Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-3514/2019-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Alek Konić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri, u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, u Zagrebu, radi isplate nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 17. ožujka 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 27. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.739,66 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od 4.743,03 EUR od dana 1.10.2015. g. do isplate,
i to do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g. do 29.12.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, a odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do ukupnog iznosa od 9.655,08 EUR, kao i sa zahtjevom za zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.996,63 EUR .
.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 3.443,00 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj trošak od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 27. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, a odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
r i j e š i o j e
Odbijaju se prigovori tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka u ukupnom iznosu od 681,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da su stranke sklopile 9. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102843633 potvrđen kod javnog bilježnika. Ugovor da sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke. U odredbi 2. Ugovora tuženik da je odobrio tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 61.856,36 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj, a korisnik kredita da se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. U čl. 7 Ugovora određeni da su iznosi mjesečnih obroka u CHF. U istom članku da je određeno da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita, pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Navedene odredbe Ugovora gdje se vezuje obveza povrata uz valutnu klauzulu u CHF da su ništetne. Člankom 8 Ugovora da je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, u trenutku ugovora iznosi 4,550% godišnje. Odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope da su ništene, poziva se tužitelj na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013. Također se poziva i na odluku VSRH posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Pojašnjava da su u tim presudama sudovi utvrdili da je ugovorna odredba o promjeni ugovorene kamatne stope ništetna, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača. Poziva se tužitelj i na presudu Europskog suda u predmetu C-26/13 od 30. travnja 2014. Također se poziva i na odredbe čl. 269 - 272 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, poziva se tužitelj i na presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni interesi prava potrošača korisnika kredita kada su zaključili ugovore o kreditima sa ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Poziva se tužitelj i na odredbe čl. 81, 82, 90 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), odnosno 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/17, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Sudovi da su ocijenili da banke, pa i tuženik, nisu u odnosu na osobe i potrošače postupale savjesno i moralno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi gdje se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik da je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu te na veći rizik iste u odnosu na valutu CHF. Smatra tužitelj da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početna kamatna stopa, a nakon toga do konverzije Ugovora o kreditu u valutu EUR zakonski određena kamatna stopa od 3,23%. Smatra tužitelj kako učinak ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To da predstavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita. Tužitelj da je dana 15. veljače 2016. sa tuženikom zaključio Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102843633 kojim da je opisani ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15). No, tužitelj da provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka ni na koji način se nije odrekao prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije odnosno sklapanja dodatka. Takav stav da je zauzeo i VSRH u odluci Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. Tuženik da je tijekom otplate kredita nezakonito povećavao kamatnu stopu do dana 1. siječnja 2014. Pretplata povećanja kamatnih stopa da se nastavila i nakon 1. siječnja 2014. do dana konverzije, jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u CHF obračunao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Ukupan iznos preplate tužitelja na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli, te razlike glavnice od 41.995,37 kn, dakle, ukupno da iznosi 74.655,83 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužitelj navodi kako bi se utvrdili činjenični navodi i temeljem dostavljene dokumentacije na potpuno relevantan način da predlaže financijsko knjigovodstveno vještačenje. Potražuje naprijed navedeni iznos, kao i nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
2.1. Tužitelj da pogrešno da smatra da bi uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, radi da se o kreditu čija namjena je bila kupnja apartmana na adresi [adresa] i to u svrhu turističkog iznajmljivanja. Tužitelj da je ugovor kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, pa da se ne može smatrati potrošačem u skladu s gore navedenim Zakonima.
2.2. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 15. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos -1/19 Vrhovni sud da je zauzeo pravno stajalište da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocjenjenom suglasnim s Ustavom RH u pogledu pitanja da li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita. VSRH zauzima pravno shvaćanje da oni imaju pravni interes postavljati zahtjeve, ali samo pod uvjetom da ističu razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koje se tiču konverzije, pa smatra tuženik nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi proizlazili iz odnosa banke i korisnika kredita, a koji da je naknadno uređen Sporazumom o konverziji. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
2.3. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
2.4. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. Sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.
2.5. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,55%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,55 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.
2.6. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.
2.7. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.
2.8. Navodi tuženik da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada da on ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.577,81 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 4,55%, a tužitelj da više ne bi uživao zakonsku zaštitu fiksiranja kamatne stope na 3,23%. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.100,81 CHF (8.044,55 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.
3. U podnesku od 18. ožujka 2022. tužitelj se očituje na dosadašnji tijek postupka i predlaže prekid, osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu, poziva se na odluke viših sudova.
4. Sud je 23. ožujak 2022. pod posl.br. P-3514/2019-8 donio rješenje o prekidu postupka.
5. Dana 8. lipnja 2022. tuženik dostavlja podnesak u kojem se očituje o dosadašnjem tijeku postupka i obrazlaže svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
6. Dana 14. lipnja 2023. pod posl.br. P-3514/2019-10 je nastavljen parnični postupak.
7. Dana 13. kolovoza 2024. tužitelj se očituje na podnesak tuženika, obrazlaže neosnovanost navoda tuženika i poziva se na odluke viših sudova, te suda Europske unije. Na ročištu 4. rujna 2024. tužitelj ističe prigovor zastare za istaknuti prigovor prijeboja po tuženiku. U podnesku od 25. listopada 2024. tuženik ponovno ističe osporavanje tužbenog zahtjeva, poziva se i on na odluke viših sudova i suda EU. Obrazlaže i svoj prigovor radi prijeboja. U podnesku od 6. prosinca 2024. tužitelj se očituje na podnesak tuženika, osporava navode tuženika i obrazlaže osnovanost svog zahtjeva. Tuženik u podnesku od 23. prosinca 2024. ponovno se očituje o tijeku postupka i o zahtjevu tužitelja, te ga osporava.
8. U podnesku od 4. lipnja 2025. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, nema primjedbi na isti i uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka. Tuženik u podnesku od 4. studenog 2025. ističe da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka i ne traži saslušanje vještaka. Napominje da je tužitelj u podnesku od 4. lipnja 2025. uz postojeće tužbene zahtjeva zatražio i zahtjev za isplatom iznos od 2.915,42 EUR s osnove navodne razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan 30. rujna 2015. kao dana konverzije. Tuženik se protivi preinaci tužbe. Navodi i da je djelomično povukao tužbeni zahtjev tužitelj za iznos od 2.250,08 EUR jer da je prije potraživao kunsku protuvrijednost u eurima u visini od 9.908,53 EUR. Navodi da se protivi povlačenju i traži da sud meritorno odluči o prvotnom tužbenom zahtjevu. Ujedno tuženik uređuje prigovore radi prijeboja sukladno nalazu i mišljenju vještaka, i dalje obrazlaže prigovor zastare, i svoje stajalište o tijeku zakonskih zateznih kamata na tražbinu tužitelja.
9. U podnesku od 24. prosinca 2025. tužitelj se očituje na navode tuženika, smatra da su neosnovani navodi o preinaci tužbenog zahtjeva obzirom da je tužitelj navedeni zahtjev postavio već u samoj tužbi, a što da je razvidno iz tužbenog zahtjeva. Smatra da se smanjenje tužbenog zahtjeva ne može smatrati povlačenjem tužbe jer da se odredba čl. 193 ZPP-a odnosi na situaciju kada tužitelj povuče svoju tražbinu u cijelosti, što utječe na identitet spora. Nadalje, navodi da polazeći od utvrđenja iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka da tužiteljica potražuje ukupan iznos od 9.655,08 EUR na ime više plaćene razlike anuiteta s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 962,64 EUR, na ime više plaćene razlike anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos od 3.780,39 EUR sve s pripadajućim kamatama od dana 1. listopada 2015. do isplate, na ime zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta po obje gore navedene osnove za razdoblje od plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznos od 1.996,63 EUR s pripadajućim kamatama tekućim od 24. prosinca 2025. pa do isplate, te na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije iznos od 2.915,42 EUR s pripadajućim kamatama.
10. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51 400607-5102843633 od 9. veljače 2006. zaključen između stranaka u ovom postupku, Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102843633 od 15. veljače 2016., otplatne tablice, obavijesti o kreditu za vrijeme aprecijacije tečaja više od 20%, otplatnog plana od 15. veljače 2014., obavijesti o promjenama kamatnih stopa s otplatnim planovima, pregleda prometa po kreditu od 2. veljače 2006. do 30. rujna 2015., obavijesti o usklađivanja kamatne stope od 30. prosinca 2013., obrasca prihvata izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, pregleda prometa po kreditu od 1. runa 2015. do 20. svibnja 2019., obavijesti o kreditu s otplatnim planom, letaka banke o stambenim kreditima, pisanog iskaza KN od 27. siječnja 2020., Informacija o pojmu valutna klauzula i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom, brošura tuženika o stambenim kreditima, Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koja se obračunava ugovorna kamata, dopisa HNB -a Trgovačkom sudu u Zagrebu od 7. lipnja 2013. na posl.br. P -1401/2012, Obrasca VR-1 izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama, pitanja i odgovori za djelatnike tuženika upućen od MN, pitanja i odgovora za stambene kredite, priopćenja za javnost HNB od 16. ožujka 2015., priopćenja za javnost od 21. siječnja 2015. HNB-a, prosječne ponderirane kamatne stope uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF, priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014., elektroničkog zapisa o prebivalištu tužiteljice, saslušana je tužiteljica, svjedokinja GNR, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Dijani Tomljanović-Butković i pročitan je nalaz vještaka od 17. travnja 2025.
11. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 9. veljače 2006., tj. iz čl.7. i 8. Ugovora, utvrđeno je da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama obračunato po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama banke, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,55% godišnje. Iz članka 3. razvidno je da je namjena kredita kupovina nekretnine. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija koju sud nije posebno obrazlagao, a koristila se i za potrebe financijskog vještačenja.
11.1.Sporno je među strankama kao prethodno pitanje da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 7. i 8., da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo tužitelj na isplatu iznosa koje potražuje s osnova više plaćenog zbog povećanja, promjena kamatne stope, tečaja CHF, te razlike u izračunu glavnice pri konverziji. Sporno je da li su osnovani prigovori prijeboja tuženika i da li su u zastari.
12. Tužiteljica GN u svom iskazu navela je da je trebala novac da kupi stan u [adresa], koliko se sjeća u banci joj je ponuđen kredit vezan samo za valutu CHF, a u to vrijeme se nudio i kredit u eurima, ali ne njoj i misli da je mogla dignuti samo ovaj vezan za valutu CHF. Između ostalog joj je rečeno da se ne zna što će biti s valutom EUR, da je valuta CHF stabilna valuta i da je ovaj kredit vezan za tu valutu povoljniji, da je niža kamatna stopa. Čini joj se da joj je prvo vrijeme bila fiksna kamatna stopa, a kasnije promjenjiva, pričalo se o promjeni kamatne stope od možda 1%. Nije joj rečeno kako će se mijenjati kamatna stopa. U početku su joj anuiteti bili od 1.250,00 do 1.300,00 kn, a kasnije su narasli do 2.100,00 kn. Još uvijek otplaćuje taj kredit. Pročitala je ugovor prije potpisivanja i mislila je da nema nečega što joj nije jasno. Napravila je konverziju kredita jer nije znala što će biti u budućnosti sa ovim kreditom i u to vrijeme su svi radili konverzije. Anuitet se nije nešto smanjio, ali je postao stabilan. U zadnje vrijeme redovito podmiruje anuitete, a prije ni nije baš mogla redovito. Ona je zbog teške financijske situacije jedno vrijeme i iznajmljivala taj stan koji je kupila da bi se pomogla sa teškom financijskom situacijom. Ne zna točno reći kad ga je točno počela iznajmljivati možda negdje iza 2015. Sada ne iznajmljuje stan, ali ne zna da li je ostao oglas od Bookinga, nije ga pobrisala. Nije dobila nikakve letke ili brošure na kojima je pisalo kako se kreće tečaj CHF, ustvari nije očekivala niti niže, niti više anuitete, a obzirom na činjenicu da je kredit vezan za valutu CHF. Negdje oko 2015. je bila podignula jedan nenamjenski kredit, a nakon toga je ostala bez posla te nije više mogla vraćati anuitete. Bili su joj zbog toga nekoliko godina blokirani računi i zato je bila prisiljena iznajmljivati stan.
13. Svjedokinja GNRL u svom iskazu navela je da je zaposlenica tuženika, te radi sada u Sektoru rizika. Od 2006. do 2011. radila je kao financijski savjetnik u prodaji u poslovnici tuženika te je obrađivala i kreditne zahtjeve. Tužiteljice se ne sjeća, ali da se malo upoznala sa spisom prije davanja iskaza pa može potvrditi da se i ona navodi u ugovoru o kreditu koji je tužiteljica sklopila sa tuženikom. Klijenti da su sami dolazili sa idejom uz koju valutu žele vezati svoj kredit, a da su oni mogućnost vezivanja kredita uz CHF tada reklamirali na njihovim lecima i na stranicama, ali da ona nikoga nikada od klijenata nije nagovarala na konkretno određenu valutu već su se klijenti, prema svojim uvjetima koje su ostvarivali, sami odlučivali za valutu. Ne može se sjetiti da li je tužiteljici objašnjavala značaj valutne klauzule, ali može iskazati da nije bilo pretjeranih upita klijenata o značaju valutne klauzule. Strankama je po realizaciji kredita uvijek bio dostavljen otplatni plan iz kojeg je bilo razvidno koji je iznos koji oni trebaju otplatiti, kao i iznos svakog pojedinog anuiteta. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu može iskazati kako je možda znala klijentima napomenuti da je kamata u trenutku njihovog upita određene visine, ali da se ta visina može i promijeniti. Njima u poslovnici nisu bili poznati svi parametri koji mogu utjecati na promjenu kamatne stope, ali u biti se radi o uvjetima tržišta. U vrijeme kada je tužiteljica sklopila predmetni ugovor nije bilo mogućnosti da klijent pregovara o uvjetima kredita sa bankom jer je banka imala svoju ponudu. Ne sjeća se da li tužiteljica što govorila za što joj je potreban taj kredit i kakve ima planove, ali misli da je kupovala apartman na moru, a da je živjela u [adresa]. Postojao je formular sa sadržajem ugovora o kreditu u koji su se unosili podaci o klijentu, iznosu kredita, nekretnini ukoliko je bila hipoteka i slično.
14. Iskaz tužiteljice je sud cijenio kao uvjerljiv i životan. Njeno postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen. Iskaz svjedokinja nije odlučan za ishod ovog postupka, svjedok se uopće ne sjeća predmetnog ugovora, tužitelja, a niti ima odlučna sjećanja o postupanju, upozoravanju tuženika, tj. i njega kao bankara, spram klijenata koji su uzimali kredit vezan za valutu CHF.Iz iskaza je odlučno to da klijenti nisu mogli pregovarati sa bankom o uvjetima kredita.
15. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik je osporavao tužiteljici svojstvo potrošača.
16. Prema čl. 3 ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom postupku nije utvrđeno da tužiteljica ne bi bio potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora se bavila nekom poslovnom aktivnosti u koju bi investirala novac koji je imala na raspolaganju iz predmetnog ugovora. Nije dokazano niti da je kasnije taj novac utrošila u neku drugu svrhu osim za kupnju stana u kojem je živjela. Tužiteljica je objasnila zašto je kasnijih godina, nakon sklapanja ugovora bila prisiljena iznajmljivati stan u jednom periodu.
17. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
17.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
17.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
17.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
17.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
17.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
17.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
17.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
17.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
17.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, vraćanje iste, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.
19. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je djelomično osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.
20. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
20.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
20.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.
21. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano kao prethodno pitanje u ovom postupku tužitelj tvrdi da su ništetne djelomično odredbe čl. 7. i 8. i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. obroka, anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, a zbog istog da ima pravo na novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi.
22. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da izračuna kolike je iznose anuiteta tužiteljica preplatila svojom otplatom po predmetnom Ugovoru o kreditu, odnosno:
- na okolnost više plaćenog zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. u odnosu na zakonsku kamatnu stopu od 3,23 %,
- na okolnost više plaćenog zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj CHF prema HRK kakav je bio na dan isplate kredita,
- izračunati zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja do dana konverzije, te
- utvrditi razliku u glavnici koja bi preostala na dan konverzije da nije došlo do promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na glavnicu koja je utvrđena konverzijom,
- izračuna novčani iznos, izražen u kunama po mjesecima, kao razliku između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 01.06.2006. godine do 31.12.2008. godine.
23. Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da
- na okolnost više plaćenog zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. u odnosu na zakonsku kamatnu stopu od 3,23 %:
Preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 1.553,42 CHF, odnosno 7.252,92 HRK po početnom tečaju, ili 962,64 EUR (tab. 3, st. 7 do 9).
Manje plaćena kamata iznosi 761,14 CHF, ili 3.553,77 HRK, odnosno 471,67 EUR, a rezultat je neplaćanja, odnosno duga po kamati od 766,20 EUR.
Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 792,28 CHF, odnosno 3.699,15 HRK, ili 490,97 EUR.
- na okolnost više plaćenog zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj CHF prema HRK kakav je bio na dan isplate kredita:
Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 28.483,24 HRK, odnosno 3.780,39 EUR (tab. 4, st. 9 i 10).
Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 1.577,68 HRK, ili 209,40 EUR.
Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 26.905,56 HRK, odnosno 3.570,99 EUR.
- na okolnost zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja do dana konverzije:
Zatezna kamata na preplatu kamate do konverzije 30.09.2015. iznosi 684,48 EUR (tab. 6, st. 3).
Zatezna kamata na preplatu tečaja do konverzije 30.09.2015. iznosi 1.312,15 EUR (tab. 7, st. 3).
- na okolnost razlike u glavnici koja bi preostala na dan konverzije da nije došlo do promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na glavnicu koja je utvrđena konverzijom:
Razlika između EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 21.966,26 HRK, odnosno 2.915,42 EUR (tab. 9).
- na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 01.06.2006. godine do 31.12.2008. godine. Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 1.577,68 HRK, ili 209,40 EUR (tab. 4, st. 9 i 10).
24. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran. Stranke nisu prigovarale nalazu i mišljenju.
25. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.
26. Tužbeni zahtjev postavio je na način da je ukupno potraživao dio koji se odnosi na pretplatu za razliku u valuti - u pretplatama po promjeni tečaja CHF kao razliku između početnog i onog koji je bio prilikom uplata anuiteta (3.780,39 Eur), te iznos za razliku u promjeni kamatne stope između početne i naknadnih promjena (962,64 Eur), što je u zbroju 4.743,03 EUR. Nadalje uglavničio je obračunatu zakonsku zateznu kamatu na preplaćene naprijed navedene iznose- 1.996,63 Eur, te traži i novčani iznos zbog nastale razlike u glavnici kod izračuna konverzije. Na sve iznose potražuje i zakonsku zateznu kamatu. Sud je odlučio prihvatiti dio tužbenog zahtjeva i to onaj koji se odnosi na preplate s osnova ništetnih odredbi i obračunatu zakonsku zateznu kamatu na te iznose do konverzije kredita, a dio zahtjeva je odbijen iz slijedećih razloga.
27. Neosnovano potražuje tužitelj razliku u glavnici koja je nastala kod obračuna konverzije, tj. u odnosu na ostatak glavnice, iznos od 2.915,42 Eur. Sa tim zahtjevom valjalo je odbiti tužitelja obzirom da Aneks broj 1 ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile, niti izračun konverzije nisu bili predmetom niti kolektivnog ugovora, a niti ovog parničnog postupka. U slučaju prihvaćanja ovog zahtjeva radilo bi se o dvostrukom obeštećenju (ŽS Pula Gž-1066/2024). Dapače, iz ovih utvrđenja proizlazi dodatno osnovanost preostalog dijela zahtjeva za isplatu.
28. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora.
29.Sud smatra da je neosnovan navod tuženika da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev jer traži iznos na ime razlike u glavnici. Ovo stoga što je on iznos koji se odnosi na ime razlike u glavnici nastaloj u izračunu konverzije spram glavnice koja bi bila se koristio početni tečaj, tražio i u prvotnom tužbenom zahtjevu kod podnošenja tužbe, to je bio zadnji specificirani iznos na koji je tražio zakonsku zateznu kamatu od 30.9.2015. No, tužitelj je i odbijen sa ovim dijelom zahtjeva, pa je taj prigovor neodlučan.
30. Isto tako sud smatra da neosnovano tuženi tvrdi da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 2.250,08 Eur. On je konačni tužbeni zahtjev specificirao sukladno vještačenju, a već u tužbi je predlagao vještačenje, što je i logično jer on nema financijskih saznanja kao tuženik koji se mogao se određeno očitovati o visini, obzirom da je on institucija koja ima i znanja i mogućnosti sama provjeriti visinu zahtjeva obzir na osnov tražbine. Zbog promjene visine tužbenog zahtjeva tuženiku nisu nastali nikakvi troškovi.
31. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu na glavnicu od 4.743,03 Eur koja teče od sljedećeg dana nakon dana do kada je obračunata zakonska zatezna kamata na istu (30.9.2015.). Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, jer je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
31.1.Tužitelju ne pripada zakonska zatezna kamata na obračunatu kamatu u visini od 1.996,63 Eur, počev od 24.12.2025. Zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza ne bude ispunjena zatezne kamate nedjeljive su od iste (čl. 160. st. 2. ZOO-a). Dakle, dok postoji glavna obveza ( 4.743,03 Eur) ne mogu se zahtijevati zatezne kamate na neisplaćeni iznos zateznih kamata. Tek po prestanku glavne tražbine zakonske kamate mogu se osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina na koju se mogu zahtijevati zatezne kamate od dana kad je podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Vs, Rev-
561/06 od 28. veljače 2007. godine
32. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Prigovor zastare istaknut po tužitelju sud nije posebno niti obrazlagao obzirom da nije odlučan.
33. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev (točke 2 i 4 izreke presude) budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
34. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 G protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
34.1. Iz provedenog postupka, odnosno i iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama. Upravo i iznos koji se odnosi na utvrđenu razliku u ostatku glavnice u konverziji također potvrđuje da konverzijom nisu nadoknađene posljedice ništetnih odredbi.
35. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari djelomično uspio, ali s vrlo malim postotkom neuspjeha pa sud smatra da mu tuženi temeljem odredbe čl. 154 st. 5 ZPP -a treba nadoknaditi cjelokupni osnovani parnični trošak. Tužitelj je uspio glede osnova 100,00 %, zbog dijela u visini zahtjeva s kojim nije uspio, nije nastao bilo kakav trošak, a tuženik nije uspio ni sa prigovorom prijeboja. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 Eur (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na pet ročišta ukupno 1.000,00 Eur (4.9.2024., 5.11.2024., 4.12.2024., 13.11.2025., 17.3.2026.-svako 200,00 Eur-Tbr. 9 toč. 1 ), na sastav šest podnesaka, ukupno 1.200,00 Eur (18.3.2022., 13.8.2024., 6.12.2024., 4.6.2025., 11.11.2025., 24.12.2025.-svaki-200,00 Eur,Tbr. 8 toč,1) u ukupnom iznosu od 2.400,00 Eur, sve uvećano za PDV od 600,00 Eur. Tužitelj je imao trošak vještačenja u iznosu od 300,00 Eur, te sudske pristojbe na tužbu, za koju potražuje iznos od 143,00 Eur, pa je tako ukupan osnovani trošak 3.443,00 Eur. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a. Sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška tužitelj se odbija jer podnesci od 6.3.2020. i 8.1.2025. nisu bili nužni za postupak.
U Opatiji 27. travnja 2026.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 145,53 Eur
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti:
Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu
