Poslovni broj: Us I-338/2025-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Zrinke Pivac, u upravnom sporu tužiteljice MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2020., nakon javne rasprave zaključene 26. ožujka 2026. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, objavljene 27. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-14/23- 01/92, Urbroj: 513-04-24-2 od 20. prosinca 2024. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.
II Dužan je tuženik u ponovljenom postupku postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-14/23-01/92, Urbroj: 513-04- 24-2 od 20. prosinca 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split, Klasa: UP/I-410-23/2023-013/7, Urbroj: 513-007-17-01-2023-1 od 8. ožujka 2023., kojim je utvrđena porezna osnovnica u iznosu od 102.599,66 eura/773.037,14 kuna te porez na dohodak i prirez porezu na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2020. u iznosu od 28.317,51 eur/213.358,25 kuna.
2. Tužiteljica u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog bitnih povreda poreznog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom prigovara kako je prvostupanjsko tijelo utvrđenje stanovanja tužiteljice i članova njene obitelji temeljilo isključivo na faktu prijavljenog prebivališta, dok se stvarno prebivalište može dokazivati svim dokaznim sredstvima predviđenim Zakonom, pozivajući se na stajališta Ustavnog suda RH. Nadalje, tvrdi kako nije neuobičajena praksa da kod sklapanja kupoprodajnih ugovora kupac uđe u posjed nekretnine i prije nego što se kupoprodajni ugovor ovjeri kod javnog bilježnika, posebno kad se ugovorne stranke poznaju od ranije. Stoga, smatra kako je neprihvatljivo stajalište upravnih tijela kada priznaju račune isključivo datirane nakon ovjere ugovora kod javnog bilježnika, dok one prije ovjere ne prihvaćaju. Tvrdi da iz izjave samog AA ovjerenog kod javnog bilježnika proizlazi kako je ušla u posjed predmetne nekretnine i prije ovjere samog kupoprodajnog ugovora, što znači da je kao izvjesni kupac nekretnine već tada ulagala i opremala istu. Smatra kako je u pogledu dvojbe o ulaganju u predmetnu nekretninu u smislu odredbe članka 65. Zakona o općem upravnom postupku trebalo provesti vještačenje ili angažirati vještaka građevinske struke da utvrdi koja su to ulaganja na nekretnini stvarno učinjena i u kojem vremenu. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, podredno poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju.
Predlaže Sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. U sporu je održana rasprava 26. ožujka 2026., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet spora je utvrđenje obveze poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava za 2020. godinu.
8. Odredbom članka 56. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16., 106/18., 121/19.) propisano je da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima.
9. Odredbom članka 58. stavkom 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se dohotkom iz članka 56. Zakona (dohodak od imovine i imovinskih prava) smatra i dohotkom koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos. Dohodak čini razlika između primitaka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao izdaci. Stavkom 2. istog članka propisano je da dohodak od otuđenja nekretnina iz stavka 1. ovoga članka ne oporezuje se ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji iz članka 14. stavka 5. i 6. ovoga Zakona, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon dvije godine od dana nabave.
10. Odredbom članka 60. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da ako pri utvrđivanju dohotka iz članka 56. stavka 1. ovoga Zakona primitak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava nije prijavljen ili nije prijavljen u tržišnom iznosu, dohodak će utvrditi Porezna uprava prema tržišnim cijenama u mjestu u kojemu se nekretnina nalazi, mjestu u kojemu se imovinsko pravo daje na korištenje odnosno u mjestu u kojemu se imovinsko pravo otuđuje.
11. Iz sadržaja spisa tuženog tijela proizlazi kako je porezno tijelo utvrdilo da je tužiteljica ugovorom sklopljenim **.**.2020. s ĐA i KA otuđila nekretninu u Tugarima zk oznake č. zem. [katastarska čestica] površine 969 m2 (dvorište površine 878 m2 i stambene zgrade površine 91 m2) ZU 2057 k. o. [katastarska općina], koju nekretninu je stekla kupoprodajnim ugovorom sklopljenim **.**.2019. s AA. Dakle, utvrđeno je kako je tužiteljica predmetnu nekretninu otuđila u roku kraćem od dvije godine od dana stjecanja otuđila, te su stečeni uvjeti za utvrđivanje poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava s osnove otuđenja nekretnina u skladu sa člankom 58. Zakonu o porezu na dohodak.
12. Porezno tijelo je prilikom utvrđivanja dohotka od otuđenja nekretnina u obzir uzelo primitak prema ispravi o stjecanju, odnosno kupoprodajnom ugovoru sklopljenog sa kupcima ĐA i KA u iznosu od 1.397.233,96 kuna.
13. Porezno tijelo je ukupne izdatke utvrdilo u iznosu od 534.686,24 kuna, a isti se odnose na cijenu kupljene nekretnine temeljem kupoprodajnog ugovora od **.**.2019. s AA u iznosu od 519.112,86 kuna i uplaćeni porez na promet nekretnina u iznosu od 15.573,38 kuna. Također, porezno tijelo je temeljem dokumentacije koju je tužiteljica dostavila u ukupne izdatke priznalo trošak građevinskog materijala u iznosu od 10.312,40 kuna i 7.731,27 kuna, kao i trošak nabave bazena u iznosu od 71.466,91 kuna. Dakle, ukupan iznos izdataka utvrđen je u iznosu od 624.196,82 kuna.
14. Porezno tijelo tužiteljici u izdatke nije priznalo račune za ulaganja u nekretninu koji se ne odnose na razdoblje u kojem je tužiteljica bila vlasnica predmetne nekretnine, i račune za opremanje nekretnine koja ne ulazi u vrijednost same nekretnine, te je ocijenilo kako priloženi računi ne predstavljaju uredne isprave, budući ne sadrže naziv kupca ni mjesto isporuke.
15. Nadalje, porezno tijelo je utvrdilo kako tužiteljice predmetnu nekretninu prije prodaje nije koristila za stanovanje, budući je prijavljeno prebivalište tužiteljice bilo na adresi [adresa], a tužiteljica nije dostavila dokaze kojim bi dokazala da je sa obitelji stanovala u predmetnoj nekretnini.
16. Slijedom navedenog, tužiteljici je utvrđena osnovica dohotka od otuđenja nekretnine u 2020. u iznosu od 102.599,66 eura/773.037,14 kuna i porez na dohodak i prirez porezu na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2020. u iznosu od 28.317,51 eur/213.358,25 kuna.
17. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, a polazeći pri tome od sadržaja obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske osporene odluke, Sud cijeni kako je tužiteljica navodima iz tužbe u odnosu na utvrđenu visinu izdataka dovela u dvojbu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se osporeno rješenje ne može ocijeniti zakonitim. Naime, porezno tijelo u provedenom postupku nadzora je utvrdilo kako ne priznaje kao izdatke od otuđenja nekretnine po osnovi nabave raznih potrepština za dom i kupnju namještaja (Tablica str. 2. i 3. prvostupanjskog rješenja) jer se ne radi o učinjenim troškovima za ulaganje u predmetnu nekretninu, koje utvrđenje Sud prihvaća pravilnim. Nadalje, porezno tijelo utvrđuje kako ne priznaje troškove ulaganja u predmetnu nekretninu prema računima dostavljenim s datumom prije Ugovora o kupoprodaji sklopljenog 16. ožujka 2019. pozivajući se odredbe Ugovora, kako je navedeno na stranici 6. prvostupanjskog rješenja, međutim, navedeni Ugovor ne prileži spisu, pa Sud u tome dijelu ne može ispitati pravilnost utvrđenja poreznog tijela. Sud može prihvatiti pravilnim utvrđenja poreznog tijela kako se računi za ulaganje u predmetnu nekretninu nastali prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji ne mogu uzeti u obzir kao vjerodostojna dokumentacija za predmetni spor, ako se iz Ugovora i drugih materijalnih dokaza ne može iščitati da bi tužiteljica stupila ranije u posjed predmetne nekretnine i u istu vršila ulaganje. Međutim, Sud je stajališta kako je prilikom utvrđenja visine izdataka i ulaganja u predmetnu nekretninu, porezno tijelo trebalo uzeti u obzir činjenicu kako je tužiteljica predmetnu nekretninu stekla 16. ožujka 2019. za iznos od 519.112,86 kuna, te je istu nekretninu 30. travnja 2020. prodala za iznos 1.397.233,96 kuna (ugovori nisu priloženi spisu, već isto proizlazi iz utvrđenja poreznog tijela, koje tužiteljica ne osporava), dakle, u godinu dana vrijednost predmetne nekretnine se povećala za cca 169%. Iz navedenoga je očito kako je tužiteljica vršila ulaganja u istu nekretninu, što tvrdi tijekom cijelog upravnog postupka. Porezno tijelo, ukoliko tužiteljici nije priznalo dostavljene račune o ulaganju kao vjerodostojne, prema ocjeni ovog Suda, trebalo je u skladu sa ovlaštenjima iz članka 92. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj: 115/16-114/22., dalje u tekstu OPZ-a), procjenom utvrditi ulaganja, a sve obzirom na visinu povećane vrijednosti od cca 169% u godinu dana, te uzimajući u obzir i prigovore tužiteljice izjavljene na Zapisnik i prigovore i dokazne prijedloge u žalbi tužiteljice, vodeći pri tome računa o odredbi članka 6. stavka 2. OPZ-a.
18. Stoga, kako je Sud ocijenio da je potrebno dopuniti upravni postupak od strane poreznog tijela, koje je propustilo na potpun način utvrditi činjenično stanje u pogledu visine izdataka, Sud je ocijenio kako nije svrsishodno, ali i ekonomično, u sudskom postupku izvoditi predložene dokazne prijedloge tužiteljice.
19. U odnosu na utvrđenja poreznog tijela kako tužiteljici predmetna nekretnina nije služila za stanovanje, prema ocjeni ovog Suda, osnovano je porezno tijelo utvrdilo kako tužiteljica nije dostavila dokaze kojim bi potkrijepila svoje navode kako joj je predmetna nekretnina služila za stanovanje, a sve u skladu sa odredbom članka 88. točke 2. OPZ-a kojom je propisano da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. Osim toga, tužiteljica je u svom očitovanju pisanom rukopisom, koje prileži spisu predmeta, navela kako je u predmetnoj nekretnini živjela samo nekoliko mjeseci i da se vratila živjeti u stan, što se ne može smatrati stalnim stanovanjem.
20. Slijedom navedenog, Sud ocjenjuje kako je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, slijedom čega je trebalo na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a, osporenu odluku poništiti, a predmet vratiti na ponovni postupak.
21. U ponovljenom postupku tuženo tijelo je dužno, otklanjajući ukazane nedostatke, ponovno utvrditi činjenično stanje u pogledu izdataka ulaganja u predmetnu nekretninu, pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, u skladu sa odredbom članka 119. stavka 4. ZUS-a.
22. Slijedom navedenoga, trebalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Splitu, 27. travnja 2026.
S U T K I N J A
Nela Mešin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a).
DNA:
1. Tužiteljici MA,
2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1,
3. Vratiti spis tuženom tijelu
4. U spis
5. Kalendar 30 dana
