Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-628/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Gojak odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 8. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja GŽ, zamjenice punomoćnika tužitelja Marije Markulin odvjetnice u Karlovcu i zamjenice punomoćnice tuženika Nataše Grubišić odvjetnice u Zagrebu, a objavljene dana 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu, broj 9019253484, od dana 7. travnja 2015, solemniziran kod javnog bilježnika Ivanke Antić u Karlovcu, pod brojem OV-1962/15, dana 8. travnja 2015.g. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% (slovima: jedancijelihtridesetposto) od iznosa kredita.

II.

Tužena Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, dužna je tužitelju GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 119,45 eura (sto devetnaest eura i četrdeset pet centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 9. travnja 2015.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III.

Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročene parnične troškove u iznosu od 238,66 eura (dvjesto trideset osam eura i šest deset šest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (27. travnja 2026.) pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 7. travnja 2015. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 9019253484, solemniziran kod javnog bilježnika Ivanke Antić u [adresa], pod brojem OV-1962/15, dana 8. travnja 2015., kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 20.600,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 9.4.2015., naplatila iznos od 900,00 kn / 119,45 EUR na ime “naknade za obradu kreditnog zahtjeva“. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 13. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se „Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% (slovima: jedancijelihtridesetposto) od iznosa kredita.“, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz dopisa Banke u prilogu, vidljivo je da je tužena dana 9.4.2015., naplatila iznos od 900,00 kn / 119,45 EUR na ime „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9019253484 koji je zaključen 12.12.2006. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% od iznosa kredita. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tužitelju je odobren kredit i isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 18.201,12 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 119,45 Eura. Navedeni iznos predstavlja 1,30% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu. Radi se o transparentnoj i jasnoj odredbi slijedom čega je tužitelj jasno mogao i morao, odnosno jasno je shvatio i ocijenio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja. Radi se o jasnim odredbama, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja GŽ kao stranke u postupku, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu od 07.04. 2015. sa lista br. 5-10, otplatne tablice od 07.04.2015. sa lista br. 11- 13, dopisa tuženika sa lista b. 14-15. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te povrat isplaćenog iznosa s osnova neosnovano naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi.

6. Dakle, između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika dana 07.04.2015. zaključili Ugovor o kreditu broj 9019253484 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 20.600,00 eura a da je ugovorena redovna kamata 8,78 % godišnja, promjenjiva, da je u čl. 13. točka 2. Ugovora o kreditu, broj 9019253484 od 07. travnja 2015.g., ugovoreno da se istovremeno ili prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,30 % (jedan cijelih trideset posto) jednokratno u visini iznosa kredita.

7. Odredba članka 322. stavak 1., članak 324. stavak 1., 327. stavak 1. i članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/01, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 – dalje: ZOO) propisuju da je ugovor ili dio ugovora ništetan ako je u protivnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ili na poziv stranke.

8. Međutim, temeljem iskaza tužitelja GŽ i uvidom u predmetni ugovor sud je utvrdio da se radi o nezakonitoj odredbi koja je protivna prisilnim propisima i stoga ju je sud utvrdio ništetnim primjenjujući navedene odredbe ZOO-a i članka 53. stavak 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 59/03., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 59. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, odnosno odlučeno je kao u točci I. i II. izreke presude.

9. Naime, Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 53.). Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, dokazano je da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik trgovac i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Zatim, Sud europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 je potvrdio, da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. U članku 1021 ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Da je dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i nije imao zakonsko ovlaštenje da naplati taksu u slučaju prijevremene otplate kredita , a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Zatim, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ovakav stav se primjenjuje i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita i za naplatu takse, koje tužiteljica potražuje u ovom postupku. O tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj pa su zbog toga i ništetne. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak kredita snosio tužitelj, pa nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog ugovora.

10. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, a prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

11. Obzirom da je utvrđeno da je ništetna gore citirana odredba ugovora (točka I. i izreke presude) temeljem koje je tužitelj uplatio tuženiku iznos od 119,45 eura dana 9. travnja 2015. godine a koje uplata (visina i datum) nije sporna između parničnih stranaka, stoga je sud primjenjujući odredbu članka 1111. stavak 1. ZOO-a odlučio kao u točci II. izreke presude.

12. Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Pravo na isticanje ništetnost se ne gasi, dok pravo na povrat novčanog iznosa sa osnova stjecanja bez pravne osnove zastarijeva za pet godina. Dakle, u konkretnom slučaju zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući tužitelj ovom tužbom traži i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Stoga nije istekao zakonski rok od pet godina za zastaru novčanog potraživanja, jer zastara nije niti počela teći.

13. Odluka o kamatama donijeta je temeljem članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23, 146/25).

15. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je uspio u cijelosti.

16. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

17. Tužitelju prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 119,45 eura pripada trošak sastava tužbe od 08. studenog 2025. (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura, sastava podneska od 27. prosinca 2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na ročištu 8. travnja 2026. sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 9. t.5.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 27. travnja 2026. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV-om u iznosu od 31,25 eura. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura.

18. Dakle, tužitelju su ukupno priznati i dosuđeni troškovi u iznosu od 238,66 eura.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 27. travnja 2026.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Darko Gojak odvjetnik u Karlovcu

2. Maja Čuljak odvjetnica u Zagrebu