REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj Gž R-35/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja i Renate Marić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Buhin, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj PR-1626/2024-25 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2026 .

p r e s u d i o  j e

Potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj PR- 1626/2024-25 od 16. siječnja 2026., u cijelosti.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 da isplati tužitelju BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.050,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 16.10.2024. do isplate, kao i parnični trošak u iznosu od 1.862,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2026. do isplate, sve prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o parničnom trošku.

2.1. U sadržaju žalbe u bitnome navodi da je sporna visina štete, da iz nalaza i mišljenja dr. B proizlazi kako kod tužitelja došlo do smanjenja životne aktivnosti od 5% povodom ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju, da je tužitelj trpio strah jakog intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 3 dana, te manjeg intenziteta u trajanju od 15 dana, te fizičke bolove jačeg intenziteta trpio 1-2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana te manjeg intenziteta 15 dana, a da tuđa pomoć i njega tužitelju nisu bili potrebni, da se prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja intenziteta jačine i trajanja pretrpljenih fizičkih boli kao i intenziteta i opsega pretrpljenog straha kao i smanjenja životnih i radnih aktivnosti nije rukovodio Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, već da je dosuđeni iznosi po pojedinim osnovama spomenute Orijentacijske kriterije premašuje za oko 32,6%, da odstupanje od standarda nije zanemarivo te upućuje na potencijalno neusklađeno i prekomjerno vrednovanje štete u odnosu na važeće standarde sudske prakse, smatra da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1100. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, te Orijentacijske kriterije, pa da je stoga pogrešna i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

2.1. Pravodobno izjavljenom žalbom tužitelj osporava odluku o parničnom trošku, navodi kako mu neosnovano sud nije priznao trošak ročišta 11.02.2025., te trošak podneska od 08.05.2025., 15.05.2025. i 09.07.2025. uz obrazloženje kako je navedeno ročište tužitelj sam skrivio, a podnesci nisu bili nužni za vođenje parnice, jer da nije potreban podnesak kojim dostavlja uplatnicu, niti podnesak kojim više puta precizira tužbeni zahtjev, međutim da suprotno stavu suda su ti podnesci usmjereni na uredno vođenje postupka, te ne predstavljaju suvišno ponavljanje, već legitimno i razumno procesno postupanje tužitelja koje je tužitelj izvršio upravo po nalogu suda.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud ne nalazi da bi bila učinjena neka od bitnih povreda parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22 dalje u tekstu: ZPP).

6. Suprotno navodima žalbe tuženika, o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja, ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenično utvrđenje i materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda glede odgovornosti tuženika za naknadu štete tužitelju, što u žalbenoj fazi postupka i nije sporno, kao i dosuđeni iznos štete zbog povrede prava osobnosti.

7. Predmet ovog postupak je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastalu na radu u štetnom događaju od 10.7.2024., s tim da među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika, a u žalbenom postupku nije sporna ni odgovornost tuženika za štetu tužitelju, već samo visina dosuđene štete.

8. Radi utvrđenja visina štete prvostupanjski sud je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju i zdravstveni karton tužitelja, te proveo medicinsko vještačenje po vještaku dr. Mladenu Miškulinu koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je u štetnom događaju 10.7.2024. tužitelj zadobio ozljedu lijevog gležnja i to dislokacija, išćčašenje i natergnuće zglobova i ligamenata u području nožnog zgloba (gležnja) i stopala, da postoji uzročno posljedična veza između dinamike štetnog događaja zadobivenih ozljeda i trajnih posljedica, da je tužitelj je u cijelosti provodio upute liječnika, da su nakon provedenog adekvatnog liječenja kod tužitelja zaostale trajne posljedice u vidu stanja nakon iskrenuća lijevog gležnja s posljedičnim instabilitetom istoga u lakom stupnju, da su prisutni i kronični bolovi prilikom i nakon opterećenja, da navedene trajne posljedice umanjuju opću životnu i radnu sposobnost tužitelja u opsegu od 5%, da je liječenje tužitelja završeno pregledom ortopeda dana 20.8.2024, da je u štetnom događaju tužitelj doživio primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede, u daljnjem tijeku postojao je sekundarni strah, jačeg intenziteta u trajanju od 1 dana ukupno, srednjeg intenziteta u trajanju od 3 dana ukupno i blagog intenziteta u trajanju od daljnjih 15 dana ukupno , da je trpio jake bolove u trajanju od 1-2 dana ukupno, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 7 dana ukupno te bolove lakog intenziteta u trajanju od daljnjih 15 dana, da tuđa pomoć tijekom liječenja tužitelju nje bila potrebna, te da nije zaostalo naruženje.

9. Prema čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08- dalje: ZOO) u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, te će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

10. Cijeneći intenzitet i duljinu pretrpljenih fizičkih bolova i straha, vrstu i lokalitet ozljeda te popratne tegobe kojima je tužitelj bio izložen, stupanj smanjenja životne aktivnosti (5%), životnu dob tužitelja (rođen 1970. godine), prvostupanjski sud je smatrao da primjerena novčana naknada tužitelju za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznosi ukupno 3.050,00 eura, a prema kvalifikatornim elementima za fizičke boli 1.000,00 eura, za strah 700,00 eura i za duševne boli zbog trajnog smanjenja životne aktivnosti 1.300,00 eura.

11. Stav prvostupanjskog suda o visini pravične novčane naknade za pretrpljenu štetu zbog povrede prava osobnosti, prihvaća i ovaj sud, jer suprotno navodima žalbe Orijentacijskim kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske, su samo kao što im i ime kaže orijentacijski, dok se visina pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti utvrđuje prema odredbi članka 1100. ZOO-a kao što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju postupio.

12. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 155. ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova postupka za rad odvjetnika ( Narodne novine 138 /23 dalje OT), pa je i u tom dijelu žalba tuženika neosnovana.

12.1. Neosnovana je i žalba tužitelja na oluku o parničnom trošku, budući je prvostupanjski sud pravilno ocijenio koje su radnje bile potrebne za vođenje spora, a koje predstavljaju samo obavijest sudu da je postupljeno po nekom nalogu suda, te nisu trošak koji bi se dosuđivao na teret protivne stranke .

13. Radi iznesenog je žalbe kao neosnovane valjalo odbiti kao i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu.

U Požegi, 27. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević