REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-6137/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: SFT Recycling Shoes & Textile d.o.o., Novo Čiče, Velikogorička 2c, OIB: 38161863205, zastupan po opunomoćenici Marini Mamić, odvjetnici iz Zagreba, Trnjanska cesta 11/II, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 27. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23- 01/104, URBROJ: 513-04-23-2 od 29. rujna 2023. godine i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, KLASA: UP/I-471-02/22-01/133, URBROJ: 513-07-22-23-21 od 21. veljače 2023. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 29. rujna 2023. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 21. veljače 2023. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim su mu po provedenom poreznom nadzoru utvrđene obveze poreza na dodanu vrijednost (PDV) za razdoblje od 01. travnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine te za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 31. siječnja 2022. godine, kao i obveza poreza na dobit za 2021. godinu i ujedno naloženo plaćanje tih novoutvrđenih poreznih obveza. Tužitelj je u tužbi istaknuo nekoliko navoda i prigovora koji će biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je trgovačko društvo koje prikuplja tekstil putem donacija i spremnika te ga potom naplatno izvozi.

Porezno tijelo je u odnosu na tužitelja provelo porezni nadzor PDV -a za razdoblje od 01. travnja 2021. godine do 31. siječnja 2022. godine i poreza na dobit za 2021. godinu, u vezi čega je 14. prosinca 2022. godine sastavljen zapisnik o poreznom nadzoru, na koji je tužitelj bio izjavio prigovor.

Osporavanim prvostupanjskim poreznim rješenjem je tužitelju utvrđena obveza PDV-a za razdoblje od 01. travnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine u visini od 115.244,77 kn, obveza PDV-a za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 31. siječnja 2022. godine u iznosu od 68.187,23 kn te obveza poreza na dobit za 2021. godinu u iznosu od 53.936,66 kn.

Tužitelj u tužbi najprije navodi da je u skladu sa svojim mogućnostima sudjelovao u postupku, imajući u vidu da njegova odgovorna osoba živi u drugoj državi. U odnosu na to sud napominje da takav navod ne dovodi u pitanje mogućnost sudjelovanja tužitelja u upravno-poreznom postupku, odnosno u provedenom postupku poreznog nadzora. Okolnosti koje na strani tužitelja utječu na njegovu djelomičnu ili potpunu nemogućnost sudjelovanja u tom postupku ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost provedenog postupka i donesenih rješenja. Osim toga, i upravni sud je u upravnom sporu (kao sporu pune jurisdikcije) ovlašten preispitivati sva sporna činjenična i pravna pitanje koja se pred njega postave.

Tužitelj je zapravo svojom tužbom sadržajno osporio samo dva od cijelog niza poslovnih događaja opisanih u prvostupanjskom poreznom rješenju, na kojima se temelje novoutvrđene porezne obveze.

Spomenuti iznos PDV-a za razdoblje od 01. travnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine u visini od 115.244,77 kn se gotovo u cijelosti (u iznosu od 115.239,18 kn) odnosi na PDV po stopi 25%, a taj se pak iznos sastoji od iznosa PDV- a za tužiteljeve izvozne isporuke od 110.067,05 kn i od nepriznatog odbitka pretporeza od 5.172,13 kn. Iznos izvoznih isporuka od 110.067,05 kn se nadalje sastoji od pojedinačno utvrđenih poreznih obveza od 11.184,37 kn, 21.135,62 kn, 5.875,77 kn, 71.094,85 kn i 776,44 kn, a iznos nepriznatog odbitka pretporeza od 5.172,13 kn se sastoji od pojedinačno utvrđenih poreznih obveza od 315,47 kn, 104,27 kn, 1.479,65 kn, 48,00 kn i 3.224,74 kn.

Tužitelj sadržajno od svih poslovnih događaja koji su doveli do ovih pojedinačno utvrđenih novih obveza PDV-a problematizira samo onaj koji je doveo do novoutvrđene obveze PDV-a od 11.184,37 kn za izvoznu isporuku.

U vezi tog poslovnog događaja je porezno tijelo utvrdilo da je tužitelj svom mađarskom kupcu 10. prosinca 2021. godine izdao račun br. 2159 za isporuku 17.000 kg rabljene odjeće u iznosu od 5.950,00 €. Taj račun je nesporno plaćen, ali u njemu nije bio naveden iznos u kunama; taj kunski iznos od 44.737,50 kn je tužitelj naveo tek u knjizi izdanih računa i u prijavi PDV-a. Osim toga, navedeni račun je bio bez obračunatog PDV-a. Porezno tijelo pritom potvrđuje da su isporuke dobara unutar Europske unije oslobođene PDV-a u skladu s čl. 41. st. 1. t. a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 153/13, 148/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/20 - ZPDV), ali o tome na računu nije bila stavljena napomena, kao ni pravni temelj oslobođenja.

Nadalje, tužitelj je uz spomenuti račun priložio teretni list CMR A2267847, a u njemu stoji da on svom mađarskom kupcu 20. prosinca 2021. godine iz Pule u Szekesfehervar po jednom mađarskom prijevozniku otprema drugu količinu od 15.200 kg i to potpuno nespecificirane robe - a i ta količina je bitno vidljivo ispravljena (umanjena) na CMR-u.

Porezno tijelo navodi da iz CMR-a nije vidljivo mjesto i datum preuzimanja robe. To inače nije točno u odnosu na (vrlo loš) primjerak tog CMR-a u spisu upravnog tijela, ali tuženik u svom drugostupanjskom rješenju navodi da u prvoj dostavljenoj verziji tog CMR-a doista nije bilo tih naznaka, kao ni potpisa i pečata preuzimatelja. Također je utvrđeno da količina robe po CMR-u ne odgovara količini po računu, da nema vagarinki i da uopće nije vidljivo o kojoj robi je riječ pa da se stoga ne radi o vjerodostojnoj dokumentaciji koja bi dokazivala da je isporuka po računu br. 2159 izvršena u Mađarsku.

Tužitelj u vezi ovog poslovnog događaja ističe da je dostavio i CMR i račun pa da je stoga paušalno ocijenjeno da isporuka nije izvršena, samo zbog manjih grešaka u transportnoj dokumentaciji. Smatra da nelogičnim da bi se izdao i platio račun za isporuku koja se nije dogodila te iznosi stav da se PDV ne bi trebao platiti ako porezno tijelo već tvrdi da isporuka nije izvršena.

Sud prvenstveno napominje da pojedini formalni propusti na računu (propuštanje navođenja kunskog iznosa, napomene o oslobađanju PDV-a i pravnog temelja oslobođenja) sâmi po sebi još ne bi mogli dovesti do osporavanja propisanog poreznog oslobođenja.

Međutim - bez obzira na to što je račun ujedno nesporno i plaćen - tužitelj za oslobođenje od PDV-a mora dokazati da je roba navedena u računu doista isporučena u Mađarsku (čl. 41. st. 1. t. a) ZPDV-a).

Priložen CMR - takav kakav jeste - to ipak ne dokazuje, jer se s računom ne poklapa ni po datumu ni po količini robe, te uopće ne sadržava nikakvu poveznicu s računom br. 2159.

Dakle, tužitelj možda jeste 20. prosinca 2021. godine svom mađarskom kupcu nešto otpremio, ali nema vjerodostojne dokumentacije o tome da se radilo o robi po računu br. 2159 od 10. prosinca 2021. godine, niti o tome da je roba po tom računu isporučena baš u Mađarsku. Drugim riječima, kupac je račun platio i vjerojatno preuzeo robu, ali nema dokaza da je baš ta roba iz računa br. 2159 napustila Republiku Hrvatsku i da je po priloženom CMR-u isporučena u Mađarsku.

U tom smislu je netočan navod tužitelja da porezno tijelo tvrdi da isporuka robe nije izvršena; naprotiv, porezno tijelo pravilno navodi da nema dokaza o isporuci robe iz računa u Mađarsku. Zbog toga je i po ocjeni ovog suda na temelju čl. 41. st. 1. t. a) ZPDV-a pravilno i zakonito tužitelju odbijeno porezno oslobođenje u vezi isporuke robe po računu br. 2159 od 10. prosinca 2021. godine.

Sa svime navedenim se može dovesti u vezu i drugi novoutvrđeni iznos obveze PDV-a od 10.321,76 kn (kao dio novoutvrđenih obveza PDV-a za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 31. siječnja 2022. godine). U vezi tog poslovnog događaja se naime radi o tužiteljevom računu br. 22-5 od 07. siječnja 2022. godine za istog mađarskog kupca. Taj račun se odnosi na 15.700 kg rabljene odjeće (što je približno jednako količini u CMR-u A2267847), u vezi kojeg je priložen CMR od istog dana (bez broja) za prijevoz 17.000 kg rabljene odjeće i obuće (što odgovara količini po računu br. 2159). Inače, oslobođenje PDV-a po ovom računu je osporeno jer primatelj robe po CMR-u nije mađarsko već talijansko društvo, zbog toga što nije vidljivo tko je, kada i gdje preuzeo robu (ovo utvrđenje poreznog tijela nije točno, jer su te naznake jasno vidljive), zato što nema poveznice CMR-a s računom niti količinom robe te zbog toga što nema nikakvih dokaza o trostranom pravnom poslu. Međutim, ovu obvezu tužitelj u tužbi sadržajno ne osporava.

Spomenuti iznos PDV-a za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 31. siječnja 2022. godine u visini od 68.187,23 kn se odnosi na PDV za tužiteljeve izvozne isporuke u pojedinačnim iznosima od (već spomenutih) 10.321,76 kn, zatim 42.830,09 kn i 15.035,38 kn.

Tužitelj sadržajno od svih poslovnih događaja koji su doveli do ovih pojedinačno utvrđenih novih obveza PDV-a problematizira samo onaj koji je doveo do novoutvrđene obveze PDV-a od 42.830,09 kn.

U vezi tog poslovnog događaja je porezno tijelo utvrdilo da je tužitelj svom indijskom kupcu izdao izlazne račune br. 22-1 od 03. siječnja 2022. godine i br. 22-3 od 05. siječnja 2022. godine, također bez napomene o oslobađanju od PDV-a. Indijski kupac je tužitelju robu unaprijed platio još 16. prosinca 2021. godine i 23. prosinca 2021. godine, ali tužitelj tu robu nije mogao isporučiti zbog zabrane inspektora pa se stoga dogovorio s drugim domaćim društvom Z.I.T.O. d.o.o. da to društvo isporuči svoju robu indijskom kupcu.

Dostavljene izvozne carinske deklaracije za izvezenu robu indijskom kupcu doista glase na pošiljatelja i izvoznika Z.I.T.O. d.o.o.

Tužitelj je bio dostavio trostrani ugovor o cesiji od 17. listopada 2022. godine, po kojem je tužitelj isplatio društvo Z.I.T.O. d.o.o. za ukupan iznos po spomenuta dva računa, a društvo Z.I.T.O. d.o.o. se očitovalo da je svoju robu izvezlo po dva svoja računa br. 1/1/6 od 03. siječnja 2022. godine i br. 2/1/6 od 05. siječnja 2022. godine. Društvo Z.I.T.O. je vršilo prijevoz te svoje robe od Svetog Križa Začretja do Velike Gorice, a tužitelj je platio prijevoz robe od Velike Gorice do riječke luke, kao i brodski prijevoz.

Porezno tijelo točno ističe kako nije utvrđeno da je tužitelj izvršio izvoz svoje robe po dva svoja izlazna računa, ali onda navodi da to utvrđenje temelji na tome što tužitelj ne posjeduje evidencije o nabavi robe u svoje skladište; tuženik kao drugostupanjsko tijelo tome dodaje i to da dostavljena odluka o donaciji robe od Crvenog križa od 31. siječnja 2022. godine ne može dokazivati ulaz robe za raniju isporuku indijskom kupcu.

Na ovakve navode upravno-poreznih tijela se onda i tužitelj referirao u tužbi, ističući da prikuplja tekstil putem spremnika i putem donacija pa da stoga nije moguće na klasičan način pratiti ulaz robe, već samo zbirnim vaganjem.

S obzirom na to da tužitelj doista rabljenu robu prikuplja putem donacija i spremnika - njegove evidencije o nabavi (ulazu) te rabljene robe ne mogu sadržavati ništa drugo nego podatke o skupnoj količini (masi) rabljene robe prikupljene u određenom vremenskom periodu. Imajući u vidu da se radi o rabljenoj robi, nemoguće je očekivati od tužitelja da prilikom prikupljanja u skladište tu rabljenu robu na bilo koji način razvrstava i na taj način posebno evidentira te da potom isporučenu robu na bilo koji način (osim po masi) identificira s prethodno prikupljenom robom.

U tom smislu je istaknut navod poreznog tijela o tužiteljevom neposjedovanju evidencije o nabavi robe u svoje skladište sasvim bespredmetan.

Tuženikov navod o tome da dostavljena odluka o donaciji robe od Crvenog križa od 31. siječnja 2022. godine ne može dokazivati ulaz robe za raniju isporuku indijskom kupcu je također bespredmetan, jer je u vezi ovog poslovnog događaja potpuno nesporno da je indijskom kupcu zapravo izvezena roba društva Z.I.T.O. d.o.o. , a ne tužiteljeva roba.

Na temelju čl. 45. st. 1. t. 1. ZPDV-a plaćanja PDV-a su oslobođene isporuke dobara koja iz Republike Hrvatske otpremi ili preveze isporučitelj ili neka druga osoba za njegov račun izvan Europske unije, a na temelju čl. 108. st. 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 1/17, 41/17, 128/17, 1/19, 1/20, 1/21 i 73/21) to se dokazuje carinskom deklaracijom. Prijevoznička (CMR) i izvozna carinska (MRN) dokumentacija za ovu robu glasi na društvo Z.I.T.O. d.o.o. pa stoga tužitelj - bez obzira na izdavanje računa - na temelju spomenutih odredbi ne može biti oslobođen PDV-a na iznose navedene u tim svojim računima.

Tužitelj nije izvezao svoju robu pa uopće nije imao osnove za izdavanje računa indijskom kupcu, i to isti dan kada je po očitom prethodnom dogovoru to napravilo i društvo Z.I.T.O. d.o.o., već je unaprijed primljene novce trebao vratiti uplatitelju. Stoga je i ugovor o cesiji bio nepotreban, a i nezakonit, jer je tom cesijom indijski kupac društvu Z.I.T.O. d.o.o. ustupio svoje novčano potraživanje prema tužitelju, iako ta j indijski kupac zapravo uopće prema tužitelju nije imao novčano, već robno potraživanje (zbog činjenice da tužitelj indijskom kupcu nije samostalno vratio prethodno uplaćene novce, taj indijski kupac je imao nenovčano - robno potraživanje prema tužitelju na isporuku plaćene robe).

Tužitelj je znači izdao račune za robu koju uopće nije isporučio, i to u trenutku kada je već znao da je ni neće on isporučiti.

U takvoj situaciji je dužan platiti PDV na iznose po ispostavljenim računima jer je cesijom sudjelovao u transakciji robe u vezi koje je samo društvo Z.I.T.O. d.o.o. kao izdavatelj računa i isporučitelj robe moglo biti oslobođeno PDV-a na izvoznu isporuku izvan Europske unije.

Tužitelj u vezi novoutvrđene obveze poreza na dobit za 2021. godinu sadržajno nije isticao tužbene navode.

Zbog svega navedenog sud ocjenjuje da su osporavana rješenja u svojim izrekama - i bez obzira na pojedine neosnovane navode u obrazloženjima - pravilna i zakonita, pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 27. travnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Marina Mamić

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,

Koturaška 43/IV, [adresa] Zagreb