R E P U B L I K A H R V A T S K A

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Stjepana Radića 81, 22000 Šibenik

Poslovni broj: P-179/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Marku Spahiji, pravnoj stvari tužiteljice ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Nataša Lisac, odvjetnica u Dugom Selu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tuženika AU, zaposlenika tuženika, 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev te se utvrđuje da je ništetna ugovora odredba ugovora o kreditu broj 554018-5450000284-6 od 20. veljače 1997. sklopljenog između ĆU i Jadranske banke d.d. Šibenik sadržana u članku 2. navedenog ugovora, a koja glasi "a u slučaju porasta srednjeg tečaja, protuvrijednost od DEM 249,64." .

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva utvrđivanje ništetnosti preostalih ugovornih odredbi ugovora o kreditu broj 554018-5450000284-6 od 20. veljače 1997. sklopljenog između ĆU i Jadranske banke d.d. Šibenik.

i

r i j e š i o  j e

I. Određuje se privremena mjera te se zabranjuje tuženiku (protivniku osiguranja) Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb poduzimati bilo kakve radnje prisilne naplate tražbine koja proizlazi iz ugovora o kreditu broj 554018-5450000284-6 od 20. veljače 1997. sklopljenog između ĆU i Jadranske banke d.d. Šibenik, do pravomoćnog okončana ovog postupka.

II. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je sa prednikom tužene Jadranskom bankom d.d. sklopila ugovor o kreditu broj 554018-5450000284-6. Navedeni ugovor da je ništetan jer da je banka postupila suprotno zakonu te da nije isplatila kredit u cijelosti već da je isplatu umanjila za 1,5% od odobrenog kredita (članak 8. Ugovora) dok da je kamatu obračunavala na ukupan iznos kredita što da je suprotno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01, dalje ZOO/91), Nadalje, istaknula je da je zauzet stav da kod ugovora o kreditu i ugovora o zajmu davatelj kredita odnosno zajmodavac da ima pravo obračunavati ugovorne kamate samo na novčani iznos koji je korisniku kredita odnosno zajmoprimcu stavljen na raspolaganje. Također, da sud po službenoj dužnosti ispituje sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) odredbe. Osim navedenog da je predmetni ugovor ništetan jer da je u članku 1. Ugovora banka odredila srednji tečaj kreditora, a u članku 2. da je određen anuitet primjenom devizne klauzule vezane za porast srednjeg tečaja DEM, dok u slučaju pada tečaja da se ne predviđa pad anuiteta, odnosno da se radi o ništetnoj jednostranoj deviznoj klauzuli. Navela je i da je u odnosu na nezakonito ugovorenu zateznu kamatu koju određuje banka u članku 3. ugovora već pravomoćno presuđeno da je ta odredba ništava. Slijedom navedenog, predložila je da sud predmetni ugovor utvrdi ništetnim.

1. 2. U tijeku postupka tužiteljica je dodatno navela kako banka nije stavila na raspolaganje ugovoreni iznos pa da su ništavi i uvjeti vraćanja anuitetno sa anuitetima koji sadrže nepostojeću glavnicu i kamate obračunate na ukupan iznos kredita. Tužena da nije odustala od ovrhe na temelju presude iz spora u kojem se nije pazilo na ništavost već da se pokušava naplatiti ništavo.

1. 3. Nadalje, tužiteljica je podneskom od 4. veljače 2026. zatražila i donošenje privremene mjere. Navedeni prijedlog obrazlaže činjenicom da je tuženik pokušao izravnu naplatu na temelju predmetnog ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti se zahtijeva u ovom postupku, odnosno da postoji opravdana bojazan da će protustranka ponovno pokrenuti postupak izravne naplate. Predložena mjera da je razmjerna i nužna jer se njome samo privremeno ograničava mogućnost prisilne naplate bez zadiranja u pravo tuženika da u slučaju uspjeha u parnici svoja prava ostvaruje sukladno zakonu. Slijedom navedenog predložila je da sud odredi privremenu mjeru kojom će se zabraniti tuženiku da do pravomoćnog okončanja ovog postupka poduzima bilo kakve radnje prisilne naplate tražbine koja proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu kako prema tužiteljici tako i prema jamcu i njegovim pravnim slijednicima i to do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Tužiteljica da je protiv istog tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti članka 3. istog ugovora, koja parnica da je pravomoćno okončana u korist tužiteljice. Nadalje, da ništavost neke odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen. Tužiteljica da nije u roku ispunila svoju obvezu po predmetnom ugovoru o kreditu stoga da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak aktivirajući instrument osiguranja (mjenicu), a koji postupak je završio pravomoćnom presudom u korist tuženika na način da se održava na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Ovrv-4369/02 od 10. rujna 2002. u dijelu kojim je potpisnicima na mjenici naloženo da isplate tužitelju tražbinu u iznosu od 76.974,16 kuna sa pripadajućima zateznim kamatama. Na temelju presude P -1410/06 (kojom je održano na snazi navedeno rješenje o ovrsi) tuženik da je zatražio izravnu naplatu nakon čega da su tužiteljica i ZU podnijele prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim slijedom čega ih je sud uputo da pokrenu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom koja ovrha se provodi izravnom naplatom. Predmetna parnica da se još vodi kod Općinskog suda u Šibeniku. Naknadno da je 22. lipnja 2023. donesena presuda od Općinskog suda u Šibeniku u predmetu P - 2418/2022 kojom da je presuđeno da je nedopušten postupak izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave Presude poslovni broj P- 1410/06 od 3. prosinca 2010. koji se odnosi na naplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 76.974,16 kuna s početkom od 5. travnja 2022. do isplate u dijelu koji se odnosi na kamatu po odlukama tužene koja premašuje visinu zatezne kamatne stope.

2. 2. Nadalje, tuženik je istaknuo da je radi naplate potraživanja po predmetnom ugovoru o kreditu donesena Presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P - 1410/06 od 10. prosinca 2006. Primjenom članka 327 ZOO-a da je razvidno da se ovdje radi o presuđenoj stvari, s obzirom na to da su sudovi po službenoj dužnosti bili dužni razmotriti je li pravni posao iz kojeg potječe potraživanje ništetno. Slijedom navedenog tuženik je istaknuo i prigovor presuđene stvari.

2. 3. Također, tuženik je naveo kako su se u navedenom parničnom predmetu (P - 1410/06) tuženici pozivali na ništetnost ugovora stoga da je o pitanju ništetnosti predmetnog ugovora već raspravljeno. Cijeli ugovor da ne može biti ništetan zbog eventualne ništetnosti članka 8. Ugovora ( o naknadi od 1,5% koja je uračunata u iznos kredita) i odredbe o jednostranoj valutnoj klauzuli iz članka 2. Ugovora na koje se poziva tužiteljica u tužbu.

2. 4. Istaknuo je kako se tužiteljica poziva na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je doneseno preko 25 godina nakon sklapanja predmetnog ugovora te da Zakon o obveznim odnosima iz 2005. godine na koji se tužiteljica poziva nije bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te da Republika Hrvatska u to vrijeme nije bila članica Europske unije pa da je neosnovano pozivanje na praksu suda Europske unije. Također da Zakon o potrošačkom kreditiranju nije bio donesen u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

2. 5. Zaključno, tuženik je naveo kako i da su osnovani navodi tužiteljice o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, to nikako ne bi povuklo za sobom ništetnosti cijelog guvoora o kreditu jer odredbe za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne nisu bitne odredbe ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog predložio je da sud odbaciti tužbu kao nedopušteno, a podredno da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2. 6. U odnosu na prijedlog za određivanje privremene mjere tuženik je naveo kako tužiteljica ničim nije dokazala da su ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere, pa je predložio da i taj prijedlog sud odbije kao neosnovan.

3. 1. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom Ugovora o gotovinskom kreditu uz kupnju dionica broj Ugovora 554018-545000284-6 sklopljen između Jadranske banke i ĆU (str 6 – 8 spisa), Presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-731/2016 od 12. listopada 2017. (str 18- 21 spisa), Presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-228/14 od 24. ožujka 2016., rješenje Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-125/24 od 26. siječnja 2024., Presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-527/16 od 03. siječnja 2019., zahtjeva za izravnu naplatu od 06. travnja 2016., Presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1410/06 od 03. prosinca 2010., Presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1027/12 od 11. siječnja 2016., Obavijesti o izvršenju osnove za plaćanje izdan od FINE 12. travnja 2016., Presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 2418/2022 od 02. lipnja 2023., rješenja Vrhovnog suda RH, Revd -1294/23, Povijest knjiženja (str 83 spisa), pregleda ostvarenih uplata po kreditu (str. 84 – 89).

3. 2. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. S obzirom na sve izvedene dokaze, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. 1. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika (Jadranske banke d.d.) i to jer po navodima tužiteljice istoj nije isplaćen cjelokupan iznos kredita, već umanjen za 1,5% te jer po navodima tužiteljice isti sadrži ništetnu jednostranu deviznu klauzulu.

5. 2. U postupku nije sporna pasivna legitimacija niti da je predmetni ugovor sklopljen. Također nije niti sporan sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, niti je među strankama sporno da je već ranije pravomoćnom presudom utvrđena ništetnim odredba članka 3. predmetnog ugovora.

5. 3. Između stranaka je sporno jesu li ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 1., 2. (devizna klauzula) i članku 8. (jednokratna naknada za troškove plasmana), pa shodno tome i je li cijeli ugovor ništetan.

6. 1. Pregledom Ugovora 554018-545000284-6 sklopljen između Jadranske banke i ĆU od 20. veljače 1997.(str 6 – 8 spisa) razvidno je da se navedenim ugovorom isplaćuje korisniku kredita iznos u protuvrijednosti u kunama od 11.219,88 DEM što na dan 20. veljače 1997. iznosi 40.000,00 kuna prema srednjem tečaju kreditora na rok od 60 mjeseci (članak 1. Ugovora). Redovna kamatna stopa da je fiksna i iznosi 12% godišnje, a kredit da se vraća u jednakim mjesečnim anuitetima, uz primjenu devizne klauzule vezane uz porast srednjeg tečaja DEM, tako da mjesečni anuitet iznosi 890,00 kuna, a u slučaju porasta srednjeg tečaja DEM, protuvrijednost od 249,64 DEM (članak 2. Ugovora). Također razvidno je da je ugovoreno da na iznos odobrenog kredita Kreditor (banka) naplaćuje jednokratno naknadu za troškove plasmana i to u iznosu od 1,5% od odobrenog kredita (članak 8.).

6. 2. Pregledom Presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-527/16 od 03. siječnja 2019., i Presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-228/14 od 24. ožujka 2016., razvidno je da se navedenim presudama utvrdila ništavom odredba članka 3. predmetnog ugovora i to odredba koja glasi "Na dospjela, a neplaćena potraživanja Kreditor obračunava zateznu kamatu sukladno aktima banke.". Uvidom u obrazloženja navedenih odluka razvidno je da je navedena odredba utvrđena ništetnom jer je članak 3. neodređen i neodrediv pa stoga da je protivna odredbama čanaka 46. stavak 2. i članak 50. stavak 1. ZOO/91.

6. 3. Pregledom zahtjeva za izravnu naplatu od 06. travnja 2016. razvidno je da se isti temelje na presudi Općinskog suda u Šibeniku P-1410/06 od 3. prosinca 2010. i presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž.1027/12 od 11. siječnja 2016. i to je podnesen u odnosu na ovršenika ZU i ĆU.

6. 4. Pregledom Presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1410/06 od 03. prosinca 2010. i Presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1027/12 od 11. siječnja 2016. razvidno je da se istim Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku broj Ovrv-4369/02 od 10. rujna 2002. održava na snazi u dijelu kojim se nalaže tuženicima da solidarno isplate tužitelju tražbinu u iznosu od 76.974,16 kuna sa zateznim kamatama, da naknade troškove protesta u iznosu od 1.575,00 kuna kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.075,00 kuna. Tužitelj da je bio Jadranka banka d.d., dok su tuženici bili ĆU, ŠU i ZU. Također iz obrazloženja drugostupanjske presude razvidno je da prigovori istaknuti u tim postupcima i to, između ostalih, da je ovdje predmetni Ugovor o kreditu ništetan nije osnovan jer da se u tom postupku radi o mjeničnom sporu zbog čega nije bilo potrebe ispitivati te okolnosti jer je mjenično obvezivanje apstraktni pravni posao, neovisan od osnovnog pravnog posla.

6. 5. Pregledom Obavijesti o izvršenju osnove za plaćanje izdan od FINE 12. travnja 2016. da je po osnovi P-1410/06 evidentirana tražbina i to glavnica u iznosu od 76.974,16 kuna, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.120,00 kuna, kamate na trošak parničnog postupka 702,14, troškovi ovršnog postupka 4075,00 kuna, kamate na trošak ovršnog postupka 7.466,21 kuna i trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.575,00 kuna.

6. 6. Pregledom Presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2418/2022 od 02. lipnja 2023., razvidno je da ista ne sadrži klauzulu pravomoćnosti, a da je istom proglašen nedopuštenim postupak izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave – presude Općinskog suda u Šibeniku broj 10P- 1410/06 od 3. prosinca 2010. koji se odnosi na naplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 76.974,16 kuna s početkom od 5. travnja 2022. do isplate u dijelu koji se odnosi na kamatu po odlukama tužene o kamatnim stopama za visinu kojom ista premašuje visinu zakonske zatezne kamate.

6. 7. Uvidom u Povijest knjiženja (str 83 spisa) razvidno je da je na dan 20. veljače 1997. prethodno stanje bilo 0,00 dok je na korištenje istog dana dakle 20. veljače 1997. stavljeno prvo 34.920,88 kuna, pa 600,00 kuna pa 4.479,12 kuna, što je u konačnici 40.000,00 kuna, dok iz i pregleda ostvarenih uplata po kreditu (str. 84 – 89) nije razvidno da se odnose na predmetni Ugovor o kreditu.

7. 1. Iz izvedenih dokaza utvrđeno je da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 554018-545000284-6 dana 20. veljače 1997. Da je predmet istog kredit u iznosu od 11.219,88 DEM u protuvrijednosti u kunama 40.000,00 kuna i to na rok od 60 mjeseci. Da je mjesečni anuitet 890,00 kuna, a u slučaju porasta srednjeg tečaja DEM-a da je protuvrijednost od 249,64 DEM-a te da je kamatna stopa fiksna. Nadalje, da je u ugovoru određeno da na iznos odobrenog kredita se naplaćuje jednokratno naknada za troškove plasmana u iznos od 1,5% od odobrenog kredita. Nadalje, da je pravomoćnom sudskom presudom utvrđena ništetnom odredba članka 3. navedenog ugovora koja glasi da na dospjela, a neplaćena potraživanja, kreditor obračunava zateznu kamatu, sukladno aktima Banke. Također da je prednik ovdje tuženika pokrenuo ovršni postupak na temelju mjenice koja je ispunjena radi naplate potraživanja po predmetnom Ugovoru o kreditu, u odnosu na koji postupak je donesena pravomoćna presuda kojom rješenje o ovrsi ostaje na snazi (presuda P- 1410/06). Nadalje da je na temelju te presude zatražena izravna naplata pred FINA - om i to prema ovršeniku ĆU (ovdje tužiteljici) i ZU. ĆU i ZU da su pokrenule postupak radi proglašenja nedopuštenim navedenog postupka izravne naplate i to jer je Ugovor o kreditu iz kojeg proizlazi obveza iz osnove po kojoj je zatražena izravna naplata utvrđen djelomično ništav, odnosno da je članak 3. tog Ugovora proglašen ništavim.

7. 2. Također iz povijesti knjiženja (str. 83 spisa) utvrđeno je da je ĆU na dan 20. veljače 1997. stavljeno na korištenje u tri stavke ukupan iznos od 40.000,00 kuna (vidi točku 6. 7. obrazloženja).

8. 1. Prvenstveno, sud je odlučivao o prigovoru presuđene stvari. Iako tuženik tvrdi da se o ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu odlučivalo u predmetu koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-1410/06 ističe se kako u tom predmetu, a što je razvidno iz obrazloženja i prvostupanjske i drugostupanjske odluke, nije se odlučivalo o ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu jer je navedeni postupak bio mjenični spor te u tom postupku nije bilo potrebe ispitivati okolnosti ništetnosti predmetnog Ugovora.

8. 2. Također, u predmetu koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem P - 228/14, utvrđivala se ništetnost samo odredbe članka 3. predmetnog Ugovora te nisu izvedeni dokaz niti su se utvrđivale činjenice vezano za ništetnost cijelog ugovora o kreditu.

8. 3. Slijedom navedenog, valjalo je tuženikov prigovor presuđene stvari otkloniti kao neosnovan.

9. 1. U konkretnom slučaju primjenjuje se ZOO/91 jer je isti bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

9. 2. Člankom 46. ZOO/91 propisano je da ugovorna obveza se može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Ona mora biti moguća, dopuštena i određenja, odnosno odrediva.

9. 3. Člankom 47. ZOO/91 propisano je da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

9. 4. Člankom 50. stavkom 1. ZOO/91 propisano je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su stranke ostavile trećoj osobi da ga odredi.

9. 5. Člankom 1065. ZOO/91 propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

10. Dakle, prednik tuženika je tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 40.000,00 kuna što proizlazi iz povijesti knjiženja (str. 83 spisa), i to kao tri stavke u iznosima od 34.920,88 kuna, 600,00 kuna i 4.479,12 kuna, slijedom čega proizlazi da je neosnovan navod tužiteljice da joj prednik tuženika nije stavio na raspolaganje ugovoreni iznos od 40.000,00 kuna odnosno 11.219,88 DEM, stoga se ne može niti primijeniti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se ugovorne kamate mogu obračunati samo na novčani iznos koji je korisniku kredita stavljen na raspolaganje jer je davatelj kredita tužiteljici stavio na raspolaganje cjelokupan iznos ugovoren predmetnim ugovorom o kreditu. Slijedom navedenog iz izvedenih dokaza sud nije utvrdio da bi odredba članka 1. Ugovora bila nepoštena pa time i ništena, niti da bi bila nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Samim time i ugovorna odredba članaka 8. predmetnog ugovora je moguća, dopuštena i točno određena, pa sud niti u odnosu na tu odredbu nije našao da bi bila ništetna.

11. 1. U odnosu na ugovornu odredbu propisano člankom 2. predmetnog ugovora i to dijela odredbe koji se odnosi na porast srednjeg tečaja DEM, da je onda mjesečni anuitet u protuvrijednosti od 249,64 DEM-a, mišljenje je ovog suda da ista predstavlja nedopuštenu ugovornu odredbu jer je ista protivna moralu društva. Naime, prilikom odlučivanja o ništetnosti ugovornih odredbi potrebno je imati u vidu opća načela obveznog prava kojeg su sudionici ovog odnosa dužni pridržavati kod zasnivanja obveznih odnosa u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, a radi se o načelu savjesnosti i poštenja, načelu jednake vrijednosti činidbe i o načelu ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa. Da je narušavanje ovih osnovnih načela, prigodom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza, a koji ima za posljedicu očiti nesrazmjer uzajamnih davanja u suprotnosti sa prinudnim propisima i moralom društva, te da sudionici obveznih odnosa bez obzira na dopuštene dispozicije u uređivanju obveznih odnosa ne mogu te odnose uređivati protivno prisilnim propisima i moralu društva. Prigodom ocjenjivanja da li je navedena ugovorna odredba moralna ili ne, potrebno je imati u vidu činjenicu da se moralnost ne prosuđuje samo po subjektivnom i osobnom kriteriju, nego da se ona mora prosuđivati objektivno, kroz društvene institucije koje obuhvaćaju jedinstveno poimanje moralnih normi i sankcija, a da je moralnost potrebno prosuditi kroz to da li je nešto objektivno dopušteno ili ne.

11. 2. Ugovaranje anuiteta kredita na način da se mjesečni anuitet mijenja samo u slučaju povećanja srednjeg tečaja DEM-a, dok se promjena mjesečnog anuiteta ne predviđa u slučaju smanjenja srednjeg tečaja DEM-a je protivna moralu društva te uzrokuje neravnotežu između sudionika obveznog odnosa te se u tom slučaju kreditor stavlja u povoljniji položaj.

11. 3. Slijedom navedenog stav je ovog suda da je navedena ugovorna odredba nedopuštena u smislu članka 47. i 49 ZOO/91, slijedom čega je ista ništava.

12. Također, valja napomenuti kako se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju jer isti nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

13. 1. Slijedom svega navedenog, valjalo je djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev te utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe sadržane u članku 2. predmetnog ugovora koja glasi "a u slučaju porasta srednjeg tečaja DEM-a, protuvrijednost od DEM 249,64", dok za preostale odredbe predmetnog ugovora o kreditu sud nije utvrdio da bi bile ništetne, a kako u skladu s člankom 105. ZOO/91 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, tako je valjalo odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđivanje ništetnosti ostalih ugovornih odredbi predmetnog ugovora.

13. 2. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

14. U odnosu na prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere zabranom tuženiku poduzimanja bilo kakve radnje prisilne naplate tražbine koja proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu, ističe se kako je isti osnovan.

15. 1.Člankom 346. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14.,m 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 06/24., dalje OZ) propisano je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine zatim ako učini vjerojatnim opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bise spriječio nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

15. 2. Člankom 347. stavkom 1. točkom 6. OZ-a propisano je da radu osiguranja nenovčanih tražbina se može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha osiguranja, a osobito zabrana protivniku osiguranja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu predlagatelju osiguranja te zabrana da se provedu promjene na stvarima na koje je upravljena tražbina.

15. 3. Člankom 347. stavkom 2. OZ-a propisano je da ako je to nužno radi sprječavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, nasilja ili ako je iz drugih važnih razloga to potrebno radi osiguranja pravnog reda, sud može odrediti mjeru kojom će privremeno urediti sporni odnos među strankama.

16. Potonja odredba sadrži pretpostavke za određivanje privremene mjere a to su vjerojatnost postojanja spornog odnosa kao objekta osiguranja te nužnost uređenja spornog odnosa radi sprječavanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ili nužnost uređenja spornog odnosa radi sprječavanja nasilja ili potreba za osiguranje iz drugih važnih razloga. Pri tome valja uzeti da je odnos sporan kako u okolnostima kada je među strankama sporno njegovo postojanje ili pravna valjanost, tako i u okolnostima kada su sporna prava i obveze koje iz njega proizlaze. S obzirom na navedeno, određivanje privremenih mjera moguće je i onda kada treba urediti odnos među strankama u povodu deklaratornih parnica.

17. Slijedom navedenog razvidno je da su ispunjene pretpostavke propisane člankom 347. stavkom 2. OZ-a za određivanjem privremene mjere jer je tuženik u konkretnom slučaju pokušao naplatu putem izravne naplate iznosa koji proizlazi iz ugovora o kreditu čiju ništetnost tužiteljica ističe u ovom postupku. Kako bi se spriječilo daljnje pokretanje postupaka pokušaja prisilne naplate koji se pokreću radi naplate obveza koje proizlaze iz predmetnog Ugovora čije utvrđenje ništetnosti se zahtijeva, valjalo je odrediti privremenu mjeru kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

18. 1. Odluka o trošku temelji se na članku 154. stavku 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., 146/25., dalje ZPP).

18. 2. U konkretnom postupku tužiteljica je zahtijevala utvrđenje ništetnosti cijelog gore navedenog ugovora o kreditu i to radi ništetnosti dvije ugovorne odredbe. Tuženik se protivio u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Sud je u postupku utvrdio da je samo jedna ugovorna odredba ništetna iz gore navedenih razloga iz čega proizlazi da je tužiteljica u postupku djelomično uspjela, odnosno da su stranke uspjele u ovoj parnici u približno jednakim dijelovima.

18. 3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Šibenik, 27. travnja 2026.

SUDAC

Marko Spahija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude (točka I. i II.) i točke II. rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Protiv točke I. rješenja dopuštena je žalba u roku od osam dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Tijek roka za žalbu niti žalba na rješenje iz točke I. ne odgađaju provedbu privremene mjere (članak 352. OZ).

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- tuženiku