REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-62/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Andrei Jelenić Pitoski, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HEP ELEKTRA d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 43965974818, Služba za javnu opskrbu Rijeka, Viktora Cara Emina 2, Rijeka, protiv tuženika PUNKT d.o.o. u stečaju, Pula, Ulica Marsovog polja - Via campo Marzio 12, OIB: 99368051331, kojeg zastupa stečajni upravitelj Mario Kovačević iz Zagreba, radi utvrđivanja osporene tražbine, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 23. ožujka 2026., na ročištu za objavu presude 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tražbina tužitelja HEP ELEKTRA d.o.o., Ulica grada Vukovara 37, Zagreb, OIB: 43965974818, Služba za javnu opskrbu Rijeka, Viktora Cara Emina 2, Rijeka, prijavljena kao tražbina vjerovnika drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku pokrenutom nad tuženikom PUNKT d.o.o. u stečaju, Ulica Marsovog polja - Via campo Marzio 12, Pula, OIB: 99368051331, pred Trgovačkim sudom u Pazinu, poslovni broj St-184/2024, osnovana u cijelosti u iznosu od 925,60 eura.

II. Nalaže se tuženiku PUNKT d.o.o. u stečaju, Ulica Marsovog polja - Via campo Marzio 12, Pula, OIB: 99368051331, da tužitelju HEP ELEKTRA d.o.o., Ulica grada Vukovara 37, Zagreb, OIB: 43965974818, Služba za javnu opskrbu Rijeka, Viktora Cara Emina 2, Rijeka, nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 39,82 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27. travnja 2026. do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu 5. ožujka 2025. radi utvrđivanja osporene tražbine. U tužbi je naveo da je rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj St-184/2024 od 19. rujna 2024., otvoren stečajni postupak nad tuženikom kao stečajnim dužnikom, te da su vjerovnici pozvani prijaviti svoje tražbine stečajnom upravitelju. Tužitelj je u tom stečajnom postupku prijavio tražbinu prema tuženiku u ukupnom iznosu od 6.538,56 eura, na temelju izvoda iz poslovnih knjiga za ugovorni račun broj 2300050418 i bjanko zadužnica solemniziranih kod javnog bilježnika Nansi Kopić, poslovni brojevi OV-6314/2023, OV-4069/2024 i OV-4070/2024.

1.1. Tužitelj je dalje naveo da je rješenjem o utvrđenim i osporenim tražbinama Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj St-184/2024 od 10. veljače 2025., utvrđena njegova tražbina u iznosu od 5.612,96 eura, dok je tražbina osporena u iznosu od 925,60 eura. Stečajni upravitelj osporio je tražbinu uz obrazloženje da se odnosi na potraživanje za električnu energiju za poslovni prostor u kojem je dužnik poslovao, ali za razdoblje nakon što je dužnik raskinuo ugovor o zakupu i nakon što je prestao koristiti poslovni prostor. Tužitelj je, pozivajući se na članak 266. stavak 1. Stečajnog zakona naveo da je upućen u parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine, da je rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama postalo pravomoćno 28. veljače 2025. te da je tužbu podnio u propisanom roku.

1.2. Tužitelj je u tužbi obrazložio da se ugovorni račun broj 2300050418 odnosi na dva obračunska mjerna mjesta na adresi [adresa] u [adresa], i to na obračunsko mjerno mjesto broj 1110044674, broj brojila 50677191, te na obračunsko mjerno mjesto broj 1104335659, broj brojila 10811246. Prema navedenom ugovornom računu i za potrošnju električne energije na oba obračunska mjerna mjesta prijavljena je ukupna tražbina tužitelja od 6.538,56 eura.

1.3. Tužitelj je posebno naveo da je, u odnosu na obračunsko mjerno mjesto broj 1110044674, broj brojila 50677191, tuženik bio evidentiran kao korisnik do 31. ožujka 2024., kada je raskinut ugovor o opskrbi tuženika i provedena promjena korisnika sklapanjem ugovora o opskrbi s novim korisnikom. Takvoj promjeni prethodio je zahtjev KJ, sadašnje korisnice i vlasnice nekretnine, uz dokumentaciju iz koje proizlazi da je ugovor o zakupu poslovnog prostora između nje kao zakupodavca i tuženika kao zakupoprimca prestao važiti 1. veljače 2024., s otkaznim rokom do 1. ožujka 2024., te da je zbog nepredaje prostora dogovoren novi krajnji rok do 5. travnja 2024. uz obvezu namirenja režijskih troškova zaključno do 31. ožujka 2024. Zadnji račun tužitelja za to obračunsko mjerno mjesto prema tuženiku bio je račun 2300050418-240320-8 za razdoblje od 1. ožujka 2024. do 31. ožujka 2024.

1.4. U odnosu na drugo obračunsko mjerno mjesto, broj 1104335659, broj brojila 10811246, tužitelj je naveo da se na njemu tuženik i dalje evidentira kao korisnik jer tužitelj do podnošenja tužbe nije zaprimio ni zahtjev za raskid ugovora odnosno obračunskog mjernog mjesta ni zahtjev za sklapanje ugovora o opskrbi s novim korisnikom. Tužitelj je istaknuo da se svi računi koji se odnose na razdoblje potrošnje nakon 31. ožujka 2024., a koji su navedeni kao dio prijave tražbine u stečajnom postupku, odnose isključivo na dugovanje za potrošnju električne energije za obračunsko mjerno mjesto broj 1104335659, broj brojila 10811246.

1.5. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud utvrdi da je tražbina tužitelja, prijavljena kao tražbina vjerovnika u stečajnom postupku nad tuženikom pred ovim sudom pod poslovnim brojem St-184/2024, osnovana u cijelosti u iznosu od 925,60 eura te da mu tuženik naknadi parnične troškove sa zakonsk im zateznim kamatama.

2. Tuženik je u pravovremenom odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare. U pogledu pasivne legitimacije naveo je da iz tužbe nije razvidno da bi stranke bile u pravnom odnosu, jer tužitelj nije dostavio ugovor koji bi bio pravna osnova za ispostavljanje predmetnih računa. Pritom se pozvao na odredbe Zakona o tržištu električne energije i opće uvjete prema kojima se prava i obveze između opskrbljivača i krajnjeg kupca uređuju ugovorom o opskrbi.

2.1. Tuženik je osporio i visinu potraživanja tvrdeći da tužitelj nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo razvidno na koji je način tražbina obračunata, kao ni dokaz o dospijeću obveze i tijeku kamata. Istaknuo je i prigovor da prijava tražbine nije bila uredna u smislu članka 257. Stečajnog zakona, jer u prijavi tražbine nisu bile dostavljene sve isprave kojima bi se dokazivalo postojanje, pravna osnova i visina tražbine, odnosno da tužitelj tek u ovoj parnici obrazlaže poslovni odnos sa tuženikom.

2.2. Tuženik je dalje naveo da iz tužbe proizlazi kako tuženik nije koristio usluge tužitelja nakon što je predao poslovni prostor u posjed zakupodavcu, zbog čega smatra da je tužitelj postupao formalistički i na štetu tuženika, jer je znao da tuženik više ne koristi poslovni prostor. U pogledu zastare tuženik se pozvao na članak 232. Zakona o obveznim odnosima, tvrdeći da tražbine za isporučenu električnu energiju zastarijevaju u jednogodišnjem roku te da je zastara nastupila barem za račune koji se odnose na razdoblje od 1. srpnja 2023.

3. Rješenjem od 10. ožujka 2025. sud je tuženiku dostavio tužbu radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu i upozorio stranke na obvezu iznošenja svih odlučnih činjenica i predlaganja dokaza u tužbi i odgovoru na tužbu, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu. Stranke su ujedno upozorene da u postupku pred trgovačkim sudovima sud u pravilu utvrđuje odlučne činjenice na temelju isprava, sukladno članku 492.a Zakona o parničnom postupku.

4. Na pripremnom ročištu održanom 13. studenoga 2025. tužitelj je ostao kod tužbe, tužbenog zahtjeva, navoda i dokaznih prijedloga. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu istaknuo je da tuženik nije jasno naznačio na što se konkretno odnosi osporeni iznos od 925,60 eura, pa je teret dokaza o osnovi osporavanja na tuženiku. Tužitelj je naveo da je prijava tražbine u stečajnom postupku u pretežitom dijelu prihvaćena, zbog čega nije osnovan prigovor da se radi o nepotpunoj ili neosnovanoj prijavi u procesnom ili materijalnopravnom smislu.

4.1. Tužitelj je na istom ročištu istaknuo da nije osnovan prigovor zastare, budući da se ne radi o potrošnji električne energije za potrebe kućanstva, nego o isporuci električne energije poslovnom subjektu za poslovni prostor, pa se primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz članka 228. Zakona o obveznim odnosima. U pogledu pasivne legitimacije tužitelj je naveo da je tuženik prema raspoloživim obavijestima bio u posjedu poslovnog prostora, da je količina utrošene energije, razdoblje potrošnje i korisnik vidljiv iz dostavljene dokumentacije, odnosno iz obračuna po mjestu potrošnje i odgovarajućih računa. Dodatno je obrazložio da su za poslovni prostor postojala dva brojila, da je za jedno brojilo izvršen prijenos na novog korisnika, dok je za drugo brojilo tuženik ostao evidentiran kao kupac, a potrošnja električne energije se nastavila.

4.2. Tuženik je na ročištu ostao kod odgovora na tužbu i predložio da se pribavi prijava tražbine tužitelja sa prilozima iz stečajnog spisa St-184/2024, kao i rješenje kojim je tražbina djelomično utvrđena odnosno osporena. Na upit suda pojasnio je da je stečajni upravitelj tražbinu djelomično osporio zato što je od tadašnjeg zastupnika tuženika obaviješten da tuženik nije bio u posjedu poslovnog prostora u razdoblju za koje je obračunata osporena tražbina, te zato što iz prijave tražbine i njezinih priloga u stečajnom postupku nije proizlazilo da bi se trebao izvesti drugačiji zaključak. Sud je tuženiku odredio rok za dostavu dokumentacije iz stečajnog predmeta na koju se pozivao.

5. Tuženik je podneskom dostavio prijavu tražbine tužitelja sa prilozima i rješenje Trgovačkog suda u Pazinu St-184/2024-41 od 10. veljače 2025. iz kojeg je razvidno da je tražbina tužitelja djelomično utvrđena, a djelomično osporena.

6. Na pripremnom ročištu održanom 23. ožujka 2026., koje je održano na daljinu, tužitelj i tuženik ostali su kod svojih ranijih navoda i dokaznih prijedloga. Tuženik je dodatno istaknuo da je stečajni postupak strogo formalan, da prijava tražbine mora sadržavati sve propisane podatke i isprave te da tužbeni zahtjev nije sukladan članku 270. Stečajnog zakona. Tužitelj je odgovorio da je iz dokumentacije razvidno da je tražbina u većem dijelu priznata, a radi usklađivanja tužbenog zahtjeva sa sadržajem rješenja o upućivanju u parnicu predložio je da se u izreci tužbenog zahtjeva iza riječi „prijavljena kao” doda „tražbina drugog višeg isplatnog reda”. Tuženik se protivio preinaci, no sud je preinaku dopustio. Tuženik je izjavio da mu nije potrebno dodatno vrijeme za raspravljanje o preinačenoj tužbi.

7. Budući da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sud je zaključio prethodni postupak, prešao u stadij glavne rasprave, proveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu, te zaključio glavnu raspravu.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog postupka jest utvrđenje da je osporena tražbina tužitelja prema tuženiku, kao stečajnom dužniku, osnovana u iznosu od 925,60 eura, kao tražbina drugog višeg isplatnog reda. Radi se o parnici na koju je tužitelj upućen nakon ispitivanja tražbine u stečajnom postupku, pa je predmet spora ograničen osnovom, iznosom i isplatnim redom tražbine kako je tražbina prijavljena i ispitana u stečajnom postupku.

10. Uvidom u rješenje o otvaranju stečajnog postupka, odnosno u sadržaj tužbe i priložene stečajne isprave, utvrđeno je da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak pod poslovnim brojem St-184/2024, rješenjem od 19. rujna 2024. Uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Pazinu St-184/2024-41 od 10. veljače 2025. utvrđeno je da je tužitelju u stečajnom postupku utvrđena tražbina u iznosu od 5.612,96 eura, a da mu je osporena tražbina u iznosu od 925,60 eura kao tražbina drugog višeg isplatnog reda, te da je tužitelj upućen u parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđenja te osporene tražbine. Uvidom u potvrdu pravomoćnosti utvrđeno je da je navedeno rješenje postalo pravomoćno 28. veljače 2025. Kako je tužba podnesena 5. ožujka 2025., tužitelj je parnicu pokrenuo u roku iz rješenja o upućivanju u parnicu i članka 267. Stečajnog zakona (Narodne novine br. 71/2015, 104/2017, 36/2022, 27/2024, dalje u tekstu: SZ).

11. Uvidom u prijavu tražbine u stečajnom postupku utvrđeno je da je tužitelj prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 6.538,56 eura, a kao pravnu osnovu naveo vjerodostojnu ispravu - izvadak iz poslovnih knjiga za broj ugovornog računa 2300050418, te bjanko zadužnice. Uz prijavu je priložen izvadak iz poslovnih knjiga sa specifikacijom računa. Iz tih isprava proizlazi da je prijava tražbine sadržavala podatke o vjerovniku, dužniku, iznosu tražbine, pravnoj osnovi i ispravama kojima se tražbina dokazuje.

12. Uvidom u tužbu i priloženu specifikaciju računa utvrđeno je da ugovorni račun tuženika broj 2300050418 obuhvaća dva obračunska mjerna mjesta na istoj adresi u [adresa], i to obračunsko mjerno mjesto broj 1110044674, broj brojila 50677191, te obračunsko mjerno mjesto broj 1104335659, broj brojila 10811246. Uvidom u tužbu i priloženu dokumentaciju, uključujući zahtjev KJ za sklapanje ugovora o opskrbi na postojećem obračunskom mjernom mjestu i dokumentaciju o prestanku zakupa, utvrđeno je da je za obračunsko mjerno mjesto broj 1110044674 tuženik evidentiran kao korisnik do 31. ožujka 2024., nakon čega je izvršena promjena korisnika i raskid ugovora o opskrbi tuženika za to mjerno mjesto.

13. U odnosu na obračunsko mjerno mjesto broj 1104335659, broj brojila 10811246, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da je do zaključenja glavne rasprave tužitelju ili nadležnom operatoru distribucijskog sustava dostavio zahtjev za raskid ugovora odnosno zahtjev za prestanak opskrbe na tom obračunskom mjernom mjestu, niti je dokazao da je za to obračunsko mjerno mjesto sklopljen ugovor o opskrbi s novim korisnikom za razdoblje na koje se odnose računi obuhvaćeni osporenim dijelom tražbine. Upravo suprotno, iz tužiteljeve poslovne evidencije i iz tužbenih navoda, koje tuženik nije uspješno doveo u pitanje konkretnim dokazima, proizlazi da se tuženik na tom obračunskom mjernom mjestu i dalje vodio kao kupac.

14. Iz specifikacije računa, izvatka iz poslovnih knjiga i računa za električnu energiju koji se nalaze u spisu proizlazi da su računi obuhvaćeni prijavljenom tražbinom izdavani za ugovorni račun broj 2300050418, uz navođenje obračunskih mjernih mjesta, razdoblja potrošnje, zaduženja, dospijeća i otvorenog iznosa. Tuženik tijekom postupka nije osporio vjerodostojnost tih isprava, nije dostavio vlastiti obračun iz kojeg bi proizlazila drukčija visina potrošnje ili drukčiji iznos dugovanja, niti je predložio dokaz kojim bi se utvrdilo da su podaci o obračunskim mjernim mjestima, razdoblju potrošnje ili iznosima zaduženja netočni.

15. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da je tužitelj promašio pasivnu legitimaciju. U parnici radi utvrđenja osporene tražbine nakon upućivanja prema Stečajnom zakonu (Narodne novine br. 71/2015, 104/2017, 36/2022, 27/2024, dalje u tekstu: SZ) pasivno je legitimiran stečajni dužnik protiv kojega je tražbina prijavljena i u čijem je stečajnom postupku osporena. Osim toga, iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik bio kupac po ugovornom računu 2300050418, da je za jedno obračunsko mjerno mjesto korisnički status tuženika prestao 31. ožujka 2024., dok za drugo obračunsko mjerno mjesto nije dokazan raskid, odjava, promjena korisnika niti sklapanje ugovora s novim korisnikom. Sama činjenica da je tuženik prema zakupodavcu raskinuo ili prestao koristiti poslovni prostor ne dokazuje da je u odnosu prema opskrbljivaču prestala obveza po obračunskom mjernom mjestu na kojem je tuženik i dalje evidentiran kao korisnik.

16. Pritom sud posebno naglašava da se eventualni unutarnji odnos tuženika i zakupodavca, uključujući pitanje predaje ili nepredaje prostora, međusobnog obračuna režijskih troškova ili eventualnog korištenja prostora od strane treće osobe, ne može sam po sebi suprotstaviti tužitelju kao opskrbljivaču električnom energijom ako tuženik nije dokazao da je prema opskrbljivaču odnosno operatoru distribucijskog sustava pravodobno proveo odjavu, raskid ili promjenu korisnika za konkretno obračunsko mjerno mjesto. Takav odnos može biti od značaja u eventualnom regresnom ili drugom odnosu između tuženika i treće osobe, ali ne dovodi do neosnovanosti tražbine tužitelja u ovoj parnici.

17. Pravni okvir za odluku o osnovanosti tražbine proizlazi iz Zakona o tržištu električne energije (Narodne novine br. 111/2021, 83/2023) i Pravilnika o općim uvjetima za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom. Prema članku 56. stavku 3. Zakona o tržištu električne energije, prodaja električne energije krajnjim kupcima obuhvaća obradu obračunskih elemenata, obračun potrošnje električne energije, ispostavu računa i naplatu obračunane električne energije na temelju ugovora o opskrbi električnom energijom. Prema članku 56. stavku 4. istog Zakona, opskrbljivač za potrebe obračuna potrošnje električne energije i ostalih naknada ima pravo na mjerne podatke, a prema članku 56. stavku 6. ugovorom o opskrbi električnom energijom određuje se količina električne energije na temelju prethodno ostvarene potrošnje krajnjeg kupca na obračunskom mjernom mjestu ili unaprijed za obračunsko mjerno mjesto za obračunsko razdoblje.

18. Prema članku 57. stavcima 1. i 2. Zakona o tržištu električne energije, sklapanje i sadržaj ugovora o opskrbi električnom energijom detaljnije se uređuju općim uvjetima za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom te uvjetima opskrbljivača, a svaki opskrbljivač dužan je osigurati da uvjeti ugovora koje nudi budu usklađeni s tim općim uvjetima. Prema članku 58. stavcima 3. i 4. istog Zakona, opskrbljivač je dužan krajnjim kupcima obračunati, ispostaviti račun i naplatiti dio cijene koja se slobodno ugovara, regulirani dio cijene te naknade i ostala davanja propisana posebnim propisima, i to na temelju preglednog i razumljivog računa. Iz navedenih odredaba proizlazi da se tražbina opskrbljivača prema krajnjem kupcu ne temelji na samoj fizičkoj prisutnosti kupca u prostoru, nego na ugovoru o opskrbi, evidentiranom obračunskom mjernom mjestu, mjernim podacima i računima ispostavljenim po propisanom obračunu.

19. U svezi s time posebno su relevantne odredbe Pravilnika koje uređuju sklapanje, prijenos i prestanak ugovornih odnosa na obračunskom mjernom mjestu. Članak 8. stavak 6. Pravilnika propisuje da ugovor o opskrbi električnom energijom sadržava, među ostalim, podatke o krajnjem kupcu, identifikacijsku oznaku i adresu obračunskog mjernog mjesta, model opskrbe te način obračuna i naplate troška opskrbe električnom energijom i naknade za korištenje mreže. Članak 9. stavak 1. Pravilnika propisuje da se zahtjev za sklapanje ugovora o opskrbi podnosi na obrascu opskrbljivača i da, u postupku promjene opskrbljivača, sadržava ovlaštenje krajnjeg kupca operatoru sustava za raskid ugovora o opskrbi s postojećim opskrbljivačem, ovlaštenje novom opskrbljivaču za obavljanje radnji vezanih uz promjenu te očekivani datum početka primjene ugovora. Stavak 4. istog članka propisuje da se za krajnje kupce iz kategorije poduzetništvo ugovor o opskrbi sklapa na određeno vrijeme, u skladu s uvjetima opskrbljivača.

20. Za ovaj spor od značenja je i članak 17. Pravilnika, kojim je propisano da treća osoba može opskrbljivaču podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora o opskrbi električnom energijom zajedno sa zahtjevom za privremeni prijenos prava i obveza iz ugovora o korištenju mreže, pri čemu se zahtjevu prilaže ugovor o privremenom prijenosu prava i obveza iz ugovora o korištenju mreže te odgovarajuća dokumentacija o postojanju pravne osnove za korištenje odnosno uporabu građevine ili dijela građevine. Prema stavcima 7. do 10. toga članka, operator sustava očitava ili procjenjuje stanje brojila radi utvrđenja datuma razgraničenja potrošnje, a upravo je datum razgraničenja datum od kojega treća osoba postaje privremeni krajnji kupac i od kojega se ona tereti troškovima opskrbe električnom energijom, troškovima korištenja mreže i ostalim naknadama. Time se potvrđuje da prijenos obveze plaćanja s postojećeg krajnjeg kupca na drugu osobu zahtijeva provedbu propisanog postupka i utvrđenje datuma razgraničenja potrošnje, a ne nastupa samim prestankom zakupa ili pukim prestankom faktičnog korištenja prostora.

21. Isto proizlazi i iz članaka 24. i 25. Pravilnika, koji za slučaj promjene vlasništva propisuju podnošenje zahtjeva novog vlasnika odnosno obavijesti bivšeg vlasnika, dostavu odgovarajuće dokumentacije, očitanje ili procjenu stanja brojila, utvrđenje datuma razgraničenja potrošnje i završni obračun. U ovom predmetu upravo je takav formalni postupak proveden samo za obračunsko mjerno mjesto broj 1110044674, broj brojila 50677191, na temelju zahtjeva KJ i priložene dokumentacije, zbog čega je tuženik za to obračunsko mjerno mjesto razdužen s danom 31. ožujka 2024. Suprotno tome, za obračunsko mjerno mjesto broj 1104335659, broj brojila 10811246, nije dokazano da je podnesen i prihvaćen odgovarajući zahtjev za raskid, prijenos, promjenu kupca ili privremeni prijenos prava i obveza, niti da je operator sustava utvrdio datum razgraničenja potrošnje kojim bi prestalo terećenje tuženika.

22. Konačno, prema članku 66. stavku 1. Pravilnika operator sustava procjenjuje potrošnju električne energije u slučaju nemogućnosti očitanja stanja brojila ili kada krajnji kupac ne dostavi očitanje u propisanom roku i obliku, dok članak 69. stavak 1. Pravilnika propisuje da se obračun krajnjem kupcu s mjesečnim obračunskim razdobljem radi na temelju očitanja stanja brojila ili na temelju procijenjene potrošnje u slučajevima iz članka 66. Pravilnika. Stoga ni eventualna činjenica da je za pojedino razdoblje potrošnja bila procijenjena ne čini račun neosnovanim sama po sebi, ako je procjena provedena u propisanom sustavu i ako kupac ne dokaže pogrešnost obračunskih podataka. Tuženik u ovom postupku takvu pogrešnost nije dokazao.

23. Neosnovan je i prigovor tuženika da prijava tražbine nije bila uredna u smislu članka 257. SZ-atečajnog zakona. Prijava je sadržavala podatke propisane navedenom odredbom, uključujući iznos, pravnu osnovu i dokazne isprave. Okolnost da tužitelj u ovoj parnici detaljnije obrazlaže odnos dvaju obračunskih mjernih mjesta i razgraničenje dugovanja ne znači da mijenja osnovu, iznos ili isplatni red tražbine. Tužitelj u ovoj parnici traži utvrđenje iste osporene tražbine, u istom iznosu od 925,60 eura i u istom isplatnom redu, a pravna osnova ostaje isporuka električne energije i obračun po ugovornom računu 2300050418, dok se detaljnim obrazloženjem samo pojašnjava zašto je osporavanje stečajnog upravitelja neosnovano.

24. Neosnovan je i prigovor da tužbeni zahtjev nije u skladu s člankom 270. SZ-a. Tom odredbom propisano je da se u parnici radi utvrđivanja osporene tražbine utvrđenje može zahtijevati samo na temelju osnove, iznosa i isplatnog reda naznačenih u prijavi ili na ispitnom ročištu. Nakon dopune tužbenog zahtjeva na ročištu 23. ožujka 2026., tužbeni zahtjev izrijekom sadrži da se radi o tražbini drugog višeg isplatnog reda, čime je usklađen s rješenjem o upućivanju u parnicu. Kako je tuženik intervenciju tužitelja u tužbeni zahtjev ocijenio preinakom kojoj se je protivio, sud je na ročištu 23. ožujka 2026. dopustio preinaku, pozivom na odredbe članka 190. stavka 1. i 191. stavka 1. ZPP-a, budući da je dopuštenje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik je nakon odluke suda izričito naveo da mu nije potrebno dodatno vrijeme za pripremu raspravljanja o tako dopunjenom zahtjevu, pa nije bilo razloga za odgodu ročišta radi zaštite njegova prava na raspravljanje.

25. Sud nije prihvatio ni prigovor zastare. Tuženik se poziva na članak 232. Zakona o obveznim odnosima koji se odnosi na jednogodišnji rok zastare za tražbine naknade za isporučenu električnu energiju kada je isporuka obavljena za potrebe kućanstva. U konkretnom slučaju, međutim, tražbina se odnosi na isporuku električne energije trgovačkom društvu za poslovni prostor, dakle za gospodarsku djelatnost, a ne za potrebe kućanstva. Stoga se primjenjuje članak 228. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO), prema kojem međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno tražbine za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju u roku od tri godine.

25.1. Budući da se iz isprava u spisu vidi da najstarija zaduženja na koja se tuženik poziva potječu iz 2023., a da je tužitelj prijavu tražbine u stečajnom postupku podnio 12. studenoga 2024., odnosno ovu parnicu pokrenuo 5. ožujka 2025., tražbina nije zastarjela prema trogodišnjem roku zastare. Neovisno o tome što se zastara kod takvih isporuka računa za svaku isporuku odnosno svako zaduženje zasebno, nijedna tražbina obuhvaćena osporenim dijelom nije mogla zastarjeti u roku od tri godine do podnošenja prijave tražbine i tužbe.

26. Prigovor visine također nije osnovan. Tužitelj je visinu dokazivao izvatkom iz poslovnih knjiga, specifikacijom računa, računima i obračunima po mjestu potrošnje, iz kojih je razvidan ugovorni račun, obračunsko mjerno mjesto, razdoblje obračuna, datum dospijeća i otvoreni iznosi. Navedene isprave odgovaraju sustavu obračuna iz članka 69. Pravilnika, prema kojem se obračun krajnjem kupcu s mjesečnim obračunskim razdobljem radi na temelju očitanja stanja brojila ili na temelju procijenjene potrošnje u slučajevima iz članka 66. Pravilnika, kao i članku 72. Pravilnika, prema kojem račun i novčana obveza sadržavaju i ostale naknade i davanja određena posebnim propisima, a dan dospijeća računa iz članaka 69. i 71. može biti najmanje 15 dana od dana izdavanja računa. Tuženik je tražbinu osporio općenitim navodima o prestanku zakupa i prestanku korištenja prostora, ali nije konkretno osporio pojedine stavke obračuna, nije dokazao pogrešno očitanje ili pogrešnu procjenu, nije dostavio vlastiti obračun, niti je dokazao da je za obračunsko mjerno mjesto broj 1104335659 u relevantnom razdoblju prestao njegov status kupca ili da je na to obračunsko mjerno mjesto valjano uveden drugi kupac.

27. Prema članku 266. stavku 1. SZ-a, kada stečajni upravitelj ospori tražbinu, vjerovnik se upućuje na parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine; prema članku 267. istog Zakona vjerovnik mora pravodobno pokrenuti parnicu; prema članku 270. SZ-a utvrđenje se može zahtijevati samo na temelju osnove, iznosa i isplatnog reda kako je naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu; a prema članku 271. SZ-a pravomoćna odluka kojom se utvrđuje tražbina i njezin isplatni red djeluje prema stečajnom dužniku i svim stečajnim vjerovnicima te je podloga za ispravak tablice ispitanih tražbina. Parnica radi utvrđenja osporene tražbine nastavak je posebnog stečajnog mehanizma ispitivanja tražbina i njezina je svrha utvrditi postoji li pravo vjerovnika na sudjelovanje u stečajnoj masi u prijavljenom iznosu i isplatnom redu.

28. Obveza je stranaka da pravodobno iznesu činjenice i predlože dokaze, dok se prema odredbi članka 492.a ZPP-a u postupku pred trgovačkim sudovima odlučne činjenice u pravilu utvrđuju na temelju isprava. Sud je zato, prema općim pravilima trgovačkog parničnog postupka i pravilima o teretu dokazivanja, odluku utemeljio na ispravama u spisu te nije prihvatio općenite i dokazno nepotkrijepljene prigovore tuženika kojima se osporava postojanje ili visina tražbine, osobito kada tužitelj za svoju tražbinu dostavlja poslovnu dokumentaciju i račune, a tuženik ne dostavlja dokaz o raskidu ili promjeni korisnika za mjerno mjesto koje je odlučno za osporeni iznos.

29. Na temelju članka 9. ZOO-a, sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Tuženik kao kupac odnosno evidentirani korisnik na obračunskom mjernom mjestu za koje nije dokazan raskid ili promjena korisnika dužan je platiti isporučenu i obračunatu električnu energiju. Na temelju članka 228. ZOO-a, prigovor zastare nije osnovan jer se radi o tražbini iz trgovačkog odnosa, a ne o tražbini za potrebe kućanstva iz članka 232. ZOO-a. Na temelju članaka 266., 267. i 270. SZ-a, tužitelj je pravodobno i u dopuštenom opsegu tražio utvrđenje osporene tražbine.

30. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je osporena tražbina tužitelja u iznosu od 925,60 eura osnovana u cijelosti kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku nad tuženikom, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 1. ZPP- a, prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove potrebne za vođenje parnice, te na članku 155. istog Zakona. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada pravo na naknadu potrebnih parničnih troškova.

32. Temeljem odredbe članka 154. stavka 3. ZPP-a, tužitelju je ocjenjen osnovanim zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnose na trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 19,91 eura, dakle polovica pune pristojbe sukladno članku 4. i 7. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18, 51/23) kojim je propisano da se za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba plaća u trenutku njihova podnošenja u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom, budući da tuženik ne smije snositi povećani trošak kojeg je tužitelj prouzročio nepravovremenom uplatom pristojbe. Nadalje, pristojba na presudu, s obzirom na vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosi 39,82 eura. Odredbom članka 7. stavka. 2. Zakona o sudskim pristojbama propisano je da se na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. S obzirom da je tužitelju dana mogućnost da plati polovicu sudske pristojbe, u konkretnom slučaju u iznosu od 19,91 eura, koju je dužan platiti po Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23), ukoliko to učini u roku od tri dana od objave presude (takav stav izražen je i u odluci VTS RH Pž - 5308/2019), to je njegov zahtjev za naknadom sudske pristojbe na presudu osnovan u tom dijelu, jer tuženik nije dužan snositi povećani trošak pristojbe kojeg bi tužitelj sam prouzrokovao plaćanjem sudske pristojbe izvan roka od tri dana.

33. Slijedom navedenog tuženici je naloženo da tužitelju na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 39,82 eura sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a, „ostali odnosi“), o čemu je odlučeno u toč. II. izreke presude.

U Pazinu, 27. travnja 2026.

Sutkinja

Andrea Jelenić Pitoski

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Žalba se može podnijeti iz razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku za redovni parnični postupak, budući da se ne radi o sporu male vrijednosti.

DNA:

- tužitelju, uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu,

- tuženiku po stečajnom upravitelju.