REPUBLIKA HRVATSKA

P-1178/2023-29

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužiteljice AČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Luka Marčić, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Ćurković i Šanjug“ d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Antić Tucak, odvjetnice u Šibeniku, na ročištu za objavu presude održanom 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da u roku od 15 dana tužitelju AČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.305,56 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:

- od dana 31.03.2008. na iznos 2,95 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.04.2008. na iznos 0,03 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.10.2008. na iznos 0,81 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.11.2008. na iznos 4,44 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.12.2008. na iznos 2,97 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.01.2009. na iznos 12,21 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 28.02.2009. na iznos 13,74 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.03.2009. na iznos 8,68 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.04.2009. na iznos 9,10 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.05.2009. na iznos 9,54 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.06.2009. na iznos 8,56 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.07.2009. na iznos 8,51 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.08.2009. na iznos 7,29 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.09.2009. na iznos 8,02 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.10.2009. na iznos 6,80 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.11.2009. na iznos 8,35 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.12.2009. na iznos 11,72 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.01.2010. na iznos 13,10 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 28.02.2010. na iznos 15,87 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.03.2010. na iznos 15,77 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.04.2010. na iznos 19,83 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.05.2010. na iznos 23,90 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.06.2010. na iznos 25,84 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.07.2010. na iznos 29,14 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.08.2010. na iznos 31,62 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.09.2010. na iznos 30,26 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.10.2010. na iznos 31,02 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.11.2010. na iznos 40,20 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.12.2010. na iznos 37,62 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.01.2011. na iznos 38,18 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 28.02.2011. na iznos 40,10 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.03.2011. na iznos 37,95 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.04.2011. na iznos 43,20 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.05.2011. na iznos 51,83 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.06.2011. na iznos 59,97 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.07.2011. na iznos 66,67 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.08.2011. na iznos 51,22 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.09.2011. na iznos 47,25 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.10.2011. na iznos 48,92 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.11.2011. na iznos 51.38 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.12.2011. na iznos 55,64 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.01.2012. na iznos 56,33 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 29.02.2012. na iznos 54,47 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.03.2012. na iznos 54,97 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.04.2012. na iznos 56,77 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.05.2012. na iznos 56,49 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.06.2012. na iznos 54,47 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.07.2012. na iznos 53,66 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.08.2012. na iznos 50,12 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.09.2012. na iznos 53,88 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.10.2012. na iznos 55,50 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.11.2012. na iznos 54,27 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.12.2012. na iznos 49,04 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.01.2013. na iznos 52,55 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 28.02.2013. na iznos 53,62 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.03.2013. na iznos 55,62 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.04.2013. na iznos 49,38 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.05.2013. na iznos 49,19 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.06.2013. na iznos 49,29 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.07.2013. na iznos 49,98 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.08.2013. na iznos 52,09 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.09.2013. na iznos 52,63 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.10.2013. na iznos 53,28 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 30.11.2013. na iznos 54,76 EUR sa osnove pretplate tečaja

- od dana 31.12.2013. na iznos 53,00 EUR sa osnove pretplate tečaja, pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u visini od 67,83 EUR istaknuto prigovorom radi prijeboja s predmetnom tražbinom tužiteljice.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.887,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od presuđenja (27. travnja 2026.) do isplate teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se odbija zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu u visini od 847,50 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u činjeničnom supstratu tužbe podnesene sudu 14. lipnja 2023. tvrdi da su pravni prednik tužiteljice - sada pok. joj otac PČ koji je preminuo tijekom otplate kredita (čija je tužiteljica, ranijeg prezimena PČ, isključiva nasljednica, a koja da je 14. siječnja 2009. s tuženikom sklopila Aneks br. 1. Ugovora kojim su sva prava i obveze iz Ugovora prešle s pokojnog joj oca na nju osobno), u svojstvu korisnika kredita i pravni prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., u svojstvu davatelja kredita, 19. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 286-049/2006 (dalje: Ugovor) koji da je u cijelosti otplaćen i nije konvertiran. Nadalje je navela da je na temelju Ugovora pravni prednik tuženika njezinom pravnom predniku odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.540,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika na dan isplate kredita, zatim, da je otplata kredita ugovorena u 84 anuiteta, kao i da je odredbama članka 3. Ugovora ugovoreno da su strane suglasne da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute (CHF), i to korištenjem srednjeg tečaja pravnog prednika tuženika važećem na dan plaćanja. Navela je i da je pravni prednik tuženika u vrijeme zaključenja ugovora, pa tako i vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, propustio njezinog pravnog prednika u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, navela je da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao, i to na način da se povećavao, a što da je imalo za posljedicu povećanje iznosa mjesečnih anuiteta. Ujedno je navela da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 pravomoćno utvrđeno da je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojima se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak nepoštena i ništetna, s tim da je u tom postupku sudjelovao i pravni prednik tuženika, sve glede ugovora o kreditu koji su sklapani u razdoblju 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., a sve to imajući u vidu da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navela je i da je potonje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je, između ostalog, u ovdje relevantnom dijelu potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u valuti CHF, s tim da je ta odluka obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, a sve u skladu s odredbama članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Suviše toga, navela je da u skladu s odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, iz čega da proizlazi da je tuženik na štetu njezinog pravnog prednika bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist koja da se ogleda u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji da je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora. Slijedom istaknutog činjeničnog supstrata, tužiteljica je ustala zahtjevom kojim je tražila da se tuženiku naloži da joj na ime preplaćenih anuiteta zbog porasta tečaja valute CHF u odnosu na tečaj te valute na dan sklapanja ugovora isplati iznos od 3.000,00 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dana sklapanja Ugovora (19. prosinca 2006.) do isplate. Ujedno je u nastavku postupka, a prije dostave tužbe tuženiku na odgovor, navela da je u svrhu izračuna preplaćenih sredstava po predmetnom kreditu zbog povećanja tečaja CHF pribavila nalaz vještaka za financije kojim da je utvrđeno da preplata iznosi 2.190,26 EUR, slijedom čega je u skladu s navedenim uredila petit tužbe potražujući navedeni iznos uvećan za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenom zahtjevu ističući i navodeći kako slijedi:

- prigovor zastare navodeći u prilog istom da je petogodišnji zastarni rok u svezi stjecanja bez osnove protekao računajući od dospijeća najkasnijeg preplaćenog iznosa, odnosno da su sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 14. lipnja 2018. zastarjela, dakle u cijelosti,

- da je ugovorni odnos između stranaka prestao prijevremenom otplatom kredita izvršenom po tužiteljici 6. listopada 2014.,

- da ne postoji pravni interes tužiteljice za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz Ugovora,

- da je tužiteljica dužna dokazati da se prilikom sklapanja Ugovora nije pregovaralo o odredbi istog o valutnoj klauzuli, s tim da su te odredbe u konkretnom slučaju bile jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost,

- da tužiteljica u tužbi ne ističe koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora niti iznosi minimalni činjenični opis okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega da se ne može niti napraviti test da li su sporne ugovorne odredbe ništetne ili ne, te uslijed čega da se o tužbenom zahtjevu ne može odlučiti,

- da sud u ovom postupku nije vezan za utvrđenja sadržana u presudi donesenoj od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu kolektivne zaštite interesa potrošača, a to stoga jer da je ta presuda donesena u vezi zahtjeva potrošača iz osnova naknade štete, a ne iz osnova stečenog bez osnove na čemu se temelji predmetna tužba, s tim da je u svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja da bi mogla donijeti odluka o nepoštenju tj. ništetnosti odgovarajućih odredbi Ugovora, te je potrošač dužan dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno nije pregovaralo, odnosno da su odgovarajuće odredbe Ugovora dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te uzrokuje li odgovarajuća ugovorna odredba (u konkretnom slučaju odredba o „prijevremenoj otplati kredita uz naknadu“) znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u skladu s člankom 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere,

- da je pravni prednik tužiteljice dobrovoljno pristao na sklapanje Ugovora, pa tako i na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, kao i da isti nije zatražio izmjenu koje ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, a niti da je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje da mu je dostavljao tuženik,

- da nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, s tim da je moglo doći i do pada tečaja CHF, ujedno navodeći da do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, slijedom čega da nije bilo razumno očekivati da će tečaj navedene valute rasti, tako da u konkretnom slučaju nije postupao nepošteno,

- da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli i danas zakonita i dopuštena,

- da je u oglasima i glasilu upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u valuti CHF, kao i da njezinu valjanost treba procjenjivati sukladno okolnostima postojećima u vrijeme sklapanja Ugovora,

- da u slučaju prihvaćanja zahtjeva tužiteljice ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine prema tužiteljici na ime tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja),

- da se neosnovanim ukazuje potraživanje kamata, osobito onih koje se zahtjevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva, a to stoga jer da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, a niti da je obveza koju bi trebao ispuniti uopće bila izvjesna ili poznata, kao i da bi za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva mogla biti dosuđena tek kamata počev od donošenja presude u ovoj parnici.

Slijedom istaknutih navoda, tuženik je predložio da se tužba odbaci, podredno da se zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan i istoj naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tužiteljica je u podnesku zaprimljenom u sudu 8. siječnja 2026., a sukladno rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja, konačno ustala zahtjevom stavljajući ga u sadržaju koji je bio predmet odlučivanja ovom presudom, te je ujedno navela da ne priznaje postojanje tražbine tuženika istaknute prigovorom radi prijeboja, a budući da je tuženik nije nikada zatražio da mu izvrši povrat te tražbine, a niti protiv nje pokrenuo postupak radi naplate iste, a osim toga istaknula je i prigovor zastare navedene tražbine tuženika.

4. Tuženik se, pak, u nastavku postupka protivio djelomičnom povlačenju tužbe koje bi bilo učinjeno naprijed navedenim podneskom tužiteljice, međutim, za navesti je da tužiteljica opisanim postupanjem nije djelomično povukla tužbu već je zapravo povećala tužbeni zahtjev (s 2.190,26 EUR na 2.305,56 EUR), odnosno preinačila tužbu, a koju ovaj sud drži dopuštenom u situaciji usklađenja petita tužbe s rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja (a zaključak u kojem smislu je ujedno izraženo na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26.11.2021.).

5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem ponude tvrtke „Vaš auto“ d.o.o. od 15. prosinca 2006., Otplatnih planova od 18. prosinca 2006. i 11. kolovoza 2022., Ugovora (od 19. prosinca 2006.), rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Vojislava Vuletina br. O-897/08 od 27. studenog 2008., Aneksa br. 1. uz Ugovor od 14. siječnja 2009., vjenčanog lista izdanog od strane Matičnog ureda Šibenik 23. rujna 2010., obavijesti tuženika od 11. kolovoza 2022. o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 31.12.2006. do 21.01.2014., obavijesti tuženika o promjenama kamatnih stopa po predmetnom kreditu od 11. kolovoza 2022., tuženikove specifikacije uplata od 11. kolovoza 2022., nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića iz Solina od 6. studenog 2025., te iskaza tužiteljice, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan, dok ne postoji potraživanje tuženika istaknuto u formi prigovora radi prijeboja s predmetnom tražbinom tužiteljice.

7. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužiteljice kojim traži da se tuženiku naloži da joj isplati ukupni iznos od 2.305,56 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate pojedinih preplaćenih anuiteta iz osnova nepoštenih tj. ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF, i to polazeći od razlike iznosa anuiteta plaćanih po uvećanom tečaju valute CHF tijekom vremena otplate kredita u odnosu na one koji bi bili plaćani po tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, s tim da je stajalište ovog suda da je pravni prednik tužiteljice u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača, a pravni prednik tuženika status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava, pa je tako odredbom članaka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora bilo propisano da se odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., - članci 96. i 97., odnosno „Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19. - članci 49. i 50.) s tim da je potonji propis ujedno usklađen i s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) - člankom 3. koje je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

8. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom naprijed citirane dokazne građe.

9. Cijeneći provedene dokaze na način propisan člankom 8. ZPP, sud postavljeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

10. Naime, u ovoj parnici nije sporno da su pravni prednici stranaka sklopili Ugovor, i to namjenski - za kupnju osobnog vozila, a kojim je predniku tužiteljice stavljen na raspolaganje iznos u visini od 16.540,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika važećem na dan isplate kredita, na rok otplate od 7 godina (84 mjeseca), te je predmetni kredit odobren uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF (članak 2. stavak 1. i članak 4. stavak 3. Ugovora), s tim da je prvi anuitet kredita dospio 31. siječnja 2015., te je predmetni kredit, čija otplata je nakon smrti korisnika kredita - oca tužiteljice preuzeta po tužiteljici u skladu s Aneksom 1. uz Ugovor, u cijelosti otplaćen sukladno otplatnom planu.

11. U ovoj parnici je sporno da li su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF nepoštene u smislu odredbi ZZP, a time i ništetne, te u vezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa uplatama vršenima tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa na ime ugovorenih anuiteta, sve uslijed primjene rečenih odredbi Ugovora, te sve polazeći od početnog tečaja CHF, pri čemu je nesporno da se tečaj navedene valute mijenjao tijekom otplate predmetnog kredita.

12. Utemeljeno se tužiteljica tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojem postupku je na pasivnoj strani sudjelovao i pravni prednik ovdje tuženika (kao tuženik ad. 5.), u kojima je ugovaranje valutne klauzule (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) ocijenjeno nepoštenom odredbom kojom su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište revizijskog suda (izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., a budući da je rečena drugostupanjska odluka od strane tuženika pobijana izvanrednim pravnim lijekovima - revizijama) da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužiteljice kao logičnog i uvjerljivog, te koji iskaz ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da je zbog povećanja rate kredita koje je bilo nepodnošljivo namjeravala prodati vozilo i isplatiti kredit u cijelosti, međutim, da je vrijednost tog vozila bila niža za cca 20.000,00 kuna od visine dugovanog kredita u to vrijeme; da je auto kuća kod je odlučila kupiti vozilo (koje da je isključivo korišteno u osobne svrhe) bila u poslovnoj suradnji s pravnim prednikom tuženika, kao i da su njezin otac i ona osobno pristupili kod pravnog prednika tuženika radi sklapanja ugovora, a kojom prigodom da im je ponuđen isključivo kredit u valuti švicarski franak, sve uz primjenu valutne klauzule, s tim da njoj ili njezinom sada pok. ocu u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo poznato značenje termina valutna klauzula; da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, kao i da je istog njezin otac konačno i potpisao; da njezinom ocu s kojim je bila u društvu od strane djelatnika tuženika nisu pojašnjenje značajke predmetnog kreditnog proizvoda a niti da mu je to bilo pojašnjeno od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije Ugovora; da u vrijeme sklapanja Ugovora njezin otac nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta ili OPG-a.

13. Posljedica ništetnosti spornih nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.) od dana njihovog stjecanja (budući da je tuženik nepošteni stjecatelj više plaćenih anuiteta) do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu sukladno odredbama članka 502.c ZPP.

14. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je pravni prednik tuženika (čija pasivna legitimacija tijekom postupka nije bila sporna) kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF (unoseći te odredbe u unaprijed formulirani ugovor o kreditu kojeg je predniku tužiteljice ponudila na potpis), pa tako i u konkretnom slučaju (polazeći i od gornjih utvrđenja utemeljenih na iskazu tužiteljice) i time povrijedio prava pravnog prednika tužiteljice kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je pravni prednik tuženika postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama ZZP-a, odnosno načela savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO-a, zbog čega je tuženik u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužitelju vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta iz osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, sve sukladno članku 1111. ZOO (kao stečeno bez osnove), i to upravo u visini (utvrđenoj provedenim financijskim vještačenjem koje sud drži objektivnim i danim u skladu s pravilima struke) koja među strankama nije bila sporna, te koja je, suprotno stajalištu tuženika, upravo utemeljena na valjanoj metodi izračuna (korištenjem tečaja valute CHF na dan korištenja tj. isplate kredita), sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. i članka 29. stavka 2. ZOO, pa je slijedom navedenog kondemnatorni zahtjev tužiteljice valjalo prihvatiti u cijelosti te presuditi kao pod točkom I. izreke, a u vezi s kojom odlukom valja navesti da okolnost da je predmetni ugovorni odnos stranaka prestao prije pokretanja ovog postupka ničim nije od utjecaja na dopuštenost predmetne tužbe.

15. U vezi s gornjom odlukom valja navesti da je sud otklonio prigovor zastare tražbine iz osnova preplaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli istaknut od strane tuženika, a to stoga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. srpnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 donesena 14. lipnja 2018., to je od navedenog dana počeo teći petogodišnji opći zastarni rok propisan člankom 225. ZOO i isti nije istekao do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (14. lipnja 2023.), a uzgred se ističe i da se sud nije posebno obazirao na tvrdnje tuženika koje su se ticale odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, zatim, koje su se ticale „deklaratornog“ dijela tužbenog zahtjeva i o tome da bi predmetni kredit bio prijevremeno isplaćen te u vezi s tim naplaćena naknada, a to stoga jer predmet ovog postupka nije bila ništetnost odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti je tužiteljica u ovoj parnici ustala deklaratornim zahtjevom, odnosno jer u konkretnom slučaju predmetni kredit nije prijevremeno otplaćen.

16. Konačno valja navesti da je tuženik, kao jača ugovorna strana, u konkretnom slučaju povrijedio interese i prava pravnog prednika tužiteljice kao potrošača tj. korisnika kredita sklapajući Ugovor s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz valutu CHF, a koja odredba je nađena nepoštenom i ništetnom, pa polazeći i od činjenice da pravni prednik tužiteljice odnosno tužiteljica od tuženika nisu primili ništa u odnosu na iznos za koji tuženik traži prijeboj, a koje potraživanje tuženika je ujedno i zastarjelo, to tužiteljica ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primila ona ili njezin pravni prednik, zbog čega je glede potraživanja tuženika istaknutog prigovorom radi prebijanja valjalo presuditi kao pod točkom II. izreke.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP.

17.1. Tužiteljica je stavila zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog joj zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, i to za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 04.07.2023., 09.01.2025., 07.01.2026. i 10.03.2026., te za zastupanje na ročištima održanima 10.03.2025., 03.04.2025. i 11.03.2026. u visini od po 100 bodova za svaku radnju, odnosno za zastupanje na ročištu objave presude u visini od 50 bodova, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. -ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, te sve uvećano za trošak financijskog vještačenja u visini od 450,00 EUR, odnosno za trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnoj visini od 160,00 EUR.

17.2. Sud je kao opravdane troškove tužiteljice prouzročene joj zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u visini od 2.305,56 EUR i stavljenog troškovnika, cijenio:

- sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 09.01.2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 07.01.2026. u visini od 25 bodova (Tbr. 8. točka 4. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištima održanima 10.03.2025., 03.04.2025. i 11.03.2026. u visini od po 100 bodova za svako (Tbr. 9. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno zastupanje na ročištu objave presude u visini od 50 bodova (Tbr. 9. točka 3. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 575 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR predstavlja iznos od 1.150,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (287,50 EUR) iznos od 1.437,50 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljen po tužiteljici i likvidiran po sudu u visini od 450,00 EUR.

17.3. Nasuprot tome, neopravdanim je ocijenjen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška prouzročenog joj sastavom po odvjetniku podnesaka od 04.07.2023. (u kojem su ponovljeni navodi istaknuti u tužbi i uređen tužbeni zahtjev) i 10.03.2026. (u kojem su ponovljeni do tada isticani navodi), a to stoga jer isti nisu bili potrebi za vođenje parnice, odnosno jer je tužiteljica bila dužna još u tužbi staviti određeni tužbeni zahtjev, što je i učinila, međutim, kada je istog uređivala tijekom postupka, a koje uređenje nije bilo konačno, to joj nije mogao biti obistinjen time prouzročeni trošak. Osim toga, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška na ime sudskih pristojbi za tužbu i presudu, a to stoga jer je tužiteljica oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku (članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 118/18. i 51/23.), dok je u vezi (pogrešno) plaćene sudske pristojbe za tužbu u visini od 38,23 EUR bila u mogućnosti staviti zahtjev za povrat plaćenog iznosa.

17.4. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužiteljici nadoknadi opravdane troškove prouzročene joj ovom parnicom u ukupnom iznosu od 1.887,50 EUR, dok je zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 847,50 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate) valjalo odbiti i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom III. izreke.

Šibenik, 27. travnja 2026.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima