REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5483/2023-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa odvjetnica Tatjana Figač-Gregurić iz Zagreba, protiv tuženika Addiko banke d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa odvjetnik Iris Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 12. ožujka 2026. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 27. travnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je djelomično ništav Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa tuženom dana 16. prosinca 2005. godine, broj Ugovora: 306-1059/2005 koji je solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod brojem UO-3228/2005 dana 16. prosinca 2005. godine, zaključen između tužitelja ĆJ i pravnog prednika tužene Addiko Bank d.d. u dijelu članka 2 ( dva ) i 3 ( tri ) kojima se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru odobreni iznos kredita čija su glavnica i kamate vezani uz valutu švicarski franak , u članku 6. (šest) koji glasi: „promjenljivost kamatne stope: Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom“, u dijelu članka 5 ( pet ) koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita, u dijelu članka 8 (osam) koji glasi : „u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. platiti tužitelju ĆJ : - 13.539,66 eura s zateznim kamatama tekućima od
31.10.2008. na iznos od 13,71 eur
31.12.2008. na iznos od 23,56 eur
2.2.2009. na iznos od 30,67 eur
2.3.2009. na iznos od 33,88 eur
31.3.2009. na iznos od 25,03 eur
30.4.2009. na iznos od 26,72 eur
1.6.2009. na iznos od 13,19 eur
30.6.2009. na iznos od 3,22 eur
31.7.2009. na iznos od 5,87 eur
31.8.2009. na iznos od 11,12 eur
30.9.2009. na iznos od 10,66 eur
2.11.2009. na iznos od 5,35 eur
30.11.2009 na iznos od 15,32 eur
31.12.2009. na iznos od 23,31 eur
1.2.2010. na iznos od 34,68 eur
1.3.2010. na iznos od 32,07 eur
31.3.2010. na iznos od 47,50 eur
30.4.2010. na iznos od 44,57 eur
1.6.2010. na iznos od 52,63 eur
30.6.2010. na iznos od 99,65 eur
2.8.2010. na iznos od 89,49 eur
31.8.2010. na iznos od 120,54 eur
30.9.2010. na iznos od 109,81 eur
2.11.2010. na iznos od 92,56 eur
30.11.2010. na iznos od 128,97 eur
31.12.2010. na iznos od 175,29 eur
31.1.2011. na iznos od 142,49 eur
28.2.2011. na iznos od 155,11 eur
31.3.2011. na iznos od 140,46 eur
30.4.2011. na iznos od 143,13 eur
31.5.2011. na iznos od 205,12 eur
30.6.2011. na iznos od 211,16 eur
1.8.2011. na iznos od 262,95 eur
31.8.2011. na iznos od 236,34 eur
30.9.2011. na iznos od 207,22 eur
31.10.2011. na iznos od 204,10 eur
30.11.2011. na iznos od 201,85 eur
31.12.2011. na iznos od 215,74 eur
31.1.2012. na iznos od 227,85 eur
29.2.2012. na iznos od 229,48 eur
31.3.2012. na iznos od 221,10 eur
30.4.2012. na iznos od 226,75 eur
31.5.2012. na iznos od 230,62 eur
30.6.2012. na iznos od 224,11 eur
31.7.2012. na iznos od 225,83 eur
31.8.2012. na iznos od 220,94 eur
1.10.2012. na iznos od 210,54 eur
31.10.2012. na iznos od 221,79 eur
30.11.2012. na iznos od 227,19 eur
31.12.2012. na iznos od 223,25 eur
31.1.2013. na iznos od 202,04 eur
28.2.2013. na iznos od 220,06 eur
2.4.2013. na iznos od 221,64 eur
30.4.2013. na iznos od 214,58 eur
31.5.2013. na iznos od 192,61 eur
1.7.2013. na iznos od 192,05 eur
31.7.2013. na iznos od 197,44 eur
31.8.2013. na iznos od 206,09 eur
30.9.2013. na iznos od 218,08 eur
31.10.2013. na iznos od 211,89 eur
30.11.2013. na iznos od 216,27 eur
31.12.2013. na iznos od 221,24 eur
31.1.2014. na iznos od 214,98 eur
28.2.2014. na iznos od 221,23 eur
31.3.2014. na iznos od 219,19 eur
30.4.2014. na iznos od 212,27 eur
31.5.2014. na iznos od 210,05 eur
30.6.2014. na iznos od 211,05 eur
31.7.2014. na iznos od 218,90 eur
1.9.2014. na iznos od 225,51 eur
30.9.2014. na iznos od 224,14 eur
31.10.2014. na iznos od 229,86 eur
1.12.2014. na iznos od 233,74 eur
31.12.2014. na iznos od 231,45 eur
31.1.2015. na iznos od 232,09 eur
28.2.2015. na iznos od 232,09 eur
31.3.2015. na iznos od 232,09 eur
30.4.2015. na iznos od 232,09 eur
1.6.2015. na iznos od 232,09 eur
30.6.2015. na iznos od 232,09 eur
31.7.2015. na iznos od 232,09 eur
31.8.2015. na iznos od 232,09 eur
30.9.2015. na iznos od 232,09 eur
- 1.461,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21. prosinca 2005. godine, sve do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 1.828,18 eura, s zateznim kamatama od 27. travnja 2026. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja ĆJ kojim zahtijeva nalaganje tuženiku Addiko Bank d.d. isplatu:
-10.804,94 eura s zateznim kamatama tekućima od
9.11.2006. na iznos od 35,98 eur
2.1.2007. na iznos od 35,80 eur
31.1.2007. na iznos od 35,47 eur
28.2.2007. na iznos od 35,24 eur
2.4.2007. na iznos od 35,23 eur
30.4.2007. na iznos od 35,26 eur
31.5.2007. na iznos od 34,81 eur
2.7.2007. na iznos od 34,45 eur
6.8.2007. na iznos od 34,20 eur
6.8.2007. na iznos od 34,24 eur
6.9.2007. na iznos od 34,33 eur
1.10.2007. na iznos od 56,00 eur
2.11.2007. na iznos od 55,83 eur
3.12.2007. na iznos od 56,60 eur
2.1.2008. na iznos od 56,42 eur
1.2.2008. na iznos od 57,49 eur
29.2.2008. na iznos od 57,89 eur
31.3.2008. na iznos od 116,28 eur
30.4.2008. na iznos od 113,42 eur
2.6.2008. na iznos od 112,29 eur
30.6.2008. na iznos od 113,68 eur
31.7.2008. na iznos od 111,63 eur
1.9.2008. na iznos od 111,74 eur
1.10.2008. na iznos od 113,26 eur
31.10.2008. na iznos od 122,14 eur
2.12.2008. na iznos od 117,50 eur
31.12.2008. na iznos od 136,64 eur
2.2.2009. na iznos od 137,97 eur
2.3.2009. na iznos od 138,57 eur
31.3.2009. na iznos od 136,92 eur
30.4.2009. na iznos od 137,24 eur
1.6.2009. na iznos od 134,71 eur
30.6.2009. na iznos od 132,84 eur
31.7.2009. na iznos od 133,34 eur
31.8.2009. na iznos od 134,32 eur
30.9.2009. na iznos od 134,24 eur
2.11.2009. na iznos od 133,24 eur
30.11.2009. na iznos od 135,11 eur
31.12.2009. na iznos od 136,60 eur
1.2.2010. na iznos od 138,72 eur
1.3.2010. na iznos od 138,23 eur
31.3.2010. na iznos od 141,12 eur
30.4.2010. na iznos od 140,57 eur
1.6.2010. na iznos od 142,08 eur
30.6.2010. na iznos od 150,86 eur
2.8.2010. na iznos od 148,96 eur
31.8.2010. na iznos od 154,77 eur
30.9.2010. na iznos od 152,76 eur
2.11.2010. na iznos od 149,54 eur
30.11.2010. na iznos od 156,34 eur
31.12.2010. na iznos od 148,31 eur
31.1.2011. na iznos od 142,80 eur
28.2.2011. na iznos od 144,92 eur
31.3.2011. na iznos od 142,46 eur
30.4.2011. na iznos od 142,91 eur
31.5.2011. na iznos od 153,32 eur
30.6.2011. na iznos od 154,34 eur
1.8.2011. na iznos od 163,03 eur
31.8.2011. na iznos od 158,57 eur
30.9.2011. na iznos od 153,67 eur
31.10.2011. na iznos od 120,72 eur
30.11.2011. na iznos od 120,42 eur
31.12.2011. na iznos od 122,26 eur
31.1.2012. na iznos od 123,86 eur
29.2.2012. na iznos od 124,08 eur
31.3.2012. na iznos od 122,97 eur
30.4.2012. na iznos od 123,71 eur
31.5.2012. na iznos od 124,23 eur
30.6.2012. na iznos od 123,37 eur
31.7.2012. na iznos od 123,59 eur
31.8.2012. na iznos od 122,95 eur
1.10.2012. na iznos od 121,57 eur
31.10.2012. na iznos od 123,06 eur
30.11.2012. na iznos od 123,77 eur
31.12.2012. na iznos od 123,25 eur
31.1.2013. na iznos od 120,44 eur
28.2.2013. na iznos od 122,83 eur
2.4.2013. na iznos od 123,04 eur
30.4.2013. na iznos od 122,10 eur
31.5.2013. na iznos od 119,19 eur
1.7.2013. na iznos od 119,12 eur
31.7.2013. na iznos od 119,84 eur
31.8.2013. na iznos od 120,98 eur
30.9.2013. na iznos od 122,57 eur
31.10.2013. na iznos od 121,75 eur
30.11.2013. na iznos od 122,33 eur
31.12.2013. na iznos od 122,98 eur
31.1.2014. na iznos od 40,78 eur
28.2.2014. na iznos od 41,07 eur
31.3.2014. na iznos od 40,98 eur
30.4.2014. na iznos od 40,66 eur
31.5.2014. na iznos od 40,56 eur
30.6.2014. na iznos od 40,61 eur
31.7.2014. na iznos od 40,96 eur
1.9.2014. na iznos od 41,26 eur
30.9.2014. na iznos od 41,20 eur
31.10.2014. na iznos od 41,46 eur
1.12.2014. na iznos od 41,64 eur
31.12.2014. na iznos od 41,54 eur
31.1.2015. na iznos od 41,56 eur
28.2.2015. na iznos od 41,56 eur
31.3.2015. na iznos od 41,56 eur
30.4.2015. na iznos od 41,56 eur
1.6.2015. na iznos od 41,56 eur
30.6.2015. na iznos od 41,56 eur
31.7.2015. na iznos od 41,56 eur
31.8.2015. na iznos od 41,56 eur
30.9.2015. na iznos od 41,56 eur, kao i za dio tužbenog zahtjeva 9.759,39 eura s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj ju tužbi od 7. lipnja 2023. godine tvrdi da e kao korisnik kredita zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa pravnim prednikom tužene HYPO ALPE-ADRIA-BANK dioničko društvo dana 16.12.2005. godine, broj Ugovora: 306-1059/2005. Ugovor je zaključen u poslovnici tužene u Rijeci, te je ovjeren kod javnog bilježnika Velibora Panjakovića u Rijeci dana 16.12.20205. pod br. OU-3228/2005. Navedenim Ugovorom pravni prednik tužene se kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 185.000,00 švicarskih franaka ( CHF ) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj, kao rok korištenja kredita utvrđenje zaključno dan 28.02.2006. godine, a kredit je bio namijenjen za kupovinu nekretnine (stambeni kredit). Ugovorom o kreditu je člankom 6. ugovorena promjenljivost kamatne stope po kojoj odredbi je Banka ovlaštena izvršiti promjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Na dan sklapanja Ugovora kamata je iznosila 3,99 % godišnje. Kamata se obračunava dekurzivno godišnje i sadržana je u anuitetu. Dospijeće anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu. Visina kamatne stope, kao i način obračuna i naplate je prema odredbi članka 6 Ugovora mogla biti promijenjena, u skladu s odlukom Banke. Nadalje je ugovorena i interkalarna kamata u visini ugovorene redovne kamate koja se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Banke na dan dospijeća, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita. Člankom 7. je ugovoreno da se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveza po kreditu zaračunavaju zatezne kamate u visini stope propisane Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. koje se obračunavaju na iznos duga uključujući mjesečne kamate kao i eventualne nastale troškove .Rok otplate kredita je iznosi 20 godina od stavljanja kredita u otplatu te se je imao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima od po 1.120,09 CHF koji su dospijevali svakog zadnjeg dana u mjesecu plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu švicarski franak / CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Korisnik kredita je radi osiguranja plaćanja tražbine iz Ugovora uručio Banci administrativnu zabranu na plaću korisnika kredita i sudužnika , po jednu vlastitu mjenicu korisnika kredita i sudužnika, javnobilježnički ovjerene izjave o obustavi primanja dužnika i sudužnika, po jednu zadužnicu dužnika i sudužnika, policu osiguranja založene nekretnine vinkuliranu u korist banke, te je ugovoren upis založnog prava na nekretnini, trosobnom stanu broj 9, ulaz 1, na drugom katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika, lođe, balkona i drvarnice broj u ukupnoj površini od 142,59 m2, sagrađeno na čk.br. 2042/8 , zgrada u [adresa], u [adresa], upisano u [broj poduloška] z. k. uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Stranke su zaključile Anex uz ugovor o kreditu broj 306- 1059/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, dana 05.02.2016. godine. Istim je sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur. Tužitelj je izvršio prijevremenu otplatu kredita. Tužena odgovara za obveze svog pravnog prednika. Ugovorom o kreditu bila je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, koju je Banka bila ovlaštena mijenjati jednostranim odlukama. Tužitelj nije bio unaprijed upoznat na osnovu kojih mjerila i parametara se mijenja kamatna stopa, niti je o izmjenama kamatnih stopa bio obavještavan pravodobno i na prikladan, jasan i razumljiv način. Tužitelj je u dobroj vjeri i s povjerenjem u stručnjaka - Banku pristupio zaključenju ugovora, koji je bio tipski ugovor tužene, te tužitelj nije imao utjecaja na sastavljanje sadržaja ugovora niti je sudjelovao u kreiranju sadržaja pojedinih ugovornih odredbi . Tužitelju je ponuđen ugovor koji mu je prikazan kao najpovoljniji za njega i njegove potrebe, te nije bila upozoren na bilo koji mogući rizik koji nosi ugovorena promjenljiva kamatna stopa. Banka nije upoznala tužitelja niti s rizicima vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan. Stoga je Banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Isto se odnosi i na odredbu čl. 6 Ugovora o kreditu kojom je Banci dopušteno da jednostrano mijenja kamatnu stopu bez valjanog, unaprijed ugovorom predviđenog razloga, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to takvu koja se ogleda u tome da je rata kredita za tužitelja vrtoglavo rasla . Iz sadržaja ugovora nije razvidno koji su razlozi uslijed kojih bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, pa je odredba čl. 6 naprijed opisanog pravnog posla ostavljala mogućnost tuženoj da jednostrano i proizvoljno mijenja odredbu o visini kamatne stope. Stoga je ova odredba nepoštena jer takovo postupanje pravnog prednika tužene uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čl. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 do 29/18), predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a čl. 4 ZOO-a propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o jednostranim odlukama jedne ugovorne strane, koja ona donosi autonomno i proizvoljno, bez bilo kakvog utjecaja bilo kojeg potrošača, pa tako i ovdje tužitelja kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu ne odgovara načelu obveznog prava koja slijede iz naprijed citiranih odredaba ZOO-a. Naprotiv, iskorištavanje svoje pozicije jače ugovorne strane koja je unaprijed sastavila ugovor na svom standardnom, tipskom i unaprijed jednostrano pripremljenom obrascu, te koja je u tom ugovoru za sebe priskrbila mogućnost izmjena kamatnih stopa rukovodeći sa svojim vlastitim odlukama, na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, te kojem nikada nisu niti uručene znači da tužitelj s njima i razlozima kojima se prednik tužene rukovodio prilikom njihovog donošenja nije bio upoznat, pa je pravni prednik tužene time postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ovo tim više jer u sadržaj Ugovora pravni prednik tužene nije unio podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojeg bi mogla jednostrano mijenjati odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio s tužiteljem. Tužitelj nije inzistirao na kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima ( CHF). Iz samog ugovora o kreditu razvidno je da se tužena Banka obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u CHF . Namjena kredita je bila kupovina nekretnine u Hrvatskoj, što je sve isplaćeno u kunama. Uopće nije bilo potrebe da ugovor tužitelja i tužene bude vezan uz valutnu klauzulu i to uz valutu švicarski franak . Banka prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirala tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj nije prilikom zaključenja ugovora upozoren na njemu jasan i razumljiv način niti je bila upoznat s mogućim rizicima rasta kamate na kredit kao ni rasta pojedine rate kredita uslijed promjene tečaja za švicarski franak .
Člankom 5. je ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi u visini od 1,25 % iznosa kredita . Radi se o tzv. „ulaznoj“ naknadi koja odredba je također nepoštena jer nije razvidno na što se troškovi odnose, zašto su isti određeni u postotku, te su isti uvjetovani plaćanjem iz svote odobrenog kredita prije mogućnosti njegovog korištenja i uključeni su u otplatnu kvotu Člankom 8. ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita koju je banka bila ovlaštena zaračunati prema Odluci o naknadama za usluge banke. Radi se o tzv. „izlaznoj“ naknadi. Ta je odredba koja se odnosi na buduću činidbu neodređena, neprovjerljiva , time je ona nepoštena i ništetna. Ista uvjetuje zatvaranje obveza po kreditu dodatnim plaćanjem troškova koji zapravo ne postoje. Ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. o valutnoj klauzuli i o ulaznim i izlaznim naknadama za tužitelja su bile nejasne i nerazumljive, o njihovom značaju i posljedicama nije bio cjelovito informiran, u kreiranju sadržaja ugovora nije ni mogao sudjelovati, jer je ugovor kreiran kao tipski ugovor tužene štampan na njezinom obrascu tako da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na Banku, što je za njega prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama. Prilikom zaključenja aneksu ugovoru banka se pozvala na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, no iste nije primijenila savjesno ni dosljedno, te je i pri konverziji kredita pogrešno utvrdila visinu preplate, nije uzela u obzir ništene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke niti o primjeni valutne klauzule u CHF , te je došlo do neosnovanog uvećanja glavnice. Banka nije tužitelju priznala ni zatezne kamate na onu preplatu koju jest utvrdila, tako da ukupan preostali dug iskazan u eurima koji je naveden u aneksu - nije točan. Obzirom da tužena nije u cijelosti otklonila štetne posljedice ugovora provođenjem konverzije a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj ustaje ovom tužbom i traži povrat preplaćenih i neosnovano plaćenih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedini više plaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, po stopi propisanoj zakonom. Tužitelj smatra da su uglavci ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi, o primjeni valutne klauzule u švicarskom franku i o naplati jednokratnih naknada, tzv. „ulazne“ i „izlazne“ naknade bili protivni važećim propisima, te da su te odredbe bile nepoštene, a posljedica nepoštenih ugovornih odredbi je ništetnost tih ugovornih odredbi.
Tužitelj kao potrošač se poziva na primjenu sudske prakse u kolektivnim sporovima i to na:
- presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine , koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita tako što je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna;
- odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt.249/14 kojom je ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke proglašena kao nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora, a time i ništetna;
- presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. u kolektivnom sporu, kojom odlukom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana u valutu švicarski franak, tj. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ;
- presudu Vrhovog suda Republike Hrvatske u Zagrebu br.Rev-2245/17 kojom je potvrđen učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava na prekid zastare u pojedinačnom slučaju potrošača.
Sud je u donošenju odluke o pojedinačnim pravima tužitelja vezan na zauzete stavove sudova koji su sudili u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa, sukladno čl. 502c ZPP-a.
Europski sud za ljudska prava ima ustaljenu praksu glede primjene Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, a ista je direktno inplementirana u pravni sustav Republike Hrvatske, pa time i direktno primjenljiva.
Tužitelj se obratio Banci sa zahtjevom za dostavu dokumentacije o kreditu, dopisom od 12.05.2023. godine, koji je zaprimljen u Banci 15.05.2023. godine.
No, do dana pisanja tužbe Banka tužitelju nije dostavila ništa od zatražene dokumentacije, nije ni odgovorila na dopis.
Tužitelj smatra da je značajno preplatio svoje obveze po kreditu kako s naslova glavnice tako i kamate, uslijed nepoštenih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku , da su mu neosnovano naplaćene ulazna i izlazna naknada, te da mu je neosnovano uvećana glavnica u konverziji, kada mu nisu priznate ni uračunate ni kamate na preplaćene iznose. Kako su otplatne rate dospijevale mjesečno svakog zadnjeg dana u mjesecu, tužitelju na svakomjesečni iznos preplate pripadaju zakonske zatezne kamate tekuće od prvog dana u mjesecu sve do isplate, što joj je sve dužna platiti tužena jer je stekla bez valjane pravne osnove ono što joj je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi Ugovora opisanog u čl. 1 tužbe obzirom da ništetnost djeluje ex tunc kao i zbog pogrešno utvrđenih efekata konverzije koja nije pravilno i zakonito izvršena, te zbog neosnovane napate jednokratne ulazne i izlazne naknade.
Tužitelj nije u mogućnosti određeno postaviti zahtjev za isplatom novčanih iznosa koji su preplaćeni u svakom mjesecu s osnova previše plaćenih kamata zbog primjene promjenljive kamatne stope koja je bila viša od početno ugovorene, kao i zbog porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na početni odobreni iznos kredita isplaćen u kunama, zbog naplate ulazne i izlazne naknade, kao i neosnovanog uvećanja glavnice prilikom obračuna konverzije, dok se od tužene ne pribave svi podaci i provede adekvatno vještačenje po vještaku financijsko - knjigovodstvene struke radi utvrđivanja točnog iznosa, zbog čega postavlja zahtjev sukladno čl. 186 b Zakona o parničnom postupku.
Obzirom da tužena nije otklonila štetne posljedice ugovora koji sadrži ništetne odredbe sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, da je neosnovano naplatila naknade, nije priznala ni platila kamate na neosnovano naplaćene iznose i na preplatu utvrđenu u konverziji, da je pogrešno izvršila konverziju u valutu EUR i pri tome pogrešno utvrdila preostalu glavnicu , tužitelj ustaje ovom tužbom i traži povrat preplaćenih iznosa anuiteta, naplaćenih naknada, uvećane glavnice, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedini više plaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, po stopi propisanoj zakonom. Tužitelj si pridržava pravo nakon provedenog vještačenja precizirati tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom sudskog vještaka.
Slijedom svega navedenog tužitelj, zahtijeva kao u tužbi i podnesku od 6. travnja 2025. godine, s tim što u zapisniku s ročišta 12. ožujka 2026. godine pogrješno piše 6. travnja 2024. godine:
"I Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa tuženom dana 16.12.2005. godine, broj Ugovora:
306-1059/2005 koji je solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjković iz Rijeke pod brojem UO-3228/2005 dana 16.12.2005. godine, zaključen između tužitelja ŽJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tužene ADDIKO BANK d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 u dijelu članka 2 ( dva ) i 3 ( tri ) kojima se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru odobreni iznos kredita čija su glavnica i kamate vezani uz valutu švicarski franak , u članku 6. (šest) koji glasi: „PROMJENLJIVOST KAMATNE STOPE: Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom“, u dijelu članka 5 ( pet ) koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita, u dijelu članka 8 (osam) koji glasi : „u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
II Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK dioničko društvo, 10000 Zagreb, Slavonska avenija,OIB: 14036333877 da tužitelju ŽJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od :
10.804,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od
9.11.2006. na iznos od 35,98 eur
2.1.2007. na iznos od 35,80 eur
31.1.2007. na iznos od 35,47 eur
28.2.2007. na iznos od 35,24 eur
2.4.2007. na iznos od 35,23 eur
30.4.2007. na iznos od 35,26 eur
31.5.2007. na iznos od 34,81 eur
2.7.2007. na iznos od 34,45 eur
6.8.2007. na iznos od 34,20 eur
6.8.2007. na iznos od 34,24 eur
6.9.2007. na iznos od 34,33 eur
1.10.2007. na iznos od 56,00 eur
2.11.2007. na iznos od 55,83 eur
3.12.2007. na iznos od 56,60 eur
2.1.2008. na iznos od 56,42 eur
1.2.2008. na iznos od 57,49 eur
29.2.2008. na iznos od 57,89 eur
31.3.2008. na iznos od 116,28 eur
30.4.2008. na iznos od 113,42 eur
2.6.2008. na iznos od 112,29 eur
30.6.2008. na iznos od 113,68 eur
31.7.2008. na iznos od 111,63 eur
1.9.2008. na iznos od 111,74 eur
1.10.2008. na iznos od 113,26 eur
31.10.2008. na iznos od 122,14 eur
2.12.2008. na iznos od 117,50 eur
31.12.2008. na iznos od 136,64 eur
2.2.2009. na iznos od 137,97 eur
2.3.2009. na iznos od 138,57 eur
31.3.2009. na iznos od 136,92 eur
30.4.2009. na iznos od 137,24 eur
1.6.2009. na iznos od 134,71 eur
30.6.2009. na iznos od 132,84 eur
31.7.2009. na iznos od 133,34 eur
31.8.2009. na iznos od 134,32 eur
30.9.2009. na iznos od 134,24 eur
2.11.2009. na iznos od 133,24 eur
30.11.2009. na iznos od 135,11 eur
31.12.2009. na iznos od 136,60 eur
1.2.2010. na iznos od 138,72 eur
1.3.2010. na iznos od 138,23 eur
31.3.2010. na iznos od 141,12 eur
30.4.2010. na iznos od 140,57 eur
1.6.2010. na iznos od 142,08 eur
30.6.2010. na iznos od 150,86 eur
2.8.2010. na iznos od 148,96 eur
31.8.2010. na iznos od 154,77 eur
30.9.2010. na iznos od 152,76 eur
2.11.2010. na iznos od 149,54 eur
30.11.2010. na iznos od 156,34 eur
31.12.2010. na iznos od 148,31 eur
31.1.2011. na iznos od 142,80 eur
28.2.2011. na iznos od 144,92 eur
31.3.2011. na iznos od 142,46 eur
30.4.2011. na iznos od 142,91 eur
31.5.2011. na iznos od 153,32 eur
30.6.2011. na iznos od 154,34 eur
1.8.2011. na iznos od 163,03 eur
31.8.2011. na iznos od 158,57 eur
30.9.2011. na iznos od 153,67 eur
31.10.2011. na iznos od 120,72 eur
30.11.2011. na iznos od 120,42 eur
31.12.2011. na iznos od 122,26 eur
31.1.2012. na iznos od 123,86 eur
29.2.2012. na iznos od 124,08 eur
31.3.2012. na iznos od 122,97 eur
30.4.2012. na iznos od 123,71 eur
31.5.2012. na iznos od 124,23 eur
30.6.2012. na iznos od 123,37 eur
31.7.2012. na iznos od 123,59 eur
31.8.2012. na iznos od 122,95 eur
1.10.2012. na iznos od 121,57 eur
31.10.2012. na iznos od 123,06 eur
30.11.2012. na iznos od 123,77 eur
31.12.2012. na iznos od 123,25 eur
31.1.2013. na iznos od 120,44 eur
28.2.2013. na iznos od 122,83 eur
2.4.2013. na iznos od 123,04 eur
30.4.2013. na iznos od 122,10 eur
31.5.2013. na iznos od 119,19 eur
1.7.2013. na iznos od 119,12 eur
31.7.2013. na iznos od 119,84 eur
31.8.2013. na iznos od 120,98 eur
30.9.2013. na iznos od 122,57 eur
31.10.2013. na iznos od 121,75 eur
30.11.2013. na iznos od 122,33 eur
31.12.2013. na iznos od 122,98 eur
31.1.2014. na iznos od 40,78 eur
28.2.2014. na iznos od 41,07 eur
31.3.2014. na iznos od 40,98 eur
30.4.2014. na iznos od 40,66 eur
31.5.2014. na iznos od 40,56 eur
30.6.2014. na iznos od 40,61 eur
31.7.2014. na iznos od 40,96 eur
1.9.2014. na iznos od 41,26 eur
30.9.2014. na iznos od 41,20 eur
31.10.2014. na iznos od 41,46 eur
1.12.2014. na iznos od 41,64 eur
31.12.2014. na iznos od 41,54 eur
31.1.2015. na iznos od 41,56 eur
28.2.2015. na iznos od 41,56 eur
31.3.2015. na iznos od 41,56 eur
30.4.2015. na iznos od 41,56 eur
1.6.2015. na iznos od 41,56 eur
30.6.2015. na iznos od 41,56 eur
31.7.2015. na iznos od 41,56 eur
31.8.2015. na iznos od 41,56 eur
30.9.2015. na iznos od 41,56 eur
13.539,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od
31.10.2008. na iznos od 13,71 eur
31.12.2008. na iznos od 23,56 eur
2.2.2009. na iznos od 30,67 eur
2.3.2009. na iznos od 33,88 eur
31.3.2009. na iznos od 25,03 eur
30.4.2009. na iznos od 26,72 eur
1.6.2009. na iznos od 13,19 eur
30.6.2009. na iznos od 3,22 eur
31.7.2009. na iznos od 5,87 eur
31.8.2009. na iznos od 11,12 eur
30.9.2009. na iznos od 10,66 eur
2.11.2009. na iznos od 5,35 eur
30.11.2009 na iznos od 15,32 eur
31.12.2009. na iznos od 23,31 eur
1.2.2010. na iznos od 34,68 eur
1.3.2010. na iznos od 32,07 eur
31.3.2010. na iznos od 47,50 eur
30.4.2010. na iznos od 44,57 eur
1.6.2010. na iznos od 52,63 eur
30.6.2010. na iznos od 99,65 eur
2.8.2010. na iznos od 89,49 eur
31.8.2010. na iznos od 120,54 eur
30.9.2010. na iznos od 109,81 eur
2.11.2010. na iznos od 92,56 eur
30.11.2010. na iznos od 128,97 eur
31.12.2010. na iznos od 175,29 eur
31.1.2011. na iznos od 142,49 eur
28.2.2011. na iznos od 155,11 eur
31.3.2011. na iznos od 140,46 eur
30.4.2011. na iznos od 143,13 eur
31.5.2011. na iznos od 205,12 eur
30.6.2011. na iznos od 211,16 eur
1.8.2011. na iznos od 262,95 eur
31.8.2011. na iznos od 236,34 eur
30.9.2011. na iznos od 207,22 eur
31.10.2011. na iznos od 204,10 eur
30.11.2011. na iznos od 201,85 eur
31.12.2011. na iznos od 215,74 eur
31.1.2012. na iznos od 227,85 eur
29.2.2012. na iznos od 229,48 eur
31.3.2012. na iznos od 221,10 eur
30.4.2012. na iznos od 226,75 eur
31.5.2012. na iznos od 230,62 eur
30.6.2012. na iznos od 224,11 eur
31.7.2012. na iznos od 225,83 eur
31.8.2012. na iznos od 220,94 eur
1.10.2012. na iznos od 210,54 eur
31.10.2012. na iznos od 221,79 eur
30.11.2012. na iznos od 227,19 eur
31.12.2012. na iznos od 223,25 eur
31.1.2013. na iznos od 202,04 eur
28.2.2013. na iznos od 220,06 eur
2.4.2013. na iznos od 221,64 eur
30.4.2013. na iznos od 214,58 eur
31.5.2013. na iznos od 192,61 eur
1.7.2013. na iznos od 192,05 eur
31.7.2013. na iznos od 197,44 eur
31.8.2013. na iznos od 206,09 eur
30.9.2013. na iznos od 218,08 eur
31.10.2013. na iznos od 211,89 eur
30.11.2013. na iznos od 216,27 eur
31.12.2013. na iznos od 221,24 eur
31.1.2014. na iznos od 214,98 eur
28.2.2014. na iznos od 221,23 eur
31.3.2014. na iznos od 219,19 eur
30.4.2014. na iznos od 212,27 eur
31.5.2014. na iznos od 210,05 eur
30.6.2014. na iznos od 211,05 eur
31.7.2014. na iznos od 218,90 eur
1.9.2014. na iznos od 225,51 eur
30.9.2014. na iznos od 224,14 eur
31.10.2014. na iznos od 229,86 eur
1.12.2014. na iznos od 233,74 eur
31.12.2014. na iznos od 231,45 eur
31.1.2015. na iznos od 232,09 eur
28.2.2015. na iznos od 232,09 eur
31.3.2015. na iznos od 232,09 eur
30.4.2015. na iznos od 232,09 eur
1.6.2015. na iznos od 232,09 eur
30.6.2015. na iznos od 232,09 eur
31.7.2015. na iznos od 232,09 eur
31.8.2015. na iznos od 232,09 eur
30.9.2015. na iznos od 232,09 eur
- 9.759,39 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. godine,
- 1.461,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21.12.2005. godine, po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , tekuće do isplate, u roku od 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 11. prosinca 2023. godine navodi kako je tužbom trebalo obuhvatiti i ĆJČ iz [adresa] (sudužnik) te predlaže saslušanje tužitelja i sudužnika na okolnost otplate kredita i na okolnost upotrebe sredstava iz predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 306- 1059/2005 dana 16.12.2005. za iznos od 185.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 20 godina. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, da je ništetna i odredba o naknadi za obradu kredita te prijevremenu otplatu kredita, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba podnesena dana 6.06.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 6.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje VS RH, Rev 2245/17-2 „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju učl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 – dalje: ZPP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošače da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS
"(…) Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud tvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže govorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. (…)
Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka.
Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“
Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Citira se čl. 19.b. ZPK-a:
Visoki trgovački sud RH, Pž-6815/07:„Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.“
„Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“
Sama tužba ne navodi kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Retroaktivno djelovanje Aneksa ugovora obrazloženo je u prijedlogu Vlade RH o Izmjenama i dopunama ZPK-a, citira se:
„Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procijenjeno je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu. .....
Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija provedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF, a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu.
Navedeno je u skladu s odredbom članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem, iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje.“
Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Rješenje Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž 2460/2017-2 od 4.3.2020. godine, “I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene.
Zbog toga tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS-a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj: Gž-73/2019 od 28. travnja 2020. godine, koja navodi da su sklapanjem Sporazuma o konverziji ugovora o kreditu riješeni svi međusobni odnosi stranaka ugovora o kreditu:
„Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 – dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ Tuženik ističe kako je i pravna teorija zauzela stav da tužitelji nisu ovlašteni zahtijevati nikakvu daljnju isplatu nakon izvršene konverzije, pa tako bivši sudac Vrhovnog suda mr.sc. UJ, dipl. iur. u svom radu „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u
CHF kroz sudsku praksu" navodi:
„Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate" određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom."
„Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju takvog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke (a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu."
„Prihvatom ponude (prema tekstu zakona „prijedloga") banke od strane potrošača (korisnika kredita) prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije ni bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR, kao da je pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe, iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I/ izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja.“ od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR). Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR."
„U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata)." Imajući u vidu navedeno, sve tužiteljeve uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu – konverziji.
Sukladno čl. 19.d. ZPK-a tuženik je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora tj. vještaka koji je potvrdio da je tuženik izradio kalkulator u skladu s načinom izračuna propisan čl. 19.c. ZPK-a. Prema tome, na strani tuženika kao banke postoji zakonska presumpcija da je Aneks ugovora napravljen sukladno ZPK-u.
Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu znači slijedeće:
1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu
2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015,
3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a, 4. da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a.
Obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom.
Potvrdu navedenog učinio je i Vrhovni sud RH dana 04.03.2020. godine donošenjem rješenja u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019-36 kojim je izrazio sljedeće pravno shvaćanje:
„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Do zauzimanja citiranog pravnog shvaćanja Vrhovni sud RH uvažio je slijedeće okolnosti:
-da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti,
-da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15),
-da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, - da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske,
-da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete - da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu,
-da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Ujedno, Presuda Županijskog suda u Varaždinu Gž-1658/2018 od 7.12.2020. navodi kako dodatak ugovoru odnosno aneks kojim je provedena konverzija "predstavlja pravnu osnovu po strogo deginiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Dodatka u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Dodatak sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Dodatkom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan."
Odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora.10 To je stoga što takva pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim se očito odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. U obrazloženju Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zakonodavac jasno navodi svrhu i cilj predloženog zakonskog rješenja. Tako se navodi kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“. Pored toga zakonodavac navodi kako se pravilima o konverziji postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“ koji, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove“ pred kojima je značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe (str. 4-6). Drugim riječima, prema stajalištu zakonodavca u slučaju konverzije ugovora o kreditu u CHF-u, koja je učinjena sukladno pravilima ZPK-a, korisnici kredita ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u. Pored toga, čak niti pravila obveznog prava o stjecanju bez osnove, koja u slučaju ništetnosti ugovora predstavljaju pravni mehanizam za povrat izvršenih činidbi s naslova takvog ugovora, ne dopuštaju takav povrat. Konverzijom kredita u CHF-u u odgovarajući kredit u eure više nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove jer osnova za sva izvršena plaćanja kamate i glavnice s naslova ugovora o kreditu u CHF-u postoji. To znači kako se povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u može tražiti i eventualno ostvariti samo u pogledu ugovora o kreditu u CHF-u koji nisu konvertirani. Navedeno shvaćanje proizlazi iz pravnog shvaćanja VSRH u odluci Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. prema kojem korisnik kredita u CHF-u, koji je konvertirao svoj ugovor u ugovor o kreditu u eurima, ne bi imao pravni interes za vođenje postupka na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba tog ugovora te povrat učinjenih plaćanja s naslova tako eventualno utvrđene ništetnosti ugovora. Tuženik ujedno ukazuje da je neosnovano pozivanje tužitelja na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine obzirom da je Europski sud presudom u predmetu C-567/20 od 05.05.2022.g. utvrdio da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK),ne podliježu odredbama navedene Direktive 93/13. Europski sud navodi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su:
-odraz odredaba nacionalnog prava
-na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora
-putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i
-da je taj potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu;
a koji svi uvjeti su ispunjeni prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Isto je potvrdio i sud koji je uputio zahtjev Europskom sudu kada navodi da odredbe dodatka kojega su banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, upravo održavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine. Dakle, Europski sud je utvrdio da se odredbe Direktive ne primjenjuju ratione materiae na Aneks ugovora o kredita – članak 1. stavak 2. Isključenje odredaba koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, kao i ratione temporis na osnovni ugovor – članak 10. stavak 1. – Ugovori sklopljeni prije stupanja države članice Europskoj uniji. Također, sud navodi da je pogrešno pozivanje potrošača na predmet C-118/17, Ć jer su osnovni ugovori izmijenjeni na temelju slobodne volje, pristanka potrošača, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što je to slučaj u predmetu Ć. Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisana je metodologija za izračun novog iznosa kreditnih obveza potrošača modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Navedeno je potvrdila i nezavisna odvjetnica u točki 51. svojega mišljenja u kojemu navodi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, što potvrđuje i Europski sud u točki 57. presude kada navodi da se može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima (kao i presuda Trapeza Ž, C- 243/20).
Sukladno stavu Europskog suda, pitanje konverzije koja je provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK 2015. godine) nije u nadležnosti Direktive 93/13, potrošači u takvim odnosima nemaju pravnog interesa za donošenjem deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kredita ili dodatka te nemaju osnove niti prava za postavljanjem i potraživanjem dodatnih zahtjeva za isplatom jer je konverzijom uspostavljenja ravnoteža između stranaka na način da su retroaktivno sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno sklopljenim Aneksom. Tuženik je sukladno kogentnim propisima ponudio tužitelju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužitelj pristao izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, čime su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka te tužitelj nema osnove voditi daljnje postupke. Na isto ukazuje i Vrhovni sud u rješenju donesenom u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019-36 u kojemu navodi da se sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu radi o novom sporazumu koji predstavlja novu pravnu osnovu, odnosno da sporazum o konverziji ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora, te tužitelj nema pravnog interesa niti prava potraživati isplatu s nekih drugih osnova. Jedini ispravni izračun u ovome postupku je provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, sa čime je tuženik suglasan, a ne na način kako to predlaže tužitelj potražujući tzv. obeštećenje, jer bi se istom narušila ravnoteža stranaka te bi potrošači stekli dvostruku korist na štetu druge strane, bez pravnog uporišta. Takav stav izražen je i u presudi Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. godine u kojoj je navedeno:
"35. Zbog toga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da nema pravne osnove za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 1. rujna 2006. jer su i uplate koje čine tu razliku u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.
36. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tužitelja da je aneksom ugovoru o kreditu izvršena konverzija imala učinak samo na promjenu valute kredita, ne i na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope. To zato što se u skladu s odredbom članka 19.c stavka 1. točke 2. ZPK-a konverzija kredita izračunava na način da se „umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i
denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF”.
Vrhovni sud RH dana 04.03.2020. godine donošenjem rješenja u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019-36 kojim je izrazio sljedeće pravno shvaćanje: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke, a kako tužitelj niti ne tvrdi niti pobija aneks ugovora, to se predlaže sudu da bez daljnje odgode zaključi glavnu raspravu temeljem stanja spisa i odbije tužbeni zahtjev. Dokle god aneks ugovora egzistira i proizvodi pravne učinke, ugovorne stranke ne mogu mimo njega imati bilo kakve zahtjeve jedni prema drugima osnovom tog pravnog posla. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:
1.tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF,
2.tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.
3.Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao
Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće:
„kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 navodi kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj:
Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. LJ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira:
„Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 20i4.g.).
Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari:
1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se:
„Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“
Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi:
- da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive,
- da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te
- da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama."
Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav:
„Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena."
Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik citira presudu Županijskog suda u
Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.:
„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u.
Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula BJ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se
„nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“
Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra BJ i dr. protiv Banca Romaneasca
SA, C-186/16 koja se citira:
,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik"
Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima kojom je navedeno
„Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.
U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.” Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju.
Tuženik pritom želi ukazati na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpjeti štetu na svojoj imovini. Temeljno je načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani. Isto važi i za prijevremenu otplatu kredita – tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tumačiti tu obvezu na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu.
Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće:
„kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.
Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita niti raskid ugovora.
Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je
- Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima.
- Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim.
- Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci:
naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu.
Tako se ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. u kojoj je navedeno „Naime, čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 900,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita. 43. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo je kako je tužitelj bio upoznat sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu je naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Takav stav dijeli i Županijski sud u Splitu koji je u presudi od 24.02.2021., posl. broj: Gž-1215/2020 odbio žalbu tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita i to iz razloga što: „su te odredbe dovoljno jasne“ te da se „iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno“, čime taj sud zauzima nedvojben stav kako odredbe o ulaznoj naknadi nikako ne mogu biti ništetne. Navedena odredba je dakle bila jasna, dopuštena i tužitelj je s njome bio upoznat. Tužitelj pak u spis ne dostavlja nikakav dokaz kojim dokazuje suprotno. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari:
procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; i znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda.
Tuženik osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se protivi provedbi vještačenja prije no što tužitelj određeno naznači svoje potraživanje. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu:
„Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a 14 ZID ZPK (NN 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. . Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Sud je proveo dokaz uvodom u djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za tužiteljeva prednika, Ugovor o kreditu od 16. prosinca 2005. godine s dodatnom od 5. veljače 2016. godine, tužiteljev dopis od 12. svibnja 2023. godine s povratnicom, obavijest o promjenama kamatnih stopa, specifikaciju uplate, predmet prometa za klijenta, popis uplata, izvadak iz knjige položenih ugovora za zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], i Ugovor o kupoprodaji nekretnine bez nadnevka, metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama tuženikovim, izjava svjedoka ŽJČ nije posebice ocjenjivana, jer svjedoci iskazuju usmeno, tuženikove oglasne letke o stambenim kreditima, mišljenje sudskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. od 13. studenog 2015. nije posebice ocjenjivano, jer sud određuje vještačenje, a tužitelj se nije suglasio da bude ocijenjen kao dokaz u postupku, pregled kamatnih stopa hrvatskih banaka, presude i stručne članke koje su stranke priložile sud nije posebice navodio, kao neodlučne, a stručni članci nisu isprave, naredio računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja, tuženik je na ročištu 16. rujna 2024. odustao od preslušanja svjedoka KJ - javnog bilježnika, a nije ni dostavio podatak o svom zaposleniku koji bi pregovarao izravno s tužiteljem o kreditu, unatoč tomu što mu je to naloženo na istom ročištu, nije preslušan ni svjedok ĆJČ, jer je tužitelj predlaže na okolnost utvrđivanja činjenica sklapanja ugovora o kreditu i dodatka istomu te prijevremene otplate kredita, što se dokazuje ispravama, dočim je tuženik predlaže na okolnost tko je otplaćivao kredit, što se također dokazuje ispravama, a potonje će biti obrazložen razlog odbijanja ovoga dokaza s tuženikove strane.
4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.
5. Kako se je tuženik podneskom od 24. travnja 2025. godine protivio povećanju tužbenog zahtjeva postavljenog podneskom od 6. travnja 2025. godine u odnosu na onaj iz tužbe, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-18/97-13/17). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18).
6. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 16. prosinca 2005. godine na 185.000,000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja kredita radi kupnje stana s početnom ugovornom kamatom od 3,99% koje se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po istom tečaju na dan plaćanja s rokom otplate od 20 godina te se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan plaćanja, kamatna stopa se neće mijenjati do 30. rujna 2006. godine, a od 1. listopada 2006. je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta tuženikova ovisno o skupini klijenata kojoj pripada korisnik kredita te je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka, ako se tužitelj ne pridržava bilo koje ugovorne odredbe, te se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade od 1,25% iznosa kredita, a u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge, kao što nije prijeporno da su sklopili dodatak tom ugovoru 5. veljače 2016. kojim su utvrdili da je stanje glavnice kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima 30. rujna 2015. godine 79.604,28 eura u kunskoj protuvrijednosti prama srednjem tečaju tuženikovom te je utvrđena i preplata na taj dan od 21.694,21 kn koji se koristi za namirenje budućih anuiteta kao i da je kredit otplaćen prijevremeno 17. prosinca 2016. godine.
7. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03).
8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.
9. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.
10. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.
11. Na osnovi takvih ugovornih odredaba i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, makar povremeno, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada i tužitelj svom zvanju i zanimanju- liječnik.
12. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.
13. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.46. st.1. i 2. i čl.50. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91- 88/01), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.
14. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništavom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništavostt neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit radi kupnje stana. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništavost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje., a tužitelj ima pravni interes za ovakvu tužbu, koji je očit u novčanom dijelu zahtjeva, neovisno o pitanju zastare istoga.
15. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništava, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu pa je slijedom toga i tužiteljev iskaz u tom dijelu prihvaćen zbog prethodno obrazloženih razloga tj. s obzirom na njegovo zanimanje pa tako nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta niti predvidjeti posljedice takvog ugovora te kako je ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik to je primjenom odredbe čl.9. st.2. i čl.100. st.1. Zakona o obveznim odnosima ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava i u korist tuženikovu. O pravnom interesu ovog dijela zahtjeva vrijedi isto kao i za ništavost promjenjive kamatne stope.
16. Pojam ništavost je sud rabio u odnosu na ocjenu valjanosti ovih ugovornih odredaba, jer je to pravni pojam koji je sadržan u mjerodavnom Zakonu o obveznim odnosima (NN53/91-88/01), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a sadržajno je jednak pojmu ništetnosti propisanog zakonom o obveznim odnosima (NN35/05-155/23).
17. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
18. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu te s obzirom na njegovo zanimanje i tuženikovo nastupanje kod pregovora o sklapanju ovog ugovora te ocjenjuje da nije znao niti mogao znati ništa potonje o ovima bitnim činjenicama niti ih je mogao razumjeti.
19. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF- a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, kao i razlika zbog prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu prijevremenog tečaja na dan isplate kredita i primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu a prijevremenu otplatu prama početnom otplatnom planu te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
20. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem od 21. listopada 2024. godine godine je utvrđeno da je ta razlika za promjenjivu kamatnu stopu 10.804,94 eura, kao u točki 1.1. mišljenja, a za razliku u valuti je 13.539,66 eura kao u točki 1.2. mišljenja, razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđeno manje plaćen iznos jest -1.098,09 eura, kao u točki 2.2. mišljenja, zatezne kamate za razlike između anuiteta do 30. rujna 2015. jesu 10.172,49 eura kao u točki 3. mišljenja, razlika u iznosu preostale glavnice na dan konverzije iznosi 9.759,39 eura kao u točki 5.1. mišljenja, naknada za obradu kredita iznosi 1.461,25 eura kao u točki 6.1. mišljenja, a naknada za prijevremenu otplatu kredita 17. veljače 2016. nije naplaćena kao u točki 6.2. mišljenja čemu prigovara tužitelj sadržajno kao u podnesku 12. studenog 2024. te zahtjeva razjašnjenja, a tuženik prigovara sadržajno kao u podnesku od 20. studenog 2024. godine te vještak otklanja na ročištu 7. travnja 2025. U odnosu na tužiteljeve primjedbe navodi da je banka dostavila otplatni plan sa datumom izrade 20. rujna 2024. godine u kojem prileži izračun razlike po kreditu za razdoblje 30.09.2015. godine do 17.2.2016. godine prema kojem otplatnom planu proizlazi da je kredit otplaćen 17.2.2016. godine, ali ne prileži potvrda koji iznos novca u eurima je uplaćen na taj dan već da je uplaćeno 570.200,10 kn i da je to evidentirano kao da je uplaćeno 77.945,59 eur kao ukupna obveza razduženja ugovora o kreditu. S obzirom da mu isto nije bio zadatak za vještačenje ne može se decidirano očitovati koji je tečaj na dan 17.2.2016. da bi mogao reći da li iznos od 570.200,10 kn odgovara iznosu od 77.945,59 eur jer ako bi podijelili iznos od 570.200,10 kn sa ukupnom obvezom od 77.945,59 eur dobivamo tečaj 7,315 a prema kartici otplatnog plana se ne vidi umanjenje iznosa od 2.839,99 eur. Prema tečajnoj listi HNB srednji tečaj za euro na dan 17.2.2016. godine iznosio je 7,621165 te ako bi primijenili navedeni tečaj na obvezu u eurima od 77.945,59 eur ista bi u kunama iznosila 594.036,00 kn, a prema podatcima tuženika uplata je iznosila u kunama 570.200,10 kn što predstavlja razliku od 23.836,10 kn te ako bi taj iznos podijelili sa tečajem 7,621165 dolazimo do razlike od 3.127,00 eur te bi se moglo zaključiti da je ako je tužitelj uplatio samo navedeni iznos od 570.200,10 kn da je prilikom konačne otplate kredita uzeta u obzir i pretplata po konverziji prema dodatku ugovora o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Dakle, nema podatak u ispravama je li 2.839,99 eur banka isplatila tužitelju na njegov račun ili je obračunala u ovu svotu u kunama. Prema naprijed navedenom proizlazilo bi da je tužitelju jedino izvršen povrat dijela utvrđenog dodatkom ugovora o konverziji a izračunati iznosi razlike s naslova kamatne stope i valutne klauzule su iskazani u nalazu koji su veći od navedenog iznosa. Na poseban upit tuženikovog opunomoćenika može li se vještak očitovati zašto je primijenjena u njegovim izračunima kamata od 3,23% od dana 31. 12.2013. godine , iskazuje da s obzirom da je banka odnosno tuženik od 31.1.2014. godine počela primjenjivati kamatnu stopu od 3,23% sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju isto je primijenio u svom nalazu, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručan i obrazložen, zasnovan na mjerodavnim ispravama u spisu.
21. Sada je prijeporno pitanje zastare.
22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je djelomice osnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.388. i čl.371. Zakona o obveznim odnosima u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za 10.804,94 eura na ime preplate po ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući je tužba podnesena 7. lipnja 2023. godine tj rok za podnošenje takve tužbe je istekao 13. lipnja 2019. godine, dočim nije osnovan za 13.539,66 eura na ime razlike zbog ništavost valutne klauzule u CHF-u, jer zastarni rok za takav zahtjev istječe 14. lipnja 2023. godine.
23. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništavost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o namjenskom kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.
24. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
25. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništave odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništave odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništava. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništavih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
26. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
27. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
28. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.
29. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 kao u odgovoru na tužbu. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužitelj nema pravnu osnovu iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
30. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove nišavost valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništavih i nepoštenih ugovornih odredbi, prihvaćajući tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu.
31. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništavih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
32. To isto vrijedi i za promjenjivu kamatnu stopu.
33. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje - liječnik te namjenu kredita tj. kupnju nekretnine, sve kako je prethodno obrazloženo. a tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu dokazni teret. Pri tomu nema dokaza ni u ispravama da bi kredit otplaćivao netko drugi osim tužitelja, što je jedini bitan dokaz o tomu, slijedom čega nije osnovan tuženikov navod da je tužbu trebala podnijeti i ĆJČ, jer je ona samo sudužnik po ovom ugovoru o kreditu, tj. ima svojstvo jamca platca te sve što bi možebitno i otplatila, učinila je tu u tužiteljevo ime i za njegov račun, zbog čega pak nije osnovan tuženikov prikriveni prigovor nedostatka aktivne legitimacije u tom dijelu, zbog čega ista nije ni preslušana kao svjedok niti je osnovan tuženikov navod da bi trebala biti obuhvaćena tužbom na tužiteljskoj strani.
34. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice 9.759,39 eura s zateznim kamatama od 1.listopada 2015. godine.
35. Naime, nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
36. Prijeporno jest je li tuženik isplatio i preplatu utvrđenu dodatkom ugovora o kreditu.
37. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem, točka 3. mišljenja je utvrđeno da je ta tzv. razlika glavnice od 9.759,39 eura nastala zbog razlike između onoga što je kao tu razliku u preplati zbog ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u obračunao tuženik u svoti od 212.698,93 kn i onoga što je po istoj osnovi utvrđeno ovim mišljenjem tj. u svoti od 286.231,04 kn te je razlika 73.532,11 kn ili 9.759,39 eura.
38. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa od 21.694,21 kn ili 2.879,32 eura trebao koristiti za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta, sukladno čl. 2, st. 2. dodatka ugovoru o kreditu. No, tužitelj nije dalje otplaćivao kredit u mjesečnim obrocima, već ga je otplatio odjednom 17. veljače 2016. godine, tj kada je i sklopio ovaj dodatak ugovoru s tuženikom, što znači da tuženik nije mogao zadržati preplatu. Iskazom računovodstvenog vještaka kao i njegovim mišljenjem je utvrđeno da je tuženik otplatio kredit u svoti od 570.200,10 kn dočim se prema kartici otplatnog plana ne vidi je li umanjen taj iznos preplate od 2.839,99 eura te zaključuje da je prilikom konačne otplate kredita uzeta u obzir i preplata utvrđena dodatkom ugovora o kreditu.
39. Stoga tužitelj nema pravo na povrat razlike glavnice od 9.759,39 eura.
40. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.
41. Glede ništavosti ugovorne odredbe čl. 8. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C-289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 634/2024 i Rev-1420/2024.
42. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita iz čl. 5 i 8. jer je tužitelj dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zvanje i zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor, što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene, niti je mogao utjecati na njih.
43. Odredbom čl. 13. Zakona o obveznim odnosima (NN 55/91-88/01) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.18, st. 3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.
44. Dakle, U odnosu na čl. 5. i 8. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora i prijevremenu otplatu kredita, sud ocjenjuje da su ove ugovorna odredba ništave, budući se o njima nije pregovaralo te su suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ovih ugovorne odredaba niti njihovu visinu, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl. 103, st. 1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl. 104, st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 105, st. 2. istog Zakona ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 105, st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 105, st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništavost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 107, st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništavosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Pravni interes tužiteljev i za ovaj dio tužbenog zahtjeva je očit u novčanom dijelu tražbine za tzv. ulaznu naknadu, a to što tzv. izlazna naknada nije naplaćena, ne umanjuje tužiteljev pravni interes radi utvrđenja ništavosti iste, jer tako konačno uređuje svoj pravni odnos s tuženikom. Budući je zakonski pojam ništavost, sud ga je rabio i u izrjeci presude. Stoga je prihvaćen i ovaj dio novčanog zahtjeva za 1.461,25 eura.
45. Prigovor zastare u odnosu na ove naknade nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništavom, sukladno odredbi čl. 103, st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.104, st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl. 371, st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
46. Glede tzv. negativne razlike, računovodstvenim vještačenjem je utvrđeno da za valutnu klauzulu u CHF-u iznosi minus 1.098,09 eura.
47. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje.
48. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje promjenjive kamatne stope povezane s CHF-om kao valutom utočišta, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo.
49. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika zapravo nije ništa stekao bez osnove te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništava, sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).
50. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada bi tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoreni, a nije, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.
51. Zatezne kamate teku na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja kao u nalazu i mišljenju, kao danu dospjelosti, a na dosuđenu naknadu od 1.461,25 eura teku od dana naplate isto kao u nalazu i mišljenju, sve po stopi propisanoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku.
52. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 2. Zakona o parničnom postupku, budući je tužitelj uspio s 58%, tužbenog zahtjeva, tuženik s 42%, a razlika je 16%, to je primjenom tbr. 7, 8 i 9 te 32. OT sud tužitelju priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za dopis od 12. svibnja 2023. 50,00 eura, tužbu, podnesak 24.1.2024., 24.6.2024., 19.9.2024. i 12.11.2024. te ročišta 16.9.2024. po 500,00 eura, podnesak 6.4.2025. 200,00 eura, kao i 22.4.2025. 200,00 eura, ročišta 7.4.2025., 2.10.2025. i 12.3.2026. po 1.000,00 eura, podnesak od 18.9.2023. 50,00 eura, te ročište za objavu 100,00 eura, što je ukupno 6.600,00 eur, uvećano za PDV od 1.650,00 eur, što je 8.250,00 eur, a 16% toga je 1.320,00 eur, uvećano za trošak vještačenja u cijelosti kao nuždan za uspjeh u postupku od 333,18 eur, što je 1.653,18 eur, uvećano za trošak vještačenja radi pripreme tužbe od 175,00 eura po računu Trgovačkog društva Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. od 12.10.2023. kao nužda za uspjeh u postupku, što je konačno 1.828,18 eura.
U Zagrebu, dana 27. travnja 2026. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja
- opunomoćeniku tuženika
