REPUBLIKA HRVATSKA

P-805/2022-19

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ŽE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]. RE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Ivica Parlov, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika

RAIFFEISENBANK MITTLERE SÜDOSTSTEIERMARK eGen (OIB: 25376204437), Republika Austrija, 8341 Paldau, Paldau 40, kao pravni sljednik RAIFFEISENBANK ST. STEFAN-JAGERBERG-WOLFSBERG, kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Majda Damjanović, Srećko Golenko i Jelena Damjanović Barić u Čakovcu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice ad. 1. ŽE i punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu presude održanom 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi: „1. Utvrđuju se ništetnim:

- Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 10.03.2004. godine, na iznos od 105.000,00 EUR-a, potpisanih od strane tužitelja i punomoćnika tuženika CE, a solemniziranih kod Javnog bilježnika u Solinu, Boška Jurišića br. OU: 98/04.,

-Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 06.06.2007. godine na iznos od 32.000,00 EUR-a, potpisanih od strane tužitelja i punomoćnika tuženika Boška Jurišića, a someniziranih kod Javnog bilježnika u Solinu, Boška Jurišića br. OU: 138/07.,

- Ugovor o jednokratnom kreditu sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 27.10.2004.godine, na iznos od 104.000,00 EUR-a, potpisanog od tužitelja i punomoćnika tuženika odvjetnika u Makarskoj Darinke Đurović, a solemniziran u Javnobilježničkom uredu u Šibeniku - Igor Lučev od 27. listopada 2004. godine broj: OU-584/04.

2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku izvršiti upis brisanja zaloga na nekretninama upisanog u korist tuženika:

- pod brojem Z-2585/04 od 11. ožujka 2004. godine na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. OU.98/04 od 10.03.2004. godine, i punomoći od 19.02.2004. godine, solemniziranih kod Javnog bilježnika u Solinu, Boška Jurišića br. OU: 98/04., radi osiguranja tražbine u iznosu od 105.000,00 EUR-a uvećano za kamate, provizije i ostale troškove i uvjete iz citiranog Sporazuma na nekretnini u vlasništvu tužitelja pod 1/ označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] „zgrada i dvor“ 324 m2, ZU 4342, K. O. [katastarska općina],

- pod brojem Z-12289/04 od 27.10.2004. godinem, na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. OU. 98/04 od 27.10.2004. godine, i specijalne punomoći ispuštene Darinki Djurović odvjetnici u Makarskoj a solemniziran u Javnobilježničkom uredu u Šibeniku - Igor OE od 27. listopada 2004. godine broj: OU-584/04., radi osiguranja tražbine u iznosu od 104.000,00 EUR-a uvećano za kamate, provizije i ostale troškove i nuzgredice i uvjete iz citiranog Sporazuma na nekretnini u vlasništvu tužitelja pod 1/ označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] „zgrada i dvor“ 324 m2, ZU 4342, K. O. [katastarska općina],

- pod brojem Z-4046/07 od 11.06.2007. godine na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. OU. 138/07 od 06.06.2007, godine, i Posebne punomoći od 18.02.2004.godine, solemniziranih kod Javnog bilježnika u Solinu, Boška Jurišića br. OU: 138/07., radi osiguranja tražbine u iznosu od 32.000,00 EUR-a uvećano za kamate, provizije i ostale troškove i uvjete iz citiranog Sporazuma na nekretnini u vlasništvu tužitelja pod 1/ označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] „zgrada i dvor“ 324 m2, ZU 4342, K. O. [katastarska općina].

3. Nevaljan je i bez pravne krijeposti upis zabilježbe broj: Z-1886/13 od 06.03.2013. godine izvršen temeljem Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku Ovr- 1679/10 od 25. ožujka 2013. godine na osnovu nezakonite provedbe ovrhe i Rješenja o dosudi nekretnine tuženiku broj: Ovr-1120/09 pa se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku izvršiti upis brisanja zabilježbe pod broj: Z-1886/13 od 06.03.2013. godine izvršene u ZU 4324, K. O. [katastarska općina].“

II. Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da nisu ni nastali niti su proizveli bilo kakve pravne učinke sljedeće isprave:

- Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 10.03.2004.godine, na iznos od 105.000,00 EUR-a, potpisanih od strane tužitelja i punomoćnika tuženika CE, a solemniziranih kod Javnog bilježnika u Solinu, Boška Jurišića br. OU: 98/04.,

- Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 06.06.2007. godine na iznos od 32.000,00 EUR-a, potpisanih od strane tužitelja i punomoćnika tuženika Boška Jurišića, a solemniziranih kod Javnog bilježnika u Solinu, Boška Jurišića br. OU: 138/07.,

- Ugovor o jednokratnom kreditu sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 27.10.2004. godine, na iznos od 104.000,00 EUR-a, potpisanog od tužitelja i punomoćnika tuženika odvjetnika u Makarskoj Darinke Đurović, a solemniziran u Javnobilježničkom uredu u Šibeniku - OE od 27. listopada 2004. godine broj: OU-584/04.

2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku izvršiti upis brisanja zaloga na nekretninama upisanog u korist tuženika:

- pod brojem Z-2585/04 od 11. ožujka 2004. godine na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. OU.98/04 od 10.03.2004. godine, i punomoći od 19.02.2004. godine, solemniziranih kod Javnog bilježnika u Solinu, Boška Jurišića br. OU: 98/04., radi osiguranja tražbine u iznosu od 105.000,00 EUR-a uvećano za kamate, provizije i ostale troškove i uvjete iz citiranog Sporazuma na nekretnini u vlasništvu tužitelja pod 1/ i 2/ označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] „zgrada i dvor“ 324 m2, ZU 4342, K. O. [katastarska općina].,

- pod brojem Z-12289/04 od 27.10.2004. godine, na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. OU.

98/04 od 27.10.2004. godine, i specijalne punomoći ispuštene Darinki Djurović odvjetnici u Makarskoj a solemniziran u Javnobilježničkom uredu u Šibeniku - Igor OE od 27. listopada 2004. godine broj: OU-584/04., radi osiguranja tražbine u iznosu od 104.000,00 EUR-a uvećano za kamate, provizije i ostale troškove i nuzgredice i uvjete iz citiranog Sporazuma na nekretnini u vlasništvu tužitelja pod 1/ i 2/ označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] „zgrada i dvor“ 324 m2, ZU 4342, K. O. [katastarska općina],

- pod brojem Z-4046/07 od 11.06.2007. godine na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. OU. 138/07 od 06.06.2007. godine, i Posebne punomoći od 18.02.2004. godine, solemniziranih kod Javnog bilježnika u Solinu, Boška Jurišića br. OU: 138/07., radi osiguranja tražbine u iznosu od 32.000,00 EUR-a uvećano za kamate, provizije i ostale troškove i uvjete iz citiranog Sporazuma na nekretnini u vlasništvu tužitelja pod 1/ i 2/ označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] „zgrada i dvor“ 324 m2, ZU 4342, K. O. [katastarska općina].

3. Nevaljan je i bez pravne krijeposti upis zabilježbe broj: Z-1886/13 od 06.03.2013. godine izvršen temeljem Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku Ovr- 1679/10 od 25. ožujka 2013. godine na osnovu nezakonite provedbe ovrhe i Rješenja o dosudi nekretnine tuženiku broj: Ovr-1120/09 pa se nalaže zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku izvršiti upis brisanja zabilježbe pod broj: Z-1886/13 od 06.03.2013. godine izvršene u ZU 4324, K. O. [katastarska općina].“

III. Nalaže se tužiteljima da tuženiku u roku od 15 dana nadoknade parnični trošak u iznosu od 8.118,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od donošenja ove presude (27. travnja 2026.) do isplate teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, dok se odbija zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu u visini od 615,00 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelji su u činjeničnom supstratu tužbe podnesene 14. travnja 2022. naveli da je tužitelj ad. 2. RE s tuženikom sklopio ugovore kako slijedi:

- Ugovor o jednokratnom kreditu broj 512.582 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 10. ožujka 2004., na iznos od 105.000,00 EUR,

- Ugovor o jednokratnom kreditu broj 516.195 sa Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 27. listopada 2004., na iznos od 104.000,00 EUR,

- Ugovor o jednokratnom kreditu br. 530.527 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6. lipnja 2007. na iznos od 32.000,00 EUR,

s tim da je potraživanje tuženika na temelju navedenih isprava osigurano uknjiženim založnim pravom na nekretnini tužitelja ad. 2. RE - čest. zgr. [katastarska čestica], zgrada i dvor površine 324 m2, Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]. Nadalje su naveli da su navedeni ugovori protivni odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP) koji sadrži odredbe o nepoštenosti ugovornih odredbi (članak 81. stavak 1. i 2.), a u konkretnom slučaju da su to odredbe spornih ugovora o promjenjivosti kamata, valutnoj klauzuli, naknadi za obračun, naknadi za držanje računa, paušalnih obroka i dr., te koje da su time ništetne. Osim toga, da su navedeni ugovori sklopljeni u Republici Hrvatskoj, a ne u Republici Austriji, pa kako da je tuženik u smislu članka 51. stavak 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ br. 84/02. i 141/06., dalje ZB) mogao pružati bankovne i ostale financijske usluge na području Republike Hrvatske isključivo putem podružnice koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad, a što da u konkretnom slučaju nije ispoštovano, to da je i navedeno razlog ništetnosti predmetnih ugovora. Stoga, kako da su svi predmetni ugovori i njihovi dodaci ništetni ili nepostojeći, to da isti ne proizvode nikakve pravne učinke, pa kako da, suviše navedenog, tuženica ad. 1. ŽE nije potpisala isprave o spornim pravnim poslovima, to su konačno ustali glavnim i eventualno kumuliranim zahtjevima stavljajući ih u sadržaju kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenim zahtjevima uvodno ističući prigovor presuđene stvari te navodeći u prilog istom da je o identičnom zahtjevu ovdje tužitelja stavljenom protiv i ovdje tuženika već odlučeno pravomoćnom presudom ovog suda br. P-2084/2015 od 18. prosinca 2020., zbog čega je predložio da se tužba odbaci. Podredno je naveo da se na sporni pravni odnos stranaka kao mjerodavno ima primijeniti materijalno pravo Republike Austrije, a kako da je to uostalom i utanačeno predmetnim ugovorima. Osim toga, naveo je da su sporni ugovori sklopljeni u Republici Austriji, odnosno da bi se u najmanju ruku radilo o distancijskom sklapanju ugovora (članak 252. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), kao i da usluge financijskog kreditiranja nije ni pružao u Republici Hrvatskoj, a suviše toga i da su oboje tužitelja bili potpisnici isprava o spornim pravnim poslovima. Podredno je naveo da sporni ugovori ne sadrže nepoštene ugovorne odredbe, kao i da tužitelji nemaju svojstvo potrošača, slijedom čega da se na sporne odnose stranaka ne mogu primijeniti odredbe potrošačkog prava. Naime, da je iz teksta ugovora o kreditu vidljivo da su sredstva iz kredita bila namijenjena uređenju i dovršetku kuće s apartmanima namijenjenim iznajmljivanju, odnosno obavljanju turističke djelatnosti (pružanje usluga organizacije izleta brodom). Slijedom navedenog, da tužitelji nisu potrošači, pa da se i iz tog razloga na konkretne ugovorne odnose ne može primijeniti ZZP ili bilo koji drugih propis potrošačkog zakonodavstva. Stoga je podredno predložio da se zahtjevi tužitelja odbiju kao neosnovani i istima naloži da im nadoknade prouzročene parnične troškove.

3. Tužitelji su, pak, u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu naveli da ne postoji objektivni identitet postupka ovog spora i spora koji je pred ovim sudom tekao pod posl. br. P-2084/2015, a to stoga jer da se tužba u ovom sporu temelji na činjeničnom supstratu različitom od onog istaknutog u pravomoćno okončanom sporu. Osim toga, da je tužiteljica ad. 1. ŽE supruga tužitelja ad. 2. RE, kao i da je ista u braku s potonje navedenim tužiteljem stekla predmetnu nekretninu te u spornim pravnim poslovima, pored tužitelja ad. 2. RE, također označena kao zajmoprimac, međutim, da njoj nije vršena isplata po predmetnim ugovorima, a niti da je bila u tuženikovom prostorijama ili prostorijama javnih bilježnika koji su uredovali u konkretnom slučaju.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem zemljišnih knjiga ovog suda kao K. O. [katastarska općina], rješenja Ureda državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji od 6. lipnja 2002., Ugovora o fiksnom zakupu od 11. siječnja 2003., računa tvrtke „Erak“ od 14. siječnja 2003., troškovnika od veljače 2003., zahtjeva za odobrenjem kredita od 11. siječnja 2004. i 10. listopada 2004., Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 10. ožujka 2004., pismena naslovljenog „DALTOURS“ od 18. listopada 2004., Ugovora o jednokratnom kreditu br. 516.195 od 22. listopada 2004., Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 27. listopada 2004., Ugovora o kupnji broda „Delfin“ od 13. prosinca 2004. s prilogom (upisnim listom od 3. prosinca 2002.), Ugovora o jednokratnom kreditu br. 512.582 od 24. svibnja 2007., Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. lipnja 2007., dopisa javnog bilježnika Boška Jurišića iz Splita od 12. lipnja 2007., Ugovora o jednokratnom kreditu br. 530.527, rješenja ovog suda br. Ovr-1120/09 od 4. ožujka 2013., dopisa Hrvatske narodne banke od 21. lipnja 2013., 25. studenog 2014. i 6. svibnja 2016., izvatka iz sudskog registra Republike Austrije s povijesnim podacima sa stanjem na dan 21. rujna 2022., liste koncesija izdanih tuženiku, spisa predmeta ovog suda br. P-2084/2015, te iskaza tužitelja, dok je kao odbijen prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza provođenjem knjigovodstveno-računovodstvenog vještačenja radi utvrđivanja visine predmetnog potraživanja tuženika, a sve kraj ocjene ovog suda da se izvođenje tog dokaza ukazuje irelevantnim za ocjenu osnovanosti postavljenog zahtjeva tužitelja.

5. Glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

6. U ovoj pravnoj stvari sporna je valjanost Ugovora o jednokratnom kreditu broj 512.582 (sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 10. ožujka 2004.) u visini od 105.000,00 EUR, potom, Ugovora o jednokratnom kreditu broj 516.195 (sa Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 27. listopada 2004.) u visini od 104.000,00 EUR i Ugovora o jednokratnom kreditu br. 530.527 (sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6. lipnja 2007.) u visini od 32.000,00 EUR, a koji su sklopljeni između pravnog prednika tuženika, u svojstvu kreditora, te tužitelja, kao korisnika kredita (u vezi s čim se ističe da tužiteljica ad. 1. ŽE neutemeljeno ističe da nije ni na kakav način sudjelovanja u sklapanju predmetnih pravnih poslova, a to stoga jer su predmetni ugovori o kreditu i sporazumi o osiguranju potpisani i po tužiteljici, kako to proizlazi iz spornih ugovora i sporazuma, dok je navedena tužiteljica tijekom postupka odustala od prijedloga za izvođenje dokaza provođenjem grafološkog vještačenja vlastoručnih potpisa stavljenih na predmetnim ugovorima i sporazumima na mjestu korisnika kredita ŽE), s tim da tužitelji ništetnost istih temelje na njihovoj protivnosti s propisima potrošačkog prava, i to u pogledu odredbi spornih ugovora koje se tiču valutne klauzule, promjenjive kamatne stope, naknade za obračun kredita, naknade za držanje računa, paušalnih obroka i dr.

7. Uvodno valja navesti da ovaj sud prigovor presuđene stvari istaknut od strane tuženika nalazi neutemeljenim, a to stoga jer iako je u parnici vođenoj između istih stranaka pred ovim sudom pod posl. br. P-2084/2015 pravomoćno odbijen zahtjev identičan glavnom zahtjevu u ovoj parnici, zahtjev u navedenoj parnici bio je utemeljen na činjeničnom supstratu djelomično različitom od predmetnog, i to da tuženik nije bio ovlašten obavljati kreditne usluge na području Republike Hrvatske (koje tvrdnje ističu i u ovoj parnici), kao i da im isprave u svezi predmetnih kredita nisu bile sastavljene na hrvatskom jeziku.

8. Uvodno valja navesti da je ovaj sud stajališta da se o postavljenom zahtjevu tužiteljice u ovoj pravnoj stvari ima odlučiti primjenom mjerodavnog prava (propisa) Republike Austrije, a ne primjenom prava Republike Hrvatske, kako to neutemeljeno smatra tužiteljica, unatoč čemu ovaj sud nije posebno zatražio obavijest o relevantnom pravu Republike Austrije za ovu parnicu od strane Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, a to stoga jer je o zahtjevima tužitelja moguće odlučiti već na temelju rezultata u postupku provedenih dokaza, te u vezi s čim se ističe i da je za utvrđivanje sadržaja austrijskog prava kao izabranog prava potrebno da tužitelji činjenično ukažu na razloge ništetnosti u smislu normi austrijskog prava, a što su isti u ovom postupku propustili učiniti.

8.1. Naime, odredbom članka Z20. Općih uvjeta poslovanja tuženika važećih u vrijeme sklapanja spornih ugovora, a koji su sastavni dio istih (kako je to uostalom u pogledu i naprijed navedene odredbe posebno apostrofirano u točki C. ugovora), propisano je da se na sve pravne odnose klijenta i tuženika (banke organizirane kao zadruge) primjenjuje austrijsko pravo, slijedom čega se o zahtjevu tužiteljice ima odlučiti primjenom odgovarajućeg austrijskog prava.

8.2. Osim toga, za istaknuti je da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu o vlasničkopravnom odnosu (članak 18. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugim zemalja u određenim odnosima, „Narodne novine“ br. 53/91. i 88/01., dalje: ZRSZ) a niti o sporu o ugovoru koji se odnosi na nekretninu (članak 21. ZRSZ), a u kojem slučaju bi se mjerodavnim ukazivalo pravo Republike Hrvatske, već se radi o sporu u vezi valjanosti ugovora za koje su stranke u smislu članka 19. ZRSZ izabrale kao mjerodavno austrijsko pravo, dok činjenica što je na temelju predmetnih ugovora voljom stranaka osnovano založno pravo na nekretnini u Republici Hrvatskoj ne čini ovu parnicu sporom o ugovoru koji se odnosi na nekretninu, i to neovisno o činjenici što se u predmetnoj tužbi stavlja i akcesorni zahtjev kojim se nalaže brisanje založnih prava, a pod uvjetom da se utvrdi ništetnost osnovnih pravnih poslova - ugovora o jednokratnom kreditu. Kako su stranke bile ovlaštene izabrati mjerodavno pravo, jer, kako je rečeno, ne radi se o slučajevima iz članaka 18. i 21. ZRSZ, posljedično takvom postupanju stranaka, nema riječi niti o tomu da bi došlo do primjene odredbe iz članka 5. ZRSZ, a u vezi s čim se ističe i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni niti odredbi Uredbe (EZ) br. 593/2008. Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze (Rim I) - dalje:

Uredba, koja je stupila na snagu 19. prosinca 2009., a koja se primjenjuje na postupke pokrenute u Republici Hrvatskoj nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, dakle nakon 1. srpnja 2013. (dok je tužba u ovom predmetu podnesena 14. travnja 2022.) budući da tužitelji u konkretnom slučaju nemaju status potrošača (o čemu će sud dati razloge u nastavku ovog obrazloženja) na kojeg se odnosi navedena Uredba, s tim da se navedena Uredba svakako ne može primijeniti na sporne ugovore koji su sklopljeni prije donošenja iste. Osim toga, ističe se i da je utvrđenje ovog suda da su sporni ugovori sklopljeni u Republici Austriji, i to u mjestu St. Stefan im Rosental, a kako je to uostalom i naznačeno u spornim ugovorima koje su stranke potpisale (u svezi čega tužitelji ističu da nisu odlazili u Republiku Austriju radi realizacije kredita, dok tužitelj ad. 2. RE suviše toga navodi da je sporne ugovore potpisao kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj), te gdje je ujedno obavljena cjelokupna obrada i odobrenje kredita, kao i da su u Republici Austriji sastavljeni sporni ugovori, dok okolnost što su predmetni sporazumi solemnizirani kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj nije od utjecaja na zaključak suda o mjestu sklapanja Ugovora, a to stoga jer isti predstavljaju akcesorne pravne poslove vezane uz sporne ugovore koji su različiti od istih. Suviše toga, i sukladno odredbama domaćeg prava ima se smatrati da je ugovor (među nenazočnima tj. u slučaju da stranke nisu istovremeno potpisale ugovor, već odvojeno, i to tuženik u svom sjedištu, a tužitelji u Republici Hrvatskoj) sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao sjedište u trenutku davanja ponude.

9. Nadalje, ocjenom u postupku provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, kao i rezultata cjelokupnog postupka, sud postavljene zahtjeve tužitelja (glavni i eventualno kumulirani) u cijelosti nalazi neosnovanima.

10. Tužiteljica zahtjevima stavljenim u ovoj pravnoj stvari traži da se utvrdi da su sporni ugovori i sporazumi ništetni, podredno da isti nisu nastali niti proizvode pravne učinke, kao i da se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda naloži provedba brisanja prava zaloga upisanih u korist tuženika na kat. čest. [katastarska čestica] ZGR K. O. [katastarska općina] na temelju istih.

11. Utvrđenja i zaključci, utemeljeni u rezultatima u postupku provedenih dokaza, te pravna shvaćanja ovog suda su kako slijedi:

- da tuženik svoje usluge nije pružao na području Republike Hrvatske, već isključivo na području Republike Austrije, kao i da je usluge kreditiranja građana pružao sukladno danoj mu koncesiji od strane austrijske Agencije za nadzor financijskih tržišta, a prema kojoj koncesiji nije bio ograničen na obavljanje navedene djelatnosti isključivo prema austrijskim državljanima, već i državljanima drugih država, pa tako i hrvatskim državljanima koji su mu se obraćali u vezi usluga koje je pružao (pa tako i u konkretnom slučaju budući da su se tužitelji obratili tuženiku putem posrednice Darinke Đurović), u vezi s čim se ističe i da zasnivanje založnog prava na nekretnini (hipoteka) ne spada u kreditno poslovanje, slijedom čega za zasnivanje založnog prava, kao oblika osiguranja novčane tražbine, nije potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke, pa kraj takvog stanja stvari ne postoji prepreka da tuženik na području Republike Hrvatske sa svojim klijentima sklopi ugovore o zasnivanju založnog prava na nekretninama u svrhu osiguranja novčane tražbine, dok i iz spisu priležećih obavijesti Hrvatske narodne banke proizlazi da su banke iz Republike Austrije bile ovlaštene pružati kreditne usluge državljanima Republike Hrvatske bez posebnog odobrenja Hrvatske narodne banke,

- da tužitelji nisu imali status potrošača, a što proizlazi i iz zahtjeva tužitelja za odobrenjem predmetnih kredita u kojima je kao svrha kredita označena „dovršenje kuće s apartmanima“ i „kupnja broda“, u vezi s čim su tužitelji dostavili tuženiku opsežnu dokumentaciju iz koje proizlazi da se kuća s apartmanima koristila i imala koristiti u svrhu pružanja usluga smještaja u domaćinstvu, odnosno da su kreditna sredstva namijenjena za kupnju broda u vezi obavljanja usluga organiziranja izleta gostima, dakle, u poslovne svrhe tj. radi ostvarivanja prihoda, slijedom čega se na odnose iz predmetnih pravnih poslova ne primjenjuju propisi potrošačkog prava, pa tako niti propisi Republike Austrije, a koju kao članicu Europske unije ujedno obvezuje i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (prema članku 2. točki (b) koje je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije), a s kojom moraju biti usklađeni odgovarajući propisi pojedinih članica Europske unije, slijedom čega se razlozi ništavosti tj. ništetnosti predmetnih pravnih poslova istaknuti od strane tužitelja, odnosno u vezi toga da isti nisu nastali niti proizvode pravne učinke, ukazuju irelevantnima,

- uzgred rečeno, sve da se u konkretnom slučaju ima primijeniti kao mjerodavno hrvatsko pravo, onda je zaključak ovog suda da sve da je tuženik obavljao svoju djelatnost odnosno pružao usluge na području Republike Hrvatske u vezi kojih bi mu bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke, sve u smislu odredbi članaka 51. i 52. ZB (kojima je propisano da bankarske i druge financijske usluge na području Republike Hrvatske strana banka može pružati samo putem svojih podružnica koje može osnovati uz prethodno odobrenje Hrvatske narodne banke), međutim, koje odobrenje u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik nije imao, isto ne bi za posljedicu imalo ništavost predmetnog Ugovora i Sporazuma, sve u smislu odredbe članka 103. stavak 2. ZOO/91. u vezi članka 1163. stavak 1. ZOO/05., a to stoga jer okolnost da bi/je sklapanje spornih ugovora bilo zabranjeno samo jednoj strani (ovdje tuženiku), a ne i drugom sukontrahentu iz istih (ovdje tužiteljima), nema za posljedicu ništavost spornih ugovora, tako da isti ostaju na snazi i proizvode pravne učinke. Prema tome, sve i da je u konkretnom slučaju zaključenje spornih ugovora bilo zabranjeno tuženiku, to samo po sebi ne znači da je predmetni ugovor ništav jer za tužitelje kao državljane Republike Hrvatske nije propisana nikakva zabrana ili nekakav posebni uvjet za zaključenje ugovora o kreditu sa stranom financijskom institucijom na području Republike Hrvatske. Inače, tek je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15.) ništetnost ugovora propisana kao posljedica činjenice da je stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno kreditiranje, i to za one pravne odnose nastale nakon njegovog stupanja na snagu, slijedom čega se taj propis ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja spornih ugovora. Suviše toga, za pojasniti je i da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-

I-3678/2017, U-I-3699/2017, U-I-4364/2017, U-I-4602/2017, U-I-297/2018, U-I- 682/2018, U-I-729/2018, U-I-2092/2018 i U-I-2706/2018 od 3. studenog 2020. ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom („Narodne novine“ br. 72/17., dalje: Zakon), i to nakon donošenja odluke Suda Europske Unije C-630/17 (ĐE protiv Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg-Wolfsberg eGen) od 14. veljače 2019., a kojom je odlučeno da je Zakon protivan članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, te da ta presuda djeluje prema svima što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima,

- da sve da su i nepoštene odredbe ugovora kojima je utvrđena promjenjiva kamatna stopa, naknada za obračun kredita, naknada za držanje računa i paušalni obroci, da isto ne dovodi i do ništavosti spornih ugovora u cijelosti, a to stoga što nije riječ o bitnim sastojcima istih, te što sporni ugovori mogu opstati na snazi i bez tih odredbi na mjesto kojih onda stupa propis (kako to proizlazi sukladno recentnoj praksi Europskog suda, a u vezi potrošačkih ugovora),

- da su tužitelji kredit ostvarili kod kreditne institucije iz Republike Austrije u kojoj je u vrijeme sklapanja spornih ugovora službena valuta bila EUR (jednako kao i danas), slijedom čega su tim ugovorima krediti valjano odobreni u valuti EUR, te u istoj valuti utvrđene sve obveze iz spornih ugovora, tako da sporni ugovori, suprotno navodima tužitelja, nisu niti sadržavali odredbe o valutnoj klauzuli,

- da sporni ugovori i sporazumi predstavljaju dopuštene pravne poslove koji su u skladu s pozitivnim propisima,

- da sve da tužitelji imaju status potrošača (iako je sud zaključka da nemaju) da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po spornim ugovorima vezana uz objektivni kriterij, i to tromjesečni EURIBOR, zbog čega se ne može govoriti o odredbi koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao što bi to bio slučaj kod promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke. Pritom valja istaknuti i da ukoliko bi vjerovnik eventualno kamatnu stopu mijenjao protivno odredbama ugovora, da bi se radilo o povredi ugovorne obveze vjerovnika, a ne o nepoštenoj (ništetnoj) ugovornoj odredbi. Ujedno ovaj sud utvrđuje da su odredbe koje se tiču bitnih sastojaka spornih Ugovora jasne i razumljive ugovorne odredbe, a to stoga jer su, primjerice, parametri promjenjivosti ugovorene kamatne stope navedeni, s tim da sve i da je odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ništava, jednako kao i koja druga odredba koja se ne tiče bitnih sastojaka tih ugovora, isto ne bi bilo razlogom ništavosti spornih ugovora u cijelosti te bi isti ostali na snazi i bez tih odredbi. Osim toga, za navesti je i da predmet spora u ovoj parnici ne predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništavosti uslijed nepoštenosti pojedinačne odredbe spornih ugovora (što je predmet zaštite po ZZP) pa niti odredbe o ugovorenoj kamatnoj stopi, već zahtjev za utvrđenje ništavosti spornih ugovora u cjelosti, a što ne može biti predmetom zaštite i ispitivanja ništavosti po službenoj dužnosti u sporovima koje potrošač pokreće radi zaštite svojih prava i interesa, pa kako predmetom kontrole u ovom postupku nije pojedinačna odredba spornih ugovora glede kojih bi tužitelji kao potrošači uživali pravnu zaštitu, time zapravo nije ni bilo mjesta raspravljanju o postojanju razloga ništetnosti u smislu Direktive i ZZP, jer bi to bilo protivno činjeničnoj osnovi tužbe na kojoj se, prema načelu dispozicije, temelji zahtjev tužitelja u okviru kojeg sud odlučuje sukladno članku 2. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. , 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Nadalje, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive svima (tj. transparentne), pa tako i prosječnim potrošačima za koje se uzima da su dobro informirane, razumne, pažljive i oprezne osobe, a što sve drži ovaj sud u konkretnom slučaju, zbog čega su tužitelji od samog početka bili upoznata sa svim ključnim uvjetima spornih ugovora te su mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih eventualno proizlaze iz spornih ugovora i za slučaj donošenja zaključka o neprihvatljivosti istih odustati od sklapanja istih. Osim toga, zaključak je ovog suda i da odredbe spornih ugovora u smislu načela savjesnosti i poštenja ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Stoga, kako sporni pravni poslovi nisu ništavi (ništetni) iz razloga navedenih u činjeničnom supstratu tužbe, te istu proizvode pravne učinke, to je zahtjeve tužitelja kojim traže da se sporni ugovori utvrde ništetnim, a susljedno tome i sporni sporazumi kao akcesorni pravni poslovi, kao i da se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda naloži provedba brisanja prava zaloga upisanog glede predmetne nekretnine na temelju isprava o spornim pravnim poslovima (glavni zahtjev), odnosno da se utvrdi da sporni ugovori nisu nastali niti proizvode pravne učinke, a susljedno tome i sporni sporazumi kao akcesorni pravni poslovi, kao i da se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda naloži provedba brisanja prava zaloga upisanog glede predmetne nekretnine na temelju isprava o spornim pravnim poslovima (eventualno kumulirani zahtjev) valjalo odbiti kao neosnovane i presuditi kao pod točkama I. I II. izreke.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP.

13.1. Tuženik je stavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetnicima u ovoj parnici, i to za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 22.12.2022., te za zastupanje na ročištima održanima 08.12.2022., 24.09.2025. i 11.03.2026. u visini od po 1.297,28 EUR za svaku radnju, za sastav podnesaka od 04.04.2024. i 20.05.2025. u visini od po 200,00 EUR za svaki te za zastupanje na ročištu objave presude u visini od 100,00 EUR, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. -ispravak, 107/15., 37/22. i 126/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%.

13.2. Sud je, polazeći od vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari označenoj u tužbi u visini od 650.000,00 kuna tj. 86.269,83 EUR i stavljenog troškovnika, opravdanima cijenio sljedeće troškove prouzročene tuženiku zastupanjem po odvjetnicima u ovoj parnici:

- sastav odgovora na tužbu u visini od 650 bodova tj. u potraživanom iznosu od 1.297,28 EUR (Tbr. 8. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 22.12.2022. u visini od 650 bodova tj. u potraživanom iznosu od 1.297,28 EUR (Tbr. 8. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištima održanima 08.12.2022., 24.09.2025. i 11.03.2026. u visini od po 650 bodova za svako tj. u potraživanim iznosima od po 1.297,28 EUR za svako (Tbr. 9. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno sveukupno 6.496,40 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (1.621,60 EUR) - 8.118,00 EUR.

13.3. Nasuprot tome, neopravdanim je ocijenjen zahtjev tuženika za nadoknadu troška prouzročenog mu sastavom po odvjetnicima podnesaka od 04.04.2024. i 20.05.2025. (kojima su požurivana postupanja suda), a to stoga jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice. Osim toga, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tuženika za nadoknadu troška za kojeg tvrdi da mu je prouzročen zastupanjem po odvjetnicima na ročištu objave presude, a to stoga jer punomoćnici tužitelja nisu nazočili tom ročištu.

13.4. Slijedom navedenog, valjalo je tužiteljima naložiti plaćanje opravdanih troškova tuženiku prouzročenih mu ovim postupkom u ukupnoj visini od 8.118,00 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje od presuđenja do isplate teku po stopi propisanoj člankom 29. stavak. 2. i 8. ZOO, dok je zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu u visini od 615,00 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate valjalo odbiti te o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom III. izreke ove presude.

Šibenik, 27. travnja 2026.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima