Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1963/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HF iz Mikulića, ... , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-975/2021-18 od 17. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-975/2021-18 od 17. listopada 2025. u točki IV. izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-975/2021-18 od 17. listopada 2025. u točkama I.-III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012425287 od 19. travnja 2007., kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 270,38 eura sa zateznom kamatom od 25. travnja 2007. do isplate, u točki III. izreke je obvezan naknaditi parnični trošak u iznosu od 293,53 eura sa zateznom kamatom od 17. listopada 2025. do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška u iznosu od 125,00 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke, tužitelj protiv dijela presude u točki IV. izreke, pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik protiv presude u točkama I.-III. izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tužitelj u žalbi navodi da mu je neosnovano odbijen zahtjev za nadoknadu troška zastupanja i to za sastav podneska od 6. prosinca 2021. i podneska od 9. travnja 2025. Naglašava da mu je u ovom predmetu sud dosudio samo minimalne odvjetničke troškove i to za sastav tužbe i jednog podneska, da je podnio tužbu u vrijeme kada sudska praksa još nije bila ujednačena, a da su u međuvremenu donesene prve prvostupanjske odluke te je smatrao svrhovitim o tome obavijestiti sud prvog stupnja pa je to učinio u podnesku od 6. prosinca 2021. Ukazuje da je procesnim odredbama dopušteno i zajamčeno strankama iznositi navode u podnescima pa da je, osporavajući stranci pravo na trošak za sastav podneska, uskraćen u pravu na iznošenje činjenica i dokaza, a time i u pravu na ravnopravnost sudionika u postupku. Osim toga da je i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 123/2023-dalje; Tarifa) jasno određeno da se troškovi naknađuju za obrazložene podneske. Glede podneska od 9. travnja 2025., ističe da u vrijeme održavanja pripremnog ročišta nije znao da zbog poslovnih obveza neće moći pristupiti na sljedeće ročište pa da je jedini način bio da o tome obavijesti sud putem podneska. Stoga da je pogrešan zaključak da ni taj podnesak nije bio potreban.

4. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i dosuditi daljnji parnični trošak te trošak žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

6. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se od iznosa kredita naplaćuje naknada u iznosu od 0,50 % iznosa kredita, koja odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva te je donesena sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, pri čemu navodi da je zakonodavac tek naknadno detaljnije uredio pitanje naplate takve naknade i na taj način priznao da je naplata opravdana. U svakom slučaju da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je prethodno trebalo provesti test poštenja, što da nije učinjeno. Ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03-dalje; ZZP/03) da bi se prijeporna odredba mogla smatrati nepoštenom. Naglašava da naplaćivanje naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno ni Zakonom o zaštiti potrošača niti nekim drugim propisom, da banka nije bila dužna u ugovoru o kreditu utvrditi točan iznos troškova i naknada na teret potrošača, pri čemu ukazuje na stajalište Suda Europske uniji o tome, u presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019.

7. Osporava i odluku o parničnom trošku, bez posebnog obrazloženja.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

9. Žalbe stranaka nisu osnovane.

10. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka na koju ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu 19. travnja 2007. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 90.300,00 CHF (švicarski franak) te da se tužitelj obvezao platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita u skladu s čl. 12.3. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % od iznosa kredita obvezuje platiti prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

12. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana u [adresa], da mu je ponuđen isključivo kredit u toj valuti, da ništa nije mogao uvjetovati, da je zahtijevao da osoba koju on predloži izvrši procjenu nekretnine na kojoj je trebalo upisati hipoteku, ali da banka na to nije pristala. U banci da je dobio već pripremljen ugovor kojeg je pročitao, da je tražio pojašnjenje o hipoteci te da ni o naknadi za obradu kredita nije mogao pregovarati niti je mogao utjecati na visinu naknade.

13. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja ocjenjuje da je bilo dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita . Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba sasvim određena i transparentna u smislu čl.85. ZZP/03, budući da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Međutim, unatoč tome što je odredba o visini naknade za obradu kredita bila jasna, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da ne potpada pod kriterije iz čl.84. ZZP/03, zbog čega je dopušteno ocjenjivati poštenje takve odredbe. Kako odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima, pa zaključuje da nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 81. ZZP/03.

14. Glede postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ocjenjuje da takva neravnoteža može proizlaziti iz činjenice što se ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim pravilima. U nazočnom slučaju da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, pri čemu da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužitelja obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na štetu tužitelja stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje čl. 328. ZOO-a, kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti. U odnosu na restitucijski zahtjev, sud prvog stupnja odlučuje primjenom zaključka broj Su-IV-47/2020 koji je donesen na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je ustanovljena ništetnost ugovora.

16. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i isplate, te je tužitelju priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudskih pristojbi, u ukupnom iznosu od 294,53 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pritom je odbijen dio zahtjeva za nadoknadu troška u iznosu od 125,00 eura, uz obrazloženje da se radi o trošku koji nije bio potreban u smislu članka 155. ZPP-a.

17. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje te zahtjeva za povrat naknade.

18. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 19. travnja 2007., u vrijeme važenja ZZP/03. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 0,50% iznosa kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, u postupku je pravilno utvrđeno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

20. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem shvaćanju zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita (takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom usporedivom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Glede pozivanja na solemnizaciju ugovora kao dokazu o pojedinačnom pregovaranju, treba navesti da su se pregovori o ugovornim odredbama trebali odvijati između ugovornih stranaka kao trgovca i potrošača, a javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora u skladu s čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ( „Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16) nema ovlasti poduzimati takve radnje ni prije niti nakon sklapanja ugovora.

22. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine radi utvrđenja ništetnosti, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. ZOO-a, a glede zahtjeva za povrat isplaćene naknade, odluka suda prvog stupnja je sukladna iznesenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u pitanje.

23. Još treba navesti da je tužitelj uspio u parnici pa mu primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu pravilnost obračuna parničnog troška tuženik žalbom ne osporava.

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I., II. i III. potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

25. Na žalbene navode tužitelja, treba odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da podnesci na koje se poziva tužitelj u žalbi nisu bili potrebni u smislu članka 155. ZPP-a. Bez osnove tužitelj prigovara da je na taj način onemogućen u komunikaciji sa sudom, budući da je stranka ovlaštena komunicirati sa sudom putem podnesaka, ali u odluci o trošku sud odlučuje koji su podnesci bili potrebni za raspravljanje i za te podneske priznaje stranci naknadu troškova. Tako je u nazočnom slučaju tužitelju priznat puni iznos nagrade za sastav podneska od 20. listopada 2023., kojim se tužitelj detaljno očitovao na prigovore tuženika iznesene tijekom postupka te je, između ostalog, dostavio i podatke o sudskoj praksi koja je objavljena glede pitanja priznavanja prava na naknadu za obradu kredita pa stoga nije bilo osnove priznati trošak za sastav podneska koji je dostavljen prije nego li se tuženik očitovao na tužbu. Prema ocjeni ovog suda, osnovani su i razlozi za odluku glede nagrade odvjetnika za sastav podneska od 9. travnja 2025., pri čemu treba dodati da tužitelj nije ničim dokazao da bi bio spriječen pristupiti na ročište pa time ni opravdanost sastava narečenog podneska.

26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki IV. izreke potvrditi, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 27. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara