REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1605/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl u Garešnici, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., Radnička cesta 41, Zagreb, OIB: 57509775367, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Buterin & Partneri u Zagrebu, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenima, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-57/2025-11 od 14. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-57/2025-11 od 14. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

" Proglašava se da nije dopuštena pljenidba i prijenos u izvansudskom ovršnom postupku izravne naplate pokrenutom zahtjevom tuženika B2 Kapital d.o.o., Radnička cesta 41, Zagreb, OIB: 57509775367, kao ovrhovoditelja, od 29. studenog 2024. godine, protiv tužitelja HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao ovršenika, temeljem zadužnice br. OV-925/07 od 5. veljače 2007. godine, ovjerovljene po Javnom bilježniku Dubravki Grgurić Rukavina dana 6. veljače 2007. godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 606,18 EUR (šesto-šest eura i osamnaest centi), zajedno sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od dana 14. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom, tu presudu pobija tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na pogrešno utvrđeno trajanje zastarnog roka, ističe da je zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja ugovora o kreditu od 5. veljače 2007. i ugovor o kreditu osiguran predmetnom zadužnicom, čije je i potraživanje utvrđeno rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba poslovni broj Ovrv- 5209/2012, te da se obje ovršne isprave odnose na isto potraživanje i s tim u vezi da Zakon o obveznim odnosima ne poznaje pojam zastare ovršne isprave, već isključivo zastare određene tražbine. Pogrešno je i utvrđen tijek zastarnog roka time da počinje teći od dana izdavanja zadužnice, a ne od dospijeća tražbine. S tim u vezi zadužnica kao i rješenje o ovrsi koji su prethodno dostavljeni na provedbu Financijskoj agenciji od strane vjerovnika, a kojim je radnjama prekinut desetogodišnji zastarni rok, te je iznova počeo teći isknjiženjem predmetne ovršne isprave. Obzirom da se na predmetno potraživanje primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, razvidno je da zastara nije nastupila. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje prvostupanjske presude u cijelosti odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja jer se relevantne činjenice mogu utvrditi iz dokumentacije u spisu uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, a podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, uz zahtjev troška žalbe.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih žalbom, a pazeći pri tome i dodano po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka ( čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna.

7. U odnosu na žalbene razloge tuženika kojim se poziva na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a, valja navesti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu, obzirom da pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni su razlozi potpuno jasni i određeni, te bez proturječja, slijedom čega prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Uz to nisu ostvarene ni bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st.2. ZPP-a. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa u izvansudskom ovršnom postupku izravne naplate pokrenutom zahtjevom tuženika, kao ovrhovoditelja, od 29. studenog 2024., protiv tužitelja, kao ovršenika, a temeljem zadužnice br. OV-925/07 od 5. veljače 2007., ovjerovljene pojavnom bilježniku Dubravki Grgurić Rukavina 6. veljače 2007.

9. Između stranaka nije sporno da je na tuženika, kao ovrhovoditelja, Ugovorom o cesiji prenesena predmetna tražbina ranijeg vjerovnika Erste&Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, kao cedenta, koji je zaključen 16. srpnja 2015. i ovjeren kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba 16. srpnja 2015.

10. Prvostupanjski sud je svoju odluku temeljio u osnovi na nespornim utvrđenim činjenicama:

- da je tužitelj 5. veljače 2007. sa Erste&Steiermarskische Bank d.d. Rijeka, kao korisnik kredita, sklopio ugovor o kreditu za iznos od 73.000,00 kuna i rokom otplate od 84 mjeseca;

- da je obveza vraćanja kredita osigurana zadužnicom (novčanog iznosa ostvarenog kreditom) koji je tužitelj izdao kao običnu zadužnicu i čiji je potpis ovjeren kod javnog bilježnika Dubravke Grgurić Rukavina 5. veljače 2007. za ugovoreni iznos od 73.000,00 kuna;

- da je banka tužitelju otkazala ugovor u travnju 2012. zbog neizvršavanja ugovorenih obveza;

- da je radi ostvarenja novčane tražbine s naslova povrata kredita Erste&Steiermarskische Bank d.d Rijeka 8. kolovoza 2011. i 9. ožujka 2012. dostavila predmetnu zadužnicu FINA-i radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima kreditnog dužnika, a budući da nije bilo naplate, zadužnica je sukladno odredbi čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/18) isknjižena iz redoslijeda naplate 2018.godine;

- da je na temelju predmetne zadužnice Erste&Steiermarskische Bank d.d Rijeka protiv tuženika i vodila postupak izravne naplate kod FINA-e i temeljem druge osnove za naplatu pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek broj Ovrv- 5209/2012 od 23. svibnja 2012., a da je osnova također isključena 2018.godine jer nije bilo naplate;

- da je tuženik protiv tužitelja pokrenuo postupak izravne naplate kod FINA-e na temelju predmetne zadužnice zahtjevom od 29. studenog 2024.;

- da je 16. prosinca 2024. tužitelj podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim kao i prijedlog za izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava uz tvrdnju da je za novčanu tražbinu iz zadužnice nastupila zastara, da je rješenjem poslovni broj Ovr-3315/2024 od 2. siječnja 2025. upućen radi dokazivanje te tvrdnje u roku od petnaest dana od pravomoćnosti rješenja na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim (čl. 50. st.1. toč.11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22 - dalje: OZ-a), što je tužitelj i učinio podnošenjem tužbe.

11. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz zaključak, vezan za prigovor zastare, da je zadužnica tužitelja br.Ov-925/07 od 5. veljače 2007. kojom je bila osigurana obveza vraćanja bankovnog kredita sklopljenog sa Erste&Steiermarskische Bank d.d Rijeka, sastavljena kao privatna isprava na kojoj je od strane javnog bilježnika ovjeren potpis tužitelja, da je to učinjeno u skladu s tada važeći propisom čl. 183. Ovršnog zakona ( 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 121/05). Kako predmetna zadužnica nije sklopljena u obliku javnobilježničkog akta, te se i to odnosi na kasnije izdavanje zadužnice propisano u čl.214. Ovršnog zakona (112/12), zadužnice ne zastarijevaju u desetogodišnjem zastarnom roku iz čl. 233. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO), već u petogodišnjem općeg zastarnom roku iz čl. 225. ZOO-a.

11.1. Unutar petogodišnjeg zastarnog roka banka je pokrenula kod FINA-e postupak izravne naplate na temelju predmetne zadužnice 8. kolovoza 2011. kojim je pokretanjem naplata zastare i prekinuta temeljem čl. 241. ZOO-a, a nakon što je zadužnica isknjižena iz redoslijeda naplate 2018.godine, zastara je počela teći iznova (čl. 245. st.1. ZOO-a). Novi ovršni postupak na temelju zadužnice tužitelj je kao stjecatelj te novčane tražbine temeljem ugovora o cesiji pokrenuo protiv tužitelja zahtjevom FINA-e za izravnu naplatu 29. studenog 2024. kada je i petogodišnji zastarni rok koji je iznova počeo teći 2018., protekao u cijelosti.

11.2. Iako je i protiv tužitelja vođen izvansudski ovršni postupak od FINA-e temeljem druge osnove za naplatu- pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Ovrv-5209/2012 od 23. svibnja 2012. zastara tražbine po zadužnici njime nije bila prekinuta, obzirom da je zadužnica vrijednosni papir koji sadrži apstraktnu obvezu neovisno od osnova pravnog posla ( Ugovora o bankovnom kreditu) i tražbine iz zadužnice dospijeva neovisno o dospijeću tražbine iz osnovnog pravnog posla, odnosno odmah po izdavanju zadužnice, te navedeno povezuje, da je zastara tražbine mogla bili ponovno prekinuta isključivo postupkom naplate kod FINA-e pokrenutom od strane tuženika na temelju predmetne zadužnice, a 29. studenog 2024., koji je pokrenut nakon isteka petogodišnjeg roka, što znači da je zastara već nastupila i do prekida nije moglo doći, čime je i ostvaren razlog zbog kojeg je i tužitelj upućen u parnicu iz čl. 50. st.1. toč.11. OZ-a.

12. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu materijalnog prava kada je utvrdio da se za tražbinu iz predmetne zadužnice primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, jer se radi o zadužnici koja je privatna isprava i na kojoj je potpis tužitelja, kao dužnika, samo ovjeren od javnog bilježnika prema čl. 183. Ovršnog zakona/96, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja zadužnice. Zastarni rok od deset godina propisan čl. 233. ZOO-a primjenjivao bi se samo da je riječ o zadužnici koja je solemnizirana od javnog bilježnika. Činjenicom, da je u vezi iste tražbine naknadno doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kojim je pravomoćno utvrđena predmetna tražbina ne može se produljiti zastarni rok za tražbinu po osnovi predmetne zadužnice.

15. U odnosu na žalbene navode da je odlučna činjenica opoziv zahtjeva za izravnu naplatu i valja navesti da se u konkretnom slučaju ne radi o tome da je ovrhovoditelj u bilo kojem trenutku opozvao naplatu po predmetnoj zadužnici, već je riječ da je predmetna zadužnica koju je tužitelj izdao tuženiku, najprije isknjižena iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje za tužitelja, po samom zahtjevu stupanjem na snagu ZPONS na temelju čl. 12. st.1. tog zakona nakon čega je i tuženik kao ovrhovoditelj i mogao zatražiti vraćanje predmetne zadužnice, kao i činjenica da je osnovom iste i pokrenuo novi postupak kod FINA-e radi naplate.

16. Prema odredbi čl. 210. st.2. u svezi sa čl. 50. st.1. toč.11. i čl. 55. st.3. OZ -a, tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može temeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi povodom koje je upućen u parnicu, odnosno u konkretnom prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, temeljem zadužnice Javnog bilježnika Dubravke Grgurić Rukavina OV-925/17. Tužitelj je i upućen u parnicu radi nastupa zastare zadužnice, a osnovom koje je i od strane tuženika pokrenut postupak naplate 29. studenog 2024.

17. Netočan je navod žalitelja da je sud prvog stupnja zastarni rok računao od trenutka izdavanja zadužnice. Iz obrazloženja pobijane odluke može se zaključiti da prvostupanjski sud cijeni i nastupe zastare pokrenutih postupaka u odnosu na pokretanje kod FINA-e izravne naplate i to 8. kolovoza 2011. i 9. ožujka 2012., kada je i zadužnica isknjižena iz redoslijeda naplate budući nije bilo mogućnosti naplate.

18. Prema čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

19. Budući da je predmetna zadužnica izdana radi osiguranja tražbine po ugovoru o kreditu 2007., tada je zastara te tražbine prekinuta podnošenjem prijedloga za ovrhu 8. kolovoza 2011. i 9. ožujka 2012., kada je sukladno čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, te zastara i nije tekla do kada je Agencija predmetnu zadužnicu po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 12. ZPONS isknjižila iz osnove za plaćanje 2018.g., nakon čega je zastara ponovno tekla i u razdoblju tog ponovnog podnošenja zadužnice na prisilnu naplatu, čime je tijek zastare ponovno pravovremeno prekinut unutar petogodišnjeg zastarnog roka, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određen rok za zastaru ( čl. 245. st.1. ZOO-a). To je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud pravilno zaključio da je za predmetno potraživanje nastupila zastara. Tražbine zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011., na kojima je samo ovjeren potpis i koja nije sastavljena u obliku javnobilježničkog akta, zastarijeva za pet godina, i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela od 19. studenog 2018., dok zastara u situaciji kada je zadužnica sastavljena u obliku javnobilježničkog akta tražbina zahtjeva za deset godina na temelju čl. 233. st.1. ZOO/05.

20. Rješenje o ovrsi Ovrv-5209/2012 od 23. svibnja 2012., doneseno je od Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, po zatraženoj osnovi izvoda iz poslovnih knjiga, pa isto nije zatraženo osnovom potpisane zadužnice, kao što je i utvrđeno da je ta osnova od Agencije isknjižena 2018.g., jer nije bilo naplate.

21. Iz navedenog proizlazi da je uz pravilnu primjenu materijalnog prava u vezi prekida i nastupa zastare, tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen osnovom osnovanog prigovora zastare naplatom zadužnice.

22. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i pri tome nije počini niti one povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

23. Odbijen je zahtjev za naknadu troška žalbe osnovom odredbe čl. 154. st.1. u vezi sa čl. 166. st.1. ZPP-a.

Pula – Pola, 24. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić