Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-3423/2019-37

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lea Lukšić, odvjetnica u Rijeci protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 20. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 27. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju HB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 464,60 EUR sa zateznom kamatom do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa:

na iznos od 5,13 EUR od 02.02.2008. do isplate

na iznos od 5,12 EUR od 02.03.2008. do isplate

na iznos od 5,12 EUR od 02.04.2008. do isplate

na iznos od 5,11 EUR od 02.05.2008. do isplate

na iznos od 5,11 EUR od 02.06.2008. do isplate

na iznos od 5,10 EUR od 02.07.2008. do isplate

na iznos od 5,09 EUR od 02.08.2008. do isplate

na iznos od 5,09 EUR od 02.09.2008. do isplate

na iznos od 5,08 EUR od 02.10.2008. do isplate

na iznos od 5,08 EUR od 02.11.2008. do isplate

na iznos od 5,07 EUR od 02.12.2008. do isplate

na iznos od 5,06 EUR od 02.01.2009. do isplate

na iznos od 5,06 EUR od 02.02.2009. do isplate

na iznos od 5,06 EUR od 10.03.2009. do isplate

na iznos od 5,05 EUR od 09.04.2009. do isplate

na iznos od 8,78 EUR od 08.05.2009. do isplate

na iznos od 8,77 EUR od 07.06.2009. do isplate

na iznos od 8,77 EUR od 08.07.2009. do isplate

na iznos od 8,75 EUR od 08.08.2009. do isplate

na iznos od 8,74 EUR od 06.09.2009. do isplate

na iznos od 8,73 EUR od 03.10.2009. do isplate

na iznos od 8,72 EUR od 07.11.2009. do isplate

na iznos od 8,71 EUR od 05.12.2009. do isplate

na iznos od 8,69 EUR od 05.01.2010. do isplate

na iznos od 8,68 EUR od 05.02.2010. do isplate

na iznos od 8,67 EUR od 02.03.2010. do isplate

na iznos od 8,66 EUR od 04.04.2010. do isplate

na iznos od 8,64 EUR od 04.05.2010. do isplate

na iznos od 8,63 EUR od 05.06.2010. do isplate

na iznos od 8,62 EUR od 03.07.2010. do isplate

na iznos od 8,61 EUR od 05.08.2010. do isplate

na iznos od 8,59 EUR od 11.09.2010. do isplate

na iznos od 8,58 EUR od 12.10.2010. do isplate

na iznos od 8,56 EUR od 27.11.2010. do isplate

na iznos od 7,27 EUR od 23.01.2011. do isplate

na iznos od 5,23 EUR od 27.01.2011. do isplate

na iznos od 21,63 EUR od 01.04.2011. do isplate

na iznos od 8,49 EUR od 30.04.2011. do isplate

na iznos od 8,47 EUR od 06.05.2011. do isplate

na iznos od 8,46 EUR od 03.06.2011. do isplate

na iznos od 8,45 EUR od 02.07.2011. do isplate

na iznos od 8,44 EUR od 02.08.2011. do isplate

na iznos od 8,41 EUR od 02.09.2011. do isplate

na iznos od 8,40 EUR od 02.10.2011. do isplate

na iznos od 4,97 EUR od 02.11.2011. do isplate

na iznos od 4,96 EUR od 02.12.2011. do isplate

na iznos od 4,95 EUR od 02.01.2012. do isplate

na iznos od 4,94 EUR od 02.02.2012. do isplate

na iznos od 4,93 EUR od 02.03.2012. do isplate

na iznos od 4,92 EUR od 02.04.2012. do isplate

na iznos od 4,90 EUR od 02.05.2012. do isplate

na iznos od 4,89 EUR od 02.06.2012. do isplate

na iznos od 4,89 EUR od 02.07.2012. do isplate

na iznos od 4,87 EUR od 02.08.2012. do isplate

na iznos od 4,86 EUR od 02.09.2012. do isplate

na iznos od 4,85 EUR od 02.10.2012. do isplate

na iznos od 4,84 EUR od 02.11.2012. do isplate

na iznos od 4,82 EUR od 02.12.2012. do isplate

na iznos od 4,81 EUR od 02.01.2013. do isplate

na iznos od 4,80 EUR od 02.02.2013. do isplate

na iznos od 4,79 EUR od 02.03.2013. do isplate

na iznos od 4,78 EUR od 02.04.2013. do isplate

na iznos od 4,76 EUR od 02.05.2013. do isplate

na iznos od 4,74 EUR od 02.06.2013. do isplate

na iznos od 4,73 EUR od 02.07.2013. do isplate

na iznos od 4,72 EUR od 02.08.2013. do isplate

na iznos od 4,71 EUR od 02.09.2013. do isplate

na iznos od 4,69 EUR od 02.10.2013. do isplate

na iznos od 4,68 EUR od 02.11.2013. do isplate

na iznos od 4,67 EUR od 02.12.2013. do isplate

na iznos od 4,65 EUR od 02.01.2014. do isplate

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju HB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 2.129,35 EUR sa zateznom kamatom do 31.12.2007. godine po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa:

na iznos od 0,06 EUR od 02.05.2006. do isplate

na iznos od 0,43 EUR od 08.06.2006. do isplate

na iznos od 0,07 EUR od 02.09.2006. do isplate

na iznos od 0,30 EUR od 08.09.2006. do isplate

na iznos od 0,06 EUR od 02.10.2006. do isplate

na iznos od 0,18 EUR od 07.10.2006. do isplate

na iznos od 0,09 EUR od 02.11.2006. do isplate

na iznos od 0,04 EUR od 02.12.2006. do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 09.12.2006. do isplate

na iznos od 0,22 EUR od 02.04.2008. do isplate

na iznos od 5,90 EUR od 02.11.2008. do isplate

na iznos od 7,03 EUR od 02.01.2009. do isplate

na iznos od 7,49 EUR od 02.02.2009. do isplate

na iznos od 0,97 EUR od 02.03.2009. do isplate

na iznos od 8,39 EUR od 10.03.2009. do isplate

na iznos od 5,93 EUR od 09.04.2009. do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 02.05.2009. do isplate

na iznos od 5,87 EUR od 08.05.2009. do isplate

na iznos od 0,04 EUR od 02.06.2009. do isplate

na iznos od 4,65 EUR od 07.06.2009. do isplate

na iznos od 4,49 EUR od 08.07.2009. do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 02.08.2009. do isplate

na iznos od 3,66 EUR od 08.08.2009. do isplate

na iznos od 4,91 EUR od 06.09.2009. do isplate

na iznos od 3,73 EUR od 03.10.2009. do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.11.2009. do isplate

na iznos od 4,20 EUR od 07.11.2009. do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.12.2009. do isplate

na iznos od 5,02 EUR od 05.12.2009. do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 02.01.2010. do isplate

na iznos od 6,66 EUR od 05.01.2010. do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 02.02.2010. do isplate

na iznos od 7,72 EUR od 05.02.2010. do isplate

na iznos od 7,89 EUR od 02.03.2010. do isplate

na iznos od 10,28 EUR od 04.04.2010. do isplate

na iznos od 10,06 EUR od 04.05.2010. do isplate

na iznos od 11,59 EUR od 05.06.2010. do isplate

na iznos od 0,03 EUR od 02.07.2010. do isplate

na iznos od 18,80 EUR od 03.07.2010. do isplate

na iznos od 0,03 EUR od 02.08.2010. do isplate

na iznos od 14,50 EUR od 05.08.2010. do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 02.09.2010. do isplate

na iznos od 23,31 EUR od 11.09.2010. do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.10.2010. do isplate

na iznos od 18,54 EUR od 12.10.2010. do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.11.2010. do isplate

na iznos od 4,99 EUR od 23.11.2010. do isplate

na iznos od 15,23 EUR od 27.11.2010. do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 02.12.2010. do isplate

na iznos od 28,17 EUR od 09.01.2011. do isplate

na iznos od 3,79 EUR od 23.01.2011. do isplate

na iznos od 1,31 EUR od 27.01.2011. do isplate

na iznos od 2,46 EUR od 06.02.2011. do isplate

na iznos od 5,31 EUR od 17.02.2011. do isplate

na iznos od 5,70 EUR od 26.02.2011. do isplate

na iznos od 4,91 EUR od 09.03.2011. do isplate

na iznos od 2,61 EUR od 24.03.2011. do isplate

na iznos od 46,66 EUR od 01.04.2011. do isplate

na iznos od 24,10 EUR od 30.04.2011. do isplate

na iznos od 25,40 EUR od 06.05.2011. do isplate

na iznos od 33,74 EUR od 03.06.2011. do isplate

na iznos od 33,33 EUR od 02.07.2011. do isplate

na iznos od 42,17 EUR od 02.08.2011. do isplate

na iznos od 40,92 EUR od 02.09.2011. do isplate

na iznos od 33,98 EUR od 02.10.2011. do isplate

na iznos od 33,08 EUR od 02.11.2011. do isplate

na iznos od 32,61 EUR od 02.12.2011. do isplate

na iznos od 34,36 EUR od 02.01.2012. do isplate

na iznos od 36,33 EUR od 02.02.2012. do isplate

na iznos od 36,37 EUR od 02.03.2012. do isplate

na iznos od 35,15 EUR od 02.04.2012. do isplate

na iznos od 35,55 EUR od 02.05.2012. do isplate

na iznos od 36,30 EUR od 02.06.2012. do isplate

na iznos od 35,59 EUR od 02.07.2012. do isplate

na iznos od 35,64 EUR od 02.08.2012. do isplate

na iznos od 34,95 EUR od 02.09.2012. do isplate

na iznos od 33,58 EUR od 02.10.2012. do isplate

na iznos od 35,16 EUR od 02.11.2012. do isplate

na iznos od 35,61 EUR od 02.12.2012. do isplate

na iznos od 35,64 EUR od 02.01.2013. do isplate

na iznos od 33,36 EUR od 02.02.2013. do isplate

na iznos od 34,83 EUR od 02.03.2013. do isplate

na iznos od 35,22 EUR od 02.04.2013. do isplate

na iznos od 34,35 EUR od 02.05.2013. do isplate

na iznos od 31,88 EUR od 02.06.2013. do isplate

na iznos od 30,90 EUR od 02.07.2013. do isplate

na iznos od 32,12 EUR od 02.08.2013. do isplate

na iznos od 32,95 EUR od 02.09.2013. do isplate

na iznos od 35,09 EUR od 02.10.2013. do isplate

na iznos od 33,91 EUR od 02.11.2013. do isplate

na iznos od 34,44 EUR od 02.12.2013. do isplate

na iznos od 34,87 EUR od 02.01.2014. do isplate

na iznos od 30,65 EUR od 02.02.2014. do isplate

na iznos od 31,38 EUR od 02.03.2014. do isplate

na iznos od 31,01 EUR od 02.04.2014. do isplate

na iznos od 30,27 EUR od 02.05.2014. do isplate

na iznos od 29,93 EUR od 02.06.2014. do isplate

na iznos od 30,08 EUR od 02.07.2014. do isplate

na iznos od 31,01 EUR od 02.08.2014. do isplate

na iznos od 31,96 EUR od 02.09.2014. do isplate

na iznos od 31,87 EUR od 02.10.2014. do isplate

na iznos od 32,35 EUR od 02.11.2014. do isplate

na iznos od 33,03 EUR od 02.12.2014. do isplate

na iznos od 32,75 EUR od 02.01.2015. do isplate

na iznos od 33,14 EUR od 02.02.2015. do isplate

na iznos od 33,14 EUR od 02.03.2015. do isplate

na iznos od 33,14 EUR od 02.04.2015. do isplate

na iznos od 33,14 EUR od 02.05.2015. do isplate

na iznos od 33,14 EUR od 02.06.2015. do isplate

na iznos od 33,14 EUR od 02.07.2015. do isplate

na iznos od 33,14 EUR od 02.08.2015. do isplate

na iznos od 33,14 EUR od 02.09.2015. do isplate

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.124,00 Eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude, tj, od 27. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sukladno Zakonu o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I Odbijaju se prigovori tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka u iznosu od 432,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

II Ne dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva koji glasi:

„III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju HB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 962,44 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. godine do 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno Zakonu o obveznim odnosima. „

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da su on i tuženik sklopili 10. travnja 2026. u Zagrebu Ugovor o kreditu za iznos od 22.923,00 CHF u protuvrijednosti kuna uz valutnu klauzulu vezanu za valutu CHF. Dana 2. veljače 2016. da su sklopili Aneks br. 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Smatra da je tuženik u ugovor ugradio odredbe koje su ništetne i to kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva na osnovi jednostrane odluke tuženika, o njoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je imao takvu mogućnost tužitelj. Sadržaj ugovora da je odredio tuženik, a tužitelj ga je mogao samo prihvatiti ili odbiti sklapanje. Poziva se na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13. Odredba o promjeni stopa ugovornih kamata da je protivna odredbi čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102 ZZP). Poziva se tužitelj i na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Smatra tužitelj da budući je proglašena ništetnom ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da se do 31. prosinca 2013. ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu i navedena je u početnom otplatnom planu, dakle 5,49%, a od 1. siječnja 2014. pa do 30. rujna 2015. stopa ugovornih kamata od 3,23%. Iznos kredita u predmetnom ugovoru ugovoren da je u valuti CHF, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je također utvrđena ništetnom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Sukladno navedenim odlukama odredba Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz CHF da je nepoštena obzirom potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima, te rizicima ugovaranja kredita vezano uz valutnu klauzulu u CHF a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je stoga ništetna. Ističe tužitelj da odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca, pa stoga tužitelj postavlja zahtjev za povrat onog što je tuženik primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i pretplate nastale zbog razlike između iznosa plaćenih obroka – rata u CHF u protuvrijednosti kuna po tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na obroke, rate u CHF u protuvrijednosti kunama prema početnom tečaju 4,6127 koji je vrijedio na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama od plaćanja pa do isplate. Poziva se na odredbe čl. 323 i 1111 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO -a). Navodi i da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a i poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u presudi posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Smatra da zastarni rok od pet godina propisan čl. 225 ZOO-a počinje teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. Tužitelj da je prihvatio prijedlog tuženika za mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR pa je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu 2. veljače 2016. Konvertiranjem da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Poziva se na presudu Suda Eu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. Činjenica da su određene ugovorne odrede bile proglašene nepoštenima i ništetnim i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41 i 43 Presude). U vrijeme zaključenja Aneksa ugovoru da još nje bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ta činjenica da nije uzeta u obzir prilikom izrade prijedloga konverzije i sklapanja aneksa i tužitelj da nije znao da je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule u ugovoru o kreditu. Smatra da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita barem do 30. rujna 2015., kao i na kunsku protuvrijednost kredita početni tečaj CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). Obzirom na ništetnost kamatne stope i valutne klauzule ima da se smatrati kao da je ugovor od početka ugovoren u protuvrijednosti kuna po tečaju CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i da se za stopu ugovornih kamata do 1. siječnja 2014. ima uzeti ona važeća na dan sklapanja ugovora o kreditu, a od 1. siječnja 2014. pa do konverzije stopa od 3,23% određena Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Smatra da je tuženi osim umanjenja nove Eur glavnice u konverziji od zaključenja ugovora pa do 30. rujna 2015. i dalje u obvezi isplatiti 20.841,44 kn na ime preplaćene razlike anuiteta sa zateznim kamatama od dospijeća preplaćenog iznosa pa do isplate. Konvertiranjem kredita da nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer aneksom o konverziji da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Aneksom ugovora o kreditu izvršena da je djelomična, međutim ne i potpuna restitucija tužitelja. Tužitelj da je pribavio nalaz stalnog sudskog vještaka za financije koji mu je izračunao iznose koje je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime razlike u anuitetu. Ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje u odlukama na koje se pozivao u tužbi i da nije potrebno sukladno čl.12 ZPP-a ponovno utvrđivati ništetnost u ovom postupku. Nadalje, VSRH da je u presudi br. Rev-2868/18-2 utvrdio da potrošač unatoč konverziji ima pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Potražuje i nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 15. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos -1/19 Vrhovni sud da je zauzeo pravno stajalište da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocjenjenom suglasnim s Ustavom RH u pogledu pitanja da li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita. VSRH zauzima pravno shvaćanje da oni imaju pravni interes postavljati zahtjeve, ali samo pod uvjetom da ističu razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koje se tiču konverzije, pa smatra tuženik nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi proizlazili iz odnosa banke i korisnika kredita, a koji da je naknadno uređen Sporazumom o konverziji. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.2.Tuženik da ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja obzirom da uplate nisu vršene samo od njega nego i od strane drugih osoba, smatra da bi mogao potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio.

2.3. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.4. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. Sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

2.5. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (5,49%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

2.6. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

2.7. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

2.8. Ističe tuženik ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli tada da tuženi ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove podplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 482,04 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Nadalje, navodi da ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 5,49%, a od 1. siječnja 2014. bila fiksna kamatna stopa na 3,23%, tada tužitelj da ne bi više uživao zaštitu sniženih zateznih stopa, kao i zakonskog fiksiranja. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 602,65 CHF (3.815,54 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, navodi tuženik da sud ne može zanemariti činjenicu da tužitelj potražuje iznose bez da je umanjio za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji u visini od 3.841,68 kn. Za taj iznos da tuženi ističe procesno pravni prigovor radi prijeboja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj se u podnesku od 23. travnja 2021. očituje na odgovor na tužbu, osporava isti u cijelosti te predlaže prekid postupka. U podnesku od 4. svibnja 2021. tuženik se očituje na podnesak tužitelja, te se poziva na sudski praksu i osporava navode tužitelja. Tijekom postupka sud je prekinuo rješenjem od 26. svibnja 2021. postupak, a nastavljen je rješenjem od 14. lipnja 2023. Prethodno se tuženik u podnesku od 8. lipnja 2022. očitovao na postupak, te ustrajao kod svih dosadašnjih navoda. U podnesku od 31. ožujka 2025. tuženik se i nadalje očituje o postupku i obrazlaže svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, te se poziva na sudsku praksu. U podnesku od 21. studenog 2025. tužitelj navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Potražuje i razliku EUR glavnice u konverziji ne dospjele CHF glavnice po početnom otplatnom planu u iznosu od 962,44 EUR. U podnesku od 28. siječnja 2026. tuženik navodi da ne osporava nalaz i mišljenje vještaka, odnosno matematički izračun i ne traži saslušanje vještaka. Navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva koja se odnosi na isplatu navodne razlike ne dospjele glavnice u CHF i EUR na dan 30. rujna 2015., ističe ponovno prigovor zastare, smatra da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 172,18 EUR u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, ističe i da se protivi povlačenju tužbe za navedeni iznos i traži da sud meritorno odluči o prvotnom tužbenom zahtjevu za isplatu. Specificira i prigovore radi prijeboja sukladno nalazu vještaka. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata koje potražuje tužitelj, i nadalje osporava neosnovanost tužbenog zahtjeva. Tužitelj u podnesku od 20. veljače 2026. se očituje na navode iz podneska tuženika, smatra da se ne radi o preinaci, o povlačenju tužbenog zahtjeva jer da je tražio povrat svih preplaćenih iznosa po zaključenom kreditu. Smatra i da je neosnovan prigovor zastare, i nadalje obrazlaže osnovanost tužbenog zahtjeva, a neosnovanost prigovor prijeboja, te ističe prigovor zastare u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5105102941106 od 10. travnja 2006. zaključen između stranaka u ovom postupku, Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102941106 od 2. veljače 2016., pregleda prometa po kreditu od 24. travnja 2006. do 29. rujna 2015., pregleda prometa po kreditu od 1. rujna 2015. do 23. travnja 2019., pregleda prometa po kreditu od 5. ožujka 2008. do 29. rujna 2015., otplatnog plana za kredit od 30. svibnja 2019., Obavijesti o promjeni kamatne stope sa otplatnim planovima, nalaza stalnog sudskog vještaka za financije Ivana Marenčića od 10. lipnja 2019., letaka banke o stambenim kreditima, brošura tuženika o stambenim kreditima, Informacija o pojmu valutna klauzula i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom, obrasca prihvata izračuna konverzije, pitanja i odgovora za djelatnike tuženika upućen od TB, dopisa HNB-a Trgovačkom sudu u Zagrebu od 7. lipnja 2013. na posl.br. P-1401/2012, pisanog iskaza SB od 27. siječnja 2020., Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koja se obračunava ugovorna kamata, priopćenja za javnost od 21. siječnja 2015. HNB-a, prosječne ponderirane kamatne stope uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF, izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa popratnom dokumentacijom, priopćenja za javnost HNB od 16. ožujka 2015., provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Dijani Tomljanović-Butković i pročitan je nalaz od listopada 2025., saslušan je tužitelj. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje HBF.

5 . Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 10. travnja 2006., tj. iz čl.7. i 8. Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama obračunato po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama banke, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,49 % godišnje. Iz članka 3. razvidno je da je namjena kredita adaptacija nekretnine. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija koju sud nije posebno obrazlagao, a koristila se i za potrebe financijskog vještačenja.

6. Sporno je među strankama kao prethodno pitanje da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 7. (valutna klauzula) i 8. (kamatna stopa se mijenja odlukama banke), da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo na isplatu iznosa koje potražuje s osnova više plaćenog zbog povećanja kamatne stope, tečaja CHF, te razlike u izračunu glavnice pri konverziji. Sporno je da li su osnovani prigovori prijeboja tuženika i da li su u zastari.

7. Tužitelj HB u svom iskazu naveo je da je u jednom periodu svog života sklopio sa različitim bankama ugovore o kreditu koji su bili vezani za valutu CHF. Inače živi u [adresa] pa je jedan kredit uzeo da bi si kupio stan u [adresa], a kupio je nakon toga i jednu nekretninu u Primorju, pa mu je trebao i novac za adaptaciju te nekretnine. Ovaj predmetni kredit mu je trebao za adaptaciju. Odlučio se za ugovor koji je vezan za valutu CHF zbog toga što je on bio puno povoljniji od ugovora koji je vezan za valutu EUR, osim toga stalno su bile prisutne reklame u medijima gdje su se reklamirali ovi krediti. I drugi ljudi su mu savjetovali da uzme kredit vezan za valutu CHF koji je bio tada jako povoljan, pa čak i u banci su mu rekli da se ovaj kredit isplati. Njemu nitko u banci nije rekao što se može dogoditi sa valutom CHF, a dogodilo se to da je u jednom trenutku ova valuta „poludila“. Vraćao je kredite pravovremeno, ali mu je u jednom periodu pomagao brat. Brat bi mu posudio novac za vraćanje kredita. IB je njegov brat i on je neki puta znao platiti anuitet u banci. Pročitao je ugovor, ali nije primijetio da je dogovorena promjenjiva kamatna stopa. Ne sjeća se niti da mu je u banci bilo što rečeno za promjenjivu kamatnu stopu. U banci su samo govorili da se radi o povoljnom kreditu, a nisu upozoravali što iza toga stoji. Kad je imao mogućnost napraviti konverziju kredita napravio ju je i bilo mu je lakše nakon konverzije. Ne zna da li je imao preplatu u konverziji. Nije mogao pregovarati sa bankom o uvjetima kredita. Banka je napravila ugovor pretpostavlja prema svojoj špranci. Nije sastavljao ugovore. Njegov brat mu je bio jamac u kreditu. Nekretnina koju je kupio je u mjestu [adresa] u [adresa], ona mu je služila da u njoj boravi kada dođe u ovaj kraj. Bio je vlasnik trgovačkog društva koje nije imalo sjedište na adresi ove nekretnine koju je kupio u [adresa].

8. Iskaz tužitelja je sud cijenio kao uvjerljiv i životan. Njego postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen, koji ima povjerenje u instituciju.

9. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

10.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

10.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

10.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

10.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, vraćanje iste, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.

12. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

13. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

13.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

13.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.

14. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano kao prethodno pitanje u ovom postupku tužitelj tvrdi da su ništetne djelomično odredbe čl. 7. i 8. i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. obroka, anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, a zbog istog osnovano potražuje i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi.

15. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da odgovori na pitanja

- kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49 %, do dana konverzije,

- kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio radi ugovorene valutne klauzule, na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, do dana konverzije,

- koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u CHF u kunama na dan konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu,

- da li bi tužitelj uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio tako dospjelu glavnicu CHF do trenutka konverzije?,

- koliko iznosi nova glavnica EUR u kunama na dan konverzije,

- koliko iznosi kunska razlika između glavnice u EUR na dan konverzije i glavnice u CHF po početnom tečaju i početnoj kamati na dan konverzije

- koliko iznosi utvrđeni iznos preplate/manjka na dan konverzije,

- koliki je novčani iznos, izražen u kunama (EUR) po mjesecima, kao razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 01.08.2006. godine do 31.12.2008.,

- koliki je novčani iznos, izražen u CHF i HRK (EUR) po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 01.02.2014. godine do 30.09.2015.

16. Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da na okolnost:

Preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 758,88 CHF, odnosno 3.500,48 HRK po početnom tečaju, ili 464,60 EUR (tab. 3, st. 7 do 9).

Manje plaćena kamata iznosi 602,48 CHF, ili 2.779,05 HRK, odnosno 368,86 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 156,40 CHF, odnosno 721,43 HRK, ili 95,74 EUR.

Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 16.043,52 HRK, odnosno 2.129,35 EUR (tab. 4, st. 9 i 10).

Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 480,46 HRK, ili 63,75 EUR.

Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 15.563,06 HRK, odnosno 2.065,60 EUR.

- koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u CHF u kunama na dan konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu?

Neotplaćena glavnica u CHF po početnom otplatnom planu iznosi 15.238,42 CHF (tab. 2, st. 12, i tab. 6)

- da li bi tužitelj uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio tako dospjelu glavnicu CHF do trenutka konverzije?

Pitanje je bez osnove. Priznavanjem preplate kamate i tečaja kredit se svodi na početne uvjete. Treba imati na umu da se preplata kamate i tečaja računa ne temelju plaćene dospjele kamate i glavnice. Drugim riječima, ne može biti preplate po onome što nije plaćeno. Stoga je bez osnove tražiti razliku u nedospjeloj glavnici koja u ovom slučaju po početnom otplatnom planu manja za 11,89 CHF (stvarno 15.195,67 CHF – početni otplatni plan 15.238,42 CHF = -11,89 CHF).

- koliko iznosi nova glavnica EUR u kunama na dan konverzije?

Neotplaćena glavnica u konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 10.159,98 EUR (tab. 6).

- koliko iznosi kunska razlika između glavnice u EUR na dan konverzije i glavnice u CHF po početnom tečaju i početnoj kamati na dan konverzije?

Razlika između EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 7.251,50 HRK, odnosno 962,44 EUR (tab. 6).

- koliko iznosi utvrđeni iznos preplate/manjka na dan konverzije?

U konverziji na dan 30.09.2015. uključujući i prijelazno razdoblje do 02.02.2016. utvrđena je preplata od 3.841,68 HRK, odnosno 509,88 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 7).

Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 480,46 HRK, ili 63,75 EUR (tab. 4, st. 9 i 10).

Manje plaćena kamata iznosi 602,48 CHF, ili 2.779,05 HRK, odnosno 368,86 EUR (tab. 3, st. 7 do 9).

17. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran. Niti stranke nisu imale primjedbe na nalaz.

18. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a proširio je tužbeni zahtjev i za razliku u glavnici koji traži u točki III.

19. Tužbene zahtjeve postavio je na način da je potraživao iznos koji se odnosi na preplatu zbog promjena kamatne stope tj. razliku između početne i naknadnih promjena kada je bila viša od početne (točka I izreka), iznos koji se odnosi na pretplatu po osnovi valute - u pretplatama po promjeni tečaja CHF kao razliku između početnog i onog koji je bio prilikom uplata anuiteta (točka II izreke). Ovi tužbeni zahtjevi su osnovani temeljem svih gore navedenih razloga. Ne radi se o djelomičnom povlačenju u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno nalazu i vještačenju koje je bilo nužno obzirom na paušalno osporavanje tuženika iako je tužitelj postavio određeni zahtjev.

20. Sud nije dopustio preinaku tužbenog zahtjeva odlukom u točki II izreke rješenja, odnosno podnošenje zahtjeva zbog izračuna razlike u glavnici koja je između nedospjele glavnice izračunate u konverziji i one koja bi bila da je izračun vršen prema početnom tečaju. Ta preinaka je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, istoj se protivio i tuženi. Nije dopuštena temeljem odredbe čl 190 ZPP -a. Tužitelj u tužbi nije uopće isticao činjenične navode u odnosu na razliku glavnice nastale pri izračunu konverzija te da ima po toj osnovi tražbinu. Sve da je preinaka dopuštena taj zahtjev bi bio odbijen. Naime, sa tim zahtjevom valjalo bi odbiti tužitelja obzirom da Aneks broj 1 ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile, niti izračun konverzije nisu bili predmetom niti kolektivnog ugovora, a niti ovog parničnog postupka. U slučaju prihvaćanja ovog zahtjeva radilo bi se o dvostrukom obeštećenju (ŽS Pula Gž-1066/2024). Dapače, iz ovih utvrđenja proizlazi dodatno osnovanost preostalog dijela zahtjeva za isplatu. Isto tako su neosnovani i navodi tuženika da bi od iznosa koji traži tužitelj trebalo oduzeti izračunatu preplatu u konverziji.

21. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora.

22. Neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja istaknut po tuženiku zbog toga što je neke uplate učinila treća osoba, tj. brat tužitelja. Tužitelj je bio dužnik prema tuženiku i njegova je stvar i njegovog brata da li će on potraživati od njega ono što je platio tuženiku, njihov odnos se tuženika ne tiče. Uostalom tuženik je primio iznos koji je bio plaćen na ime duga tužitelja bez obzira što je uplata bila od treće osobe, uplata se knjižila u ime i za račun tužitelja.

23. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja pojedinog anuiteta. Tuženik se ne smatra poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, a obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača, pozivom na čl. 1115 ZOO-a. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

24. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Valja navesti i da je sam tužitelj od pripadajućih zakonskih zateznih kamata odbio utvrđenu preplatu iz konverzije za koju ovdje tuženik istovremeno ističe prigovor prijeboja. Prigovor zastare istaknut po tužitelju sud nije posebno niti obrazlagao obzirom da nije odlučan.

25. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev (točke 2 i 4 izreke presude) budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

26. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 H protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

26.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi iz točki I, II izreke bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama. Upravo i iznos koji se odnosi na utvrđenu razliku u ostatku glavnice u konverziji također ukazuje da konverzijom nisu nadoknađene posljedice ništetnih odredbi.

27. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uspio u cijelosti, pa mu tuženi temeljem odredbe čl. 154 st. 1 ZPP-a treba nadoknaditi cjelokupni osnovani parnični trošak. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 Eur (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na tri ročišta ukupno 600,00 Eur (19.5.2021., 8.4.2025., 20.4.2026.. - svako 200,00 Eur -Tbr. 9 toč. 1 ), na sastav tri podneska, ukupno 600,00 Eur (23.4.2021., 21.11.2025., 23.2.2026. - svaki 200,00 Eur,Tbr. 8 toč,1) u ukupnom iznosu od 1.400,00 Eur, sve uvećano za PDV od 350,00 Eur. Tužitelj je imao trošak sudske pristojbe na tužbu 74,00 Eur, vještačena u iznosu od 300,00 Eur, pa je tako ukupan osnovani trošak 2.124,00 Eur. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Opatiji , 27.travnja 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte