Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-256/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Kralja Držislava 14, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 247, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. siječnja 2026. poslovni broj: P-6130/2024-13 u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu o poslovni broj: P-6130/2024-13 od 2. siječnja 2026. potvrđuje u točki I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Preinačava se točka III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu o poslovni broj: P-6130/2024-13 od 2. siječnja 2026. i rješava:

Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 nadoknaditi tužitelju EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 610,88 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 2. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništatna i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 11. 3. Ugovora o kreditu broj 9012609906 od 14. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 227,98 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2007. do isplate, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 2. siječnja 2026. do isplate.

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer nije prihvaćen trošak pristupa ročištu za objavu presude s prijedlogom drugostupanjskom sudu usvojiti njegovu žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se naloži tuženici naknaditi mu daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR.

3. Prvostupanjsku presudu također pravodobnom žalbom pobija tuženica i to u cijelosti, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženici naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana i djelomično neosnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

6. Drugostupanjski sud je prije svega pobijanu presudu ispitao na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena bi bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koje zakonsko obilježje tuženica reproducira u žalbi ali detaljnije ne obrazlaže, jer pobijana presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne mogla ispitati.

7. Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 11. 3. Ugovora o kreditu broj 9012609906 od 14. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojom je tužitelj obvezan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 227,90 EUR naplaćenog tužitelju 14. lipnja 2007. prilikom isplate kredita ugovorenog u iznosu od 25.828,50 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja, sa zateznom kamatom od 16. lipnja 2007. do isplate. Činjenično tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je Ugovor o kreditu tipski ugovor otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženica kao trgovca o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) i zbog čega je ta odredba ništetna jer mu je tom odredbom nametnuta obveza, a da ga tuženica nije upoznala sa sadržajem te odredbe niti mu je prezentirano koje to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita.

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ponajprije navodi da je povodom prigovora tuženice rješenjem od 3. srpnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.555,20 EUR u kojem iznosu je ista određena i u tužbi. Takvu odluku opravdava činjenicom da je osim zahtjeva za isplatu podnesen i zahtjev za utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe zbog čega se vrijednost p redmeta spora određuje zbrajanjem zahtjeva i to prema članku 19. i članku 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23 – dalje u tekstu: ZSP) u vezi članka 37. i 40. ZPP.

9. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih utvrđenih ocjenom provedenih dokaza uvidom u pisane isprave i saslušanjem tužitelja prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je Ugovor o kreditu između stranaka sklopljen s namjenom kupnje vozila te je na temelju članka 11.3. tog Ugovora kojim je određena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita 14. lipnja 2007. naplaćena naknada u iznosu od 387,43 CHF

- da je u Općim uvjetima poslovanja s građanima navedeno da korisnik plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima tuženice uz napomenu da su važeće naknade iskazane i dostupne klijentima u pisanom obliku u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženice

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da su ga iz auto kuće poslali k tuženici gdje mu ništa nije rečeno u svezi rizika ugovaranja kredita s valutom obveze u CHF i promjenjivom kamatnom stopom niti mu je rečeno što je to trošak obrade kredita, od čega se sastoji i zašto baš u tom iznosu te da se nije mogao cjenkati niti utjecati na sadržaj ugovora

- da iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica na kojoj je teret dokaza učinila vjerojatnim da bi stranke o istoj pregovarale

- da je tužitelj mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz sporne odredbe za njega proizlaze, ali da to ujedno ne znači da je ta odredba poštena

- da sporna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima u svezi obrade kredita niti je tuženica dokazala da je tužitelju usmeno obrazložila opravdanost troškova pa nema mjesta zaključku da je tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima

- da stoga što nije moguće utvrditi na što se sporna naknada odnosi kao i same činjenice nametanja tužitelju dodatne obaveze plaćanjem naknade te da troškovi koji s namiruju iz te naknade nisu sami razumljivi, sporna odredba prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno pripremila tuženica,

te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje da je sporna odredba nepoštena i ništetna u smislu članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP u vezi članka 3.- 4., članka 269., članka 270., članka 272. i članka 322.-323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18, 126/21, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO). Ocijenivši prigovor zastare neosnovanim prvostupanjski sud na temelju članka 323. stavka 1., članka 1111., članka 1115. i članka 29. ZOO prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje sporne odredbe ništetnom i kondikcijski zahtjev u dosuđenom iznosu koji između stranaka nije sporan.

10. Osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tuženica tvrdi da sporna ugovorna odredba nije ništetna jer nije uzrokovala nikakvu, a još manje znatnu neravnotežu te da nije nejasna i neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženice pri čemu ukazuje na odluku Suda EU broj C 621/17 napominjući da nije bitno što naknada uključuje već koliko ona iznosi. Osporava pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare te se poziva na presudu Suda EU u predmetu C 561/21 od 25. travnja 2024. tvrdeći da je tužitelj mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe najkasnije 2014. kada je prvi dio presude po tzv. "kolektivnoj tužbi" za CHF kredite postao pravomoćan jer se radi o istim "standardima" koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora ili najkasnije 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. "kolektivnoj tužbi" za CHF kredite postao pravomoćan.

10.1. Tuženica nastavno u žalbi ukazuje da je prigovorila suviše visoko naznačenom iznosu vrijednosti spora smatrajući kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr- 774/05-2 od 13. prosinca 2005., da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i da se vrijednost predmeta spora tada računa samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu. U tom smislu osporava i odluku o troškovima smatrajući da je tužitelju nije ni trebao biti dosuđen trošak ujedno tvrdeći da ni jedan od naknadnih podnesaka tužitelja nakon tužbe kao niti prisustvovanje ročištima ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude niti su bili potrebni za vođenje parnice.

11. Iznesenim žalbenim navodima tuženicima nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kojem je prvostupanjski sud temeljio ocjenu da je sporna odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno korištenje kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kred ita nepoštena odredba u smislu članka 81. stavka 1. ZZP, a posljedično i ništetna na temelju članka 87. stavka 1. istog Zakona, a koja činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća pravilnim.

12. Odredbom članka 81. ZZP u stavku 1. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca dok je stavkom 4. propisano da je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

13. Tijekom postupka nije bilo sporno da je u predmetnom obveznom pravnom odnosu tužitelj potrošač, da predmetni Ugovor o kreditu tipski, unaprijed po tuženici formulirani ugovor za kupnju vozila te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja, time da tuženica nije ni tvrdila da bi su stranke o toj odredbi pojedinačne pregovarale kao i da bi jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirala u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Točno je da je sporna odredba transparentna u smislu članka 85. ZZP kako to smatra tuženica jer je napisana jasno, razumljivo i lako je uočljiva te je omogućavala tužitelju da procijeni ekonomske posljedice koje za njega proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu, no to ne znači i da je poštena kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Odredba čl. 84. ZZP ne dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora i cijene), među koje spada i sporna naknada, podliježu testu poštenosti i kad su potpuno transparentne. Glavni predmet ugovora o kreditu definiran je odredbom članka 1021.:

ZOO prema kojem se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 13.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena sporna naknada ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti tuženica dokazuje da je pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu.

14. Odredbom članka 13.1. Ugovora o kreditu tužitelju je nametnuta dodatna obveza u vidu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima - člancima 1021. do 1024. ZOO, a niti tada važećim Zakonom o bankama (niti je bila zabranjena) koje se primjenjuju automatski ili na temelju prisilnih odredbi već se plaćanje takve naknade moralo ugovoriti, a što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen dispozitivnim nacionalnim pravom. Kada se tome doda činjenica da je tužitelj tu naknadu platio na način da mu je oduzeta od iznosa isplaćenog kredita kako to proizlazi iz otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (list 22 spisa), a da nije znao što podmiruje tom naknadom koja visina je uz to vezana uz iznos kredita, te imajući u vidu da je odredbom članka 59. stavkom 1. ZZP propisano da ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, a da predmetna odredba ne sadrži ni naziv usluge ni troškove koji se iz naknade podmiruju, to je za zaključiti da je tuženica na tužitelja prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima poglavito ako se uzme u obzir da iz odredbe članka 11. Ugovora o kreditu proizlazi obveza tužitelja platiti sve poreze u skladu sa zakonskim propisima ukoliko Banka bude propisima obvezana na njihovo plaćanje kao i troškove solemnizacije Ugovora o kreditu kao i obvezu plaćanja troškova izdavanja naknadnih pisanih otpravaka javnobilježničkog akta i troškova osiguranja. Na taj način je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer je platio troškove za koje nije znao na što se odnose, a da tuženica u ovom postupku nije dokazala da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Kako je nepoštena ugovorna odredba sukladno članku 87. stavku 1. ZZP ništetna, a da su posljedice ništetnosti propisane člankom 323. stavkom 1. ZOO te da se za vraćanje primjenjuju odredbe članka 1111. tog Zakona, a u odnosu na obvezu plaćanja zatezne kamate članak 1115. ZOO, to je pravilnom primjenom tih zakonskih odredbi prvostupanjski sud obvezao tuženicu vratiti tužitelju iznos od 227,98 EUR sa zateznom kamatom od 16. lipnja 2007. kada joj je taj iznos plaćen pa do isplate pravilno ocijenivši da je tuženik nepošteni stjecatelj.

16. Identična pravna shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i broj Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025.

17. Pravilno je prvostupanjski sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim pri čemu se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su -IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora odnosno pojedine njegove odredbe. Imajući u vidu da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi što je propisano člankom 328. ZOO, te posljedice ništetnosti ugovornih odredbi propisanih člankom 323. stavkom 1. ZOO, logičnim se nameće zaključak da zbog nenastupanja zastare isticanja ništetnosti ne počinje teći ni rok zastare tražbine koje proizlaze iz ništetnih odredbi prije nego se u sudskom postupku utvrdi njihova ništetnost. Stoga ovaj sud pravilnim prihvaća pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl.br. Su IV-47/2020-2 pri čemu je imao i na umu da je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao najvišem sudu ustavna zadaća da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske).

18. Bespredmetno je pozivanje tuženice na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). No, kada se već tuženica poziva na odluke Suda Europske unije valja navesti da je u presudi tog suda od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, izraženo shvaćanje da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što je u ovom konkretnom predmetu slučaj. U toj odluci je i u odnosu na pitanje zastare navedeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.

19. U sporu za kolektivnu zaštitu potrošača na koju se poziva tuženica utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju u dijelu kojim je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita u švicarskim francima te promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke pa stoga protivno navodima žalbe takva presuda ne predstavlja "standard" o saznanju potrošača o ništetnosti drugih odredaba ugovora o potrošačkom kreditiranju.

20. Iz naprijed navedenih razloga žalbeni razlozi tuženice ocijenjeni su neosnovanim zbog čega je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odbijena njezina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke.

21. U odnosu na osporavanu vrijednost spora utvrđenu po prvostupanjskom sudu u iznosu od 1.555,20 EUR i ovaj sud smatra da se kao vrijednost predmeta spora u potrošačkom sporu u kojem se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena tzv. ulazna naknada i na temelju te ništetne odredbe zahtjev za isplatu novčanog iznosa, treba kao vrijednost predmeta spora uzeti samo novčani iznos budući deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju predstavlja samo pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud pogriješio kada je povodom prigovora tuženice odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.555,20 EUR, a to imajući u vidu da kondemnatorni zahtjev glasi na isplatu iznosa od 227,98 EUR.

22. Posljedično pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora pogrešna je i odluka o troškovima postupka budući se troškovi za zastupanje trebaju temeljiti na vrijednosti predmeta spora od 227,98 EUR što za pravilno po prvostupanjskom sudu priznate parnične radnje koje se odnose na sastav tužbe i podneska od 24. veljače 2025. te pristupa na dva ročišta od po 25 bodova sukladno Tbr. 7. točke 1., Tbr. 8. točke 1. i Tbr. 9. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25 – presuda Visokog upravnog suda RH – dalje u tekstu: Tarifa) i vrijednosti boda od 2,00 EUR određene Tbr. 54. Tarife uvećano za 25% PDV primjenom Tbr. 46. Tarife, iznosi 500,00 EUR pa uz trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 EUR ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 579,63 EUR.

23. Međutim, tužiteljica osnovano pobija prvostupanjsku odluku o troškovima u dijelu u kojem joj nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude . Naime, način donošenja objave, pisane izrade i dostave presude sadržan je u odredbi članka 335 . ZPP. Tako je u stavku 7. tog članka ZPP, propisano da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama Zakona o dostavi pismena. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (stavak 8. članak 335. ZPP), a ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (stavak 9. članak 335. ZPP).

23.1. Tbr. 9. točka 3. Tarife propisuje da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. , ali ne više od 50 bodova.

23.2. Slijedom navedenoga proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na tom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP).

23.3. Imajući u vidu sve navedeno, za zaključiti je da pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup na ročište za objavu presude je izravno povezano s pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 105/14 i članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama - „Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17), upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude.

24. Iz naprijed navedenih razloga, a uvažavanjem žalbe tužitelja valjalo je tužitelju osim troškova navedenih pod točkom 22. ovog obrazloženja na temelju Tbr. 9. točke 3. Tarife te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife priznati i daljnji trošak u iznosu od 31,25 EUR zbog čega tužitelju pripada ukupni trošak u iznosu od 610,88 EUR.

25. Stoga je uvažavanjem žalbi stranaka na temelju članka 380. točke 3. ZPP preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke i naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 610,88 EUR.

26. Budući je odbijena žalba tuženice u pogledu odluke o glavnoj stvari i djelomično uvažena u pogledu sporedne tražbine koja ne čini vrijednost predmeta spora , to je zbog neznatnog uspjeha žalbe zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

27. Tužitelj je uspio sa žalbom u odnosu na prvostupanjskom presudom nedosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, no kako je i tuženica djelomično uspjela sa žalbom u odnosu na troškove postupka zbog čega je u konačnici tužitelju dosuđen manji trošak od troška dosuđenog pobijanom presudom, to ni tužitelju nije dosuđen trošak žalbe.

U Varaždinu 27. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer