REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-1886/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TAT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, Lovretska 25, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 30.ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice Marine Parčina, odvjetnice u Splitu, i zamjenice punomoćnika tuženika TA, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, na ročištu za objavu i uručenje presude 27.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužiteljici TAT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.817,47 EUR (slovima:tri tisuće osam stotina sedamnaest eura četrdeset sedam centi), zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 30,79 Eur od 31.08.2007. godine,

- na iznos od 30,25 Eur od 30.09.2007.godine,

- na iznos od 30,21 Eur od 31.10.2007.godine

- na iznos od 30,64 Eur od 30.11.2007.godine

- na iznos od 30,41 Eur od 31.12.2007.godine,

- na iznos od 29,37 Eur od 31.01.2008. godine,

- na iznos od 54,01 Eur od 29.02.2008. godine,

- na iznos od 54,95 Eur od 31.03.2008. godine,

- na iznos od 53,41 Eur od 30.04.2008. godine,

- na iznos od 53,07 Eur od 31.05.2008. godine,

- na iznos od 53,57 Eur od 30.06.2008. godine,

- na iznos od 52,58 Eur od 31.07.2008. godine,

- na iznos od 52,63 Eur od 31.08.2008. godine,

- na iznos od 53,22 Eur od 30.09.2008. godine,

- na iznos od 58,15 Eur od 31.10.2008. godine,

- na iznos od 54,83 Eur od 30.11.2008. godine,

- na iznos od 58,37 Eur od 31.12.2008.godine,

- na iznos od 58,91 Eur od 31.01.2009. godine,

- na iznos od 59,15 Eur od 28.02.2009. godine,

- na iznos od 58,40 Eur od 31.03.2009. godine,

- na iznos od 58,52 Eur od 30.04.2009. godine,

- na iznos od 57,55 Eur od 31.05.2009. godine,

- na iznos od 56,72 Eur od 30.06.2009. godine,

- na iznos od 58,58 Eur od 31.07.2009. godine,

- na iznos od 59,07 Eur od 31.08.2009. godine,

- na iznos od 59,02 Eur od 30.09.2009. godine,

- na iznos od 58,55 Eur od 31.10.2009. godine,

- na iznos od 59,43 Eur od 30.11.2009. godine,

- na iznos od 60,07 Eur od 31.12.2009. godine,

- na iznos od 61,10 Eur od 31.01.2010. godine,

- na iznos od 60,83 Eur od 28.02.2010. godine,

- na iznos od 62,16 Eur od 31.03.2010. godine,

- na iznos od 61,87 Eur od 30.04.2010. godine,

- na iznos od 62,48 Eur od 31.05.2010. godine,

- na iznos od 66,51 Eur od 30.06.2010. godine,

- na iznos od 65,65 Eur od 31.07.2010. godine,

- na iznos od 67,98 Eur od 31.08.2010. godine,

- na iznos od 67,23 Eur od 30.09.2010. godine,

- na iznos od 65,65 Eur od 31.10.2010. godine,

- na iznos od 55,53 Eur od 30.11.2010. godine,

- na iznos od 58,61 Eur od 31.12.2010. godine,

- na iznos od 56,49 Eur od 31.01.2011. godine,

- na iznos od 57,26 Eur od 28.02.2011. godine,

- na iznos od 56,22 Eur od 31.03.2011. godine,

- na iznos od 56,38 Eur od 30.04.2011. godine,

- na iznos od 50,52 Eur od 31.05.2011. godine,

- na iznos od 50,76 Eur od 30.06.2011. godine,

- na iznos od 53,72 Eur od 31.07.2011. godine,

- na iznos od 42,17 Eur od 31.08.2011. godine,

- na iznos od 40,89 Eur od 30.09.2011. godine,

- na iznos od 40,73 Eur od 31.10.2011. godine,

- na iznos od 40,61 Eur od 30.11.2011. godine,

- na iznos od 41,18 Eur od 31.12.2011. godine,

- na iznos od 41,77 Eur od 31.01.2012. godine,

- na iznos od 41,81 Eur od 29.02.2012. godine,

- na iznos od 41,42 Eur od 31.03.2012. godine,

- na iznos od 41,61 Eur od 30.04.2012. godine,

- na iznos od 41,80 Eur od 31.05.2012. godine,

- na iznos od 41,50 Eur od 30.06.2012. godine,

- na iznos od 41,60 Eur od 31.07.2012. godine,

- na iznos od 41,44 Eur od 31.08.2012. godine,

- na iznos od 41,02 Eur od 30.09.2012. godine,

- na iznos od 41,46 Eur od 31.10.2012. godine,

- na iznos od 41,71 Eur od 30.11.2012. godine,

- na iznos od 41,62 Eur od 31.12.2012. godine,

- na iznos od 40,67 Eur od 31.01.2013. godine,

- na iznos od 41,48 Eur od 28.02.2013. godine,

- na iznos od 41,52 Eur od 31.03.2013. godine,

- na iznos od 41,18 Eur od 30.04.2013. godine,

- na iznos od 40,27 Eur od 31.05.2013. godine,

- na iznos od 40,24 Eur od 30.06.2013. godine,

- na iznos od 40,44 Eur od 31.07.2013. godine,

- na iznos od 40,81 Eur od 31.08.2013. godine,

- na iznos od 41,37 Eur od 30.09.2013.godine

- na iznos od 41,08 Eur od 31.10.2013. godine,

- na iznos od 41,25 Eur od 30.11.2013. godine,

- na iznos od 41,44 Eur od 31.12.2013. godine,

po stopi od 15 % do 31.prosinca 2007., od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužiteljici TAT, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.097,55 EUR (slovima: dvije tisuće devedeset sedam eura pedeset pet centi), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27.travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 4.lipnja 2019. navodi se da je tužiteljica 11.studenoga 2005. sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu (nadalje: Ugovor), koji je solemniziran istog dana kod javnog bilježnika Joška Donike Stanojević iz Kaštel Sućurca, pod brojem OU-676/05. U konkretnom slučaju radi se o kreditu za kupnju stambenog objekta, u protuvrijednosti iznosa od 90.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 360 mjeseci. Iz odredbe navedenog Ugovora razvidno je da je tuženik zadržao sebi pravo da jednostrano mijenja utanačene odredbe sklopljenog Ugovora, bez ikakvog pristanka tužiteljice, kao korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao banka i time trgovac, nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao i Ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa- načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvim postupanjem tuženika narušena je nužna ravnopravnost ugovornih strana u obveznopravnom odnosu, na način da nastaje nenadoknadivi nesrazmjer međusobnih činidbi i time se izravno narušava načelo jednakosti činidbi. Da su gore citirane ugovorne odredbe ništetne, nepoštene i da ne proizvode nikakve pravne učinke zbog naprijed iznijetih razloga, nedvojbeno je potvrđeno odlukama iz parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čija su pravna utvrđenja obvezujuća za ovaj sud. Radi se o presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj P-1401/2012. Pobijane odredbe ugovora o promjenjivoj kamati nesporno su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve ništetne, iz razloga što valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, kao bitni elementi ugovora o kreditu (predmet i cijena), moraju biti određeni, ili barem odredivi, te se ne smiju mijenjati bez unaprijed utvrđenih jasnih kriterija i uvjeta promjene. Izravna posljedica ništetnih članaka Ugovora, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika, odnosno u dijelu kojim je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, očituje se u tome da je tužiteljica u razdoblju od 31.srpnja 2007. pa sve do 31. siječnja 2014. predmetnu kreditnu obvezu preplatila u ukupnom iznosu od 5.109,86 EUR/38.500,22 kn, sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, a koji iznos je tuženik stekao bez ikakve osnove. Ovom tužbom tužiteljica potražuje od tuženika preplatu po osnovi kamata, dok će preplatu po osnovi tečajnih razlika potraživati u drugom postupku. Slijedom navedenoga, predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 5.109,86 EUR/38.500,22 kn sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog obroka do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja presuđenja do isplate.

1.1. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 6.veljače 2026 uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka za financije, na način da od tuženika potražuje isplatu od 3.817,47 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća do isplate. Tužiteljica je na taj način djelomično povukla tužbu za iznos od 1.292,39 EUR, kojim povlačenju se tuženik nije usprotivio.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, istaknuo je prigovor zastare, te predložio isti odbiti uz nalog tužiteljici za naknadom troškova postupka. Tuženik navodi da su parnične stranke sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, nadalje: ZID ZPK) zaključile 07.prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010829175, koja činjenica je odlučna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Tužiteljici je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK-a utvrđen iznos pretplate u visini od 1.654,77 EUR-a, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužiteljici na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Isto tako tuženik smatra da ugovor o kreditu nije na snazi, kao i da presude trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ne bi imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka jer se ovdje više ne radi o kreditu u CHF već o kreditu u valuti EUR. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR, pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Tuženik se poziva na rješenje VSRH posl. br. Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020., kao i odluke županijskih sudova, uz napomenu da je čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik je sukladno odredbi članka 306. st. 4. Zakona o kreditnim institucijama učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Tužiteljica je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobila sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj:9010829175 zaključenog 11.studenoga 2005. između tužiteljice i tuženika, a solemniziranog od strane javnog bilježnika Joška Donike-Stanojevića iz Kaštel Staroga pod brojem OU-696/05 dana 11.studenoga 2005., Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9010829175 od 7.prosinca 2015. i Općih uvjeta tuženika koji su bili na snazi 2005., financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, i saslušanjem tužiteljice.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice prema tuženiku radi isplate iznosa koji je tužiteljica pretplatila na ime ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u razdoblju od početka otplate kredita do 01.siječnja 2014.

6.Između parničnih stranka nije sporno da su 11.studenoga 2005. tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 9010829175, solemniziran kod javnog bilježnika Joška Donike-Stanojevića iz Kaštel Staroga pod brojem OU-696/05 dana 11.studenoga 2005., kojim je tuženik- banka odobrio tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 90.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl.1.), u svrhu kupnje stambenog objekta (čl.2). U čl. 4. ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,25 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana, na rok otplate od 360 mjeseci uz tamo pobliže navedene instrumente osiguranja, te obvezu tužiteljice na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećim na dan plaćanja prema otplatnoj tablici (čl.7. Ugovora). Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i promjenjiva kamatna stopa, te da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, nije sporno da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 7.prosinca 2015. kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tim Dodatkom tužiteljici je utvrđen iznos pretplate u visini od 1.654,77 EUR-a, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR.

7. Međutim, sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (ugovor je zaključen 11.studenoga 2005.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

9. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

11. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

12. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo drugotuženik u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotuženika.

16. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi.

17. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući u vidu da su sporne odredbe čl.4.toč.1. i 2. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način, kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

19. Naime, odredba o promjeni kamatne stope odlučujuća je ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

20. Slijedom navedenog, kako tužiteljica nije bila stranka kolektivnog spora, a stavovi iznijeti u presudama po kolektivnom sporu vežu stranke na koje se isti odnosi, to je po ocjeni ovog suda u ovoj parnici bilo moguće ocijeniti da je ništetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 4. toč.1. i 2. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

21. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je navedena odredbe bila ništetne i nepoštena već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa time nije ni mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. U tom pogledu čl. 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu da li je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, tužiteljica ni u kojem slučaju nije izgubila pravo isticati ništetnost sporne ugovorne odredbe i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a iznesenim u više sudskih odluka.

22. Nadalje, postupanje tuženika kojim je kao trgovac kršio ranije navedene odredbe, ugovaranjem nepoštenih odredaba na štetu potrošača, svakako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, imajući u vidu razliku u položaju i ukupnoj gospodarskoj moći bankarske institucije i potrošača. Osim toga, sud je mišljenja, da povećanje ukupnog iznosa otplate kredita u utuženom iznosu, koji je za tuženika možda neznatan, to nije i za potrošača. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, na štetu potrošača.

23. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK), tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

24. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK-a, a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu kamate prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

25. Tuženik osporava pravo tužiteljici na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

26. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je ocijenio da odredba predmetnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i to čl.4.toč. 1. i 2. nije razumljiva, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva ništetna.

27. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

27.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

27.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014.

27.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 4.lipnja 2019. znači da računajući od 13.lipnja 2014. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega je istaknuti prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

28. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predlagao nikakve dokaze.

29. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim financijskim vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

30. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić dala je izračun pretplate pod pretpostavkom da se u razdoblju otplate do 01.siječnja 2014. nije mogla mijenjati visina kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu. Ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate do 01.siječnja 2014. iznosi 3.817,47 EUR. Vještakinja napominje kako u utuženom razdoblju kamatna stopa nije padala, odnosno iznos anuiteta posljedično na promjenu kamatne stope nije bio niži u odnosu na početno ugovoreni anuitet pa shodno navedenom nema negativnih razlika.

31. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega tužiteljici pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. U odnosu na tijek zatezne kamate treba još navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

33. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 3.817,47 EUR na ime pretplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudske vještakinje za financije, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

34. Tuženiku treba napomenuti da je Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sklopljen nakon utuženog razdoblja, kao i da je pretplata priznata tužiteljici u konverziji u iznosu od 1.654,77 EUR iskorištena za umanjenje njenih budućih obveza po kreditu nakon provedene konverzije, pa samim time ne bi bilo u tom dijelu nikakve dvostruke naplate na teret tuženika.

35. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/07 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U ovom slučaju namjena kredita je kupovina stana koji je tužiteljica kupila kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa) Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednosti predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 3.817,47 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100, za sastav obrazloženog podneska od 18.listopada 2021. -100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 2.srpnja 2025., 18.veljače 2026. i 30.ožujka 2026. po 100 bodova za svako ročište (100x3), za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima održanom 8.studenoga 2021. -50 bodova, i za pristup na ročište za objavu i uručenje odluke -50 bodova, odnosno ukupno zbrojeno 600 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR iznosi 1.200,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog vještačenja od 500,00 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 97,55 EUR, tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 2.097,55 EUR.

36.1. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 100,00 EUR, budući da je 21. svibnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama, koji je izmijenio članak 11. stavak 1. točku 20. ZSP-a tako da ista glasi: Od plaćanja pristojbe oslobođeni su „20. potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa“. Kako se radi o primjeni materijalnog prava, to je tužiteljica kao potrošač u ovom predmetu oslobođena plaćanja sudske pristojbe za sve obveze nastale nakon 21.svibnja 2023., uključujući i za presudu.

36.2. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

Split, 27.travnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

- tuženiku putem punomoćnika,

- u spis.