REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Kž-176/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Dorijane Dolenec Kujundžić kao predsjednice vijeća, Edvine Draguzet Suevich i Dragane Kos Milevoj kao članova vijeća, uz sudjelovanje Danijele Paulišić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika DĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1 i 2 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – odluka Ustavnog suda RH – u daljnjem tekstu KZ/97), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja OĐ i AĐ podnesenoj putem punomoćnika Klaudia Čurina, odvjetnika iz Zagreba protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj K-66/2021 od 10. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba oštećenika kao tužitelja OĐ i AĐ te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj K-66/2021 od 10. studenog 2023. temeljem čl. 453. toč. 3 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) okrivljenik DĐ oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina – zlostavljanjem u obavljanju službe ili javne ovlasti iz čl. 127. st. 1 i 2 KZ/97.

1.1. Temeljem čl. 149. st. 1 ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2, toč. 1 do 5 ZKP/08 padaju na teret proračunskih sredstava.

1.2. U odnosu na VĐ pravomoćnim rješenjem od 30. kolovoza 2022. obustavljen je kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1 KZ/97.

2. Protiv pobijane presude žalbu pravodobno podnose oštećenici kao tužitelji OĐ i AĐ putem punomoćnika Klaudia Čurina, odvjetnika iz Zagreba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede Kaznenog zakona s prijed logom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oglasi krivim i osudi po zakonu, a podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnio je okrivljenik DĐ putem branitelja Maria Sukna, odvjetnika iz Zagreba u kojem se predlaže odbiti kao neosnovanu žalbu oštećenika kao tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba oštećenika kao tužitelja OĐ i AĐ nije osnovana.

5. Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1, toč. 11 ZKP/08 žalitelji smatraju da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama već da se radi o opširnom izlaganju dokaznog materijala i iznošenju vrijednosnih stavova suda o svjedocima čiji iskazi terete okrivljenika. Nadalje, ističe se da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3 ZKP/08 u svezi sa čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pri čemu žalitelji ističu izrazitu tendencioznost suda u obrazlaganju prvostupanjske presude pri čemu se prvostupanjski sud a priori priklonio okrivljeniku. Žalitelji smatraju da to naročito dolazi do izražaja imajući u vidu navode prvostupanjskog suda pod točkom 59. pobijane presude. Također ističu da pobijana presuda predstavlja odstupanja od obvezujuće odluke Europskog suda pri čemu se pozivaju na presudu Europskog suda za ljudska prava AĐ protiv Hrvatske zahtjev broj 52442/09 od 19. srpnja 2011., a također se ističe da je prvostupanjski sud bio dužan obrazložiti promjenu stava u pogledu ocjene pojedinih dokaza s obzirom je prethodnom presudom broj K-282/2017 od 27. studenog 2018., a koja je kasnije ukinuta sud okrivljenike oglasio krivim. Također, žalitelji ističu da postoji znatna proturječnost o sadržaju iskaza svjedoka TĐ te da je prvostupanjski sud nepravilno interpretirao sadržaj tog iskaza, a posebice navod da je "oštećenica OĐ već na mjestu događaja rekla da su je istukla dva policajca".

6. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelji smatraju da prvostupanjski sud nije s dovoljnom pažnjom cijenio iskaze pa čak ni svjedoka VĐ, a s obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da se na snimkama video nadzora policijske postaje ne vidi kritični događaj te da je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije bilo nekonfliktnog razgovora između okrivljenika, svjedoka VĐ i OĐ i AĐ. Nadalje, žalitelji ističu da je prvostupanjski sud propustio analizirati iskaze svjedoka NĐ, TĐ, BĐ i PĐ, a iz kojih bi proizlazilo da je došlo do konflikta između okrivljenika i svjedoka UĐ te oštećenika kao tužitelja. Zaključno smatraju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je prvostupanjski sud parcijalno analizirao pojedine dokaze, a pri čemu je sud dokaze interpretirao in favorem okrivljeniku, te da nije savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima.

7. Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima po nalaženju ovog drugostupanjskog vijeća nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1, toč. 11 ZKP/08 koje u žalbi ističu žalitelji. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude izložio iscrpne razloge zašto nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze OĐ i AĐ, svjedoka JĐ, EĐ te u pojedinim dijelovima iskaze HĐ i ČĐ time što je prethodno izvršio analizu sadržaja samih njihovih iskaza, a radi se o analizi svjedočkih iskaza naznačenih pod točkama od 33. do 58. obrazloženja prvostupanjske presude te je zaključio da su njihovi iskazi proturječni u više dijelova sami sebi te da ne nalaze potkrjepu niti u drugim personalnim dokazima te niti u provedenim sudsko-medicinskim vještačenjima, a ne nalaze potkrjepu niti u sadržaju snimke video nadzora Policijske postaje Ivanić Grad koja je izuzeta odmah nakon događaja.

7.1. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno interpretirao sadržaj iskaza svjedoka TĐ koji svjedok je izjavio da je sjedio ispred kafića, zamijetio dolazak veće skupine D, među kojima je bila jedna žena koja je bila najglasnija, odvojila se od skupine, na mobitel nekog zvala, govoreći da su je pretukla dva policajca, a na upit da li je zamijetio da bi policijski službenici koga udarali naveo je da između policijskih službenika i tih osoba koje su bile na parkiralištu nije bilo nikakvog fizičkog kontakta niti udaraca pa je prvostupanjski sud pravilno interpretirao sadržaj iskaza svjedoka TĐ pod točkom 47. pobijane presude pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 468. st. 1, toč. 11 ZKP/08 u obliku da bi postojala znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza svjedoka TĐ i njegovog iskaza danog u postupku, a radi se o iskazu sa stranice 44 spisa.

7.2. Nadalje, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1, toč. 11 ZKP/08 koju žalitelji ističu na način da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama za odstupanje od obvezujuće odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu ČĐ protiv Hrvatske zahtjev broj 52442/09 od 19. srpnja 2011. Ukratko valja navesti da je citiranom presudom Europskog suda za ljudska prava utvrđena povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno utvrđeno je da je došlo do povrede postupovnog vida čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na nepostojanje odgovarajuće istrage o događaju od 16. lipnja 2009. oko 22,30 sati. Prema tome, presuda Europskog suda za ljudska prava odnosila se na neučinkovitu istragu događaja i tijela progona, a ne na postupak pred sudom. Iz stanja spisa proizlazi da nakon što je ODO Ivanić Grad rješenjem odbacio kaznenu prijavu pod brojem K-DO-307/2009 od 30. studenog 2009. te nakon donošenja presude Europskog suda za ljudska prava broj zahtjeva 52442/09 ODO Ivanić Grad je provelo istraživanje tijekom kojeg je ispitalo određene svjedoke, naložilo sudsko-medicinsko vještačenje te ponovno odbacilo kaznenu prijavu svojim rješenjem broj K -DO- 307/2009 od 9. prosinca 2012. nakon čega su oštećenici u svojstvu oštećenika kao tužitelja OĐ i AĐ preuzeli kazneni progon podnošenjem optužnice dana 21. siječnja 2013. protiv okrivljenika DĐ i VĐ. Nakon što je optužnica oštećenika kao tužitelja potvrđena uslijedio je ovaj kazneni postupak pred sudom, a koji je uređen odredbama ZKP/08 . Stoga, se ne radi ni o kakvom odstupanju od konačne odluke Europskog suda za ljudska prava broj zahtjeva 52442/09 jer je pobijana oslobađajuća presuda rezultat provedenog dokaznog postupka na raspravi pred sudom, a sud ocjenjuje izvedene dokaze po slobodnoj ocjeni dokaza.

7.3. Nije ostvarena niti postupovna povreda koju žalitelj nalazi u tome što prema tvrdnjama žalitelja prvostupanjski sud nije obrazložio odstupanja u svom stavu u odnosu na raniju ukinutu presudu broj K-282/2017 od 27. studenog 2018., a kojom su 1.okrivljenik DĐ i 2.okrivljenik VĐ bili oglašeni krivim. Međutim, po nalaženju ovog vijeća ne radi se ni o kakvom odstupanju u promjeni stava kako to naznačuju žalitelji već se radi o tome da je nakon ukinute presude uslijedio novi dokazni postupak na raspravi i da se ova pobijana presuda temelji na rezultatima nove rasprave, dokaza izvedenih na raspravi i slobodne sudačke ocjene dokaza.

7.4. Bitnu povredu iz čl. 468. st. 3 ZKP/08 u svezi sa čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda žalitelji nalaze u tome što je po njihovom stavu prvostupanjski sud tendenciozno i a priori priklonio se okrivljeniku, a što je najbolje vidljivo iz obrazloženja pod točkom 59. pobijane presude, čime je po stavu žalitelja povrijeđeno pravo na pravičnost. Po nalaženju ovog drugostupanjskog vijeća navedena povreda nije ostvarena jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prvostupanjski sud je dao ocjenu svih provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, iznio dostatna obrazloženja iz kojih razloga nije kao vjerodostojne prihvatio iskaze oštećenika kao tužitelja OĐ i AĐ te svjedoka JĐ, EĐ te u pojedinim dijelovima iskaze svjedoka HĐ i ČĐ pa je prvostupanjski sud dao razloge za svoju odluku, a koji razlozi nisu proizvoljni već su rezultat ocjene svakog izvedenog dokaza pojedinačno i svih dokaza u cjelini. Neslaganje žalitelja s navedenim razlozima u obrazloženju pobijane presude u svojoj suštini predstavljaju žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koju žalitelju izrijekom i ističu u žalbi. Vezano za konstataciju suda pod točkom 59. pobijane presude, a koja započinje "sve ovo je skup kontradiktornih i neuvjerljivih iskaza koji djeluju poput filmske neuvjerljive priče kojoj ovaj sud, odnosno sudac nikako ne može povjerovati pogotovo što je tijek predmetnog događaja potkrijepljen snimkama video nadzora itd." Ovo drugostupanjsko vijeće smatra da početak obrazloženja iz točke 59. pobijane presude izlazi iz pravne terminologije (prvi i drugi pasus). Međutim, kako je prvostupanjski sud i prije nakon takve konstatacije proveo objektivnu analizu, raščlambu svakog pojedinog dokaza i svih dokaza u njihovoj ukupnosti to se zaključci prvostupanjskog suda o nedokazanosti kaznenog djela ne mogu pripisati uz pristranost odnosno tendencioznost suda jer je prvostupanjski sud izvršio objektivnu raščlambu i analizu svih izvedenih dokaza pa po ocjeni ovog drugostupanjskog vijeća ne postoje okolnosti koje bi objektivno opravdavale uvjerenje u pristranost suca. Stoga po ocjeni ovog drugostupanjskog vijeća ne može se zaključiti da je prvostupanjski sud bio objektivno pristran, a isto tako ne može se samo na temelju prvog i drugog pasusa iz točke 59 pobijane presude zaključivati ni o tome da bi sud bio subjektivno pristran, to tim više što ni u postupku koji je prethodio donošenju ove pobijane presude žalitelji nisu isticali nikakve prigovore vezane uz subjektivnu ili objektivnu pristranost suda. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3 ZKP/08, odnosno da bi bilo teško povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u svezi s čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda.

8. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelji osporavaju činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o nedokazanosti kaznenog djela za koje se tereti okrivljenik DĐ. Iako žalitelji žalbu podnose i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u razlozima žalbe se niti ne navodi u čemu bi se nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sastojalo.

8.1. Žalitelji ističu da se pobijana presuda temelji na parcijalnoj analizi dokaza te da je sud dokaze interpretirao in favorem okrivljeniku pri čemu ističu da prvostupanjski sud je propustio pravilno ocijeniti dio iskaza svjedoka TĐ u kojem je naveo da je jedna žena koja je bila najglasnija, a u postupku je utvrđeno da je to oštećenica OĐ, odmah na mjestu događaja telefonirala i nekome rekla da su je pretukli policajci. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud propustio cijeniti iskaz svjedokinje ĆĐ te svjedoka policijskih službenika PĐ i BĐ. Također smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se kritične zgode nije radilo ni o kakvom nekonfliktnom razgovoru jer iz iskaza svjedoka ĆĐ, TĐ, BĐ i PĐ proizlazi da su se izvan Policijske postaje Ivanić Grad čula vika i svađa.

8.2. Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima vezanim uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje po nalaženju ovog drugostupanjskog vijeća, prvostupanjski sud je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio, pravilno ocijenio iskaze svjedoka ĆĐ, TĐ, BĐ i PĐ i to na način da je ocijenio cjelokupne sadržaje njihovih iskaza.

8.3. Vezano za tvrdnju žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se radilo o "nekonfliktnom razgovoru", valja navesti da prvostupanjski sud taj pojam koristi isključivo kada analizira sadržaj video snimke, a ta analiza i zaključci suda izloženi su pod točkom 20. pobijane presude. Kada analizira i ocjenjuje sadržaj snimke video nadzore kamere izuzete s Policijske postaje Ivanić Grad, opisuje da su okrivljenik DĐ i VĐ mirno hodali iz smjera kafića prema ulazu u policijsku postaju i da ih na razgovor zovu tri muškarca i jedna žena svi romske nacionalnosti, svi zajedno razgledavaju oštećeni auto i razgovaraju i zagledavaju se u oštećeni automobil pa slijedom toga sud zaključuje da iz snimke je vidljiv međusoban nekonfliktni razgovor uz taj oštećeni auto te da pregledanoj snimci nije vidljiv napad okrivljenika DĐ, a niti osobe VĐ na bilo koga. Prema tome, kada prvostupanjski sud koristi izričaj "nekonfliktni razgovor" jasno ga povezuje sa sadržajem snimke video nadzora, a ne s cjelokupnim događanjem kritične večeri, odnosno dana 16. lipnja 2009. nakon 22,00 sata kada je okrivljeniku DĐ policijskom službeniku PP Ivanić Grad završila smjena.

8.4. Naime, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje cjelokupan slijed događanja od dana 16. lipnja 2009. kada navodi da se toga dana u popodnevnim satima u Kloštar Ivaniću zbio sukob između dvije skupine pripadnika romske nacionalnosti te su u tom sukobu bili napadnuti AĐ i ČĐ, time što je AĐ bio pretučen i zadobio povrede glave. Nakon toga svi sudionici te tučnjave dovedeni su u Policijsku postaju Ivanić Grad, a među njima i AĐ, rođen **.**.1994., da bi istoga dana, a nakon 22,00 sata kada je okrivljeniku DĐ policijskom službeniku završila smjena kao i njegovom kolegi VĐ, pred PP Ivanić Grad došla veća skupina pripadnika romske nacionalnosti, među kojima su bili članovi obitelji AĐ pa tako i OĐ. Iz iskaza svjedoka ĆĐ, TĐ, BĐ i PĐ prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je skupina D koja se dovezla vozilima ispred policijske postaje vikala i galamila pa je tako viku čula svjedokinja ĆĐ, konobarica u obližnjem kafiću, koja nije pratila cjelokupni tijek događanja jer je išla obavljati posao, a kada se vratila sjeća se da je DĐ otišao do automobila, izvadio značku i triput rekao "stop policija". Iz iskaza svjedoka TĐ također prvostupanjski sud utvrđuje da se veća skupina D koja je došla sa dva osobna automobila pješice uputila prema policijskoj stanici, da su oni galamili i vikali, da je među njima jedna žena vikala "uhitili ste mi sina", dok iz iskaza policijskih službenika PP Ivanić Grad BĐ prvostupanjski sud utvrđuje da je taj svjedok dok se nalazio u prostoru policijske postaje začuo galamu ispred policijske postaje te kada je izašao da je v idio desetak D i svoje kolege DĐ i VĐ kako s njima nešto razgovaraju, a kada im je prišao da mu je DĐ rekao da je sve pod kontrolom, da ne treba pomoć te se svjedok okrenuo i vratio u policijsku postaju. Dok je svjedok PĐ naveo da dok se nalazio u policijskoj postaji da je začuo glasove svađe i vike pa je uputio policijske službenike BĐ i HĐ da provjere što se vani događa, a kada su se oni vratili da su ga izvijestili da nema potrebe za policijskim postupanjem. Prema tome, i prvostupanjski sud utvrđuje da kada je veća skupina D, među kojima su bili i članovi obitelji OĐ, došla pred PP Ivanić Grad, da su pojedini članovi te obitelji vikali te da je bilo vike i svađe i prije ulaska u policijsku postaju, nakon izlaska iz policijske postaje, dakle, da je bilo i vike i svađe i prije no što su im pristupili okrivljenik i svjedok VĐ. Nadalje, pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda, a temeljena na iskazu svjedoka TĐ, BĐ i PĐ te svjedoka VĐ, da s obzirom se i po izlasku pojedinih članova obitelji OĐ, vika i svađa ali i prema iskazu svjedoka VĐ i trubljenjem u vozilu nastavila galama, da je tada od stola prvi vozilu u kojem su se nalazili članovi obitelji OĐ, između ostalog i oštećenici kao tužitelji, prišao VĐ, kako bi upozorio da ne galame i da se stišaju, a potom je iz pravca kafića došao i okrivljenik DĐ koji je također, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka VĐ govorio oštećenicima kao tužiteljima i drugim članovima obitelji OĐ da se smire i prestanu vikati. Iz takvog slijeda događanja pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da su okrivljenik DĐ i VĐ došli upozoriti oštećenike kao tužitelje ali i druge članove obitelji OĐ da prestanu s vikom i galamom te da prethodno nikakvog konflikta između članova obitelji OĐ pa tako ni oštećenika kao tužitelja te okrivljenika KĐ i svjedoka VĐ nije bilo.

8.5. Također prvostupanjski sud je pravilno ocijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka TĐ i to cjelokupni njegov iskaz te je iz tog svjedočkog iskaza pravilno utvrdio da je kritičnog dana u večernjim satima sjedio na terasi obližnjeg kafića gdje su sjedila i dva policijska službenika u civilnim odjelima, jedan se zove DĐ, a drugi se zove UĐ, da je zamijetio dolazak dva osobna automobila sa većom skupinom D koji su pješice išli prema policijskoj postaji, galamili i vikali, najviše je vikala jedna žena "uhitili ste mi sina". Nakon kraćeg vremena izašli su iz policijske postaje, došli do automobila gdje su trubili, galamili i psovali, do njih je došao policijski službenik UĐ i rekao neka se smire, a kako se oni nisu smirili prema njima je otišao i policijski službenik DĐ, a u tom trenutku su već iz policijske postaje dolazila dva policajca u odorama. Ta žena koja je bila najglasnija odvojila se od skupine i zvala nekog na telefon govoreći da su je pretukla dva polica jca, iako on osobno nije vidio da bi policajci bilo koga udarili, odnosno između policajaca i tih ljudi nije bilo nikakvog fizičkog kontakta niti udarca. U jednom trenutku oko dvoje policajaca bila je skupina od deset ljudi i tada je bila prevelika gužva da bi bilo što bolje mogao vidjeti. Nakon kraćeg vremena otišao je iz kafića. Stoga, po nalaženju ovog drugostupanjskog suda iz iskaza tog svjedoka pravilno prvostupanjski sud pod točkom 40. pobijane presude utvrđuje da je OĐ nekome govorila na telefon da su je napala dva policajca iako iz iskaza svjedoka TĐ proizlazi da kada je to nekome govorila na telefon da nikakvog napada na nju nije bilo, a u to vrijeme su već dolazili i policajci u uniformi iz policijske postaje BĐ i MĐ, time što BĐ izrijekom navodi da je vidio da policajci DĐ (a tada i VĐ) razgovaraju s O te da mu je okrivljenik DĐ rekao da je sve pod kontrolom i on se vratio u policijsku postaju, a prvostupanjski sud utvrđuje da je dolazak policajaca u uniformi vidljiv na sadržaju pregledanog video nadzora i navedeno pod točkom 41. pobijane presude. Stoga, dio iskaza svjedoka TĐ kojeg žalitelji citiraju u žalbi da je "jedna ženska osoba na telefon nekome govorila da su je pretukla dva policajca", a u postupku je utvrđeno da je to bila OĐ, ne predstavlja cjelokupni iskaz svjedoka TĐ jer je svjedok iskazao i ono što žalitelji ispuštaju, a to je da je TĐ naveo da on nije vidio da bi okrivljenik DĐ, a ni njegov kolega VĐ uopće fizički kontaktirali s OĐ, a niti da bi je policijski službenici tukli. Svjedok TĐ navodi da kada su VĐ, a potom i okrivljenik DĐ krenuli sa terase kafića prema skupini D koji su galamili, da su već tada iz policijske postaje izašli policajci u uniformi, a u postupku je iz iskaza svjedoka BĐ djelatnika PP Ivanić Grad prvostupanjski sud pravilno utvrdio da kada je izašao ispred policijske postaje da je vidio oko desetak D i svoje kolege DĐ i VĐ kako s njima nešto razgovaraju, a kada im je prišao da je okrivljenik DĐ rekao da je sve pod kontrolom i da ne trebaju pomoć pa se svjedok stoga okrenuo i vratio u postaju. Stoga, dio iskaza kojeg iz cjelokupnog iskaza svjedoka TĐ izdvajaju žalitelji u smislu da je OĐ već na mjestu događaja telefonom govorila da su je pretukla dva policajca, pri svim drugim utvrđenjima prvostupanjskog suda, nema takav karakter kakav mu pridaju žalitelji i time nije dovedeno u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

8.6. Nadalje, a vezano za inkriminacije prema izmijenjenoj optužnici oštećenika kao tužitelja, a kojom se okrivljenik DĐ tereti da je kao službena osoba u obavljanju službe zlostavio maloljetnog AĐ, prvostupanjski sud izvršio je detaljnu analizu iskaza OĐ, AĐ, ŽĐ, EĐ i ČĐ, njihove iskaze analizirao kroz provedena sudsko-medicinska vještačenja, komparirao sa iskazima ĆĐ, TĐ, BĐ, PĐ, dr. ĐĐ, iskaza svjedoka VĐ te snimku video nadzora izuzetu od PP Ivanić Grad. Temeljem takve svestrane analize svakog dokaza pojedinačno i u svezi sa drugim dokazima pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je iskaze OĐ i AĐ ocijenio nevjerodostojnim nalazeći da su imenovani kontradiktorno iskazivali i mijenjali svoje iskaze ne dajući pri tom logična obrazloženja za odstupanja u iskazima , a oboje su dvaput iskazivali na raspravi. Tako, analizom iskaza oštećenika kao tužitelja AĐ prvostupanjski sud pravilno uočava da je imenovani najprije tvrdio da ga je napao i izvukao iz automobila okrivljenik DĐ, u drugom iskazu tvrdio da ga je napao VĐ, pa potom opet okrivljenik DĐ, da je napadnut na način da je izvučen iz vozila, svom snagom udaren u trbuh, a potom da je uhvaćen za vrat i davljen i nasilno podignut sa zemlje u zrak, a potom držan prislonjen uz vozilo. Oštećenica kao tužiteljica OĐ je u prvom iskazu tvrdila da je njezinog sina ABC napao policajac imenom A koji ga je tukao izvan auta, a da je okrivljenik DĐ izvukao njezinog sina ABC iz auta, udario ga rukom u prsa, dok je u drugom iskazu tvrdila da ona nije vidjela da bi njezinog sina udario okrivljenik DĐ već da je njezin djever ZĐ obratio se tom čovjeku i naslovio ga DĐ, time što iz iskaza ZĐ interpretiranog pod točkom 7. pobijane presude proizlazi da on osobno ništa od fizičkog sukoba ni prema OĐ ni prema AĐ nije vidio te da je na mjestu događaja razgovarao s okrivljenikom DĐ vezano za svoje oštećeno vozilo, a iskaz ZĐ u skladu je sa utvrđenjem prvostupanjskog suda iz snimke video nadzora.

8.7. Nadalje, pravilno utvrđuje i zaključuje prvostupanjski sud da opis događaja izložen po oštećeniku AĐ ne nalazi potkrjepu u provedenom sudsko- medicinskom vještačenju jer kod njega nisu konstatirane povrede na vratu i trbuhu iako način na koji je AĐ opisao postupanje prema njemu je moralo ostaviti ozljede na vratu i trbuhu (barem površinske ozljede) koje liječničkim pregledom nisu utvrđene. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud kao nevjerodostojne otklonio iskaze JĐ i EĐ u cijelosti. Naime, EĐ, u bitnom, je tvrdila da je vidjela kako su dvije osobe fizički napali ABC i OĐ ali ih ona ne bi prepoznala jer je bio mrak pa iako je bio mrak, vidjela je da je njezina majka OĐ od udarca pala na tlo, dok je JĐ u odnosu na okrivljenika DĐ navela da je isti primio za vrat ABC, stisnuo ga uz automobil, te da su tada došli njezin stric ZĐ i otac ŽĐ. Međutim, posve opravdano i uvjerljivo prvostupanjski sud iznosi razloge zašto ne prihvaća iskaze svjedokinja EĐ i JĐ i ocjenjuje ih nevjerodostojnim, a detaljne razloge za tu ocjenu iznosi pod točkama 49. i 51. pobijane presude, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a u bitnom, se svode na to da svjedok ZĐ i u dijelu iskaza svjedok ŽĐ (ali ni ČĐ) u svojim iskazima ne potvrđuju da bi okrivljenik DĐ tukao AĐ te da iz sadržaja video nadzora ne proizlazi da bi okrivljenik DĐ bilo koga fizički napadao pa tako niti AĐ, a iz iskaza policajca BĐ također ne proizlazi da bi okrivljenik DĐ bilo koga fizički napadao već naprotiv kada je ovaj svjedok izašao iz policijske postaje zbog vike da mu je okrivljenik DĐ koji je bio okružen sa desetak D rekao da je situacija pod kontrolom, a iz njegovog iskaza također ne proizlazi da bi mu se bilo tko od članova obitelji AĐ obratio u smislu da bi bio napadnut od bilo koga.

8.9. Nadalje, iako se izmijenjenom optužnicom okrivljenik DĐ tereti da je kao policijski službenik zlostavio maloljetnika prvostupanjski sud je dao razloge i za dio činjeničnog opisa u kojem se okrivljenik tereti da je "zlostavio OĐ". Po nalaženju ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da bi okrivljenik DĐ uopće zlostavljao OĐ. Naime, pravilno prvostupanjski sud otklanja OĐ kao nevjerodostojan iskaz kada tvrdi da su je napala dva policajca, a da je među njima jedan policajac u uniformi jer je i ona vezano uz radnje koje bi prema njoj bile poduzimane različito iskazivala u svojim iskazima, a što pravilno prvostupanjski sud analizira pod točkama 42., 43., 45. i 46. pobijane presude. Slijedom toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi okrivljenik DĐ tukao pa time i zlostavljao OĐ jer ni imenovana izrijekom ne tereti okrivljenika DĐ, a nitko ni od članova obitelji OĐ saslušanih kao svjedoka nije iskazivao da bi OĐ tukao okrivljenik DĐ. U odnosu na osobu VĐ valja navesti da je postupak protiv njega obustavljen zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1 KZ/97.

9. Slijedom svega izloženog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nije dokazano da bi okrivljenik DĐ počinio kazneno djelo iz čl. 127. st. 1 KZ/97.

10. Slijedom izloženog, žalba oštećenika kao tužitelja odbijena je kao neosnovana, a kako ne postoje niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1 ZKP/08, to je u smislu čl. 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Puli – Pola 27. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dorijana Dolenec Kujundžić