dakle, u relevantnom razdoblju prema presudama u predmetu "Franak". U postupku je utvrđeno da tuženik nije na odgovarajući način informirao tužiteljicu kao prosječnog potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom.

14.3. Tužiteljica je deklaratornim tužbenim zahtjevom zahtijevala ništetnost ugovorne odredbe sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 40.416,14 CHF, koji se isplaćuje po srednjem deviznom tečaju Hrvatska narodna banka, vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Ta odredba nije ništetna, jer se radi o određenoj, jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na glavni predmet ugovora, odnosno bitan sastojak ugovornog odnosa – iznos isplaćenog kredita. Nadalje, takva odredba, kao dio osnovne činidbe, ne podliježe ispitivanju nepoštenosti ukoliko je formulirana transparentno, što je u konkretnom slučaju ostvareno. Navedeno pravno shvaćanje u skladu je i s praksom Sud Europske unije, prema kojoj odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora ne mogu biti predmet ocjene nepoštenosti ako su jasne i razumljive prosječnom potrošaču. Ta ugovorna odredba stoga nije ni nepoštena ni ništetna, zbog čega je deklaratorni zahtjev odbijen kao neosnovan te je riješeno kao u točki I izreke presude.

14.4. Međutim, budući da sud na ništetnost, u okviru činjeničnih navoda tužbe, pazi po službenoj dužnosti, sud, kao prethodno pitanje osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, utvrđuje da su odredbe Ugovora o kreditu br. 86282/05 od 8. kolovoza 2005.o valutnoj klauzuli, kojim je obveza vraćanja kredita vezana za tečaj švicarskog franka prema prodajnom tečaju banke za CHF – valutu ugovora na dan ispunjenja obveze, sadržane u odredbama članka 11.2. i 11.3. predmetnog ugovora, ništetne prema utvrđenjima Presude Pž-6632/2017-10 Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., kako je već ranije obrazloženo.

15.1. U pogledu zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. iznio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, u odnosu na sporna pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. objavljeno na Internet stranici VSRH (www.vsrh.hr) Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju uz zaključak ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.2. U skladu s navedenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća ovaj sud, zastara zahtjeva u pogledu isplaćenog po osnovi ništetnosti valutne klauzule nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle, 14. lipnja 2023., a tužba u ovom predmetu podnesena je 13. lipnja 2023., dakle, unutar zastarnog roka.

16.1. Prema već navedenoj revizijskoj odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je zaključak da su potrošači-korisnici kredita ovlašteni potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, što je predmet financijskog vještačenja kojim se treba utvrditi koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije. Pri tom Vrhovni sud Republike Hrvatske ne navodi kojom bi se metodologijom ta razlika utvrđivala.

16.2. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

16.3. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev - 586/2019 od 21. prosinca dodatno su pojašnjeni razlozi iznesenog citiranog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te se u toj odluci, relevantno za ovaj spor, navodi:

- da je ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj VSRH u rješenju H1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima, što u konkretnom sporu tužiteljica i ne zahtijeva

- ZID ZPK/15 propisao je obvezu trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu i način izračuna konverzije, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Prihvaćanje ponude i Dodatka Ugovoru o kreditu izaziva pravne učinke, a to je nevezanost nepoštenim odredbama, jer se smatra kao da tih nepoštenih odredbi nikad nije niti bilo te da su zamijenjene odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova), pa tako i pretplaćene razlike koje tužiteljica zahtijeva u ovom postupku

- primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15, što je slučaj i u ovom predmetu

- na taj je način valjano prestala obveza tuženice (banke) (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata (pa tako i valutne klauzule), a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice (banke), što tijekom postupka tvrdi i obrazlaže tuženik

- ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa se u odnosu na zahtjev tužiteljice za povrat zateznih kamata na pretplaćene iznose na temelju nepoštenih odredbi ima primijeniti opći propis, odnosno odredba članka 1115. ZOO-a

16.4. Isto pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijoj revijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. u kojoj se obrazlaže domašaj sporazuma o konvenciji, odnosno jesu li sklapanjem dodatka stranke uredile sve svoje odnose vezano na ništetne odredbe ugovora o kreditu te se zaključuje da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

17. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po Centru za vještačenje d.o.o. te je sudski vještak Ines Lozić u pisanom nalazu i mišljenju iskazala ukupan iznos pretplata uvezvši u obzir rast anuiteta zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita od 6.882,35 eura i iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja (tvz. negativne razlike) od 248,90 eura, u razdoblju otplate kredita do provedene konverzije, sve iskazano u Tabeli br. 1. Posebno su Tabelom br. 3. iskazane zatezne kamate na pretplaćene iznose po osnovu rasta tečaja u tom razdolju od 2.427,04 eura.

18.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje:ZOO-a) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Istu odredbu sadržavao je u članku 104. stavak 1. i raniji Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 75707/05 od 8. kolovoza 2005. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a.

18.2. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se e vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik, sukladno odredbi čl. 11154. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

19.1. U provedenom postupku sud je utvrdio da stranke Dodatkom 1. Ugovora o kreditu niti nekim kasnijim sporazumom nisu izrijekom regulirale potraživanje tužiteljice s osnove pretplaćenih iznosa anuiteta po ništetnim odredbama ugovora o kreditu. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik u izračun konverzije u cijelosti uračunao sve pretplaćene iznose koje tužiteljica potražuje u pogledu glavnice, dok zatezne kamate na te iznose nisu bile predmet tog izračuna.

19.2. Polazeći od citiranih pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prihvaća da sklapanjem sporazuma o konverziji dolazi do konačnog uređenja međusobnih prava i obveza stranaka u pogledu glavnice kredita, uključujući i sve učinke prethodno ništetnih ugovornih odredbi. Naime, svrha konverzije bila je uspostava ravnoteže među strankama na način da se potrošaču prizna učinak preplaćenih iznosa kroz njihovo uračunavanje u otplatu kredita i smanjenje preostale glavnice. Time je, u odnosu na glavnicu, izvršena potpuna restitucija i uklonjene su posljedice nepoštenih ugovornih odredbi, pa bi ponovno dosuđivanje tih istih iznosa tužiteljici predstavljalo nedopušteno dvostruko namirenje.

19.3. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da u dijelu koji se odnosi na pretplaćene iznose anuiteta (glavnicu) nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove iz članaka 1111. i 1115. ZOO-a, budući da je pravna osnova za zadržavanje tih iznosa naknadno uspostavljena kroz sporazum o konverziji, kojim su ti iznosi već priznati i obračunati u korist tužiteljice.

19.4. Međutim, u odnosu na zatezne kamate na pretplaćene iznose, sud prihvaća pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem potrošač ima pravo na isplatu takvih kamata, budući da iste nisu bile obuhvaćene izračunom konverzije.

19.5. Pretplaćeni iznosi te početak i tijek zateznih kamata utvrđeni su financijskim vještačenjem, koje sud prihvaća kao stručno i potpuno, a stranke na vještačenje nisu imale nisu imale primjedbi ni prigovora. Budući da tužiteljica nije zahtijevala isplatu ukupnog iznosa kamata, odnosno zbroj pojedinačno obračunatih kamata (2.427,04 eura), već je zahtjev postavila kroz pojedinačne iznose s pripadajućim tijekom kamata, sud je, vezan granicama tužbenog zahtjeva, prihvatio zahtjev u tom dijelu kao odrediv i osnovan.

19.6. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice (pretplaćenih anuiteta), dok je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate, te je odlučeno kao u točki II izreke presude.

20.1. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja i to tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 5.235,52, eura/39.447,04 kuna koji se odnosi na iznos utvrđene pretplate nakon konverzije kredita, sud smatra kako tuženik nema nikakvu pravnu osnovu zahtijevati od tužiteljica iznos utvrđene pretplate, koja je dijelom iskorištena za dospjeli dug po kreditu (1.196,94 kune) zatvaranje kredita (33.015,62 kuna), a u manjem dijelu vraćena tužiteljici (5.234,48 kuna), sve utvrđeno uvidom u transakcije tekućeg računa tužiteljice (list 50 spisa). Utvrđena pretplata rezultat je provedene konverzije, čiju valjanost nije dovodio u pitanje ni tuženik niti tužitelj, a pretplata je u većem dijelu ostala u imovini tuženika, jer je iskorištena za zatvaranje kredita.

20.2. Odlučujući, dakle, o prigovoru radi prebijanja sukladno odredbi članka 333. stavka 3. ZPP-a, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika naspram tužiteljice u iznosu od 5.235,52, eura/39.447,04 kuna, zbog čega je odlučeno kao u točki III izreke presude.

21.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i 3. ZPP-a te 155. ZPP-a, budući da se radi o djelomičnom uspjehu stranaka u sporu. Trošak je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa).

21.2. Tužiteljica je uspjela djelomično s obzirom na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u omjeru 35%, a tuženik 65%. Tuženiku stoga na temelju pripada 30% osnovanog parničnog troška.

21.3. Tuženiku je priznat kao osnovan trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav odgovora na tužbu 100 bodova prema Tbr. 8 /1 Tarife, zastupanje na 2 ročišta (3. travnja 2025. i 10. ožujka 2026.) po 100 bodova prema Tbr. 9/1, što ukupno iznosi 300 bodova, pomnoženo s vrijednošću boda od 2 eura iznosi 600,00 eura, a s PDV- om iznosi 750,00 eura, koliko je tuženik tražio, a u omjeru od 30% to iznosi 225,00 eura.

21.4. Sud je tužiteljici priznao na temelju odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a trošak vještačenja 540,00 eura u cijelosti, budući da je taj trošak tužiteljici bio nužan za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu prema odredbi članka 186. b stavak 4. ZPP-a, a koji se u cijelosti dosuđuje bez obzira na uspjeh u sporu, tim više što se radi o potrošačkom sporu.

21.5. Prebijanjem troškova utvrđenih točkom 21.3. i 21.4 obrazloženja, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 315,00 eura, sa zahtijevanim zateznim kamatama koji se dosuđuju na zahtjev stranke sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

21.6. Slijedom navedenog, o trošku parničnog postupka odlučeno je kao u točki IV izreke presude.

U Splitu, 27. travnja 2026.

SUTKINJA:

Ana Kuzmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis