REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-484/2022-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Šipek, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Stjepić, u pravnoj stvari tužiteljice IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Škare, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika NA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lucija Car -Pavlic, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Križanec, Car – Pavlic & Poparić j.t.d., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži isplatu 2.654,46 EUR (dvije tisuće šesto pedeset četiri eura i četrdeset šest centi) sa zateznim kamatama od 24. veljače 2022. do isplate.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 2.165,48 EUR (dvije tisuće sto šezdeset pet eura i četrdeset osam centi ) sa zateznim kamatama od 27. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 24. veljače 2022. navodi da je 25. svibnja 2021. u 22:30 u Zagrebu, ispred zgrade na adresi [adresa], tuženik narušavao javni red i mir na način da je vikao na tužiteljicu, a potom ju i fizički napao, zadavši joj više udaraca rukom u glavu i tijelo. Navodi da je tuženik počinio prekršaj opisan čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, zbog čega mu je pravomoćnom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu u predmetu Pp - 10949/2021 izrečena novčana kazna u iznosu 300,00 kn. Tužiteljica navodi da u predmetnom štetnom događaju zadobila tjelesne ozljede (brill-hematom, hematom u području frontalnog dijela glave i ozlijede lijeve potkoljenice) zbog čega joj je bio potreban nadzor odrasle osobe kroz 48 sati te mirovanje u poluzamračenoj prostoriji uz uzimanje analgetika. Navodi da je pretrpjela neimovinsku štetu povrede prava osobnosti zbog pretrpljenog straha, boli te narušenja ugleda i dostojanstva, s obzirom da se napad dogodio pred očima svjedoka. Navodi da je konkretno pretrpjela neimovinsku štetu u iznosu od ukupno 19.000,00 kn (5.000,00 kn zbog pretrpljene boli, 10.000,00 kn zbog straha i duševnih boli, 2.000,00 kn zbog smanjene životne aktivnosti i 2.000,00 kn zbog zaostalog naruženja) i imovinsku štetu u iznosu 1.000,00 kn (zbog pružene joj tuđe pomoći i njege ). Stoga traži donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužiteljici isplati 2.654,46 EUR (20.000,00 kn) sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. Također, traži da joj tuženik naknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava istinitost činjeničnih navoda koje je tužiteljica iznijela u tužbi te upućuje na to da sud u parničnom postupku nije vezan izrekom prekršajnog suda u pogledu nastanka štetnog događaja. Tuženik pojašnjava da tužiteljicu nije napao niti fizički, niti verbalno. Navodi da je 25. svibnja 2019. u večernjim satima (iza 22:00) odlučio izvesti psa u šetnju te da je prilikom izlaska iz zgrade uočio tužiteljicu, koja je potom prišla njegovom psu i udarila ga nogom, nakon čega je pas zacvilio i zarežao, a nakon čega je tuženik odmaknuo svog psa od tužiteljice. Tuženik navodi da su tom događaju nazočile ČA i IAŽ koje su izašle iz stana neposredno nakon tuženika. Također, tuženik navodi da iz medicinske dokumentacije ne proizlazi da bi bilo opravdano tužiteljici dosuditi bilo kakvu pravičnu novčanu naknadu, navodeći da težina povrede i okolnosti slučaja to nikako ne opravdavaju. Tuženik osporava postojanje uzročne veze između navodnog štetnog događaja i nastale štete, zbog toga što je dio medicinske dokumentacije nastao šest dana nakon štetnog događaja pa da je moguće da je tužiteljica ozljede zadobila na bilo koji drugi način, odnosno od treće osobe. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

3. Podneskom od 8. travnja 2025. (list 119 spisa), nakon izvedenog medicinskog vještačenja, tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika traži isplatu 2.000,00 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.

4. Sud je izveo dokaz čitanjem presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu (list 5-7, 23-27 spisa), medicinske dokumentacije (list 8-10 60 spisa), naredbe predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 61-62 spisa) i zdravstvenog kartona tužiteljice (list 96-108 spisa), zatim uvidom u fotografije (list 92-94 spisa), kao i dokaz saslušanjem svjedoka ĆA (list 46-47 spisa), KA (list 47 spisa), HA (list 55-56 spisa), ČA (list 57 spisa), NAŽ (list 58 spisa), IAŽ (list 64 spisa), tužiteljice (list 65, 88-89 spisa) i tuženika (list 66-67, 89-90 spisa) te dokaz medicinskim vještačenjem (list 113-114 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa po osnovi naknade neimovinske štete (po osnovi pretrpljene boli, straha, smanjenje životne aktivnosti i naruženja) i imovinske štete (zbog tuđe pomoći i njege), a za koju štetu navodi da je pretrpjela 25. svibnja 2021. u 22:30, kad ju je tuženik fizički i verbalno napao i to ispred adrese [adresa].

7. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

8. Podneskom od 8. travnja 2025. (list 119 spisa) tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da, umjesto isplate 2.654,46 EUR (kako je to tražila u tužbi), od tuženika traži isplatu 2.000,00 EUR. Dakle, tužiteljica je povukla tužbu u dijelu u kojem od tuženika traži isplatu 654,46 EUR. Tuženik se pak takvoj procesnoj dispoziciji protivio u roku od 15 dana od dana kad mu je spomenuti podnesak tužiteljice dostavljen pa je sud u smislu čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP) odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

9. Sud je svjedoke ĆA i KA, po prijedlogu tuženika, saslušao 5. lipnja 2023. na adresi njihova prebivališta. Ročište je bilo nužno održati izvan sudske zgrade u smislu čl. 115. st. 1. ZPP-a jer je svjedok ĆA u tom trenutku bio teško bolestan, odnosno imao je tumor na mozgu i na plućima, zbog čega je išao na kemoterapije koje su mu izazivale nuspojave i neugodnosti zbog kojih nije mogao napuštati stan. Tuženik je u tom smislu podneskom od 5. svibnja 2023. (list 28 spisa) uputio na opravdanu bojazan da ga se na sljedećem ročištu neće moći saslušati . Dokaz saslušanjem svjedokinje KA također je izveden na adresi prebivališta, jer je naprijed navedeni svjedok, zbog svog teškog zdravstvenog stanja, trebao neprestanu tuđu pomoć i njegu, koju mu je pružala upravo ona.

9.1. Navedeno ročište za glavnu raspravu bilo je održano tijekom štrajka državnih službenika i namještenika. Treba reći da je sud naknadno primio naredbu predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su V-41/2023-4, na koju upućuje tužiteljica tijekom postupka, iz koje (među ostalim) proizlazi da je u slučaju održavanja ročišta, potrebno obavijestiti stranke o tome da će se ročišta održavati unatoč štrajku. Takva naredba je donesena i upućena svim sudovima tek 9. lipnja 2023., odnosno tek nakon održavanja naprijed spomenute glavne rasprave. Tužiteljica je na ročište bila uredno pozvana te nije pristupila pa se ročište stoga, zbog već spomenutih okolnosti koje su zahtijevale da se spomenuti svjedoci saslušaju hitno i bez ikakvog odgađanja, održalo u njenoj odsutnosti. Upućuje se na to da obveza suda pritom nije bila obavijestiti stranke da će se ročište održati unatoč održavanju štrajka državnih službenika i namještenika.

9.2. Tome još treba dodati da svjedoka ĆA nije moguće naknadno saslušati jer je isti preminuo početkom 2024., a što je sud utvrdio uvidom u jedinstveni registar MUP-a RH.

9.3. Stoga je sud odbio prijedlog tužiteljice da se naprijed spomenuti svjedoci dopunski saslušaju (list 67 spisa).

10. Sud je radi utvrđenja da li je tužiteljica zadobila ikakve fizičke ozljede zbog kojih bi pretrpjela fizičke bolove, a posljedično i strah te jesu li trajne posljedice tih ozljeda umanjile njezinu životnu aktivnost, kao i radi utvrđenja da li je kod tužiteljice zaostalo naruženje kao posljedica spornog događaja, a koje činjenice predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu naknade štete te radi utvrđenja činjenice da li je tužiteljici (i u kojem opsegu) bila potrebna tuđa pomoć i njega, sud je izveo dokaz medicinskim vještačenjem.

10.1. Iz nalaza i mišljenja doc. prim. dr. sc. ČAŽ (list 113 -114 spisa) proizlazi da je tužiteljica zadobila ozljede natučenja glave i lijeve potkoljenice. Vještak navodi da je kod tužiteljice učinjena dijagnostička obrada i provedena adekvatna terapija, a da po liječenju nisu zaostale trajne posljedice. Vještak upućuje na to da je liječenje tužiteljice bilo završeno kroz dva tjedna, da po provedenom liječenju nisu zaostale trajne posljedice kod tužiteljice, da je pretrpjela bol jakog intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 3 dana i manjeg intenziteta u trajanju 7 dana (kumulativno), da je pretrpjela kratkotrajni primarni strah jačeg intenziteta, da je u daljnjem tijeku liječenja postojao sekundarni strah koji nastaje usred tjelesnih ozljeda te da je strah jačeg intenziteta trajao jedan dan, srednjeg intenziteta četiri dana, dok se potom nastavio stanje kasnog straha u vidu bojaznosti i zabrinutosti u trajanju 10 dana (kumulativno). Vještak je naveo da kod tužiteljice nije zaostalo naruženje.

10.2. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručno, istinito i vjerodostojno, a treba reći da stranke na isto nisu isticale prigovore.

10.3. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja, sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica pretrpjela ozljede natučenja glave i lijeve potkoljenice da po provedenom liječenju nisu zaostale trajne posljedice kod tužiteljice; da je pretrpjela bol jakog intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 3 dana i manjeg intenziteta u trajanju 7 dana (kumulativno); da je pretrpjela kratkotrajni primarni strah jačeg intenziteta, da je u daljnjem tijeku liječenja postojao sekundarni strah koji nastaje usred tjelesnih ozljeda te da je strah jačeg intenziteta trajao jedan dan, srednjeg intenziteta četiri dana, dok se potom nastavio stanje kasnog straha u vidu bojaznosti i zabrinutosti u trajanju 10 dana (kumulativno); da tužiteljici nije bila potrebna tuđa pomoć i njega te da joj, kao posljedica predmetnih ozljeda, nije zaostalo naruženje.

11. Kako bi sud utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka doveo u vezu s navodnim štetnim događajem, odnosno kako bi sud mogao utvrditi da su predmetne fizičke ozljede doista nastale zbog fizičkog napada tuženika, odnosno da je do istoga uopće došlo i to na način kako tužiteljica izlaže u tužbi, potrebno je utvrditi da li su u konkretnom slučaju ispunjene temeljne pretpostavke odgovornosti za štetu – štetna radnja, uzročna veza te protupravnost, odnosno krivnja.

11.1. U pogledu postojanja bilo kakve odgovornosti, treba reći da je sud u parničnom postupku, sukladno čl. 12. st. 3. ZPP-a, u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca, vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Isto se ne može reći za pravomoćnu presudu prekršajnog suda, stoga presuda koja je donesena u prekršajnom postupku, koju tužiteljica dostavlja u tijeku postupka, u tom smislu nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

12. Radi utvrđenja da li su doista ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika za predmetnu štetu, sud je izveo dokaze saslušanjem stranaka i svjedoka ĆA, KA, HA, ČA i IAŽ.

12.1. Iskaz svjedokinje ĆAŽ (list 58 spisa) sud nije posebno cijenio, s obzirom da je ista iskazala da nije bila prisutna u trenutku spornog događaja pa nema neposrednih saznanja o istome, a niti o tome što se događalo neposredno nakon tog događaja. O tome da spomenuta svjedokinja nije bila prisutna proizlazi i iz iskaza svjedoka ČA, IAŽ te iz iskaza tuženika. Svjedokinja je sudu također na uvid podnijela potvrdu iz koje je vidljivo da je na dan štetnog događaja radila kao prodavač u poslovnici Baby Center u City Center One – East od 15:00 do 21:00 pa da nije niti mogla svjedočiti tom događaju.

12.2. Iz iskaza tužiteljice (list 65 spisa) proizlazi da je na dan štetnog događaja bila kod bivše svekrve na rođendanu, da se vratila kući i željela izaći van iz svoje zgrade između 22:00 i 22:30. Iskazala je da je tada srela RA, za koju pretpostavlja da je kći tuženika ili gospođe s kojom tuženik živi, da je potom istoj rekla da pokupi dlake od psa iz haustora jer u zgradi nema čistačice, no da se ona počela derati na tužiteljicu, a da je u tom trenu naišao tuženik. Navela je da ju je tuženik još u haustoru počeo udarati po glavi pa da je potom izašla iz zgrade, odnosno iz haustora, zaštitila se rukama i vikala "u pomoć", jer se nadala da će ju netko čuti i pomoći. Iskazala je da se primila za auto, da je zatim tuženik izašao van i nastavio ju udarati, a da je onda je došla već ranije spomenuta RA te da su se onda RA i tuženik udaljili od tužiteljice. Tužiteljica je iskazala da je nakon toga izašla HA, njena susjeda, došla do tužiteljice i rekla joj da zove policiju i da joj je tuženik razbio glavu. Tužiteljica je iskazala da je potom zvala policiju, a da joj je prilikom tog poziva tuženik nešto dobacivao, no da se ne sjeća što. Tužiteljica je iskazala da nije vidjela da je KAŽ uopće bila prisutna tijekom štetnog događaja, navela je da su u trenutku kada ju je tuženik udarao izvan zgrade bili prisutni (uz nju) još i tuženik, mlađa ženska osoba za koju je rekla da se zove RA i pas tuženika, a da je s tužiteljicom hitnu čekala samo HA nakon što su se naprijed spomenute osobe udaljile. Navela je da je hitna došla 20-ak minuta nakon poziva policije, da je potom pregledana u stanu, a da je doktoru otišla drugi ili treći dan nakon predmetnog događaja.

12.3. Sud je tijekom postupka dopunski saslušao tužiteljicu (list 88-89 spisa), s obzirom da je bilo potrebno pojasniti odlučne činjenice u pogledu štetnog događaja. Tužiteljica je tom prilikom dodatno pojasnila svoj odnos s tuženikom, navodeći da s istim nije bila u nikakvom posebnom odnosu, da međusobno nisu razgovarali te da su bili na „dobar dan“. Iskazala je da s tuženikom nikada nije bila ni u kakvom sukobu, a da nije imala nikakve sukobe niti s preostalim susjedima, odnosno da se nije s istima svađala. Iskazala je da se u haustoru zatekla zato što je željela susjedi RA reći da bi trebalo počistiti dlake, a da je n ju vidjela iz svog stana kako ulazi u zgradu. Iskazala je da, prije no što je vidjela žensku osobu s balkona, nije imala namjeru napuštati svoj stan. Pojasnila je da se toj osobi obratila normalnim i smirenim tonom, no da se ona na to naljutila i počela se derati na tužiteljicu. Tužiteljica je iskazala da se ne sjeća točno što se ista derala, no da se u tom trenutku pojavio tuženik koji se počeo derati na nju i tući ju po glavi. Dodatno je pojasnila da je taj fizički napad trajao kratko prije no što je uspjela izaći iz haustora. Tužiteljica je pojasnila da se njen pas nalazio s njom u haustoru, da nije bio na povodcu jer ga nije planirala ići šetati pa je zapravo izletio iz zgrade kada i ona. Rekla je da se ne sjeća na koji način je izašla iz haustora, odnosno da li je trčala ili ne, ali da vjeruje da je trčala da pobjegne od tuženika. Iskazala je da je znala da mora izaći van da potraži pomoć, no da nije bilo nikoga vani. Iskazala je da ju je tuženik i dalje tukao, a da je u tom trenutku tuženik bio sam, odnosno da je s njim bio samo njegov pas, a da je ženska osoba ostala u haustoru i nije izašla iz zgrade. Rekla je da se prikrivanjem lica i vikanjem upomoć željela spasiti, no da nije mogla pobjeći, a da ne može reći zašto. Iskazala je da joj je u glavi bilo samo da se zaštiti, a da smatra da to tako ne bi bilo da je počela bježati. Dodatno je pojasnila da je, kao ju je tuženik počeo udarati, ostala okrenuta prema njemu, da nije okretala leđa. Iskazala je da je s njom bio njen pas koji je lajao i otrčao do zgrade susjede HA, koja je čula lajanje i došla pomoći tužiteljici.

12.4. Iz iskaza tuženika (list 66-67 spisa) pak proizlazi da je bio u svom stanu u društvu svoje nevjenčane supruge RA i IAŽ, kad su čuli da tužiteljica galami, što je bilo uobičajeno pa se nisu obazirali. U tom smislu je iskazao da se obično znala čuti vika tužiteljice par puta tjedno, no nije znao reći točne okolnosti toga, da li bi u pitanju bila svađa s nekim ili je tužiteljica pričala na mobitel. Naveo je da su nakon par minuta izašli iz zgrade i to prvo tužitelj pa onda RA i IAŽ. Pojasnio je da je potom njegov pas krenuo prema galami, odnosno prema tužiteljici koja je vikala. Rekao je da je pas malo zacvilio i zarežao, a da je takva njegova reakcija uobičajena kad ga netko napadne. Pojasnio je da je njegov pas bio na uzici te da je bio udaljen od tužiteljice oko 4-5 metara te da između njega i tužiteljice nije došlo do ikakvog fizičkog kontakta. Tuženik je naveo da se potom udaljio s RA i IAŽ, a da je tužiteljica nastavila vikati. Naveo je da se vratio nakon 40-45 minuta i ispred zgrade vidio policiju i hitnu. Tuženik je također dodatno pojasnio svoj raniji odnos s tužiteljicom, navodeći da je jedinu nesuglasicu s tužiteljicom imao prije pet godina i da je to bila njihova jedina komunikacija do predmetnog događaja.

12.5. Sud je tijekom postupka također dodatno saslušao i tuženika (list 89-90 spisa) pa je isti dodatno pojasnio da se nesuglasica s tužiteljicom odnosi na njihov sukob iz 2018. u pogledu potpisa dokumenta za uređenje zgrade. Navodi da je tada tužiteljica potpisala spomenuti dokument i u biti krivotvorila potpis svoje majke, na što je tuženik upozorio nadležne (predstavnika suvlasnika, GSKG, sud). Tuženik je naveo da je o tome pričao s tuženicom, da ista na to nije burno reagirala, da mu je samo rekla da će ga tužiti. Pojasnio je da je tužiteljicu, kao što proizlazi iz već ranije danog iskaza, dosta često znao čuti da viče, da se svađa sa svojim bivšim suprugom , a da je to bilo kasno uvečer kad bi se tuženik vraćao s posla. Naveo je da mu je čak jednom iz stana tužiteljice doletjela pivska boca pod noge. Iskazao je da mu je poznato da su susjedi iznad tužiteljice, dakle susjedi s drugog kata, znali zvati policiju zbog buke, no da on sam policiju vezano uz to nikada nije zvao. U dopunskom iskazu tuženik je iskazao da su tog dana njegova supruga i IAŽ izlazile iz zgrade, a da je on išao minutu nakon za njima. Iskazao je da se na parkiralištu nalazila tužiteljica između parkiranih vozila i da je vikala na telefon, na što nije obraćao pažnju. Tuženik je u pogledu izlaska iz zgrade iskazivao drugačije, odnosno naveo je da je on izašao iz zgrade nakon RA i IAŽ i potom na upit suda pojasnio da je moguće da se na tom ročištu zbunio te da je moguće da je zapravo on prvi izašao iz zgrade. Tuženik je dodatno pojasnio da ga je njegov pas, kad je izašao iz zgrade, vidjevši tužiteljicu koju poznaje, povukao sa uzicom u njenom smjeru. Objasnio je da je njegov pas u tom trenutku imao oko 25 kg te da je bio sposoban povući čovjeka za sobom. Naveo je da se zatim pozdravljao sa svojom suprugom i IAŽ i da je u tom trenutku bio udaljen od tužiteljice 7-8 metara, a da se između njega i tužiteljice nalazilo parkirano vozilo. Naveo je da je njegov pas otišao između parkiranih vozila u smjeru tužiteljice, a da on nakon toga tužiteljicu više nije vidio, već ju je samo čuo, odnosno iskazao je da mu se tužiteljica izgubila iz vidokruga. Tuženik je iskazao da je pretpostavio da se tužiteljica sagnula ili nešto slično, no da nije provjeravao, samo povukao svog psa i išao dalje. Tuženik je pojasnio da nije provjerio što se dogodilo s tužiteljicom u tom trenutku te je rekao da ga isto iskreno nije zanimalo, a nije mu bilo niti stalo do toga što viče i na koga viče. Što se tiče prekršajne presude, iskazao je da se na istu nije žalio, da je sa suprugom o tome razgovarao i da su zajedno došli do zaključka da je najbolje platiti kaznu. Naveo je da nije imao novaca za "tužakanje", a i da mu nije niti bilo jasno što se događa u postupku.

12.6. Iz iskaza IAŽ (list 64-65 spisa) proizlazi da je, dok je bila u tuženikovom stanu, čula viku žene izvana. Iskazala je da je oko pola deset navečer odlučila ići kući pa da ju je ČA ponudila odvesti. Navela je da su izašli iz zgrade neposredno jedan iza drugog - prvo tuženik sa svojim psom, zatim ČA pa onda i svjedokinja IAŽ. Iskazala je da su tada vidjeli ženu koja se derala. Navela je da je pas tuženika bio na lajni, da je prilazio toj ženi koja se derala, da je njuškao te je počeo režati, a na što se ta žena lecnula. Iskazala je da ne može reći da li je tužiteljica nogom udarila psa, no da je nogom zamahnula prema njemu, nakon čega je pas zarežao. Iskazao je da su u tom trenutku tužiteljica i tuženik bili udaljeni oko 4 - 5 metara i da nije bilo fizičkog kontakta između njih dvoje. Navela je da su se nakon toga udaljili s mjesta događaja, tuženik na jednu stranu sa svojim psom, a ona sama s ČA.

12.7. Iz iskaza svjedokinje HA (list 55-56 spisa) proizlazi da je i ona te večeri čula viku kroz balkonska vrata i da je ta vika trajala 10 do 15 minuta prilikom čega je izašla na balkon da vidi što se događa te da je pritom uočila skupinu mladih ljudi sa psima. Navela je da je zatim izašla iz zgrade, da vidi što se događa. Iskazala je da je našla tužiteljicu na podu, a da je pored nje bila grupa mladih ljudi sa psima. Navela je da nije vidjela da bi tuženik fizički nasrnuo na tužiteljicu, odnosno da nije vidjela da je tužiteljica pala na tlo, no da joj je tužiteljica rekla da ju je tuženik lupio. Pojasnila je da tuženika nije vidjela kad je izašla iz zgrade, već ga je vidjela tek oko 20 minuta kasnije kako izlazi iz zgrade u društvu mlade ženske osobe. Svjedokinja je navela da je nakon toga zvala policiju, a da ju je pritom ženska osoba koja se nalazila uz tuženika verbalno napala. Navela je da su policiju čekale samo tužiteljica i ona. Pojasnila je da zna da je bivši suprug tužiteljice znao vikati na tužiteljicu . Iskazala je da je s tužiteljicom u prijateljskim odnosima, no da to ne utječe na njen iskaz, a uputila je i na to da je načula od susjeda da je tužiteljica ciljala "kako će sama pasti".

12.8. Iz iskaza svjedokinje ČA (list 57 spisa) proizlazi da je toga dana bila kod tuženika, a da je prisutna bila i njena prijateljica IAŽ. Iskazala je da je nakon nekog vremena bilo potrebno izvesti psa tuženika u šetnju pa da su skupa izašli iz zgrade. Pri izlasku vidjeli su tužiteljicu koja je vikala, a da je čula njenu viku još dok su se oni nalazili u stanu tuženika. Iskazala je da je tuženikov pas krenuo prema njoj, a da je tužiteljica potom nogom zamahnula prema psu. Pojasnila je da je nakon toga tužiteljica pala, vjerojatno zato što se prestrašila psa, no da tuženik nije uopće vikao, niti bio blizu tužiteljice, a niti je došlo do ikakvog fizičkog kontakta.

12.9. Iz iskaza svjedoka ĆA (list 46 spisa) proizlazi da je stajao na balkonu i da je vidio tužiteljicu i čuo galamu, odnosno kako ista psuje. Iskazao je da je tek nakon toga vidio da je iz zgrade izašao tuženik sa psom na lajni, a da je tužiteljica onda minutu i pol vikala na njega, u prisustvu ČA i još jedne osobe koju nije mogao identificirati. Svjedok je pojasnio da je tužiteljica stajala između parkiranih automobila, zbog čega ju nije u potpunosti vidio, odnosno da nije vidio njene noge. Naveo je da je tužiteljica pala na tlo, ali da do fizičkog kontakta između tužiteljice i tuženika nije došlo jer je tužiteljica u tom trenutku od tuženika bila udaljena oko 5 metara.

12.10. Iz iskaza svjedokinje KA (list 46 spisa) proizlazi da je čula viku izvana zbog čega je stala na prozor, dok je njen muž ĆA bio na balkonu. Navela je da je vidjela tužiteljicu koja je vikala. Navela je da se nakon toga pojavio tuženik sa svojim psom. Opisala je da je između tužiteljice i tuženika bio razmak od 4m do 5m, a da se tužiteljica nalazila između automobila. Pojasnila je da je tuženikov pas krenuo prema tužiteljici pa se ona počela kretati unazad i pritom pala, nakon čega je vrištala , a da su se u tom trenu pojavile supruga tuženika ČA i još jedna osoba koju nije znala. Iskazala je da su se tuženik, ČA i treća osoba zatim udaljile, dok je tužiteljica sjedila i dalje vrištala i plakala. Svjedokinja je iskazala da nije bilo fizičkog kontakta između tužiteljice i tuženika.

13. Analizirajući i međusobno povezujući iskaz stranaka i svjedoka s ostalim izvedenim dokazima, sud ne prihvaća iskaz tužiteljice, a niti iskaz tuženika.

13.1. Tužiteljica je, kako je već rečeno, saslušana na dva ročišta. Prilikom iskaza na ročištu održanom 7. prosinca 2023. i na ročištu održanom 27. siječnja 2025. tužiteljica je iznosila navode koji su sami sa sobom u proturječju.

13.2. Tužiteljica je najprije rekla da je imala namjeru, odnosno da je po povratku sa svekrvina rođendana željela izaći iz zgrade pa da je njen susret s ČA u biti bio sasvim slučajan. Međutim, tužiteljica naknadno mijenja svoj iskaz, pojašnjavajući da je jedini razlog njenog izlaska iz stana bio obraćanje susjedi u pogledu stanja stubišta, odnosno da (prije no što je vidjela spomenutu ČA) nije uopće imala namjeru napuštati svoj stan.

13.3. Tužiteljica je isto tako navodila da nije u lošim odnosima sa susjedima, no iskaz tužiteljice nije u tom dijelu u skladu s njenim radnjama koji su prethodili predmetnom štetnom događaju, u onom smislu u kojima je ona sama iskazivala. Naime, nije niti životno, niti logično da bi osoba, koja nije u nikakvim lošim odnosima sa susjedima, samoinicijativno i bez namjere da se izazove ikakva konfliktna situacija, u kasnim večernjim satima, vidjevši da se zgradi približava jedna od susjeda, išla istu upozoriti na to da je stubište puno dlaka susjedinog psa i da to treba počistiti .

13.4. Tužiteljica je iskazala da je bježala iz haustora s namjerom da se zaštiti od navodnih fizičkih nasrtaja tuženika, no da je, kada je izašla van, smatrala da bježanje nije način da se spasi. U tom smislu treba reći da je sasvim nelogično da je tužiteljica, nakon što je već ranije počela bježati od tuženika, u jednom trenutku odlučila da bježanje ipak nije rješenje te da je stala kod jednog od automobila (za koji iz njenog iskaza ne proizlazi da bi uopće bio njen) i, bez opiranja, trpjela udarce tuženika. Iz njenog iskaza proizlazi da, ne samo da nije bježala, već je ostala okrenuta prema tuženiku, što je sasvim nelogično.

13.5. Također, iako iz medicinske dokumentacije i iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica zadobila i ozljedu natučenja lijeve potkoljenice, treba reći da tužiteljica nije uopće iskazivala da je u bilo kojem trenutku pala na pod ili da je na bilo koji drugi način mogla zadobiti navedenu ozljedu. Iz njenog iskaza proizlazi da ju je tuženik isključivo tukao po glavi. Doduše, to da je tužiteljica pala proizlazi iz iskaza pojedinih svjedoka koji su saslušani po prijedlogu tuženika, no sama tužiteljica nije iskazivala da je pala.

13.6. Tužiteljica je iskazala da je van iz zgrade izašla s očekivanjem da će joj prolaznici pomoći, no treba reći da je tužiteljica opravdano mogla očekivati da će joj, s obzirom da je iskazala da je vikala upomoć, pomoć pružiti susjedi unutar zgrade koji su se nalazili u svojim stanovima, s obzirom da je proizvodila buku u blizini stambenih prostora. Treba reći da je mišljenje ovog suda da je vjerojatnije da bi tužiteljica pomoć trećih osoba mogla dobiti na takav način, nego da pomoć dobije na ulici, s obzirom na doba (radnog) dana kada se predmetni događaj odigrao (oko 22:30). Također, iskazala je da je prilikom izlaska iz zgrade primijetila da nema nikoga tko bi joj mogao pomoći. Tim više je logičnije da bi osoba, koja je već bježala, u takvoj situaciji bježala i dalje.

13.7. Nadalje, tužiteljica je iskazala da joj je HA, kada je došla do nje, rekla da joj je tuženik razbio glavu, a da ona sama nije znala u kakvom je stanju. Međutim, iz iskaza spomenute svjedokinje proizlazi da sam štetni događaj nije uopće vidjela, već da joj je sama tužiteljica rekla da ju je tuženik napao. Tužiteljica je također navodila da ju je prilikom poziva policiji verbalno napadao tuženik, no iz iskaza već spomenute svjedokinje HA, koja je bila uz tužiteljicu kad je zvala policiju, proizlazi da ju je verbalno napala ženska osoba, a da tuženik nije bio prisutan kad je onda izašla van, već da ga je vidjela tek dvadesetak minuta kasnije kad je izlazio iz svoje zgrade u društvu mlađe ženske osobe.

13.8. Također, iskaz tužiteljice je neuvjerljiv i iz razloga što je isti tijekom postupka mijenjala u pogledu osoba koje su bile prisutne u trenutku spornog događaja. Prvo je iskazivala da je, u trenutku kad ju je tuženik napadao izvan zgrade , bila prisutna ČA, dok tužiteljica naknadno mijenja svoj iskaz navodeći da je u trenutku napada izvan zgrade bio uz nju prisutan samo tuženik sa svojim psom, dok je ČA ostala u haustoru i nije uopće izlazila.

13.9. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da je iskaz tužiteljice u pogledu nastanka i svih okolnosti spornog događaja sam sebi proturječan. Zbog toga isti nije uvjerljiv pa se dovodi u sumnju i sama vjerodostojnost istoga.

13.10. Sud kao istinit ne može prihvatiti niti iskaz tuženika. Naime, sasvim je nelogično da bi tuženik, unatoč tome što je bio svjestan da tužiteljica viče, unatoč tome izašao na ulicu sa svojom partnericom i prijateljicom. Također, je nelogično da tuženik ne bi, s obzirom da je njegov pas krenuo prema tužiteljici koja je vikala, s obzirom da nije znao zašto viče, na bilo koji način pokušao čvršće držati psa da se isti ne bi približavao tužiteljici.

13.11. Nije niti životno zašto tuženik ne bi obraćao pozornost na tužiteljicu koja viče, kad je bio na nekoliko metara udaljen od nje , odnosno da bi ju unatoč vikanju u potpunosti ignorirao i u tim uvjetima se nesmetano pozdravljao s prisutnim svjedokinjama. Treba reći da je i sam tuženik iskazao da je njegov pas, kad se nalazio pored tužiteljice, zacvilio i zarežao pa nije životno da tuženik ne bi uopće obraćao pozornost na to što se događa, ako ne sa tužiteljicom, onda barem s njegovim psom.

13.12. Nevjerodostojnosti iskaza doprinosi i činjenica da je tuženik tijekom postupka svoj iskaz mijenjao u pogledu načina i redoslijeda kako je iz zgrade izlazio s prisutnim svjedocima. Iz naprijed navedenih razloga sud nije prihvatio iskaz tuženika.

13.13. Što se pak tiče iskaza svjedokinja ČA (partnerice tuženika) i IAŽ (prijateljice tuženika i njegove partnerice), u pogledu toga da su se, unatoč vikanju tužiteljice, s tuženikom uputile u njenom smjeru, njihovi iskazi u tom dijelu isto tako nisu životni. Nije logično niti da bi se, kada je tužiteljica zamahnula nogom u pravcu tuženikovog psa, isti ne obraćajući pažnju na tuženicu, naprosto udaljili s mjesta događaja. Nije niti životno da spomenute svjedokinje ne bi pristupile tužiteljici koja je navodno pala, kako bi utvrdile što se s njom dogodilo, pogotovo stoga što nije bilo drugih prisutnih osoba. Dakle, iskazi navedenih svjedokinja nisu logični, niti uvjerljivi, a treba reći da su iste osobno zainteresirane za uspjeh tuženika u sporu. Sud stoga spomenute iskaze nije cijenio prilikom utvrđenja spornih činjenica.

13.14. Treba reći i da iz iskaza KA proizlazi da se tužiteljica kretala unazad i da je pritom pala, a iz čega proizlazi da bi tužiteljica u tom slučaju pala na leđa. U tom smislu nije jasno kako bi tužiteljica u takvoj dinamici i smjeru pada mogla zadobiti ozljede koje su u medicinskoj dokumentaciji opisane kao ozljede natučenja lijeve potkoljenice. S tim u vezi, valja opet uputiti na to da tužiteljica nije u svom iskazu uopće spominjala, niti opisivala da bi u bilo kojem trenutku pala na pod, već je samo upućivala na to da ju je tuženik tukao po glavi.

13.15. Što se tiče iskaza svjedokinje HA (list 55 spisa), treba reći da ista nema neposrednih saznanja u pogledu tijeka događaja. Naime, ista je iskazala da je iz zgrade izašla tek nakon što je tužiteljica bila na podu pa njen iskaz prilikom utvrđivanja dinamike nastanka štetnog događaja nije odlučan. Čak i iz iskaza preostalih saslušanih svjedoka proizlazi da HA nije bila prisutna. Nije odlučan niti dio u kojem je iskazivala da je čula glasine da je tužiteljica ciljala "sama pasti", jer o takvoj namjeri tužiteljice nije čula od iste, već od trećih osoba.

14. Teret dokazivanja da je upravo tuženik tužiteljici nanio tjelesne ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji i utvrđene medicinskim vještačenjem, na strani je tužiteljice (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Iz dokaza koji su tijekom postupka izvedeni na prijedlog tužiteljice ne proizlazi da bi činjenično stanje izneseno u tužbi bilo istinito , odnosno da bi tuženik doista fizički napao tužiteljicu. Sud na temelju izvedenih dokaza može samo pretpostaviti da bi se nešto između tužiteljice i tuženika dogodilo, no ne i sa sigurnošću utvrditi da bi se predmetni događaj dogodio na način kako je to tužiteljica iznosila u tužbi.

15. Sud nije izvodio dokaz sudsko medicinskim vještačenjem, izvođenje kojeg dokaza je predlagao tuženik. S obzirom da nije bilo moguće utvrditi da je tužiteljici ozljede nanio tuženik, izvođenje takvog dokaza nije bilo potrebno , a stoga niti ekonomično. Sud nije prihvatio niti prijedlog tuženika da se službenim putem pribave podaci o kaznenim prijavama za remećenje reda i mira te nasilja u obitelji na okolnost da su tužiteljica i njen suprug podnosili takve prijave jedno protiv drugog. Na odluku u ovoj pravnoj stvari, odnosno na odluku o tome da li je tuženik dužan tužiteljici platiti naknadu štete, nije od utjecaja odnos tužiteljice i njenog bivšeg supruga, a niti jesu li isti podnosili jedno protiv drugog kaznene prijave.

16. Stoga je tužbeni zahtjev na temelju 1046. ZOO-a odbijen te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

17.1. Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, zatim na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23; dalje: Uredba) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, 51/23; dalje: ZSP) te je donesena u skladu s vrijednosti predmeta spora i s troškovnicima stranaka (list 128-130 spisa).

17.2. Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u ovoj parnici, priznat je trošak sastava odgovora na tužbu u visini 100 bodova, zatim trošak sastava podneska od 29. travnja 2025. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava dva podneska (od 5. svibnja 2023. i 13. svibnja 2025.) u visini od po 25 bodova za svaki, odnosno u visini od ukupno 50 bodova (Tbr. 8/4 Tarife), kao i trošak zastupanja na šest ročišta (održana 26. travnja 2023., 5. lipnja 2023., 19. rujna 2023., 7. prosinca 2023., 27. siječnja 2025. i 3. ožujka 2026.) u visini od po 100 bodova za svako, odnosno u visini 600 bodova. Dakle, tuženiku su nastali troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku u visini 850 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za 25% po osnovi PDV -a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 2.125,00 EUR. Također, tuženik ima pravo i na trošak izlaska sudske komisije na vanjsko uredovanje u iznosu 40,48 EUR. Dakle, tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od ukupno 2.165,48 EUR. Tuženik ima pravo i na isplatu zateznih kamata od dana donošenja presude do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a.

17.3. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 16. svibnja 2023. kojim dostavlja potvrdu o uplati predujma za izlazak sudske komisije jer, s obzirom da tuženik dostavom istog nije postupao po nalogu suda, takav trošak nije bio potreban u ovoj parnici. Tuženik je tražio i naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme vanjskog uredovanja, no s obzirom da je rasprava započela prema planiranom vremenu pa isto nije bilo potrebno čekati te s obzirom na to da je očevid proveden na području sjedišta odvjetničke pisarnice njegovog punomoćnika (Zagreb), tuženik nema pravo na naknadu takvog troška. Nema pravo niti na trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer navedena pristojbena obveza nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici (čl. 4. t. 2. ZSP-a) pa takav trošak tuženiku, koji je u cijelosti uspio u parnici, neće niti nastati. Nije mu priznat niti trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude, s obzirom da u slučaju da stranka ne pristupi ročištu za objavu, a uredno je o istome obaviještena, presuda se odmah nakon ročišta objavljuje na e -Oglasnoj ploči suda te je ista trenutno dostupna strankama u elektroničkom obliku. Također, u tom smislu treba reći da na ročištu za objavu nije potrebna prisutnost stranaka niti može utjecati na postupak pa takav trošak ovaj sud ne smatra potrebnim u ovoj parnici u smislu čl. 155. ZPP-a.

17.4. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen.

17.5. Stoga je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točkama II. i III. izreke ove presude.

U Zagrebu 27. travnja 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici – po punomoćniku

2. Tuženiku – po punomoćniku