Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-890/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 04. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 27. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba toč. 13.2. Ugovora o stambenom kreditu Broj: 9016585961 sklopljenog 06. srpnja 2012. između tužiteljice SA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kao kreditora, a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od
0,80% (slovima: nulacijelihosamdesetposto) od iznosa kredita.“
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da isplati tužiteljici SA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iz toč. 13.2. Ugovora o stambenom kreditu Broj: 9016585961 od 06. srpnja 2012. iznos 280,00 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. srpnja 2012. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbama čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023., po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 235,78 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče počevši od dana presuđenja pa sve do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za nadoknadu troškova postupka obija.
IV. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužiteljica naknadi parnični trošak.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženice, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen je 06. srpnja 2012. Ugovor o stambenom kreditu Broj: 9016585961, solemniziran 12. srpnja 2012. kod Marije Hrvatin, javnog bilježnika u [adresa], pod posl. broj: OV-3432/12. Predmetnim ugovorom da je tuženica odobrila i potom isplatila tužiteljici stambeni kredit kojim je odobrena „kupnja stambene nekretnine sukladno kupoprodajnom ugovoru i za plaćanje naknade iz točke 13.2. ovog Ugovora“ (čl. 2. Ugovora o kreditu); kredit da je odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa 35.000,00 EUR prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita s rokom otplate od 360 mjeseci. U toč. 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje „…prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% (slovima: nulacijelihosamdesetposto) od iznosa kredita.“ Tuženica da je u toč. I. naznačenom kreditnom poslu sastavila kao trgovac u ugovoru s ovdje tužiteljicom kao potrošačem – Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 53. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2022, odnosno čl. 81. ZZP 2003) tuženice. Ugovor o stambenom kreditu od 06. srpnja 2012. za kupnju stambene nekretnine da je tužiteljica sklopila kao potrošač, za osobne potrebe te nije posebno pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako niti o naknadi iz toč. 13.2. Ugovora. Banka da joj pri sklapanju Ugovora nije bila prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a obzirom da se radi o tipskom ugovoru, uz okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je očito prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa da je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03). Naknada iz toč. 13.2. Ugovora o stambenom kreditu Broj: 9016585961 od 06. srpnja 2012. da je ugovorena u visini od 0,80% od iznosa kredita od 35.000,00 eura – što iznosi ukupnih 280,00 eura, koji je iznos tužiteljica – nakon što joj je isplaćen predmetni stambeni kredit 12. srpnja 2012., platila 13. srpnja 2012. Sud Europske unije da je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori da se smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe da moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO da propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO da bi proizlazilo da je tuženica bila ovlaštena od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu. Slijedom navedenoga, tuženica da je neosnovano stekla predmetni iznos, u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO da je dužna vratiti ono što je na tako opisan način primila bez osnove (sudska praksa sadržana u presudi VSRH Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., te presudi ŽS u Zadru Gž-63/2024-2 od 07. veljače 2024.), i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja (kako upućuje praksa VSRH sadržana u odluci Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.). Pri ocjeni sporne ugovorne odredbe da valja uzeti u obzir da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom izvanredne revizije u posve sličnom slučaju, presudom Broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. ocijenio odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita nepoštenima u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, i stoga ništetnima. Sporna odredba da je ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03). Stoga, tužiteljica da ima pravo od tuženice potraživati neosnovano stečeno u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO, odnosno tuženica da je dužna vratiti tužiteljici sve što je primila na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, obzirom da je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje sudska praksa drži ništetnima. Slijedom navedenoga, predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci, time da je svoj tužbeni zahtjev u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata ispravila na pripremnom ročištu 15. listopada 2025.
1.2. U svom podnesku od 07. studenog 2024. (str. 74-77) tužiteljica ističe da tuženica u svom odgovora na tužbu iznosi svoju ocjenu da je odredba o ulaznoj naknadi sadržana u toč. 13.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu Broj: 9010353126 od 29. siječnja 2005. valjana, jer da ugovaranje naknade za obradu kredita nije nedopušteno, te da je 2014. donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/2014). Taj Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, koji je donesen 2014. kao podzakonski akt Zakona o potrošačkom kreditiranju – da doista regulira naplatu naknade u poslovima kreditiranja potrošača, u skladu s tarifom koju je banka donijela prije sklapanja ugovora, a koju tarifu banka mora dostaviti Ministarstvu financija (čl. 2. st. 1. i čl. 3. toč. 2., te čl. 5. Pravilnika). Međutim tuženica da ne dostavlja neku svoju tarifu, a Pravilnik da i nije bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje tuženica da se poziva na svoje opće uvjete, u kojima u toč. 3.8. se upućuje da bi navodno postojao nekakav pisani materijal tuženice o naknadama – koji međutim tužiteljici nije prezentiran. U toč. 13.3. Ugovora o namjenskom kreditu sadržaj tog pisanog materijala da se i ne spominje. Tuženica da također iznosi svoje ocjene da je odredba o ulaznoj naknadi poštena – jer da nije ulazna naknada izrazito visoka, te da je transparentna, jer svatko može vidjeti koliko iznosi 0,80%. Međutim, prema presudi Suda Europske unije od 03. listopada 2019. u slučaju Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:82 – koja se citira u toč. 19. obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. ugovorna odredba o ulaznoj naknadi da mora, u slučajevima kada o njoj nisu vođeni pojedinačni pregovori
- sadržavati detaljno navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu koju plaća korisnik kredita. Tužiteljici da pri sklapanju ugovora nije bilo objašnjeno, niti u odredbi toč. 13.3. ugovora stoji koji su to stvarni troškovi za koje se „Korisnik kredita obvezuje (se) prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% (nula cijelihosamdesetposto) od iznosa kredita.“ Naprosto, tužiteljica koja je htjela sklopiti ugovor o kreditu za kupnju stambene nekretnine, da je morala pristati na tu odredbu. Zakon o obveznim odnosima u čl. 296. st. 1. da propisuje da su nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora koje prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, a obzirom da je tužiteljica potrošač, a tuženica banka, odnosno trgovac - neravnopravnost ugovornih strana da je polazna pretpostavka. Sud EU da je o tome zauzeo pravno stajalište sadržano u toč. 100., podtočka 3. presude Suda Eu broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. Nadalje, čl. 296. st. 3. ZOO da propisuje što nepoštene odredbe nisu – one odredbe o kojima se pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tužiteljici da nije bila pružena prilika da pregovara o ugovaranju naknade niti o visini iste, a za odredbu sadržanu u toč. 13. pod naslovom „ZAVRŠNE ODREDBE“ na 5. (pretposljednjoj) stranici ugovora o kreditu čak da se i ne može reći da je lako uočljiva. Osobito za tu odredbu da se ne može reći da je jasna i razumljiva – naime se iz odredbe da se da iščitati da se tu ugovara plaćanje nekakve naknade za obradu kredita, ali nije objašnjeno što je obrada kredita i za što će se konkretno iskoristiti taj iznos novca koji je tužiteljica bila dužna platiti. U odnosu na tuženikov prigovor zastare ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Broj: Su- IV-47/2020-2, koja glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Da rokovi zastare zahtjeva za restituciju stečenoga temeljem ništetne ugovorne odredbe (sadržane u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem) prema čl. 323. ZOO teku tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena, sudi Vrhovni sud Republike Hrvatske također i u revizijskom odlukama broj: Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023. i broj: Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023. Sud EU u svojoj presudi da također tumači o učincima zastare. Slijedom navedenoga, pravno stajalište tuženika o pitanju zastare da je nepravilno.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženica u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva/ulazna naknada), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu iznosa 280,00 EUR na ime, kako to tužiteljica navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Kao najbitnije ističe sljedeće: - ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom da je dopušteno pozitivnim propisima; - ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da nije nepoštena, a posljedično niti ništetna; - ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da je transparentna. Ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga da je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima da jasno proizlazi iz toga što je naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo naknada za uslugu tuženice, a na koju naknadu tuženica ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o kreditnim institucijama (NN 117/2008, 74/2009, 153/2009) a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 306. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, dalje u tekstu: ZZP) da ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također da nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. S navedenim u vezi, naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženici dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već da je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno da upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama da nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženica pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade da ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Prije svega ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) da propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti da su propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također da su sadržani u odredbama čl. 96. – čl. 106. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP da propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužiteljice na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi da nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 96. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Argumentirajući svoj tužbeni zahtjev, tužiteljica da neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi čl. 2. st. 1. da dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od 03. listopada 2019. u predmetu broj C-621/17. Obzirom je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu 35.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 2.109,66 kuna/280,00 EUR da ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženica izričito osporava, prima facie da je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a. Pritom naglašava kako tužiteljica ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazala suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužiteljici pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, da je evidentno kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 96. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. Obzirom tužiteljica u konkretnom slučaju navodi kako tuženica nije navela koje je usluge naplatila, upire se na stav Suda EU iz presude od 03. listopada 2019. u predmetu broj C-621/17. S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužiteljici iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužiteljici predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je ista dobrovoljno pristala na navedenu ugovornu odredbu, da proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužiteljica da je slobodno izabrala sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženicom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 100. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženica naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 99. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da je naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženice. Jednako tako, ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužiteljica prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznata te je pristala na njihovu primjenu. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženice ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženice, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (NN 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI) da je jasno kako je primjena Općih uvjeta tuženice valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno da je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023. u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Ističe i prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 280,00 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu navodno da je plaćena 13. srpnja 2012., dok je predmetna tužba podnesena 19. rujna 2024. Stoga da je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Navedeno da jasno potvrđuje i sudska praksa. Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od 08. prosinca 2022. prvenstveno navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a. S tim u vezi isti sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO te da je stoga tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da sporna ugovorna odredba nije utvrđena ništetnom, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. Osim navedenog, navodi kako je i sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1705/1992 od 20. srpnja 1993. nastupila zastara za predmetno potraživanje tužiteljice, budući je istom odlukom utvrđeno kako zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Dakle, budući je čl. 215. ZOO propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, nesporno je kako je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja sukladno čl. 225. ZOO, obzirom je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 13. srpnja 2012. Budući iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što jasno proizlazi iz najnovije sudska praksa odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od 09. travnja 2024. Jednako tako, tuženica osporava zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženica ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano poslovanje tuženice te se stoga tuženica eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Također, ističe kako tužiteljica na iznos od 280,00 EUR potražuje zakonske zatezne kamate počevši od 06. srpnja 2012. pa sve do isplate. Naime, navedeni datum predstavlja datum sklapanja ugovora, a ne datum kada je tužiteljici navodno naplaćena ulazna naknada. Štoviše, sama tužiteljica u tužbi ističe kako joj je tuženica naplatila predmetnu ulaznu naknadu prilikom isplate kredita odnosno 13. srpnja 2012. Slijedom navedenog, tužiteljici da nikako ne mogu pripasti zakonske zatezne kamate od 06. srpnja 2012. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužiteljice da tuženici nadoknadi prouzročene parnične troškove.
2.1. Na pripremnom ročištu tuženica je istaknula da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, stoga da nije potrebno provoditi financijsko knjigovodstveno vještačenje, no i dalje da osporava osnovu. Također ističe se da je naknada za obradu kredita plaćena 13. srpnja 2012., stoga zakonske zatezne kamate da teku od 14. srpnja 2012., a ne od 06. srpnja 2012. kako je to navedeno u tužbi. Nadalje, ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije protivna Ustavu RH, te prisilnim propisima i moralu društva, te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećim propisima. Štoviše Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/2014) u čl. 3. izrijekom da je dopušteno obračunavati i naplatiti spornu naknadu, a čime je samo normirano već postojeće stanje o dopuštenosti takve naknade. Vezano uz istaknuti prigovor zastare u odnosu na utuženu naknadu, tuženica ističe kako nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja VSRH prema kojem shvaćanju zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, da je tome tako jasno je potvrdio Visoki trgovački sud RH presudom posl. br. Pž-2637/2023 od 09. travnja 2024., te sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024.
3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o stambenom kreditu od 06. srpnja 2012. (str. 8-14), knjigovodstvena kartica (str. 16-38), Opći uvjeti poslovanja s građanima (str. 78-86), te je saslušana tužiteljica sukladno odredbi čl. 265. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP).
4. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o stambenom kreditu 06. srpnja 2012. između tuženice kao kreditora, te tužiteljice kao korisnika kredita u pogledu novčanog iznosa 35.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.
5. Isto tako nije sporno, da je u toč. 13.2. među strankama ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,80% od iznosa kredita, a koju se korisnik kredita obvezao platiti banci prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, pa da je tužiteljica tu naknadu platila 13. srpnja 2012. i to u iznosu 280,00 eura kako potražuje tužbom.
6. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, 125/2007 – dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu, pa se stoga isti ima primijeniti na konkretan slučaj) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2. istog čl.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog čl.). Imajući u vidu iskaz tužiteljice, o kojem još i nastavno, a u kontekstu činjenice da u tijeku ovog postupka tuženica nije niti tvrdila drugačije, niti predlagala dokaze u tom pravcu (a na njoj je bio teret dokaza sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP) - stajalište je suda da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužiteljica bila nedovoljno informirana o tome na što odnosi naknada iz odredbe točke 13.2. predmetnog ugovora, te da o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je nedvojbeno riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi te o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, pri čemu se dakle, posebno ističe da tuženik u ovom postupku na kojem je bio teret tog dokaza nije dokazao protivno.
7. Naime, tužiteljica u svom iskazu tvrdi, a sud joj vjeruje jer je pred sudom iskazivala okolnosno i decidirano i njezin iskaz drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje – da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopila radi dobivanja kredita za kupnju stana, pa da je u pregovorima koji su prethodili sklapanju predmetnog ugovora pregledavano samo to ispunjava li uvjete za dobivanje stambenog kredita u visini 35.000,00 eura, o sredstvima osiguranja, roku otplate i visini mjesečne rate, pa da je tuženica pripremila potrebne "papire" i da je iste tužiteljica otišla potpisati kod javnog bilježnika. O naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da se uopće nije razgovaralo i istu da je vidjela tek kod potpisivanja ugovora kada je već sve bilo dogovoreno, a da je tekst ugovora pripremila banka i ona da nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj tog ugovora. U vrijeme kada je saznala za spornu odredbu da nije znala koliko će točno ta naknada iznositi jer joj kredit nije isplaćen, nego da su sredstva dobivena kreditom isplaćena prodavatelju, a naknada da ne zna kako je naplaćena, vjerojatno u ratama tijekom vraćanja kredita. Zapravo za ovu naknadu da je saznala naknadno kada se o istom informirala, budući da je riječ o kreditu koji otplaćuje već 14 godina.
8. Obzirom na navedeno stajalište je suda da je tuženica ugovarajući s tužiteljicom odredbu toč. 13.2. Ugovora o kreditu na način kako je navedeno, postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je takav način ugovaranja odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se predmetna ugovorna odredba smatra nepoštenom, a sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP ista je ništetna.
9. Da je riječ upravo o potrošačkom ugovoru također je utvrđeno iz iskaza tužiteljice, jer je sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen stan tužiteljice, a vezano za isto tuženica, na kojoj je teret tog dokaza, nije niti tvrdila, niti dokazala drugačije. Dakle, sredstva dobivena kreditom tužiteljica nije utrošila u svrhe koje bi bile namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno takvo što u ovom postupku tuženica, na kojoj je bio teret tog dokaza nije dokazala.
10. Osim toga valja naglasiti s obzirom na sve navedeno, te na formulaciju predmetne odredbe ugovora iz toč. 13.2. a kojom se troškovi obrade kredita stavljaju u korelaciju s iznosom kredita – da je zapravo odluka o naknadi prepuštena isključivo banci i ne korespondira s eventualno stvarnim troškovima tuženice, kako to tuženica pokušava prikazati u postupku, pa da je obzirom na navedeno došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, tako da tužiteljica kao korisnik kredita sa svoje strane ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, te se pored ostalog uz naglasak na ovo utvrđenje - ugovorna odredba iz toč. 13.2. predmetnog ugovora o kreditu može podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe, kako je već rečeno.
11. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
12. Dalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
13. Nastavno na ovako utvrđeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, i prema obrazloženju koje slijedi, naloženo je tuženici vratiti tužiteljici novčani iznos koji je primila na ime jednokratnih troškova obrade kredita (naplate naknade za troškove obrade kredita) prema ugovoru o stambenom kreditu u iznosu kako je navedeno u točki II. izreke presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na taj iznos teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužiteljici, sve u skladu i s odredbom čl. 1115. ZOO.
14. Nastavno na navedeno, te na pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Broj: Su-IV-47/2020-2 doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, a koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." - tužiteljičin zahtjev za naknadu plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "jednokratni trošak obrade kredita" - nije u zastari, jer je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku. Slijedom toga i prigovor zastare istaknut po tuženici je neosnovan.
15. Odluka o parničnom trošku (točka III. i IV. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
15.1. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), zastupanja na ročištima 15. listopada 2025. i 04. ožujka 2026. u ukupnom iznosu 100,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), sastav podnesaka od 18. listopada 2024. i 07. studenog 2024. u iznosu ukupno 72,50 eura (tbr. 8/1 i 8/4 Tarife), odnosno sveukupno 222,50 eura, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu ukupno 13,28 eura, odnosno sveukupno 235,78 eura.
U Poreču, 27. travnja 2026.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.
DNA:
1. tužiteljica p.p.,
2. tuženica p.p.
