REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-887/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Šime Taraš, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marko Kallay, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju: SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.323,04 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na:

-1,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2006 do isplate,

-0,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2006 do isplate,

-0,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2006 do isplate,

-0,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2008 do isplate,

-7,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2008 do isplate,

-9,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2008 do isplate,

-11,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2009 do isplate,

-12,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2009 do isplate,

-10,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2009 do isplate,

-10,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2009 do isplate,

-7,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2009 do isplate,

-5,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.6.2009 do isplate,

-6,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.7.2009 do isplate,

-7,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2009 do isplate,

-7,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2009 do isplate,

-5,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2009 do isplate,

-8,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2009 do isplate,

-9,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2009 do isplate,

-12,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.1.2010 do isplate,

-11,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2010 do isplate,

-15,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2010 do isplate,

-14,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2010 do isplate,

-15,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2010 do isplate,

-22,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.7.2010 do isplate,

-24,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.7.2010 do isplate,

-31,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.8.2010 do isplate,

-29,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.9.2010 do isplate,

-25,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2010 do isplate,

-39,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.12.2010 do isplate,

-43,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2010 do isplate,

-35,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.2.2011 do isplate,

-39,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.2.2011 do isplate,

-35,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.3.2011 do isplate,

-36,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.4.2011 do isplate,

-50,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.5.2011 do isplate,

-51,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.6.2011 do isplate,

-667,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 7.7.2011 do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, Broj ugovora: 418-50-3586580 s nadnevkom 25. srpnja 2006. god. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kredita.

III. Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da Tužitelju: SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 296,33 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 1. kolovoza 2006. godine, do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u visini 2.153,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2026. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor prijeboja kao neosnovan.

II. "Odbija se zahtjev tuženika za isplatom iznosa od 95,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

1,28 EUR od dana 01.01.2007. godine pa do isplate,

2,22 EUR od dana 01.02.2007. godine pa do isplate,

2,27 EUR od dana 01.03.2007. godine pa do isplate,

2,15 EUR od dana 01.04.2007. godine pa do isplate,

3,97 EUR od dana 01.05.2007godine pa do isplate

5,44 EUR od dana 01.06.2007. godine pa do isplate,

6,45 EUR od dana 01.07.2007. godine pa do isplate,

5,56 EUR od dana 01.08.2007. godine pa do isplate,

4,82 EUR od dana 01.09.2007. godine pa do isplate,

7,03 EUR od dana 01.10.2007. godine pa do isplate,

7,30 EUR od dana 01.11.2007. godine pa do isplate,

5,69 EUR od dana 01.12.2007. godine pa do isplate,

6,44 EUR od dana 01.01.2008. godine pa do isplate,

3,85 EUR od dana 01.02.2008. godine pa do isplate,

2,42 EUR od dana 01.03.2008. godine pa do isplate,

3,65 EUR od dana 01.05.2008. godine pa do isplate,

5,16 EUR od dana 01.06.2008. godine pa do isplate,

3,35 EUR od dana 01.07.2008. godine pa do isplate,

6,01 EUR od dana 01.08.2008. godine pa do isplate,

5,87 EUR od dana 01.09.2008. godine pa do isplate,

4,30 EUR od dana 01.10.2008. godine pa do isplate,

0,37 EUR od dana 01.12.2008. godine pa do isplate,

sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.01.2007. do 01.01.2008. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženik sklopili su ugovor o kreditu (dalje i: Ugovor).

2. Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora Tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: Valutna klauzula). Stoga je Valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja s pozivom na Valutnu klauzulu.

3. Ugovorom se tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate (dalje i: Kamate).

4. Stopa Kamata

a)

nije određena, jer je uglavljena kao promjenjiva, pa u vrijeme zaključenja Ugovora Tužitelj nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja Kamate, te

b)

nije odrediva, jer Ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se stopa Kamata može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

5. Pošto su Kamate ugovorene, ali njihova stopa nije Ugovorom ni određena ni odrediva, stopa Kamata određena je čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje i: ZOO) u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata.

6. Tuženik je teretio tužitelja za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo.

7. Tuženik je tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kredita (dalje i: Naknada).

8. Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti Naknadu.

9. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo Tuženika da tužitelju zaračuna i naplati Naknadu.

10. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor.

11. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za Naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika.

12. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja.

13. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao i na pravne stečevine Europske Unije.

14. 5. Postupanjem pod 2., 3. i 4. gore, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove.

15. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

16. Tuženik u odgovoru na tužbu uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

17. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

18. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-3586580, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

19. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

20. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

21. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

22. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.

23. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.

24. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

25. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe

26. iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

27. Dodatno, tuženik ističe kako je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), te Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), budući da se na predmetni ugovorni odnos s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora može primijeniti samo i jedino Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03). Isto se odnosi i na pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao i na pravnu stečevinu Europske unije.

28. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

29. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu te na ulaznu naknadu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, pod brojem OU-662/2006, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

30. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina RI, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.

31. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, kao i ulazne naknade. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

32. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od šest godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

33. Tuženik ističe da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti o plaćanju naknade sasvim jasni i nedvosmisleni.

34. Nastavno, tuženik ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

35. Jednakog je stava i Županijski sud u Splitu, koji je u recentnoj presudi pod poslovnim brojem Gž-1215/2020 od dana 24.02.2021. godine utvrdio kako su odredbe glede ulazne naknade „dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora“.

36. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u Ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, a koja je ugovorna odredba definirana suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a sa čime se slaže i Općinski sud u Puli u presudi pod poslovnim brojem P-571/2018 od dana 05.03.2020. godine koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-1215/2020.

37. Konačno, obzirom da je sporna odredba dovoljno jasna i razumljiva odnosno uobičajena za Ugovor o kreditu te su je korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, tuženik se ovdje poziva na članak 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003,) (dalje u tekstu: ZZP) kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporne odredbe nikako ne mogu biti nepoštene odnosno ništetne.

38. Isto tako, iz samog ugovora o kreditu sasvim jasno i nedvojbeno proizlazi da je visina naknada koja je predmet ovog postupka vrlo jasno navedena i to u članku 3. ugovora o kreditu.

39. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

40. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora.

41. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan.

42. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Naime, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo.

43. Dakle, tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 24.03.2021. godine, potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo.

44. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“

45. Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo.

46. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu temeljem ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

47. U odnosu na zahtjev tužitelja da mu se kao parnični trošak prizna trošak izvansudskog vještačenja, tuženik isti osporava, te ističe da nije postavljen sukladno čl. 155. ZPP-a. Naime, ne radi se o trošku koji je nastao u povodu parnice niti je bio potreban za vođenje parnice, pogotovo stoga što će se u ovom postupku povodom prijedloga tužitelja provesti novo financijsko vještačenje.

48. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

49. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis u ugovor o kreditu broj 418-50-3586580 od 25.7.2026., provedeno je vještačenje po DARFIN d.o.o., saslušan je tužitelj.

50. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

51. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, mjesna nadležnost Općinskog suda u Dubrovniku

52. Istaknut je prigovor prijeboja tuženika.

53. Glede prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, svojim Rješenjem od 19.2.2024.g. Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli oglasio se mjesno nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja dostavio spis mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na daljnji postupak.

54. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja.

55. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je Ugovor o kreditu sa tuženom sklopio u svrhu kupnje automobila koji mu je tada bio neophodan. Prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu sa djelatnikom banke nije posebno pregovarao o uvjetima ugovora iz razloga što je ugovor sačinila sama banka, a on je dobio ugovor na potpis po principu "uzmi ili ostavi". Ugovor je pročitao, međutim detalja se danas ne sjeća. Odlučio se za uzimanje kredita u CHF iz razloga što su oni u tom trenutku nudili najpovoljnije uvjete, a automobil mu je trebao iz razloga što je invalid. Prilikom sklapanja ugovora nisu mu pojašnjeni nikakvi eventualni rizici sklapanja ugovora u CHF, niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima po kojima se ista može mijenjati tijekom otplate kredita. Nije uočio odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, a niti mu je od djelatnika pojašnjeno na što se naknada odnosi i koji troškovi ulaze u tu naknadu. Od njega se inzistiralo da potpiše ugovor, a danas se ne sjeća kada je točno naknada naplaćena. Ne sjeća se da li mu je ponuđen ugovor u kunama i eurima, ali se dobro sjeća kako je kredit u CHF bio najpovoljniji, kako mu je to prezentirala sama banka. Nije se posebno pregovaralo o uvjetima ugovora sa djelatnikom banke, niti je bilo ikakve mogućnosti za pregovore, ponuđen mu je tipski ugovor. Moguće je da je tijekom otplate kredita dobivao obavijesti od banke, ali danas se toga ne sjeća, ali činjenica je da je kreditna rata tijekom otplate kredita postepeno rasla i postajala sve veća i veća, a u konačnici duplo veća od početne rate. Danas se ne sjeća da li se raspitivao kod drugih banaka, znao je da je najpovoljnije uzeti kredit upravo kod tuženika. Neposredno nakon sklapanja ugovora o kreditu nije bio posebno zadovoljan i posebno nezadovoljan, već je kredit uzeo iz čiste potrebe. Termin valutne klauzule nije u potpunosti razumio, ali je imao povjerenja u banku kao instituciju, i u tom trenutku nije sumnjao da bi ga baš banka mogla oštetiti na način da mu uzme novac koji joj ne pripada. Istakao je da mu banka nije isplatila točan iznos kredita koji je ugovoren. Banka mu je dala ispravu s kojom je otišao kod trgovca automobila, predao mu ispravu, a njemu je predan automobil. Ni danas ne razumije kakvu mu je naknadu za obradu kredita banka naplatila, ali je utužio i isplatu te naknade jer se u javnosti počelo jasno govoriti da su korisnici kredita u CHF ovakvim kreditom oštećeni, a kako je doista plaćao vrlo visoke rate, zatražio je pravnu pomoć.

56. Nakon saslušanja tužitelja jasno je i evidentno da se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu. Ugovor u CHF prihvatio je iz razloga što mu je banka prezentirala upravo taj ugovor kao najpovoljniji, a on je postupao ne sumnjajući u banku i poklonio je povjerenje banci kao financijskoj instituciji. Također nije mogao utjecati niti na sadržaj ugovora jer je dobio već unaprijed pripremljen i sastavljen ugovor od strane banke, tipski ugovor, po principu "uzmi ili ostavi". Obzirom je invalidna osoba, automobil mu je bio neophodno potreban i pristao je na uvjete koje mu je banka ponudila, pa tako i na uvjet plaćanja naknade za obradu kredita, iako mu nije pojašnjeno na što se naknada odnosi, niti što u naknadu ulazi. Jednako tako nisu mu pojašnjeni nikakvi rizici sklapanja ugovora u CHF. Takvim postupanjem banka je iskoristila položaj jače ugovorne stranke kao financijska institucija u odnosu na tužitelja koji nije imao dovoljno znanja o financijskom poslovanju, a niti je dobio sve potrebne i relevantne informacije za donošenje konačne i kvalitetne odluke za sklapanje ugovora. Takvim načinom sklapanja ugovora o kreditu banka je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a).

57. Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

58. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 .g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti .

59. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a.

60. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

61. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

62. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

63. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

64. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

65. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

66. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

67. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

68. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

69. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

70. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

71. Slijedom navedenog sud smatra da tužitelju pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

72. Nakon što je sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, utvrđivana je visina financijskim vještačenjem po DARFIN d.o.o.

73. Vještak Darko Prpić, dipl.oec. i svom nalazu utvrdio je da je:

1.

Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koju je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 9.968,41 kn, a eurska protuvrijednost iznosi 1.323,04 EUR.

2.

Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koju je utvrđen  manje  plaćeni  iznos  iznosi  -720,25  kn,  a  eurska protuvrijednost iznosi -95,60 EUR.

3.

Manje plaćenih anuiteta s osnove kamatne stope nije bilo.

4.

Prilikom isplate kredita zaračunata je naknada u iznosu 484,12 CHF, sukladno ugovoru o kreditu čl.3., kunske protuvrijednosti 2.232,69 HRK, odnosno eurske protuvrijednosti 296,33 EUR.

74. Na nalaz i mišljenje vještaka punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi, te je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 28.12.2025., dok je tuženik istakao da nije suglasan sa navedenim mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa, odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao, međutim daljnjih prijedloga nije imao, istakao je prigovor prijeboja, protivio se preinaci tužbenog zahtjeva obzirom je tužitelj povisio tužbeni zahtjev tijekom postupka.

75. Glede prigovora o preinaci tužbenog zahtjeva valja napomenuti da je tužitelj u postupku nakon provedenog vještačenja samo specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, stoga se u tom smislu ne radi o preinaci. Naime, tužitelj je temeljem iste činjenične i pravne osnove uskladio svoj tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka i u tom smislu nevažna je odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo propisne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 192. ZPP-a.

76. Takvo pravno stajalište prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27.5.2024. u kojem se ističe: u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguće je dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), a zastara se prekida već podnošenjem tužbe u ovom postupku i do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, koji prigovor je tuženik također istakao, a koji je sud utvrdio neosnovanim.

77. Glede istaknutog prigovora prijeboja, ovdje se napominje da je stav prvostupanjskog suda da ne postoje nikakve zakonske osnove da se tužitelju od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa temeljem utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu odbiju iznosi koje je on tijekom otplate kredita manje platio iz osnova manjeg tečaja. Naime, iz stanja predmeta ne proizlazi da je plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužitelju, pa stoga u tim okolnostima tužitelj nije niti u obvezi tuženiku vratiti iznose koje tuženik potražuje, a koji nisu niti ušli u imovinu tužitelja.

78. Shodno navedenome, sud je odbio tuženika sa prigovorom prijeboja kao neosnovanim kao i sa zahtjevom sa isplatom iznosa specificiranog u podnesku tuženika od 19.12.2025.

79. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 1.323,04 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 28.12.2025. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

80. Glede naknade za obradu kredita također sporna je osnovanost, visina i zastara potraživanja glede ovog dijela tužbenog zahtjeva.

81. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

82. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.

83. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

84. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.

85. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

86. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.

87. Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva valja napomenuti da u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

88. Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.

89. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

90. Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

91. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo! 92. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

93. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Naravno, razlog je taj što (ekonomskog) opravdanja nema! Dakle, banke su morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

94. Tužitelj je podmirio administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.

95. U konačnici, sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj se tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužitelju pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj izražava sumnju da mu je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu.

96. Posebno, nakon saslušanja tužitelja sud je zaključio da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

97. Jasno je iz provedenog saslušanja, da tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.

98. Banka je bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnik dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

99. U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosio tužitelj, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, nije jasno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena. 100. Tužitelj je platio ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu.

101. Činjenica je da tužitelj ne bi ni mogao ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ona je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu. 102. Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

103. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

104. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,30 % iznosa kredita (čl. 4.2. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“

105. Ponovno valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

106. Osnovano tužitelj smatra da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužitelj navodi da tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi.“ Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos od 296,33 EUR, što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 1.8.2006. g. do isplate po čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

107. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

108. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 8.12.2022., 8.5.2025., 29.9.2025., 11.3.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 800,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 13.4.2022., 13.5.2022., 7.11.2022., 28.12.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 400,00 EUR, što sveukupno iznosi 1.400,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 350,00 EUR, predujam za vještačenje 350,00 EUR, pristojba na tužbu 53,09 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 2.153,09 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 27. travnja 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika