REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-425/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužiteljice GK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, Gjure Szaba 4, protiv tužene HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40 Split, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužene odvjetnika Franka Žanetića, s danom objave 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu br. 311248 od 24. svibnja 2006. godine koji su zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor, a koja glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:

5.1. Administrativna naknada: 1,00 % (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

i to u dijelu u kojem se tužitelj obvezuje platiti tuženiku administrativnu naknadu od 1,00 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR sa zateznom kamatom od 27. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi kako je s pravnim prednikom tužene sklopila Ugovor o kreditu br. 311248 od dana 24. svibnja 2006. na iznos od 125.020,00 CHF. Člankom 1. Ugovora o kreditu prednik tužene je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 125.020,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize prednika tužene na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 596,14 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. U trenutku isplate kredita tečaj CHF po kupovnom tečaju za devize prednika tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,5936 Kn za 1 CHF. Prednik tužene je člankom 5.1. Ugovora o kreditu odredio administrativnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva- 1,00 % od iznosa kredita, a koju je tužena odbila tužiteljici jednostrano od iznosa kredita. Tužiteljica je predmetni kredit sklopila kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003- dalje: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica napominje da se u predmetnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tužene, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, međutim, u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužiteljica ističe da tužena navedenom naknadom nije pokrila niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpjela štetu, već tužiteljica smatra da se u predmetnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremila tužena budući da isti ugovor ima njezinu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tužena sama sebi ostavila na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 5. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Tužiteljica ističe da ništetnost spornih odredaba čl. 5. Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tužena u vezi istih nije pojedinačno pregovarala s tužiteljicom, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužiteljica to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužiteljica smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 5. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužiteljica ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužiteljica nikako nije mogla utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. poslovni broj Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (str. 29 i 30 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Iznosi prigovor zastare.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao Ugovor o kreditu broj 311248 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (str. 7 – 19 spisa), karticu prometa po kreditu 311248 korisnika GK (str. 20 – 35 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (str. 36 – 43 spisa), pravno mišljenje prof. dr. sc. UK od 2. prosinca 2024. (str. 73 – 87 spisa), pravno mišljenje prof. dr. sc. IK od 19. studenoga 2024. (str. 88 – 113 spisa), sudsku praksu (str. 114 – 223 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice GK (str. 234 i 235 spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno postojanje Ugovora o kreditu broj 311248 od 24. svibnja 2006., a kojim je tužiteljici kao korisnici kredita odobren kredit za stana u [adresa] u iznosu od 125.020,00 CHF.

7. Najprije, je sporno pitanje zastare utuženog potraživanja. Ovaj sud taj prigovor tužene ocjenjuje kao u cijelosti neosnovan, budući da se u predmetnom slučaju radi o deklaratornoj tužbi radi utvrđenja ništetnim pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a utvrđenje ništetnim može se zahtijevati u svako doba, odnosno to pravo ne zastarijeva.

8. Iz ugovora o kreditu od 24. svibnja 2006. (str. 7 - 16 spisa) razvidno je da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene VOLKSBANK d.d. sklopili ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 125.020,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora, na rok od 30 godina i kamatnu stopu od 3,99 % godišnje, odnosno po stopi sukladnoj odluci banke o kamatama. Čl. 5. ugovora utvrđena je administrativna naknada u visini od 1,00% jednokratno od iznosa odobrenog kredita.

9. Tužiteljica je saslušana na ročištu za glavnu raspravu 16. ožujka 2026. U bitnome je izjavila kako su suprug i ona odlučili 2006. kupiti stan i za to im je trebao stambeni kredit pa su istražili ponude banaka i odlučila se za Volksbanku, prednicu tužene. U dogovoru sa osobnom bankaricom ona mi je preporučila kredit u švicarcima za koji je rečeno da je najsigurniji. Navela je kako se radilo o kreditu na iznos od 125.000,00 CHF te joj je rečeno koji iznos prije realizacije kredita mora uplatiti. Nitko joj nije objasnio što točno plaća sa time. Kasnije kada je htjela napraviti djelomičnu otplatu kredita onda su joj rekli da je za to potrebno platiti naknadu, ali joj nije objašnjeno što točno plaća sa tom naknadom. Radilo se o kupnji stana u kojem žive suprug, njezina kći i ona i danas još žive u tom stanu. Nije nikada imala prijavljenu firmu ili obrt. Općenito oko ugovora o kreditu nije bilo mogućnosti pregovaranja, a za naknadu joj je samo rečeno da ju mora platiti da bi se realizirao kredit. Pročitala je tekst ugovora o kreditu onoliko koliko je isti kao laik mogla razumjeti.

10. Ovaj sud ocjenjuje kao vjerodostojan i životno logičan iskaz tužiteljice GK.

11. Ovaj sud u svakom slučaju smatra da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, tim više što je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja ulazne naknade bila sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale sa potrošačima.

12. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je kako se ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine 35/05., dalje: ZOO), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani, odnosno radi se o ugovoru po principu uzmi ili ostavi.

15. Tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je banka nezakonito i nepošteno primjenjivala i ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a na koji način je dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tužena suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom postupka niti nije dokazala, odnosno nije dokazala da je imala bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit i zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

16. Pravno shvaćanje je ovog suda da su odredbe o ulaznoj naknadi prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

17. Slijedom navedenog sud je predmetnu ugovornu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu o administrativnoj naknadi utvrdio ništetnom (točka I. izreke presude) 18. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužiteljici zatraženi trošak sastava tužbe od 10. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 EUR, sastava obrazloženog podnesak od 8. kolovoza 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na pripremnom ročištu 25. studenoga 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 16. ožujka 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR i pristupa na ročište za objavu presude 27. travnja 2026. (Tbr.9.3.) u iznosu od 100,00 EUR, dakle ukupno 900,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 1.125,00 EUR, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu na presude u iznosu od 53,09 EUR, dakle sveukupno 1.204,64 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st.3. ZPP-a (točka II. izreke presude).

U Sesvetama 27. travnja 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužiteljici po odvjetniku Matku Novincu uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR

- tuženoj po odvjetniku Ivi Šućuru