REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-52/2024-76

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić u pravnoj stvari tužiteljice 1. TĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ŠĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po zajedničkom punomoćniku Radovanu Periću, odvjetniku iz Bakarca, 3. TĐŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao nasljednica iza pokojne OĐ , protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3, OIB 23057039320, zastupan po odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o . iz Zagreba radi utvrđenja, nakon zaključene glavne rasprave 17. ožujka 2026., objava 27. travnja 2026. ,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi;

" I. Utvrđuje se da Ugovor o kreditu sačinjen dana 5. rujna 2005. broj 2402006 - 1031262160/1400607-5102600099 između tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. i TĐ u svojstvu korisnika i dužnika sa sudužnicima UĐ i OĐ te RĐ i MĐ kao založnih dužnika nije važeći te kao takav nije proizveo nikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se da je isti Ugovor o kreditu od 5. rujna 2005. koji je solemniziran 7. rujna 2005. poslovni broj OU-1152/05 prividan i stoga ne važeći."

II. Tužitelji su dužni naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.187,50 Eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3%-na poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište koja je na snazi od 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Ne dopušta se preinaka tužbe učinjena od strane prvotužiteljice u podnesku od 6. studenog 2024.

Obrazloženje

Tužitelji prvo i drugo te prvotno tužiteljica 3. podnijeli su tužbu protiv tuženika radi utvrđenja pravno relevantne činjenice i prividnosti ugovora. U činjeničnom opisu tužbe naveli su da je tuženik ispunio tipski strogo namjenski ugovor o stambenom kreditu broj 2402006-1031262160/1400607-5102600099 individualno prilagođen ugovornim stranama iz ugovora. Pojasnili su da su ugovorne stranke de facto povezane dvostrano obveznim ugovorima i to osnovnog kupoprodajnog ugovora i akcesornog, predmetnog ugovora o kreditu, zbog čega imaju svojstvo istovremeno vjerovnika i dužnika. Dalje su naveli da su tužitelji potpisali ugovor 5. rujna 2005., dok založni dužnici navedeni u ugovoru predmetni ugovor tada nisu potpisali, kao niti ikada kasnije. Temeljem opće punomoći javnobilježnički ovjerene 7. lipnja 2005., ugovor je potpisao umjesto založnih dužnika PĐ. Posebno su naglasili da se navedeni založni dužnici navedeni u ugovoru o kreditu imaju smatrati ugovornim strankama.

Cijeneći odredbe pozitivnih propisa, pravnu teoriju kao i sudsku praksu, smatrali su da predmetni ugovor ne obvezuje 1. i 2. tužitelja s obzirom da ga nisu potpisale sve ugovorne strane, pa stoga nisu mogla nastati niti prava niti obveze iz predmetnog ugovora niti isti ima ikakav pravni učinak.

Dalje su naveli da je tuženik prijevarom 7. rujna 2005. sa specijalnom punomoći PĐ ispunio nove tipske ugovore u 10 primjeraka te sačinio i ispunio nove izjave suglasnosti o zapljeni po pristanku dužnika, a koje izjave su u zabludi potpisali tužitelji prilikom solemnizacije novog – drugog ugovora u koji su implementirane kao instrument osiguranja naplate kredita nove izjave suglasnosti o zapljeni od strane svih tužitelja potpisane i ovjerene 7. rujna 2005.

Smatrali su da je time prijevarno stvoren prividni ugovor koji predstavlja ništetnu ovršnu ispravu, a koja nažalost po istima egzistira i u vrijeme pokretanja spora te stvara tužiteljima štetu prisilnim naplatama nepostojećega duga .

U svojoj tužbi iznijeli su da su u konkretnom slučaju ispunjene sve procesne pretpostavke za podnošenje tužbe te donošenje odluke o hitnom postupku zbog kršenja temeljnih ljudskih prava tužiteljima kao oštećenicima. Istakli su svoj pravni interes činjenicom da 14 godina se prisilno naplaćuje nepostojeći dug jer za njega ne postoji pravna osnova u vidu ugovora, kao i da se predmetnom tužbom ističe zahtjev na utvrđenje za što su isti legitimirani.

Stoga su predložili da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da Ugovor o kreditu sačinjen 5. rujna 2005. 2402006- 1031262160/1400607-5102600099 između tuženika i 1. tužitelja u svojstvu korisnika i dužnika te 2. i 3. tužitelja kao sudužnika i založnih dužnika RĐ i MĐ nije važeći te kao takav nije proizveo nikakve pravne učinke.

Također, predložili su donošenje daljnje odluke kojom će se utvrditi da je isti Ugovor o kreditu solemniziran 7. rujna 2005. prividan i stoga ne važeći.

U daljnjem tijeku postupka, ustrajući kod tužbe, prvo i drugo tužitelji iznijeli su i daljnji činjenični supstrat na kojem su temeljili zahtjev za utvrđenjem ističući da se tužba temelji na činjenici da prvo tužiteljica nije potpisala predmetni ugovor, odnosno da ugovor kojeg je dostavio tuženik u spis ne predstavlja onaj ugovor na koji se odnosi sam tužbeni zahtjev tužitelja.

Tijekom postupka uslijed smrti trećetužiteljice određen je prekid postupka te je postupak nastavljen nakon provedenog ostavinskog postupka iza pok. trećetužiteljice OĐ u odnosu na njezinog nasljednika ŠĐŽ.

Nasljednica treće tužiteljice tijekom postupka je ostala u cijelosti pasivna, nije angažirala kvalificiranog punomoćnika za svoje zastupanje te nije iznijela osobno očitovanje. Stoga je sud u odnosu na istu cijenio prvotno postavljeni zahtjev i činjenični supstrat na kojem je zahtjev temeljen u tužbu koju je podnijela osim 1. i 2. tužitelja i njezina pravna prednica.

Tijekom postupka prvotužiteljica je osobno podneskom od 6. studenog 2024. istakla zahtjev za utvrđenjem da je tipski i konsensualni ugovor o kreditu tuženika 2402006-1031262160/1400607-5102600099 od 5. rujna 2005. bez potpisa svih ugovornih strana nevažeći – nepostojeći te da nije proizveo nikakav pravni učinak zbog nemogućnosti ispunjenja o odobrenju isplate sa kreditnog računa bez pokrića i nemogućnosti konzumacije neizdanoga ugovora te nije proizveo nikakav učinak pravnoga posla kupoprodaje pod nemogućim uvjetima, uz naknadu svih parničnih troškova koji padaju na teret tuženika, a koji ih je dužan isplatiti tužiteljima.

U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovanost postavljenog zahtjeva te istakao prvenstveno prigovor presuđene stvari zbog čega je predložio odbacivanje tužbe.

Istakao je da je između istih stranaka s iste osnove postavljenoga zahtjeva pred istim sudom vođen parnični postupak pod posl.br. P-3593/06 koji je pravomoćno okončan i u kojem je aktivno legitimirana strana izgubila spor. Pojasnio je da je u predmetnom sporu zahtjev bio usmjeren na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu iz 2005., a kako tužitelji u ovosudnom predmetu ističu zahtjev da istovrsni ugovor ne proizvodi pravni učinak, smatrao je da postoji subjektivni i objektivni identitet spora.

Ukoliko sud ne bi smatrao osnovanim istaknuti prigovor, istakao je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te posebno pravnog interesa za vođenje ovakve vrste spora.

Naveo je da založni dužnici na koje se pozivaju tužitelji nisu ugovorne strane predmetnog pravnoga posla zbog čega je za ocjenu postojanja ugovora njihov potpis irelevantan. Podredno je istakao da je na ugovoru njihov punomoćnik stavio svoj potpis. Valja cijeniti da založni dužnici nisu preuzeli obveze po ugovoru već isključivo obvezu u odnosu na osiguranje tražbine po predmetnom ugovoru o kreditu. U samom se ugovoru o kreditu navodi u čl. 12. da je korisnik kredita kao kupac sa založnim dužnicima kao prodavateljima 29. kolovoza 2005. zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnine te da je korisnik kredita nakon uknjižbe prava vlasništva stupio u pravni položaj založnih dužnika te preuzima obveze založnih dužnika a što je i potvrdio svojim potpisom.

U odnosu na isticanje da bi zaključeni ugovor bio prividan ugovor što je osporio, istakao je da u njemu ne postoji nesklad volje i očitovanja. Ugovorne strane nisu izrazile volju da se stvori prividno sklapanje ugovora o kreditu te je tuženik sukladno preuzetim obvezama iz ugovora u cijelosti ispunio svoju obvezu te izvršio isplatu ugovorenog iznosa od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i to u korist prodavatelja nekretnine. Stoga je smatrao da ne postoji bitna pretpostavka simuliranog ugovora u vidu svjesnosnog nesklada između volje i očitovanja ugovornih strana.

Predložio je stoga odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

U svojim očitovanjima u daljnjem tijeku postupka, tuženik je istaknuo da je prvotužtieljica i prethodno vodila sudske sporove vezano za predmetni ugovor (P - 2856/08 i P-1397/14) u kojem je isticala da su stranke sklopile ugovor o kreditu ali da je ista odustala od kupoprodaje i samog ugovora o kreditu, odnosno da ne postoji pravni odnos temeljem ugovora između iste i tuženika te da nije postojala obveza tuženika da isplati kreditni iznos a potom posljedično obveza iste za povratom isplaćenog kreditnog iznosa. U oba postupka prvotužiteljica je odbijena pravomoćno s postavljenim zahtjevom, odnosno podredno je odbijen njezin deklaratorni zahtjev zbog pomanjkanja pravnoga interesa (P-1397/14).

Osporavajući činjenični supstrat utuženja i daljnje činjenične konstrukcije tužitelja, tuženik se protivio eventualnoj preinaci tužbenog zahtjeva kako je to učinila prvotužiteljica tijekom postupka.

Prvo i drugo tužitelji otklonili su kao neosnovane sve činjenične navode odgovora na tužbu tuženika, kao i njegova daljnja očitovanja, smatrajući da su dokazali još u tužbi pravni interes i aktivnu legitimaciju za vođenje postupka. Predložili su spajanje ovosudnog postupka sa postupkom u tijeku pred istim sudom pod posl.br. P- 1006/2024 radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedinstvene odluke. U odnosu na prigovor presuđene stvari nisu iznijeli očitovanje .

Cijeneći postavljeni tužbeni zahtjev prvotužiteljice u podnesku od 6. studenog 2024. i postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi, ovaj sud je cijenio da je prvotužiteljica izvršila preinaku tužbenog zahtjeva i to na način da je uz već postavljeni zahtjev kao u tužbi istakla i daljnji zahtjev za naknadom prouzročenog parničnog troška. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe je osim promjene istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

U tužbi prvotužiteljica, kao ni ostali tužitelji nije istakla zahtjev za naknadom prouzročenog parničnog troška zbog čega je sud cijenio da je postavljenim zahtjevom od 6. studenog 2024. istakla i daljnji zahtjev upravo usmjeren na naknadu parničnog troška.

Valja cijeniti da je tužbu prvotužiteljice, kao i u ime ostalih tužitelja podnio angažirani kvalificirani punomoćnik u osobi odvjetnika te se ne može cijeniti da isti takav zahtjev ne bi postavio da je za to dobio nalog stranaka. Kako se ne radi o neukoj stranci, ovaj sud cijeni da je postavljanje takvog zahtjeva neobuhvaćenog tužbom od strane prvotužiteljice valjalo smatrati preinakom tužbenog zahtjeva.

Ovaj sud cijeni da je takva preinaka izvršena u stadiju glavne rasprave u kojem prema odredbama ZPP-a nije moguće izvršiti preinaku jer je zakonodavac odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a dopustio preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka. U konkretnom slučaju ne radi se o preinaci koja bi bila posljedicom rezultata provedenog vještačenja kada je stranka tek u stadiju glavne rasprave stekla objektivno saznanje o rezultatima provedenog dokaza koji utječu na sam zahtjev. U takvoj situaciji prema pravnom stavu VS RH moguće je dopustiti preinaku tužbe.

U konkretnom slučaju preostali dio zahtjeva iz podneska prvotužiteljice od 6. studenog 2024. usmjeren na sam ugovor o kreditu od 5. rujna 2005. de facto predstavlja samo lingvistički različito koncipiran zahtjev pravno istovjetan postavljenom zahtjevu u tužbi.

Stoga je sud odlučio kao u izreci rješenja.

Slijedom navedenog, sud je donosio odluku o postavljenom zahtjevu kao u tužbi.

Radi utvrđivanja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka SĐ, PĐ i NĐ javnog bilježnika. Proveo je dokaz uvidom u ovosudni spis pod posl.br. P-3593/2006, kao i uvidom u ovosudni spis P- 1006/2024. Proveo je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu br. 2402006 - 1031262160/1400607-5102600099 od 5. rujna 2005. Uvidom u presliku punomoći dane **.**.2005. PĐ, uvidom u potvrdu (solemnizacija) privatne isprave, kao i uvidom u opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

Iako je sud prvotno odredio, prihvativši prijedloge stranaka, provođenje dokaza saslušanjem prvo i drugo tužitelja te svjedoka VĐ, takvi dokazi tijekom postupka nisu provedeni.

Saslušanje svjedoka VĐ nakon provedenih svih dokaza tijekom glavne rasprave, ovaj sud je smatrao suvišnim. Ista nije bila ugovorna strana zaključenog pravnog posla na kojeg upire tužba, niti je sudjelovala u postupku potvrde predmetnog pravnog posla kod javnog bilježnika. Mišljenje je ovoga suda da je iz opsežne dokumentacije, kao i iz drugih provedenih personalnih dokaza bilo moguće utvrditi u dovoljnoj mjeri relevantno činjenično stanje.

U odnosu na prvo i drugo tužitelja, valja istaći da su isti ostali pasivni te unatoč pozivanju od strane njihovog punomoćnika nisu se odazvali pozivu suda radi davanja stranačkih iskaza. Ovaj sud smatra da je njihovo kazivanje kao sudionika pravnoga posla na koji ukazuje tužba iznimno značajan. Međutim, sud utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu. Kako se tužitelji nisu odazvali pozivu suda, sud predmetne dokaze nije niti proveo.

Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačnog, tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim.

Stranke su tijekom postupka iznijele niz prigovora kao i procesnih prijedloga o kojima je sud bio pozvan donositi odluku.

Radi donošenja odluke o prigovoru presuđene stvari, odnosno prijedlogu spajanja ovosudnih postupaka, sud je proveo dokaz uvidom u ovosudne spise pod posl.br. P-3593/06 te uvidom u posl.br. P-1006/2024.

Uvidom u ovosudni spis pod posl.br. P-3593/06 utvrđeno je da je vođen parnično postupak u pravnoj stvari tužiteljice TĐ protiv Erste bank d.d., T LD, OĐŽ, ĆĐ, MĐ, PĐ i UĐŽ radi ništetnosti Ugovora o kupoprodaji zaključenog 29. kolovoza 2005. između TĐ i RĐ i MĐ, odnosno ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog 5. rujna 2005. između tužiteljice TĐ i Erste banke.

Predmetni postupak pravomoćno je okončan te je tužiteljica TĐ odbijena sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

Uvidom u ovosudni spis pod posl.br. P-1006/2024 utvrđeno je da je VĐ kao tužiteljica podnijela tužbu protiv Erste bank d.d. kao tuženika radi utvrđenja Ugovora o kreditu od 5. rujna 2005. nepostojećeg zbog forme i zbog neispunjenja kupoprodajnog ugovora transakcijom plaćanja po odobrenju. Također radi utvrđenja da je solemnizirani predmetni ugovor prividna ništetna ovršna isprava. Postupak je u tijeku u navedenom predmetu.

Istaknuti prigovor presuđene stvari, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

Uvidom u ovosudni spis pod posl.br. P-3593/06 utvrđeno je da ne postoji subjektivni i objektivni identitet sa ovosudnim parničnim postupkom.

U tom predmetu je isključivo prvotužiteljica stranka kao u ovosudnom predmetu na aktivno legitimiranoj strani dok je osim tuženika koji je istovjetan i u ovosudnom postupku legitimirano više fizičkih osoba. Glede objektivnog identiteta valja istaći da se spor u predmetnim sudskim predmetima vodio, odnosno vodi iz različitih osnova. Dok je u pravomoćno okončanom postupku (P-3593/06) donesena odluka o utvrđenju je li ništetan ugovor o kupoprodaji, odnosno ugovor o kreditu koji je predmet ovosudnog spora, u ovosudnom predmetu zahtjev je usmjeren na nepostojanje predmetnog ugovora što se tiče njegovih pravnih učinaka jer tužitelji smatraju da je nevažeći, odnosno da je solemnizirani ugovor prividan i posljedično nevažeći.

Mišljenje ovoga suda da za ishod ovoga spora se ne može cijeniti da postoji istovjetna meritorna odluka u vidu pravomoćne odluke u predmetu pod posl.br. P - 3593/06, zbog čega bi se u ovosudnom postupku valjao cijeniti kao osnovan prigovor presuđene stvari. Utvrđenje ništetnosti ne može apsorbirati zahtjev za utvrđenjem nepostojanja Ugovora.

U odnosu na spajanje ovosudnih postupaka pod posl.br. P-52/2024 i P-1006/24 valja istaći da postoji različitost stranaka na aktivno legitimirane strane s obzirom da tužiteljica u predmetu pod posl.br. P-1006/2024 nije stranka u ovosudnom postupku, o čemu će kasnije biti govora u ovosudnom obrazloženju. Valja istaći da spajanje ovosudnih postupka po mišljenju ovoga suda ne bi bilo svrsishodno niti u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, a to stoga jer se oba dva postupka nalaze u različitim fazama pri čemu je ovosudni postupak pod posl.br. P-51/2024 bio sazrio za donošenje meritorne odluke, posebno cijeneći da je i znatno ranije započeo. Kako postoji različitost stranačkog identiteta u sporu, ali i različitost činjeničnog supstrata utuženja i osnove postavljenog zahtjeva koji se u oba predmeta odnosi na ugovor o kreditu zaključen 5. rujna 2005., nije bilo mjesta spajanju ovosudnih postupaka.

Uvidom u presliku Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/1400607- 5102600099 utvrđeno je da je tuženik kao poslovna banka zaključio pravni posao sa prvotužiteljicom kao korisnicom kredita i drugotužitelje, pravnim prednikom treće tužiteljice kao njezinim sudužnicima, dok su ĆĐ i MĐ ĆĐ navedeni u ugovoru kao založni dužnici koji su skladno članku 12. dopustili da tuženik upiše založno pravo na nekretnini u njihovom suvlasništvu radi osiguranja povrata novčane tražbine koju korisnik kredita duguje banci temeljem čl. 1. ugovora a najviše do iznosa kunske protuvrijednosti od 100.000,00 CHF uvećano za sporedna davanja. Isti su izričito i neopozivo dopustili da banka na temelju ugovora bez ikakvog daljnjeg odobrenja upiše založno pravo (hipoteku) na nekretnini u njihovom suvlasništvu. Predmetnim ugovorom o kreditu prvotužiteljica s kao korisnik kredita obvezala izvršiti povrat preuzetih sredstava uz ugovorenu kamatu banci. Drugotužitelj je ugovorom preuzeo obvezu kao sudužnik kao i pravna prednica trećetužiteljice.

Iz ranije citiranog sadržaja proizlazi da su ovdje1. i 2. tužitelji te pravni prednik 3. tužiteljice kao korisnik kredita i sudužnici ugovorom preuzeli na sebe određene obveze i to drugotuženik i pravna prednica 3. tužitelja ukoliko svoju obvezu ne ispuni korisnik kredita ovdje prvotužiteljica.

Iz navedenog slijeda proizlazi da bi tužitelji bili aktivno legitimirani za pokretanje ovakve vrste spora. Isti su naime ugovorne strane ranije citiranog ugovornog odnosa sa tuženikom po mišljenju ovoga suda svakako legitimirani zatražiti sudsku zaštitu ukoliko smatraju da su im povrijeđena zakonska prava. Ukoliko predmetni ugovor iz određenih razloga ne bi egzistirao ili bi se radilo o prividnom ugovoru isto bi se reflektiralo na prava i obveze koje proističu iz samoga pravnoga odnosa.

Isto tako ovaj sud smatra da postoji pravni interes na strani 1. i 2. tužitelja, kao i pravnog slijednika 3. tužitelja za pokretanjem ovakve vrsta spora i to iz razloga jer kao što je ranije navedeno predmetni ugovor o kreditu je osnov potraživanja tuženika kao davatelja kredita prema korisniku kredita odnosno podredno sudužnicima. Kako je ovršni postupak tuženik pokrenuo radi namirenja svoje tražbine iz ugovora, izvjesno je postojanje pravnog interesa ugovornih strana da ističu zahtjev kao u tužbi, pri čemu je sasvim irelevantna osnovanost postavljenog zahtjeva.

Između stranaka sporno je je li predmetni Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-510263099 zaključen slijedom čega bi isti imao pravne učinke. Dok tuženik smatra da je predmetni pravni posao zaključen između ugovornih strana tužitelji ističu da takav ugovor nije važeći s obzirom da n ije potpisan od strane RĐ i MĐ kao založnih dužnika iako su isti kao ugovorne strane bili pozvani vlastoručno potpisati predmetni ugovor. Također smatraju da je solemnizirani prvotni ugovor datiran od 5. rujna 2005. godine prividan i također nevažeći.

Iako je prvotužiteljica bila suglasna sa svim ostalim tužiteljima glede činjeničnih navoda u tužbi, ne sporeći da je kao korisnik kredita vlastoručno potpisala predmetni ugovor, tijekom postupka je istakla da joj takav ugovor nije poznat s obzirom da isti nije potpisala.

Na navedene okolnosti sud je tijekom postupka proveo relevantne dokaze usmjerene na utvrđenje zaključenja predmetnog ugovora je li isti predstavlja pravu volju ugovornih strana.

Iz iskaza saslušanog svjedoka SĐ, kojeg je ovaj sud cijenio objektivnim, logičnim i istinitim, utvrđeno je da je svjedok u vrijeme zaključenja pravnog posla između tužitelja i tuženika bila zaposlena kod tuženika kao poslovni savjetnik. Nije sudjelovala u prethodnom dogovoru koji je prethodio zaključenju pravnoga posla, već je o istome stekla saznanje od kolegice Š ovlaštene osobe koja je radila na poslovima kreditiranja kod tuženika . Ista je imala obvezu uz navedenu ovlaštenu osobu potpisati ugovor s obzirom da je na takvim ugovorima tuženik prema pravilima posla zahtijevao dva potpisa u ime banke. Ugovor je pročitala prethodno potpisivanju. Bilo joj je poznato da su navedeni založni dužnici MĐ bili prodavatelji nekretnine na Lošinju koja se kupovala odobrenim sredstvima iz ostvarenog kredita. Također je bila upoznata da su kreditna sredstva defacto bila potrebna sinu VĐ koji nije bio kreditno sposoban u to vrijeme zbog čega je pristala na zaključenje ugovora kao korisnik kredita prvotužiteljica, prijateljica VĐ. Dinamika isplate kreditnih sredstava bila je uobičajena s obzirom d asu se koristila za podmirenje kupoprodajne cijene prodavateljima RĐ i MĐ.

Izričito upitana navela je da objektivno nije bilo moguće izvršiti potpisivanje predmetnoga ugovora od strane svih sudionika 5. rujna 2005. godine kako je datiran ugovor, već je to učinjeno nekoliko dana kasnije 7.rujna 2005. kod javnoga bilježnika. Tek po izvršenoj solemnizaciji akta i dostavljanju Zemljšnoknjižnom odjelu suda u Malom Lošinju izvršena je isplata kreditnih sredstava. Pojasnila je da je osobno potpisala ugovor o kreditu kao i njezina kolegica Š nakon što je kreditiranje odobreno od strane banke, potom je kod javnog bilježnika poduzet postupak solemnizacije kojem je prethodio postupak potpisivanja ugovora od strane korisnika kredita i sudužnika.

Nakon zaključenja ugovora o kreditu izvršene solemnizacije i puštanja kreditnih sredstava prema prodavateljima nekretnine, izričita je bila u kazivanju da ju nitko od ugovornih strana nije kontaktirao ili isticao da nešto sa zaključenjem pravnoga posla ne bi bilo u redu. Tek nakon što je došlo do poteškoća u podmirenju obveze prema banci s osnove ugovora o kreditu, zbog čega je banka i pokrenula ovršni postupak, VĐ započela je dolaziti u banku. Ista je tijekom postupka ovrhe osobno uplaćivala određene iznose s osnova kredita, a kako je u ovršnom postupku banka se namirila i s osnova primanja prvo i drugo tužitelja, znalo je dolaziti do “pretplate“ zbog čega je bilo potrebno riješiti nastali problem. Niti tad VĐ ili netko treći nije prigovarao samom zaključenju ugovora.

Iz iskaza saslušanog svjedoka NĐ javnog bilježnika iz [adresa], čiji iskaz je sud u cijelosti prihvatio kao objektivan, logičan i istinit, utvrđen je način postupanja prilikom solemnizacije ugovora o kreditu kojeg građani zaključuju sa poslovnim bankama. Predmetnog ugovora, svjedok se nije mogao sjetiti, iako je po predočenju akta učinio nespornim da se na tekstu nalazi njegov potpis kao tadašnjeg prisjednika. Istakao je da se radi o uobičajenom sadržaju teksta koji se u javnobilježničkom postupku i navodi prilikom solemnizacije određene isprave.

Glede potpisivanja ugovora na koji se odnosi solemnizacija, svjedok je istaknuo da stranka uobičajeno dolazi u red javnog bilježnika sa primjercima ugovora o kreditu koji je već potpisan od strane banke. Sam građanin kao korisnik kredita, kao i njegov sudužnik ranije ne potpisuju ugovor već to čine upravo kod javnoga bilježnika. Ukoliko korisnik kredita ne bi bio spreman otpisati ugovor tada se ne pristupa daljnjem postupku kod javnog bilježnika. Istakao je da se radi o teoretskom sadržaju s obzirom da kao prisjednik, ali i kao javni bilježnik nikada nije prisustvovao takvom događaju.

Izričito upitan svjedok je naveo da je trenutak solemnizacije određenog akta moguće utvrditi uvidom u javnobilježničke knjige u kojima se upisuje točan datum i vrijeme izvršene solemnizacije. O tome se izdaje potvrda, kao što je to navedeno u predmetnom aktu od 7. rujna 2005. g., a što vodi zaključku da je u konkretnom slučaju solemnizacija izvršena navedenoga dana.

Iz predmetnog Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 510263099, kao i iz potvrde (solemnizacije) privatne isprave, koje preslike prileže spisu utvrđeno je da je u ugovoru o kreditu naveden datum sklapanja ugovora 5. rujna 2005. a da je solemnizacija privatne isprave izvršena 7. rujna 2005. godine.

Iz preslike Ugovora razvidno je da je ugovor potpisan od strane banke kao davatelja kredita, prvotužitlejice kao korisnika kredita te 2. i pravni prednik 3. tužitelja kao sudužnika. Na listu 7 citiranog ugovora osim ranije navedenih potpisa navedeni su založni dužnici ĆĐ i MĐ u čije ime je potpis JĐ.

Iz iskaza saslušanog svjedoka PĐ koji iskaz je sud cijenio objektivnim, životnim i istinitim, utvrđeno je da je isti bliski srodnik RĐ i CĐ, prodavatelja predmetne nekretnine a Malom Lošinju čiji kupac je bio IĐ, sin jelene vitezica. Uvidom u presliku punomoći koja prileži spisu svjedok je istaknuo da mu je poznata dana punomoć potpisana od MĐ i RĐ, njegovih roditelja iako je osobo sa vitezicom obišao premet prodaje, predao mu ključ nekretnine, nije sudjelovao dogovoru sa roditeljima glede same kupoprodajne cijene. Radilos e o osobama starije životne dobi za koje se sjećao da ih je vozio u Rijeku.

Bilo mu je poznato da je po zaključenju kupoprodajnog ugovora i ugovora o kreditu tuženik isplatio novčani iznos s osnove kupoprodajne cijene na račun njegovih roditelja. Kupoprodaja je u cijelosti realizirana i više nije bilo kontakta između IĐ i njegovih roditelja.

Nakon dugog vremenskog razdoblja VĐ i TĐ pokrenula je protiv njegovih roditelja sudski postupak cijeneći da ugovorena kupoprodajna cijena nije bila adekvatna vrijednosti same nekretnine. Bilo mu je čudno zbog čega se pokreće takav spor. Unatoč nezakonitom postupanju, svjedok je istaknuo da su vitezica i TĐ izgubile predmetni spor.

Iz potvrde (solemnizacije) privatne isprave utvrđeno je da je javni bilježnik putem prisjednika NĐ utvrdio istovjetnost između pruženog dokumenta i prisutnosti prvotužiteljice, drugo i treće tužitelja kao i punomoćnika JĐ i MĐ prema predočenoj punomoći.

Na temelju provedenih dokaza i to kako personalnih tako i uvidom u premetni ugovor odnosno potvrdu privatne isprave te priložene punomoći, ovaj sud smatra da su ugovorne strane ugovornog odnosa temeljem kojeg su ostvarena kreditna sredstava za kupnju nekretnine na Malom Lošinju potpisale predmetni ugovor o kreditu, odnosno pristupile javnom bilježniku radi potvrde privatne isprave i to 7. rujna 2005. g. Iz ugovora o kreditu razvidne su uloge potpisnika predmetnog ugovora pri čemu valja istači da us ugovorne strane isključivo prvotužiteljica kao korisnik kredita, drugo i pravni prednik treće tužitelja kao sudužnici , odnosno banka-tuženik.

Iako su ĆĐ i MĐ navedeni u preambuli ugovora o kreditu isti nemaju svojstvo ugovornih strana kada govorimo o ugovoru o kreditu. Isti nisu korisnici kredita niti sudužnici već navedeni založni dužnici.

Ispravno drži tuženik da su ĆĐ i MĐ u navedenom pravnom i poslovnom aranžmanu isključivo preuzeli obvezu koja se tiče osiguranja tražbine po samom ugovoru o kreditu. Naime, u čl. 12. citiranog ugovora navodi se da su ugovorne strane suglasne da su založni dužnici vlasnici svaki u ½ dijela nekretnine upisane kod Općinskog suda u Malom Lošinju, da dopuštaju svojim potpisom da banka u smislu odredaba Ovršnog zakona upiše založno pravo (hipoteku) na nekretnini u njihovom suvlasništvu radi osiguranje povrata novčane tražbine koju korisnik kredita duguje banci temeljem čl. 1. Ugovora a najviše do iznosa kunske protuvrijednosti do 100.000 CHF uvećano za sporedna davanja, naknade i troškove sudske ili izvan sudske prirode.

Stoga njihov status je predmetnim ugovorom o kreditu u cijelosti iskristaliziran. Jesu li imenovane osobe potpisale ugovor ili nisu isključivo je relevantno za upis hipoteke u korist banke ali ne i za ocjenu zasnivanja ugovornog odnosa jer isti nisu ugovorni sudionici.

Međutim, kao što je ranije navedeno predmetn i ugovor je i sa strane založnih dužnika potpisan (list 7 ugovora) i to od strane opunomoćene osobe svjedoka O u bliskom srodstvu sa imenovanim. Iz priložene punomoć u preslici koja datira od 7 lipanja 2005. godine te je ovjerena od strane javnoga bilježnika u Zaboku utvrđeno je da je PĐ bio ovlašten u ime svojih roditelja potpisati predmetni ugovor. Stoga valja zaključiti da kada bi Majdakovi se smatrali ugovornim stranama ugovora o kreditu, što nisu, isti su putem ovl. punomoćnika potpisali predmetni ugovor.

Isticanje prvotužiteljice da ista nije upoznata sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu te da ga ista nije potpisala je neosnovan.

Prvotno valja reći da je takvo isticanje tijekom postupka, ali ne i u tužbi, proturječno samom sadržaju tužbe u kojem se takav slijed ne navodi.

Uvidom u ugovor o kreditu br. br. 2402006-1031262160/51400607-510263099 nedvojbeno proizlazi da je prvo tužiteljica kao korisnik kredita potpisala predmetni ugovor, a njezin potpis na ugovoru nije relativiziran tijekom postupka od strane tužitelja. Isticanje da tuženik nije predočio pravi Ugovor je neosnovano. Naime, upravo su uz tužbu tužitelji dostavili presliku predmetnog Ugovora o kreditu i potvrdu javnoga bilježnika.

Prema odredbi čl. 285. ZOO-a prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama i stoga ispravno cijene tužitelji da takav ugovor ne bi proizveo pravne učinke.

Pri tome valja istaći da tužitelji po stavu ovoga suda neosnovano razdvajaju ugovor koji je datiran od 5. rujna 2005. od solemnizirnog ugovor koja solemnizacija je izvršena od stane nadležnog tijela 7. rujna 2005. g. Radi se defacto, kao što je utvrđeno tijekom postupka o jednom ugovoru o kreditu br. br. 2402006-1031262160/51400607- 510263099 koji datira od 5. rujna 2005. a potvrda takve privatne isprave datira od 7. rujna 2005.

Tužitelji nisu dokazali tijekom postupka da bi solemnizacija odnosila se na neku drugu ispravu koju da je predočio tuženik mimo tužitelja . Činjenica da ugovor o kreditu u odnosu na kojeg je izvršena solemnizacija nije istovremeno bio potpisan od svih ugovornih strana ne može voditi zaključku d ase ne bi radilo o istome ugovoru.

Nedvojbeno je utvrđeno da je tuženik po odobrenju sastavio Ugovor o kreditu br. br. 2402006-1031262160/51400607-510263099 koji je prvotno potpisan od strane nadležnih kod tuženika, dok su tužitelji kao druga ugovorna strana isti potpisali kod javnog bilježnika gdje su se uputili radi postupka solemnizacije navedene isprave.

Kada govorimo o prividnom (simuliranom) ugovoru valja navesti da se radi o ugovorima kod kojih volja suugovaratelja svjesno ne odgovara njihovim očitovanjima. Radi se o situaciji kada se sklapa ugovor sa svrhom d ase kod trećih izazove dojam da je ugovor sklopljen iako su stranke suglasne da zapravo ne ćele nikakav ugovor, odnosno da sklapaju ugovor sa svrhom prikrivanja nekog drugog ugovora koji stvarno žele (disimulirani ugovor) . U oba slučaja radi se o svjesnom neskladu između prave volje i očitovanja.

Takvi prividni ugovori su ništetni jer ne postoji volja suugovaratelja glede njihove valjanosti. Ne radi se o zabludi niti prijevari odnosno prijevari kao manama volje kojim pravni posao može biti obuhvaćen.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da je prvotno tužiteljica svojom voljom zaključila predmetni ugovor s bankom kako bi se ostvarila kreditna sredstva koja bi koristila treća osoba za kupnju određene nekretnine.

Prvotno se tužiteljica kao korisnik kredita obvezala izvršiti povrat novčanih sredstava ostvarenih temeljem ugovora o kreditu od 240 mjeseci od puštanja kredita. Obvezala se podmiriti i ugovorenu kamatu kao i ostala davanja u vidu naknade i drugih troškova prihvatila je instrumente osiguranja vraćanja u vidu dva komada osobnih mjenica na ime sudužnika i jedan komad osobne mjenice. Dala je izjavu suglasnosti o zapljeni skladno odredbama Ovršnog zakona kako je to navedeno u čl.11. citiranog ugovora.

Tuženik je kao davatelj kredita obvezao se isplatiti kreditna sredstva koji su ugovorne strane ugovorile u iznosu od 100.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti i to prijenosom na tekući ili štedni račun prodavatelja nekretnine. Iz navedenog sadržaja razvidno je da je namjera ugovornih stranaka bila ostvarivanje kreditnih sredstava koje bi se u određenom ugovorenom roku vratila banci uz ugovorenu naknadu banci. Radi se o kvalitativnom sadržaju kreditiranja građana od strane banaka kao financijskih institucija. Tuženici su dokazali da se radio o kreditnim sredstvima koje je korisnica kredita željela koristiti na način da ih prepusti trećoj osobi kako bi kupila nekretninu unatoč obvezi da kao korisnik kredita izvrši svoju ugovornu obvezu prema banici. Pravo je svakog građanina da zaključuje pravne poslove sa ciljem koji su u skladu s pozitivnim propisima ne predstavljaju kazneno djelo. Korištenje kreditnih sredstava koja su odobrena od banke radi ostvarivanja određenih imovinskih prava trećih osoba je legitimno pravo građanina koji zbog navedenoga i ulazi u ugovorni odnos sa bankom.

Slijedom navedenog ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjena ranije navedena zakonska pretpostavka da su ovdje ugovorne strane zaključile ugovor bez volje valjanosti takvog ugovora.

Sve poduzete radnje pratile su ranije navedeni slijed. Zaključen je kupoprodajni ugovor između prodavatelja ( u ugovoru založnih dužnika) i kupca, realizirana je ugovorna odredba između prvotužiteljice kao korisnika kredita i tuženika da se kredita sredstva isplate na bankovni račun RĐ i MĐ kao prodavatelja i založni dužnik.

Slijedom navedenog ovaj sud smatra da tužitelji nisu dokazali da bi se radilo o prividnom simuliranom pravnom poslu odnosno disimuliranom pravnom poslu zbog čega takav prividni ugovor ne bi imao učinaka između ovdje tužitelja i tuženika, odnosno nije utvrđen drugi ugovor koji bi udovoljavao pretpostavkama za njegovu pravnu valjanosti.

Stoga je valjalo odbiti tužitelja u cijelosti s njegovim tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženika.

Podredno se ističe, a što je moguće utvrditi iz cjelokupnog sadržaja spisa da je je U, iako ne stranka u postupku, tijekom istoga razvila određenu procesnu aktivnost. Prvo i drugo tužitelji su prvotno prihvatili njezinu aktivnost kao stranke u postupku, čemu se tuženik protivio s obzirom da je takva aktivnost istaknuta nakon upuštanja u raspravljanje istoga. Potom je istaknut prijedlog odnosno zahtijeva za miješanjem U na strani tužitelja kao umješača, o čemu je sud donio pravomoćnu odluku.

Unatoč takvome slijedu prvo i drugo tužitelji ustrajali su kod ranije istaknutog prijedloga miješanja imenovane osobe a njihovoj strani, dok je sada VĐ isticala niz procesno pravnih prijedloga iako nije stranka u postupka. Kako je o takvim prijedlozima sud donosi odluku, a koje odluke u žalbenom postupku propitivao i žalbeni sud, zbog čega su donesene pravomoćne odluke o istima, sud nije smatrao potrebnim iznositi takav slijed cijeneći da bi isto predstavljalo nepotrebno opterećenje obrazloženja odluke o postavljenom zahtjevu tužitelja.

U odnosu na prijedlog tuženika za postupanjem skladno odredbi čl. 295. ZPP- a na održanom ročištu za glavnu raspravu 17. ožujka 2026. , valja istaći da je sud odbio takav prijedlog cijeneći da nisu ispunjeni uvjeti za presumirano povlačenje tužbe tužitelja.

Naime, tužitelji 1 i 2 istakli su prijedlog odgode ročišta koji prijedlog sud nije cijenio osnovanim te je donio odluku o održavanju ročišta u odsutnosti 1. i 2. tužitelja kao i u odsutnosti 3. tužiteljice. Po mišljenju ovoga suda, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni propisani procesni uvjeti za donošenje takve odluke, a to iz razloga jer 1 i 2. tužitelji nisu neopravdano izostali s ročišta već su kao što je ranije navedeno istakli prijedlog odgode ročišta.

Tuženiku je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a dosuđen parnični trošak, a koji trošak se sastoji od sastava odgovora na tužbu, zastupanje punomoćnika na održanim ročištima 2. 7.2021., 23.5.22. , 23.5.25., 23.9.25., 26.11.25. i 17.3.2026. prema Tbr 7/1 i 9/1 Tarife, zastupanja na održanom ročištu 24.3.2024. , 13.11.2024. i 23.6. 25. prema Tbr. 9/5 Tarife te sastava podneska od 25.11.2020. prema Tbr 8/1 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznos PDV u visini od 25%, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.187,50 Eur. Na dosuđeni iznos naknade troška dosuđene su i zakonske i zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate.

U odnosu na dosuđenu naknadu troška nastalog zastupanjem punomoćnika na održanim ročištima sud je cijenio da su ročišta održana 24.3.24., 13.11.24. i 23.6.2025. odgođena zbog nepostojanja uvjeta za održavanje ročišta jer nasljednica 3. tužiteljice nije bila uredno pozvana. U odnosu na visinu same naknade valja istaći da su tužitelji u tužbi v.p.s. izrazili s iznosom od 1.000,00 Kn. Prilikom donošenja odluke o naknadi troška sud je bi pozvan cijeniti v.p.s. u visini od 1.327,22 Eur kako je to propisano odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama gdje je zakonodavac propisao da u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenoga prava ili pravnoga odnosa kao v.p.s. se uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, a koji ne može biti manji od 1.327,22 Eur. Stoga cijeneći Tbr 7 Tarife kod takvog v.p.s. odvjetniku pripada nagrada za pojedinu radnju u visini od 100 bodova. Cijeneći vrijednost boda određenom Tarifom za pojedinu poduzetu radnju u kojemu se dosuđuje naknada u punom opsegu ista iznosi 200,00 Eur.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u st. 1. i 2. izreke presude.

U Rijeci 27. travnja 2026.

S u d a c

Darija Knez Grbčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

D N A:

- Pun. tužitelja 1 i 2. uz rješenje o pristojbi na presudu

- 3. tužitelju

- Pun. tuženika