Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-223/2022-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća te Milene Vukelić-Margan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐM pok. ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici BM, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Samostan majki Benediktinki Sv.Marije u Zadru, Madijevaca 10, Zadar, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Jagar&Grebenar iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-283/2021-16 od 21. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 27 travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-283/2021-16 od 21. listopada 2021 .i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužiteljica stekla valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva određenog dijela nekretnine č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 1420 m2, koji dio je na skici vještaka geometra OM označen likom i točkama A-B-C-D-E-F-G-H-A, koji dio odgovara č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je tuženica obvezana priznati i trpjeti da tužiteljica temeljem presude, po izvršenoj parcelaciji, ishodi uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj nekretnini u njezinu korist ( točka I.) Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.700,00 kuna u roku od osam dana, sa zakonskom zateznom kamatom (točka II.).

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge, iz članka 353. stavak 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -dalje; ZPP).

3. U žalbi navodi da je tužiteljica u ovom postupku tvrdila da su njezini pravni prednici prijepornu nekretninu stekli temeljem razrješenja agrarnog odnosa prema tuženiku, a podredno da bi nekretninu stekli i dosjelošću, s tim što je u iskazu navela da prijeporna zemlja nije bila obradiva, već da je služila kao pašnjak. Smatra da pozivanje na postojanje agrara isključuje mogućnost stjecanja vlasništva dosjelošću, zbog očitog pomanjkanja uvjeta za dosjelost, a to je poštenje stjecatelja. Nadalje ističe da je sud propustio navesti na temelju kojih propisa je prednik tužiteljice stekao pravo vlasništva prijeporne nekretnine te po kojem kriteriju bi to zemljište moglo biti predmetom stjecanja prava vlasništva prema Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa iz 1946. Tvrdi da tužiteljica ničim nije dokazala da su ispunjeni zakonski uvjeti za razrješenje agrarnog odnosa na nekretnini, da iz odluke Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Zadru od 17. siječnja 1948. proizlazi da se ta odluka ne odnosi na prijepornu nekretninu pa zaključuje da prednik tužiteljice nije mogao steći pravo vlasništva temeljem te odluke.

4. Glede iskaza svjedoka i tužiteljice, ukazuje da su iskazi djelomično kontradiktorni, budući da svjedokinja navodi da se na nekretnini sadio vinograd, dok tužiteljica navodi da se radilo o neobradivom zemljištu, pašnjaku. Smatra da se zbog navedenih propusta i proturječnosti presuda ne može ispitati pa da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da žalitelj nije dao povoda za vođenje parnice, a pored toga da tužbeni zahtjev u odnosu na žalitelja nije osnovan.

5. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, te obvezati tužiteljicu da mu naknadi prouzročene parnične troškove.

6. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode te ukazuje da je tijekom postupka istaknula kao osnovu za stjecanje prava vlasništva na prijepornoj nekretnini dosjelost, da je sud prvog stupnja ocijenio provedene dokaze u skladu s člankom 8. ZPP-a, a da tuženik u žalbi dokaze ocjenjuje suprotno onome kako je to učinio sud. Tvrdi da tuženik nije priložio niti jedan dokaz kojim bi se osporili njezini navodi pa predlaže žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

7. Žalba tuženika je osnovana.

8. Osnovano tuženik ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, posebice u odnosu na prigovore koje je tuženik isticao tijekom postupka, a sada ih ponavlja u žalbi.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je stekla valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva na realnom dijelu nekretnine č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 1420m2, koji dio je grafički označen na skici vještaka mjernika te trpljenje upisa prava vlasništva na novoformiranoj nekretnini,nakon izvršene parcelacije.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik prijeporne nekretnine upisan tuženik, s tim što cijela nekretnina ima površinu od 2464m2, da iz povijesnog posjedovnog lista proizlazi da je kao posjednica od 1955. bila upisana ĆM, i to u površini od 1564 m2 ,te EM i ŽM u površinama od po 450 m2, da je 1979. umjesto MM kao posjednik evidentiran ZM, otac tužiteljice, da su na temelju rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O- 1246/99 iza njegove smrti kao posjednice upisane supruga ostavitelja VM te kćeri, ĐM, NM, DM i GM, svaka u jednoj petini, a potom je 2006. uslijedio upis tužiteljice na temelju diobnog ugovora sklopljenog između svih suvlasnica. Također je utvrđeno da su ĆM i ZM naslijedili ČM na temelju rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru poslovni broj O-429/60 te da je ostavitelj umro **.**.1960.

11. Iz iskaza svjedokinje CM (rođena 1937.) je utvrđeno da je na prijeporu bio zasađen vinograd, da su na nekretninu dolazile časne kojima se davao dio uroda, te da su svi na tom području tako postupali. Nadalje, da je svekar svjedokinje IM izvršio zamjenu nekretnina sa svojim bratom BM na način da je BM ustupio 500 m2 prijeporne nekretnine. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je prijepor korišten kao pašnjak na kojemu su sijali travu i kosili sijeno za ishranu stoke, da su djeda tužiteljice naslijedili supruga ĆM i tužiteljičin otac ZM te da su zemlju dobili 1945. agrarom, za života djeda.

12. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja ocjenjuje da su prednici tužiteljice prijepor držali u svom posjedu još prije Drugog svjetskog rata, a što da potvrđuju podaci o posjedu koji datiraju iz 1955., kada je već kao posjednica bila upisana baka tužiteljice ĆM. Pritom utvrđuje da je djed tužiteljice nekretninu koristio kao pašnjak, budući da je imao konje i krave, da je istu nekretninu koristio i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine“ broj 138/46 i 111/47- u daljnjem tekstu; Zakon o ukidanju agrarnih odnosa), a nakon njega su posjed nastavili njegovi nasljednici pa na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocjenjuje tužbeni zahtjev osnovanim.

13. S osnovom tuženik u žalbi ukazuje da su izostali razlozi o tome koje je materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje u nazočnom slučaju primijenjeno. Naime, u pobijanoj presudi su iznesene činjenice o osobama koje su bile evidentirane kao posjednici prijeporne nekretnine u katastru od 1955. godine do danas, zatim o tome tko je iz obitelji ĆM koga naslijedio i na temelju čega, te kakav je sada upis u zemljišnim knjigama glede iste nekretnine. Međutim, ni jednom riječju se ne spominje koja bi bila osnova stjecanja vlasništva tužiteljice te koji dokazi potkrjepljuju tvrdnju o tome da su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva, uz napomenu da je tužiteljica u tužbi ustvrdila da je njezin prednik, djed ČM stekao vlasništvo prijepora na temelju odluke donesene u upravnom postupku, kao obrađivač, a tijekom postupka je kao pravnu osnovu stjecanja navela dosjelost, što je također osnova stjecanja na temelju zakona.

14. Treba naglasiti da se u razlozima presude spominje djed tužiteljice ČM u kontekstu Odluke Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju od 17. siječnja 1948., iz koje odluke bi proizlazilo da je ČM kao obrađivaču priznato vlasništvo dijela zemljišnih čestica 716/3 i 3026/5 iz k. o. [katastarska općina], u vlasništvu Samostana Svete Marije u [adresa], da je u tom postupku utvrđeno da postoji odnos feudalnog karaktera te da obrađivač zemljište drži i obrađuje temeljem kmetskog odnosa. Dakle, proizlazilo bi da se ta odluka ne odnosi na prijepornu nekretninu, ali bi mogla ukazivati u kakvom su odnosu bili prednik tužiteljice i tuženik, posebice imajući u vidu iskaz svjedokinje o tome da se i na prijepornoj nekretnini dio uroda davao časnim sestrama („časnama“).

15. S obzirom na prigovore koje je zastupnik tuženika isticao tijekom postupka, sud prvog stupnja je bio dužan relevantne činjenice utvrditi primjenom propisa koji su bili na snazi u vrijeme navodnog stjecanja vlasništva. Prema Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa obrađivač je mogao steći pravo vlasništva na obradivom zemljištu na kojemu su postojali trajni odnosi obrađivanja, s tim što predmetom stjecanja nije bilo neobradivo zemljište i šume. Tim zakonom su ukinuti svi agrarni odnosi feudalnog karaktera i zemlja je prešla u slobodno vlasništvo obrađivača, što znači da je vlasništvo stečeno po samom zakonu. Stoga su rješenja koja su donosila nadležna tijela u upravnom postupku imala deklaratorni karakter. Glede pitanja koja se odnose na propuštanje podnošenja zahtjeva, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici od 14. studenog 1974. donio pravno shvaćanje prema kojemu propuštanje podnošenja zahtjeva za ukidanje agrarnih odnosa ne sprječava sud u prosudbi da je sporno zemljište prešlo u vlasništvo obrađivača zemljišta, upravo temeljem odredbi Zakona o ukidanju agrarnih odnosa. Pritom je u sudskoj praksi izraženo i stajalište da u slučaju kada je povodom prijave obrađivača nadležno tijelo donijelo deklaratorno rješenje kojim su pravomoćno razriješeni agrarni odnosi feudalnog karaktera, da je pitanje stjecanja prava vlasništva pravomoćno riješeno te u tom slučaju to pitanje nije dopušteno rješavati u parničnom postupku.

16. U svezi ovih pitanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju Rev- 992/2019 od 14. ožujka 2023. izrazio pravno stajalište prema kojemu, u slučajevima u kojima se određeni pravni odnos (konkretno agrarni odnos) razrješava nadomještanjem odluke drugog suda ili tijela, parnični sud nije ovlašten takav odnos razriješiti zaključavanjem o postojanju takve odluke nego je isključivo ovlašten i dužan, uz primjenu odredbi zakona i drugih propisa koji bi u donošenju takve odluke primjenjivalo nadležno tijelo, utvrđivati činjenice koje bi bilo dužno utvrđivati i tako nadležno tijelo, u cilju donošenja odluke utemeljene na zakonu koji uređuje razrješenje tog pravnog odnosa.

17. U vrijeme primjene Zakona o ukidanju agrarnih odnosa, na snazi je bio Austrijski Opći građanski zakonik (u daljnjem tekstu OGZ), čije se odredbe primjenjuju kao pravna pravila prema odredbi članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Narodne novine“ broj 53/91), a kojim su, između ostalog, bili propisani način stjecanja i pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na nekretninama.

18. Kako su u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega presudu nije moguće ispitati, bilo je nužno presudu ukinuti.

19. Stoga će sud prvog stupnja ukloniti narečenu povredu postupka te će po potrebi upotpuniti činjenično stanje provođenjem dokaza koje su stranke predložile, sukladno čl. 7. i 219. ZPP-a, zatim će sve dokaze ocijeniti primjenom čl. 8. ZPP-a te će o zahtjevu tužiteljice donijeti novu zakonitu odluku, koja će biti obrazložena na način kako to nalaže čl. 338. ZPP-a. Pritom je potrebno donijeti i novu odluku o troškovima cijelog postupka, dakle prvostupanjskog i žalbenog postupka. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

20. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 27. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helene Vlahov Kozomara