Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1910/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tužen ika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-533/2025-11 od 21. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-533/2025-11 od 21. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 20.09.2006. g. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 27.09.2006. g. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU- 2075/06, u dijelu odredbe koji glasi: "...prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed."

1.1.Točkom II. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 504,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 12.10.2006. do isplate, a u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici platiti parnični trošak u iznosu od 615,58 eur sa zakonskom kamatom od 21.10.2025. do isplate, dok je u točki IV. odbijena tužiteljica u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu na naknadu parničnih troškova i troška žalbe tuženiku, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. stavka 1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi s pripadajućom kamatom.

6. Među strankama nije sporno da je između prednika tuženika Slavonska banka d.d. i tužiteljice zaključen 20. rujna 2006. Ugovor o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006, radi kupovine i adaptacije stana, kojim je prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit od 68.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 7. stavak 1. predmetnog Ugovora prednik tuženika je obvezao tužiteljicu na plaćanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita u visini od 1,20 % od ukupnog iznosa kredita.

6.1. Nije sporno da je tužiteljica sklopila navedeni Ugovor o kreditu u statusu potrošača te da je platila jednokratnu naknadu 11.10.2006. u iznosu od 504,69 eur (3.802,57 kn).

7. Sporno je je li odredba čl. 7. st. 1. sklopljenog Ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa kao i tijek zatražene zakonske kamate.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu i iskaz tužiteljice, utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu radi kupnje i adaptacije stana za osobne potrebe, a kojeg je bila prisiljena prodati zbog uvećanja rata kredita, da joj prilikom sklapanja kredita nitko nije rekao da će morati platiti spornu naknadu, da predmetnu ugovornu odredbu ne razumije te visinu naknade ne zna izračunati, da joj odredbe ugovora nitko nije pojasnio, da nije bilo mogućnosti za pregovaranje o ugovornim odredbama i da kredit tužiteljica ne bi niti mogla realizirati da nije pristala na neku ugovornu odredbu, da je tuženik unaprijed sastavio ugovor koji je tužiteljici ponuđen na potpis bez mogućnosti pregovaranja i bez pojašnjenja na koju se stvarno uslugu i u vezi kojih troškova sporna naknada odnosi.

9.1. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu tipizirani ugovor na kojeg tužiteljica kao korisnica kredita nije imala nikakav utjecaj, da se o spornoj odredbi čl. 7. stavak 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljici nije jasno i suštinski kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade te da nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade radi čega nije mogla razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj, prvostupanjski sud zaključuje da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je naplatom sporne naknade prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Također utvrđuje neosnovanim prigovor zatare potraživanje tužiteljice jer da zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a što je u konkretnome donošenje ove presude, sukladno zauzetom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020. broj: Su-IV-47/2020.

9.2. Slijedom izloženih utvrđenja, pozivajući se na mjerodavne odredbe članka 81. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 69/03 – dalje ZZP/03), koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i odredbe članka 323. stavak 1., čl. 324. st. 1., čl. 1111. stavak 1. i 1115 . Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), tumačeći ih u skladu sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima te podudarno pravnim shvaćanjima izraženim u primjenjivim odlukama Suda Europske unije kao i odluci Vrhovnog suda RH broj Rev 673/23-2 od 13.2.2024., prvostupanjski sud utvrđuje predmetnu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi nepoštenom, a time i ništetnom i obvezuje tuženika na isplatu tužiteljici iznosa od 504,69 eur sa kamatama kao nepošteni stjecatelj od dana stjecanja do isplate, uz naknadu parničnog troška na temelju čl. 154. stavak 1. ZPP-a odmjerenim sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud na utvrđene odlučne činjenice primijenio materijalno pravo.

11. Naime, iz stanja spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze predložene po strankama te je za istaći da je na tuženiku teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), a pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja, u prilog kojih činjenica tuženik nije predložio niti jedan dokaz niti je svojim navodima doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda.

11.1. Stoga protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je sklopljeni Ugovor unaprijed formulirani standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaj na njegov sadržaj u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade te da joj nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi. Iz navedenoga se zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja tuženik nije postupao u dobroj vjeri te imajući u vidu da se radi o kreditu za kupnju i adaptaciju stana za osobne potrebe tužiteljice koja kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, sve je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj jer je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je bi la upoznata na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, naplaćuje.

11.2. Također treba reći da uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Isto tako, iako je tužiteljica mogla razumno izvesti zaključak o visini sporne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi i u kojo j visini svaki od njih) te nije mogla razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi.

11.3. Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi tuženika da sporna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne bi smjela biti podvrgnuta testu poštenosti jer da je zadovoljava test transparentnosti sukladno odredbi članka 84. ZZP/03. Naime, sama okolnost da je sporna ugovorna odredba bila lako uočljiva te gramatički jasna i razumljiva, ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelj ici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu odredbi čl. 81. - 84. ZZP/03. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11.4. Slijedom izloženog pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi tužiteljica mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika i na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

13. Također neutemeljeno žalitelj osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare te nedostatnost u obrazloženju istoga. Naime shvaćanje prvostupanjskog sud glede prigovora zastare podudarno je zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora . Prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. stavak 1. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

13.1. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C782/19 Sud Europske unije je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

14. Isto tako u odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

15. Slijedom navedenoga, protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje oduke dao jasne, dostatne i argumentirane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

16. Obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a te je pri tom pravilno dosudio tužiteljici i trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranci koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i koji pristupi na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Rev 1094/24).

17. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a trebalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, a zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP - a) i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 27. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić