Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-252/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Kebet, odvjetnica u Zagrebu, Vlaška 77, protiv tuženika VIADUKT d.d. ''u stečaju'', Zagreb, Kranjčevićeva 2, OIB 74794390096, zastupanog po stečajnom upravitelju Miloradu Zajkovskom, a isti zastupan po punomoćnici Dori Ružičić Dražić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Maržić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-2477/2019-38 od 6. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-2477/2019-38 od 6. rujna 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da postoji tražbina prvog višeg isplatnog reda tužitelja prema tuženiku u iznosu od 11.868,10 eur1 / 89.420,20 kn uz pripadajuću zateznu kamatu i zahtjev da se tuženiku naloži plaćanje troškova (točka I. izreke). Točkom II. Izreke naloženo je tužitelju tuženiku naknaditi trošak postupka od 2.487,50 eur.

2. Žalbu protiv citirane presude podnosi tužitelj, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu.

3. Odgovorom na žalbu tuženik osporava žalbene navode i predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja, kao stečajnog vjerovnika za utvrđenje postojanja njegove tražbine prvog višeg isplatnog reda, spram tuženika, kao stečajnog dužnika, a koji je ujedno bio tužiteljev poslodavac.

6. Iz provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje da je kod tuženika postojala potreba za prekovremenim radom kao i preraspodjelom radnog vremena, a tužitelj da nije dokazao da mu tuženik nije platio sve prekovremene sate, odnosno da su postojali prekovremeni sati izvan onih koji su evidentirani i obračunati.

7. Prema stavu prvostupanjskog suda putni radni listovi nisu dokaz o prekovremenom radu odnosno evidencija radnog vremena pa tako niti dokaz o postojanju tražbine s naslova prekovremenog rada. Poslodavac da je vodio evidenciju radnog vremena.

8. Obzirom na zahtjev tužitelja da je provedeno financijsko vještačenje, iz kojeg proizlazi da je tuženik tužitelju isplatio, uz redovan fond sati i prekovremeni rad, s koje osnove tužitelj da ne bi imao prekovremenih sati, a iz Izjava tužitelja za 2015., 2016. i 2017. da je razvidno da je tužitelj pristao raditi u preraspoređenom radnom vremenu sukladno odredbi čl. 30. Kolektivnog ugovora i čl. 67. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje ZR), dok iz vještačenja sačinjenog temeljem putnih listova koje je tužitelj dostavio u spis, obračunskih listova i radnog kalendara, da proizlazi da prema putnim radnim listovima utvrđeni prekovremeni sati sa obračunatim i iskazanim prekovremenim satima čine razliku od ukupno 75.513,39 kn bruto.

9. Prvostupanjski sud ističe da, sukladno provedenim dokazima, tužitelj nije dokazao da je postojala potreba za prekovremenim radom dužim od onoga koji mu je poslodavac isplatio, jer da nije postojala odluka ili nalog poslodavca da mora raditi duže od redovnog radnog vremena.

10. Pogrešnim ocjenjuje stav tužitelja da putni radni nalozi predstavljaju evidenciju radnih sati, jer da dolazak prije početka radnog vremena ne predstavlja samo za sebe prekovremeni rad i kao takav da se ne može honorirati, a dolazak poslije redovnog radnog vremena da nije utvrđen jer predstavlja dokumentaciju tužitelja koja da nije vjerodostojan dokaz u pravcu dokazivanja prekovremenih radnih sati.

11. Ujedno dodaje da se eventualni dolazak prije početka radnog vremena ili ostanak duže ne može se smatrati prekovremenim radom, a čl. 65. ZR-a da je propisano da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), što ukazuje da bi rad bio prekovremeni rad nije dovoljno samo da je to rad duži od ugovorenog radnog vremena, potrebno je da taj rad odredi poslodavac u određenim slučajevima.

12. Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. ZPP-a.

13. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

14. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sukladno odluci poslodavca provedena organizacijska mjera kojom se radno vrijeme nejednako raspoređuje tijekom razdoblja do 12 mjeseci, kada narav posla to zahtijeva. Ova mjera znači da radnik u jednom razdoblju radi duže, a u drugom kraće, pri čemu prosječno radno vrijeme, odnosno ukupno radno vrijeme (redovno + preraspodijeljeno) u razdoblju dužeg rada ne smije prelaziti 56 sati tjedno, a kolektivnim ugovorom može se ugovoriti i više, ali uz dobrovoljnu pisanu izjavu radnika.

15. Svakako da se putni nalog može koristiti kao dokaz o prekovremenom radu, ali on sam po sebi ne dokazuje automatski da je svaki sat proveden na putu bio radni sat, jer je pri tome potrebno razlikovati vrijeme putovanja od vremena efektivnog rada na odredištu.

16. Putni nalog je dokument koji sadrži točno vrijeme polaska i povratka sa službenog puta i služi kao dokaz da je radnik po nalogu poslodavca boravio izvan mjesta rada, što je temelj za obračun dnevnica, ali i polazišna točka za utvrđivanje trajanja radnog dana, a u okviru tog vremena samo oni sati koji su provedeni u obavljanju rada ulaze u radno vrijeme.

17. Prema stanju spisa proizlazi da je tuženik vodio evidenciju radnog vremena, a temeljem koje su tužitelju isplaćeni svi prekovremeni sati rada.

18. Prvostupanjski je sud pravilno istaknuo da tužitelj nije dokazao da bi u utuženom periodu izvan okvira sati u prerasporedi rada i sati za koje mu je isplaćen prekovremeni rad, a temeljem putnih naloga, obavljao rad izvan tih okvira jer sam putni nalog ne evidentira efektivan, stvarni rad već vrijeme provedeno na putu te je stoga osnovano odbijen tužbeni zahtjev.

19. Pravilnom primjenom čl. 154. st. 1 te čl. 155. ZPP-a, kao i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 107/15., 64/18, 67/19, 81/22, 138/23 dalje Tarifa) odlučeno je o troškovima postupka, a sud je uzeo u obzir radnje zastupanja koje su i bile potrebne za vođenje postupka.

20. Tužitelju, budući da nije uspio u žalbenom postupku, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, nije priznat trošak sastava žalbe.

21. Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 27. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec