REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-299/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenje ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njenog punomoćnika te punomoćnika tuženika, 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 218364 od 3. srpnja 2008., zaključenog između tužiteljice ZŽ, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., kao kreditora, koja glasi: "Jednokratno 1,25%

(jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužiteljici ZŽ iznos od 150,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2008. do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, s prednikom tuženika Volksbank d.d., kao kreditorom, 3. srpnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 218364, kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 20.269,68 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Člankom 6.1. Ugovora, ugovorena je naknada od 1,25% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica morala pristati kako bi ostvarila kredit. Tuženik joj je, prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.136,25 kn (150,81 EUR), međutim, radi se o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te on kao takav, smatra tužiteljica, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, tim člankom je propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao s njenim sadržajem. Sve joj je bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi", tako da je na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Pritom joj tuženik uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti joj je prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja joj je naplaćena. Stoga, s obzirom da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama joj je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, ona smatra kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, predložila je da sud spornu ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da joj isplati iznos od 150,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2008. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare. Navodi kako je tužiteljica predmetni postupak pokrenula tek 15. siječnja 2025., pa ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 3. srpnja 2008., tuženik smatra da je protekao i subjektivni i objektivni rok za povrat naplaćene naknade. Ako bi se pak ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se, zbog utvrđenja ništetnosti, utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Nadalje, navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasni i nedvosmisleni iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,25% na iznos kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Navodi i da se o predmetnoj naknadi pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife, te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navodi i da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bilo uvriježeno u praksi banaka te je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga on sklapa, ili je sklapao, s potrošačem, prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora, kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i u drugim sastojcima, a ustvrdio je i da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka. Tijekom postupka je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva i datum naplate kao u tužbenom zahtjevu.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 218364 od 3. srpnja 2008. (dalje: Ugovor), potvrdu (solemnizaciju), karticu prometa po kreditu, dopis od 3. srpnja 2024. te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 3. srpnja 2008. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 20.269,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora (čl.1.), iz kojeg proizlazi i da je namjena kredita bila kupnja vozila te da je odredbom čl. 6.1. ugovoreno da se tužiteljici naplaćuje jednokratna naknada prilikom korištenja kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn.

6. Nije sporno ni da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača, korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi. Nadalje, nije sporno niti da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.136,25 kn, odnosno u važećoj valuti u iznosu od 150,81 EUR i to dana 8. srpnja 2008., kako to i proizlazi iz kartice prometa i dopisa tuženika od 3. srpnja 2024. Sporno je je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužiteljici posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, kao i je li navedeno potraživanje zastarjelo, a sporan je i tijek zateznih kamata, s obzirom na tvrdnju tuženika da je bio pošteni stjecatelj.

7. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen radi kupnje osobnog vozila koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe te da u to vrijeme nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Sve za kredit dogovoreno je u autokući u kojoj je odabrala vozilo te nije niti otišla u poslovnicu tuženika. Kada je sljedeći put došla, dočekao ju je gotov, unaprijed pripremljen ugovor sačinjen na obrascu, tako da nije bilo pregovaranja o ugovornim odredbama. Nakon što je pročitala ugovor, pitala je za tu ugovornu odredbu o naknadi te joj je djelatnik autokuće rekao da to nije u njegovoj nadležnosti i nije joj ništa objasnio vezano uz tu odredbu, tako da nije znala na što se ta naknada odnosi, a niti joj je kod javnog bilježnika išta pojašnjeno, s tim da u banku nije išla prije uplate prve rate kredita, koju je svaki mjesec uplaćivala u banci.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica sredstva ostvarena kreditom utrošila za nabavku vozila koje koristi isključivo u privatne svrhe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica prilikom njegova sklapanja imala svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te da je dogovor o kreditu tužiteljica postigla u autokući te da kada ga je došla potpisati, isti ju je dočekao unaprijed pripremljen na obrascu, a da prije toga, kada je dogovarala kredit, nije bilo govora o spornoj naknadi, odnosno nije bila tada, a ni prilikom potpisivanja Ugovora, upoznata s tom svojom obvezom, niti joj je objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i u kojem točno iznosu, odnosno utvrđeno je da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, te da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita i na njenu visinu, niti joj je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto baš u tom postotku od iznosa kredita odnosno u toj visini naplaćuje.

9. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

10. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 97. ZZP/07, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 102. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade, ta odredba nije jasno određena u dijelu na koje troškove se ona odnosi i zašto se baš u tom postotku naplaćuje, niti je to tužiteljici objašnjeno prilikom dogovaranja, odnosno sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ovo stoga što se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 150,81 EUR, te je istom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, a imajući u vidu visinu naplaćenog iznosa i način ugovaranja te odredbe. Pritom je za istaknuti i da je nelogično da bi ti troškovi odgovarali izvršenoj usluzi, prvenstveno s obzirom da je ista naplaćena u postotku od iznosa kredita, pa je nejasno kako bi upravo taj postotak (1,25%), odnosno naplaćeni iznos od 150,81 EUR, odgovarao visini eventualnih troškova, a naplata istih je neosnovana i imajući u vidu, osim toga, da se može raditi jedino o redovnim troškovima poslovanja banke koji se istom naplaćuju, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik, dakle, nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je naplaćena tužiteljici. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

12. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, kao i način ugovaranja, po ocjeni suda, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je ista, sukladno čl. 102. ZZP/07, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe.

13. Sukladno odredbi 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (17. siječnja 2025.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je ona u ovom postupku zatražila da sud spornu odredbu predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

14. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 150,81 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim, kako je to i zatraženo, od dana naplate naknade, odnosno 9. srpnja 2008. do isplate. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužiteljici jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je bila upoznata s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, naplaćuje.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a trošak je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

16. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 21. kolovoza 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 9. rujna 2025. i 9. ožujka 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, kao i na presudu u iznosu od 53,09 EUR.

17. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.231,18 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 27. travnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika