REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-260/2026-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Draženke Ilak, predsjednice vijeća, Irene Dikanović Terzić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja -Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Ivan Ferenc, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Josipa Bušić, odvjetnica iz Zagreba, radi iseljenja, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 4. veljače 2026., poslovni broj: Ps-29/2025-27., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika FI kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 4. veljače 2026., poslovni broj: Ps- 29/2025-27.

II. Odbija se tuženik FI sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

III. Odbija se tužiteljica EI sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku FI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da preda u posjed tužiteljici EI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u cijelosti slobodan od osoba i osobnih stvari, stan odnosno nekretninu koja se nalazi na 8. (osmom) katu u Turininoj ulici 4 u Zagrebu, ukupne površine od 47,74 m2, upisana u zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela Novi Zagreb Općinskog suda u Novom Zagrebu kao:

- suvlasnički udio redni broj: 56, upisano u kat. čestici broj [katastarska čestica], oznake zemljišta [adresa], STAMBENA ZGRADA, [adresa], ukupne površine 332 m2, kao z.k. tijelo A, na kojoj je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine i to: 56. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E56), i to stan br. 8/1 dvosobni sa 47,74 čm u osmom katu, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine u A, a koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi sve upisano u zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela Novi Zagreb Općinskog suda u Novom Zagrebu u z. k. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 803,08 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 4. veljače 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv pobijane presude tuženik je pravodobno podnio žalbu iz razloga navedenih u članku 353. stavku 1. točkama 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Nadalje ističe da sud nije pravilno primijenio test razmjernosti u odnosu na njegov prigovor prava na dom. Smatra da argumenti tužiteljice kao vlasnice nisu vjerodostojni, niti je dokazala da joj je predmetni stan potreban za kćer. Ukazuje da iz iskaza tužiteljice proizlazi kako ona sa svojom obitelji živi u [adresa], slijedom čega nije dokazala potrebu korištenja predmetnog stana za vlastite potrebe ili zbrinjavanje drugih osoba.

2.2. Tuženik dalje tvrdi da nije dokazano postojanje pretežitog javnog interesa u odnosu na njegovo pravo na dom, niti da tužiteljica ima opravdan cilj zbog kojeg traži njegovo iseljenje. Smatra da obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu njegova prigovora prava na dom nije dostatno, te da je pobijanom presudom povrijeđen članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2.3. Posebno ističe da je prvostupanjski sud zanemario činjenice da nema u vlasništvu nekretnine, da je u poodmakloj životnoj dobi, da ostvaruje nisku mirovinu, te da je socijalno ugrožen, kao i da koristi besplatnu pravnu pomoć. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.

2.4. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, a izreka presude je razumljiva pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju navodima žalbe.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica u ožujku 2019. dopustila tuženiku stanovanje u stanu, uz obvezu podmirivanja režijskih troškova, pri čemu su stranke potpisale izjavu kojom je ugovoreno da tuženik može ostati u stanu dok je sposoban sam skrbiti o sebi i dok podmiruje režijske troškove.

8. Dalje je pravilno utvrđeno da je tužiteljica u svibnju 2020. pozvala tuženika da iseli iz stana, navodeći da joj je stan potreban za potrebe njezine djece, te mu ostavila rok za iseljenje do rujna 2020., ali tuženik po navedenom nije postupio, već je nastavio koristiti stan i nakon isteka ostavljenog roka, pa sve do donošenja pobijane presude.

9. Također je utvrđeno da je tuženik osoba starije životne dobi, da ostvaruje mirovinu u iznosu od 430,00 eura mjesečno, te da nema u vlasništvu nekretnine.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud pravni odnos između stranaka kvalificirao kao ugovor o posudbi (precarium), u smislu članka 509. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

11. Prema članku 509. stavku 1. ZOO-a, ugovorom o posudbi posuditelj se obvezuje predati posudovatelju određenu stvar na besplatnu uporabu, a ovaj se obvezuje vratiti je nakon uporabe. Nadalje, sukladno članku 513. ZOO-a, ako trajanje uporabe nije određeno, posuditelj može zahtijevati povrat stvari kad god to zatraži, osobito kada za to ima opravdan razlog.

12. U konkretnom slučaju tuženiku je omogućeno besplatno korištenje stana, uz određene uvjete, pri čemu nije riječ o stvarnopravnom ovlaštenju, već o obveznopravnom odnosu temeljenom na dopuštenju vlasnika, odnosno tužiteljice. Takvo dopuštenje, i kada je uvjetovano određenim okolnostima, ne može se tumačiti na način da trajno ograničava pravo vlasnika da zahtijeva povrat svoje stvari kada za to ima opravdan razlog.

13. Kako je tužiteljica u svibnju 2020. opozvala dano dopuštenje i zatražila povrat stana, ostavivši tuženiku primjeren rok za iseljenje, tuženik je istekom tog roka izgubio pravni temelj za daljnje korištenje nekretnine. Slijedom toga, tužiteljica kao vlasnica ima pravo zahtijevati predaju stvari u posjed, sukladno odredbi članka 30. stavka 1. i članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

14. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je pobijanom presudom povrijeđeno njegovo pravo na dom zajamčeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje: Konvencija).

15. Točno je da predmetni stan predstavlja dom tuženika u smislu navedene Konvencije, imajući u vidu duljinu njegova stanovanja. Međutim, pravo na poštovanje doma nije apsolutno, već podliježe ograničenjima koja su u skladu sa zakonom, imaju legitiman cilj i razmjerna su tom cilju.

16. U konkretnom slučaju miješanje u pravo tuženika na dom ima uporište u zakonu, i to u navedenim odredbama ZV-a i ZOO-a, te je usmjereno na ostvarenje legitimnog cilja – zaštitu prava vlasništva tužiteljice i omogućavanje korištenja njezine nekretnine.

17. Pri ocjeni razmjernosti pravilno je prvostupanjski sud uzeo u obzir osobne okolnosti tuženika, uključujući njegovu životnu dob, visinu mirovine, te činjenicu da nema u vlasništvu nekretninu. Međutim, navedene okolnosti ne mogu imati odlučujuću prevagu nad pravom vlasništva tužiteljice, osobito imajući u vidu da je tuženiku korištenje stana bilo omogućeno besplatno i privremeno, da je pravni temelj njegova boravka prestao još 2020., te da je unatoč tome nastavio koristiti stan bez pravne osnove kroz dulje vremensko razdoblje.

18. U tom smislu valja istaknuti i da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava (primjerice u predmetima McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjev br. 19009/04, presuda od 13. svibnja 2008., i Ćosić protiv Hrvatske, zahtjev br. 28261/06, presuda od 15. siječnja 2009.), iako svako iseljenje iz doma predstavlja miješanje u pravo iz članka 8. Konvencije, zaštita tog prava ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu osobito značenje ima postojanje i trajanje pravne osnove za korištenje nekretnine. U situacijama kada osoba nastavlja koristiti nekretninu bez pravne osnove kroz dulje vremensko razdoblje nakon što je ta osnova prestala, opseg zaštite iz članka 8. Konvencije je sužen, a zahtjev vlasnika za predaju nekretnine u pravilu se smatra razmjernim.

19. Dodatno, činjenica da je tužiteljica kroz dulje vremensko razdoblje tolerirala boravak tuženika u stanu i nakon opoziva dopuštenja, ostavljajući mu mogućnost da sam riješi svoje stambeno pitanje, također ide u prilog zaključku o razmjernosti predmetne mjere.

20. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava tuženika na dom, jer je miješanje u to pravo zakonito, ima legitiman cilj i razmjerno je tom cilju.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je donesena sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a i članku 155. stavku 1. ZPP-a.

22. Slijedom navedenoga žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

23. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe, jer sa žalbom nije uspio, a tužiteljica sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 27. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak