REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-338/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, Put Skalica 35, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, Velebitska 8/a, radi utvrđenja, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 15.travnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Josipa Giljanovića, odvjetnika u Splitu i punomoćnika tuženika Šime Petrića, odvjetnika u Zadru, na ročištu za objavu i uručenje presude 27.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu, broj: 728581, sklopljenog dana 13. ožujka 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i društva Volksbank d.d. kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se na ime naknade za rizik nenaplate potraživanja prilikom puštanja kredita u tečaj naplaćuje jednokratno naknada u visini 1% (jedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 300,00 (kn tristo). "

i

r i j e š i o j e:

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.106,18 EUR( slovima: tisuću stotinu šest eura osamnaest centi), sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27.travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 26.siječnja 2024. navodi se da je tužitelj 13. ožujka 2006. kao korisnik kredita sklopio s društvom Volksbank d.d. kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 728581, na temelju kojeg mu je isplaćen iznos kredita od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan isplate. Člankom 7.2. tog ugovora je ugovoreno da se na ime naknade za rizik nenaplate potraživanja prilikom puštanja kredita u tečaj naplaćuje jednokratna naknada u visini 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kn/39,82 EUR. Predmetna odredba članka 7.2. ugovora protivna je Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kreditnog ugovora, kao i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Predmetna naknada od 1,00% iznosa kredita ne odgovara nijednoj stvarnoj usluzi ili trošku, odnosno tuženik nije tužitelju pružio nikakvu protuuslugu na ime naplaćene naknade, stoga je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna, a novčani iznos koji je tuženik stekao temeljem sporne odredbe stečen je bez valjane pravne osnove. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud donese presudom kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7.2. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se na ime naknade za rizik nenaplate potraživanja prilikom puštanja kredita u tečaj naplaćuje jednokratno naknada u visini 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kn/39,82 EUR, kao i da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Naime, člankom 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Tuženik osporava tužbu kao neosnovanu, smatrajući da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, da je potraživanje tužitelja u zastari, kao i da su neutemeljene tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu. Tuženik ističe da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, s tim da se radi o odredbi ugovora koja je jasna, lako uočljiva odredba i razumljiva. Tužitelju je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa (članak 7.2. Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbe članka 7.2. Ugovora o kreditu. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka, te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva, pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini (!?).

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 728581 sklopljenog 13.ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, te saslušanjem tužitelja.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za rizik nenaplate potraživanja prilikom puštanja kredita u tečaj, koja se naplaćuje jednokratno u visini 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kn/39,82 EUR.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da su 13.ožujka 2006. prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 728581, kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 23.000,000 CHF isplaćen u kunama prema kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan isplate, uz rok otplate od 120 mjeseca, i obvezu tužitelja na otplatu kredita u 120 jednakih mjesečnih anuiteta od 261,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize tuženika važećem na dan dospijeća. Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je u čl.7.2. Ugovora ugovorena naknada za rizik nenaplate potraživanja i to jednokratno u visini 1% od iznosa kredita, a minimalno 300,00 kn/39,82 EUR.

8. Međutim, sporna je osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti, kao i osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva.

9. Odredbom čl.12.3. predmetnog ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu.

10. Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, nadalje:ZPP-a), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

11. Budući da je predmet spora utvrđenje ništetnosti određene odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za rizik nenaplate potraživanja prilikom puštanja kredita u tečaj, u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, u konkretnom slučaju dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

12. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003. dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

13. Odredbom čl. 82. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva).

14. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

15. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 -Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te F Editores SA protiv FJC i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

16. O odredbi čl. 12.3. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo, pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP.

17. Ovdje je dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

18. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020. (dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

19. Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda. U postupku je utvrđeno da tuženik stanuje u [adresa], dok je udaljenost od [adresa] do Zagreba približno 400 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Zagreba i natrag), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora (1.328,00 EUR), udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost suda u Zagrebu tužitelja odvratilo od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika. Radi navedenog valjalo je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

20. U odnosu predmet tužbenog zahtjeva, treba navesti da je za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.), budući je ugovor zaključen 13.ožujka 2006.

21.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

23. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

24.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

26. Utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za rizik nenaplate potraživanja nije obuhvaćeno presudama donesenim u sporu po kolektivnoj tužbi, pa se o tom dijelu tužbenog zahtjeva ima odlučiti prema općim pravilima o utvrđenju ništetnosti. Tijekom postupka, a posebno iz iskaza tužitelja, proizlazi da se o naknadi za rizik nenaplate potraživanja kao pojedinačnoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista ugovorena u visini 1% iznosa odobrenog kredita. Pored nesporne činjenice da se u spornom razdoblju, u koje spada i dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj odredbi ugovora, i da je sam tekst ugovora unaprijed sastavljen od strane tuženika, po ocjeni ovog suda odredba prema kojoj je tužitelj bio obvezan podmiriti naknadu za rizik nenaplate potraživanja, uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

27. I Sud Europske unije u svojim presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su isti nastali, koji se netransparentni ili neproporcionalni. Navedeno se može analogno primijeniti i na spornu naknadu za rizik nenaplate potraživanja, budući da tuženik nije ničim obrazložio od čega se takva naknada sastoji i na koji način se utvrđuje njena visina.

28. Također se napominje i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanom 5.studenoga 2020. zauzeto pravno shvaćanje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa se i navedeno shvaćanje može analogno primijeniti i na ovdje spornu naknadu za rizik nenaplate potraživanja.

29. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s prednikom tuženika Volksbank, i da mu je novac trebao za životno bitnu stvar. Prije potpisivanja ovog ugovora nitko ga od strane banke nije upozorio niti se razgovaralo o naknadi nenaplate potraživanja. Tek nakon što je tužitelju isplaćen iznos iz ugovora o kreditu, vidio je da je taj iznos umanjen, na što mu je u banci rečeno da se radi o depozitu. Nikakav naputak u vezi toga nije dobio tada, a ni prije sklapanja navedenog ugovora. O plaćanju ove naknade nije se moglo pregovarati, sam tekst ugovora o kreditu nije pročitao prije potpisivanja jer mu je novac hitno trebao, i pristao bi na bilo kakve uvjete koje je banka postavila.

30. U samom ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada od 1% i zašto je određena baš u toj visini od ukupnog iznosa kredita, niti je tuženik priložio dokaz na navedene okolnosti. S obzirom da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za rizik nenaplate potraživanja o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se u tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio sam tuženik, navedena odredba ugovora o kreditu prema čl.81.st.1.ZZP/03 je nepoštena, a prema odredbi čl.87.st.1.ZZP/03 i ništetna.

31. Nadalje, tuženiku je imao mogućnost dokazivanja da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predlagao izvođenje nikakvih dokaza.

32. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za rizik nenaplate potraživanja, i odlučio je kao u izreci ove presude.

33. U odnosu na prigovor zastare na utužene iznose, tuženiku je za odgovoriti da je predmet ovog spora samo utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora o kreditu, dok tužitelj ne traži isplatu nikakvog novčanog iznosa, pa nema mjestu ni odlučivanju o istaknutom prigovoru zastare.

34. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju radi se o nenamjenskom kreditu i upotrebi novčanih sredstava od strane tužitelja kao fizičke osobe, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora označenoj u tužbi u iznosu od 1.328,00 EUR (kojoj tuženik nije prigovarao) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 4.veljače 2026. i 15.travnja 2026. po 100 bodova za svako ročište (100x2), za sastav obrazloženog podneska od 2.veljače 2026. -100 bodova, odnosno ukupno 400 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 800,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 1.000,00 EUR. Na taj iznos treba nadodati trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i za presudu u iznosu od 53,09 EUR, tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od 1.106,18 EUR. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, i to od dana donošenja ove presude do isplate, te je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

Split, 27.travnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.