REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj : Gž-356/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB 23057039320, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o, Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu , Poslovni broj:P-222/2026-26 od 18 . veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Poslovni broj:P-222/2026-26 od 18. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

r i j e š i o  j e

II.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Karlovcu , Poslovni broj:P-222/2026-26 od 18 . veljače 2026.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB 23057039320, isplatiti tužiteljici HH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ukupno iznos od 13.892,91 EUR (slovima: trinaesttisuć aosamstodevedesetdva EUR-a i devedesetjedan cent) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

11,48 EUR od 02. svibnja 2009. godine,

1,34 EUR od 02. svibnja 2009. godine,

1,33 EUR od 21. svibnja 2009. godine,

3,19 EUR od 23. svibnja 2009. godine,

0,11 EUR od 23. svibnja 2009. godine,

6,03 EUR od 09. lipnja 2009. godine,

6,14 EUR od 08. srpnja 2009. godine,

2,98 EUR od 07. kolovoza 2009. godine,

7,02 EUR od 10. rujna 2009. godine,

3,05 EUR od 09. listopada 2009. godine,

4,90 EUR od 09. studenog 2009. godine,

5,30 EUR od 09. prosinca 2009. godine,

13,71 EUR od 09. siječnja 2010. godine,

17,77 EUR od 10. veljače 2010. godine,

0,82 EUR od 11. veljače 2010. godine,

16,67 EUR od 11. ožujka 2010. godine,

0,47 EUR od 18. ožujka 2010. godine,

23,81 EUR od 09. travnja 2010. godine,

1,06 EUR od 29. travnja 2010. godine,

28,27 EUR od 07. svibnja 2010. godine,

1,70 EUR od 10. svibnja 2010. godine,

35,80 EUR od 10. lipnja 2010. godine,

3,95 EUR od 01. srpnja 2010. godine,

44,06 EUR od 09. srpnja 2010. godine,

4,65 EUR od 02. kolovoza 2010. godine,

44,20 EUR od 10. kolovoza 2010. godine,

5,57 EUR od 19. kolovoza 2010. godine,

7,78 EUR od 19. kolovoza 2010. godine,

59,03 EUR od 10. rujna 2010. godine,

5,62 EUR od 10. rujna 2010. godine,

49,38 EUR od 12. listopada 2010. godine,

4,73 EUR od 12. listopada 2010. godine,

51,20 EUR od 10. studenog 2010. godine,

7,04 EUR od 10. studenog 2010. godine,

60,41 EUR od 10. prosinca 2010. godine,

9,07 EUR od 10. prosinca 2010. godine,

76,04 EUR od 10. siječnja 2011. godine,

8,36 EUR od 10. siječnja 2011. godine,

61,65 EUR od 10. veljače 2011. godine,

1,34 EUR od 10. ožujka 2011. godine,

61,80 EUR od 10. ožujka 2011. godine,

11,21 EUR od 11. travnja 2011. godine,

45,43 EUR od 11. travnja 2011. godine,

26,28 EUR od 10. svibnja 2011. godine,

58,54 EUR od 10. svibnja 2011. godine,

31,39 EUR od 10. lipnja 2011. godine,

65,58 EUR od 10 . lipnja 2011. godine,

36,04 EUR od 11. srpnja 2011. godine,

66,39 EUR od 11. srpnja 2011. godine,

64,93 EUR od 10. kolovoza 2011. godine,

81,69 EUR od 10. kolovoza 2011. godine,

57,23 EUR od 09. rujna 2011. godine,

59,11 EUR od 09. rujna 2011. godine,

44,66 EUR od 11. listopada 2011. godine,

64,40 EUR od 11. listopada 2011. godine,

35,08 EUR od 10. studenog 2011. godine,

85,09 EUR od 10. studenog 2011. godine,

15,20 EUR od 05. prosinca 2011. godine

100,25 EUR od 05. prosinca 2011. godine,

12.185,58 EUR od 05. prosinca 2011. godine,

sve do isplate u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.656,41 euro sa zateznom kamatom počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 18. 2. 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 517,94 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 5,68 od 02.03.2006. pa do isplate,

EUR 8,65 od 02.04.2006. pa do isplate,

EUR 8,24 od 02.05.2006. pa do isplate,

EUR 5,99 od 02.06.2006. pa do isplate,

EUR 8,19 od 02.07.2006. pa do isplate,

EUR 9,91 od 02.08.2006. pa do isplate,

EUR 8,23 od 02.09.2006. pa do isplate,

EUR 5,54 od 02.10.2006. pa do isplate,

EUR 7,72 od 02.11.2006. pa do isplate,

EUR 8,21 od 02.12.2006. pa do isplate,

EUR 11,85 od 02.01.2007. pa do isplate,

EUR 13,94 od 02.02.2007. pa do isplate,

EUR 15,61 od 02.03.2007. pa do isplate,

EUR 14,78 od 02.04.2007. pa do isplate,

EUR 17,63 od 02.05.2007. pa do isplate,

EUR 24,12 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 24,01 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 27,03 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 21,83 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 21,34 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 26,53 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 20,55 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 24,60 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 14,93 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 15,87 od 02.03.2008. pa do isplate,

EUR 4,94 od 02.04.2008. pa do isplate,

EUR 9,91 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 22,25 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 20,06 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 21,39 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 22,91 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 22,16 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 7,95 od 02.11.2008. pa do isplate,

EUR 15,39 od 02.01.2009. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

2.Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjske odluke pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP)

2.1. Žalbom ukazuje na prijepor oko subjektivne i objektivne nepristranosti suda smatrajući da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka); ili bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP-a) zastupa ili radi u odvjetničkom redu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana).ne bi trebao odlučivati u predmetu , te da je opravdano očekivati da nije moguće da će sudac čija je životna situacija bitno jednaka onoj tužitelja ili da postoji mogući sukob interesa i moguća zainteresiranost suca za uspjeh tužitelja u ovom postupku omogućit i pristrano i pravedno suđenje za obje parnične stranke, već naprotiv, da je opravdano za očekivati da će se sudac u tom slučaju solidarizirati s tužiteljem. Stoga da je u potrebno razmotriti postoje li spomenute ili slične okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a.

2.2. Ponovno ukazuje na prijepor oko odluke prvostupanjskog suda u pogledu nedostatka aktivne legitimacije, odluci o ništetnosti valutne klauzule ističući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a sve iz razloga što je navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a kako to proizlazi iz odluke Suda EU u predmetu C-81/19 koja se u duhu prava EU ima primijeniti i na predmetni postupak te smatrajući da je tužitelj bio dovoljno informiran o spornoj odredbi pa da nije uzrokovana znatna neravnoteža u pravima stranaka.

2.3.Osporava stajalište prvostupanjskog sud u pogledu odluka o tijeku zatezne kamate, prigovora zastare,prigovora prijeboja, prigovora mjesne nadležnosti te odluke o troškovima postupka, predlažući da pobijanu presudu preinači i tužbene zahtjeve tužitelja odbije uz naknadu troškova tuženiku, podredno da presudu ukine i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

Traži troškove podnesene žalbe.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba nije osnovana.

Žalba na presudu

5.Ispitujući prvostupanjsku presudu, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka, može se ispitati i ima razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi nisu proturječni. Za dodati je da na strani ovog vijeće ne postoji niti jedna okolnost koju žalitelj navodi u žalbi, a koja bi bila razlogom za izuzeće suca.

6. Predmet spora je potraživanje tužiteljice novčanog iznosa na ime preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi kreditu a podignutom u CHF sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate do isplate.

7.Nesporno je među strankama da su OH, kao korisnik kredita i založni dužnik te tužiteljica HH prije OH kao sudužnik i založni dužnik i tužena banka sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102768977 od 19.12.2005. godine. Ugovorom je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 87.660,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 4,75%, da je rok otplate kredita 204 mjeseca, da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, da je iznos mjesečnog anuiteta 571,08 CHF, da se obračunava se na način da se mjesečni iznos anuitet glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti, da glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice u visini od 70.128,00 CHF koja se vraća u 204 mjesečna anuiteta u iznosu od 501,68 CHF, da ostatak vrijednost predstavlja preostali iznos glavnice kredita u iznosu od 17.532,00 CHF, da se ostatak vrijednosti vraća jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka, da banka na iznos ostatka vrijednosti mjesečno obračunava redovnu kamatu u mjesečnom iznosu od 69,40 CHF., da će banka zatvoriti nedospjelu glavnicu kredita ukoliko će saldo prijevremenih uplata, ovisno o dospijeću obroka, prelaziti iznos 2 mjesečna obroka, da se povrat obveza iz Ugovora obračunava se po srednjem tečaju Banke za CF na dan odobrenja žiro-računa banke, da je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunato s datumom Ugovora.

8.Također nespornim prvostupanjski sud nalazi da je :

-donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

9.Prvostupanjski sud je utvrđenja da je tuženik postupao suprotno članku 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) u kojim odredbama je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužna to dokazati.

10.Ocjena je ovog suda da tužiteljica ima svojstvo potrošača, jer je ugovor zaključen kao stambeni kredit za kupovinu nekretnine tužiteljice - fizičke osobe, Prema odredbi članka 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP-a, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV- 56/2023-9 od 23. studenog 2023.) Tužiteljica je svoj status potrošača dokazala činjenicom da je kao fizička osoba zajedno sa bivšim suprugom zaključila ugovor radi kupnje stana, pa je zaključak ovog suda da tužiteljica ima status potrošača.

11.S obzirom na tvrdnje tuženika o obavljanju radnji pregovaranja o spornim odredbama ugovora o kreditu prvostupanjski sud je stajališta da tuženik nije dokazao da su tužiteljici bila objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valutnoj klauzuli, da tuženik nije dokazao da je tužitelj tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

11.1.Također da na temelju izvedenih dokaza po mišljenju suda ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi ,da tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, da se nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti da je tužitelj mogao utjecati na bitne uvjete i sastojke ugovora, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze .Pri tome se pravilno poziva na odredbu članka 502. c. ZPP-a.

11.2.Neosnovano tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije omogućio tuženiku da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo stoga što je iz predmetnog spisa razvidno da je odustao od neposrednog saslušanja svjedoka NH , djelatnice tuženika na okolnost informiranosti tužiteljice i postupanja tuženika u fazi pregovora.

12.Nadalje, tuženik u žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište o subjektivnoj i objektivnoj nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoji li okolnost za izuzeće sudaca u smislu članka 71. stavka 1. i 7. ZPP-a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženice ili kod drugih banaka) i da li bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna stranka, pa ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti koje su naprijed navedene, taj dio žalbe se ima smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu članka 73. ZPP-a u svezi s člankom 71. stavak 7. ZPP- a, odnosno tuženica predlaže da u tom slučaju sukladno članku 72. stavak 2. ZPP-a taj sudac u tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

12.1. Obzirom da prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu, a u ovom konkretnom slučaju tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, to zahtjev za izuzeće u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP-a nije dopušten.

13.U pogledu prigovora zastare prvostupanjski sud navodi kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. utvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tako da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 odnosima te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora po kolektivnoj tužbi 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13) odnosno 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17), zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u zakonom određeni rok za zastaru, sukladno odredbi članka 245. stavka 1. ZOO-a.

14. Stajališta je da s obzirom da je prvostupanjska presuda u dijelu o ništetnosti odredbe o valuti u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.g. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g.), zastara za podnošenje tužbe za restituciju zbog preplaćenog tečaja nastupa tek 2023. godine te da je u tom smislu prigovor tužene banke u potpunosti neosnovan budući je tužitelj tužbu podnijela 15. 4. 2022.

14.1. Međutim, u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud navodi da što se tiče zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, takav prigovor tuženice da je neosnovan, pri čemu tužitelj osnovano navodi da je prvotno postavljeni i konačno postavljeni tužbeni zahtjev identičan po svojoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te kao takav nikako ne dovodi do promjene istovjetnosti zahtjeva, te da se i na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastara se računa od dana podnošenja tužbe, a ne od dana preinačenja odnosno povećanja istog., a to tim više što se radi o tužbenom zahtjevu koji se odnosi samo na valutu koja još nije u zastari sve do 14. lipnja 2023. i koje navode tužitelja dodatno potkrepljuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž-1480/2022, od 11. listopada 2022., a u kojem predmetu je ovdje tužena, također bila stranka kao i da je potrebno istaknuti da Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu toga pitanja još nije konkretizirao svoj zaključak od 26. 11. 2021. te nije uskladio tumačenje zastare s tekovinama Direktive i sudske prakse suda EU.

14.2. Prvostupanjski sud smatra da se zasada se ne može prihvatiti stav tuženika da je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe, pri čemu sud i ovdje ukazuje na Pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

15. Ovakvo stajalište prvostupanjskog suda u pogledu zastare na preinačeni dio prihvaća i ovaj sud.

16. U tom pravcu ovaj sud citira obrazloženje presude VS RH, Rev-51/2024-5 od 21.1.2025. koje glasi:

„Neosnovano revidentica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod prihvaćanja pobijanog dijela tužbenog zahtjeva jer je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova glede spornog pitanja, u bitnom, podudarno s, u međuvremenu ujednačenim, pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje je, iz razloga koji će biti niže navedeni, prihvatljivo i u ovom pojedinačnom slučaju, a koje shvaćanje glasi:

U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

Naime, važeće uređenje instituta objektivne preinake tužbe u ZPP upravo i jest rezultat uvažavanja međusobno suprotstavljenih interesa stranaka, ali i javnog pravozaštitnog interesa jer je u interesu tužitelja da svoju tužbu može usklađivati s promjenama koje bi u odnosima među strankama eventualno nastajale tijekom postupka, osobito s rezultatima u prikupljanju procesnog materijala kako bi povećao svoje izglede za uspjeh. S druge je strane u interesu tuženika da mu se omogući što efikasnija obrana protiv onoga što se prema njemu traži. Njemu u pravilu ne odgovara da se preinakom tužbe postupak iznova vraća na početak, da se mora opet pripremati za obranu, da se izlaže dodatnim troškovima. U javnom je, pak, interesu da se u istom postupku, redovito uz korištenje već prikupljenog procesnog materijala, ostvari što brže, ekonomičnije, koncentriranije i obuhvatnije konačno razrješenje spornih odnosa među strankama, osobito da se izbjegnu naknadne parnice, ali što je osobito važno, i ostvarivanje što više razine pravne sigurnosti (tako i Č, M., Građansko parnično pravo, Tužba, VI. knjiga, "Narodne novine", Zagreb, 2009., str. 445. -446.).

Odredba članka 191. stavka 1. ZPP izrijekom propisuje slučajeve koji imaju značenje objektivne preinake tužbe, a to su: promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kvantitativno povećanje tužbenog zahtjeva se događa u okolnostima kada se na temelju, u bitnom, iste činjenične osnove traži više nego što je bilo traženo tužbom, dakle ne traži se nešto drugo, već nešto više (za razliku od slučaja promjene istovjetnosti zahtjeva).

Starija pravna doktrina iz pravnih sustava koji na jednak način kao ZPP reguliraju pitanje objektivne preinake tužbe, promjenu istovjetnosti zahtjeva naziva i prava objektivna preinaka (tako i C, B., V, V. Građansko procesno pravo, Beograd, 1999. str. 325), odnosno preinaka u pravom, užem smislu (L, S., Č., Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004. str. 425.; L, S., Građansko procesno pravo I, Zagreb, 1972., str. 340.), dok ostale slučajeve objektivne preinake tužbe C i dr. (povećanje postojećeg zahtjeva i isticanje drugog uz postojeći) naziva neprava objektivna preinaka tužbe. Pojam neprave preinake tužbe prisutan je i u slovenskoj sudskoj praksi koja se izrijekom poziva na slovensku pravnu doktrinu (Wedam Lukić, Pravdni postopek, Zakon s komentarjem,2. knjiga, GV Založba in Uradni list, Ljubljana 2006., str. 202.; kao i R, u istom djelu, knjiga 3. str. 68.). Prema praksi Vrhovnog suda Republike Slovenije (presuda II Cp 3173/2015 (ECLI:SI:2018:IIIPS.221.2016) od 13. siječnja 2016.), o nepravoj preinaci tužbe govori se kada predmet tužbe ostaje isti, samo se usklađuje visina tužbe (″O nepravi spremembi tožbe govorimo takrat, ko predmet tožbe ostaja isti, le višina tožbenega zahtevka se uskladi'').

Spomenuti domaći autori smatraju da u slučaju kvantitativnog povećanja tužbenog zahtjeva tužitelj u stvari obavlja sukcesivnu kumulaciju tužbenih zahtjeva, pa bi u tom slučaju trebalo primjenjivati pravila koja se na nju odnose (članak 188. ZPP), zakon ovu kumulaciju tretira kao preinaku kako bi je podvrgnuo restrikcijama ovlaštenja tužitelja da tu promjenu izvrše (tako i L, Č str. 426.). Restrikcije su, pak, vezane uz, inače dopuštenu, objektivnu preinaku i potrebne su da se spriječi zloupotreba procesnih ovlaštenja. Osnovni kriterij za dopuštenje preinake je postojanje izgleda da bi se, zahvaljujući preinaci, moglo pridonijeti konačnom rješenju spornih odnosa (tako i L, Č, str. 424.).

Novija domaća procesnopravna doktrina, ne pravi razliku između tzv. neprave preinake i tzv. preinake u pravom smislu. Međutim, u vezi s preinačenim zahtjevom razliku ipak pravi, i to u okolnostima kada je u pitanju provedba prethodnog pokušaja mirnog rješenja spora zato što ZPP nije izrijekom riješio pitanje treba li i u povodu preinake tužbe provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora u vezi s preinačenim zahtjevom u smislu odredbe članka 186.a ZPP. Prema tom shvaćanju, nije potrebno provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora kod preinake povećanjem tužbenog zahtjeva jer se radi o takvoj preinaci koja je već posredno bila predmetom pokušanog mirenja, ali je potrebna provedba takva pokušaja kod svih preinaka promjenom istovjetnosti zahtjeva i isticanja novih zahtjeva uz postojeći (tako, Č, M., Građansko procesno pravo, Tužba, VI. knjiga, Zagreb, 2009., str. 472.).

U opisanim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da inzistiranje novije (aktualne) domaće pravne doktrine na nepostojanju teoretskog razlikovanja između preinake povećanjem tužbenog zahtjeva (tzv. neprave preinake) i preinake promjenom istovjetnosti zahtjeva ili isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći (tzv. prave preinake) u kontekstu prekida zastare u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u sudskoj praksi nije prihvatljivo. To stoga što takvo nerazlikovanje na određeni način proširuje restrikcije vezane uz inače dopuštenu objektivnu preinaku i onda kada preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, kao i onda kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa, a isto tako i onda kada se tuženik ne mora iznova pripremati za obranu što je inače svrha spomenutih restrikcija. To nije prihvatljivo posebno kod generički određenih tužbenih zahtjeva koji, po prirodi stvari, nisu identificirani sami sobom, već pravnim odnosom s obzirom na koji su istaknuti (redovito tražbinom koja proizlazi iz toga odnosa) odnosno tražbinom koja je utemeljena na određenom činjeničnom stanju, odnosno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi.

S druge strane, kada je u pitanju nastup zastare generički određenog tužbenog zahtjeva, tada preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koje je utemeljeno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je bila do tog povećanja, valja procjenjivati u kontekstu materijalno pravnih obilježja i svrhe koju zastara ima ne samo u smislu odredbi članka 214. - 246. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), već i u kontekstu primjene tih odredaba u duhu konvencijskih i ustavnih prava te pravne prakse Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) i domaćeg Ustavnog suda. Naime, ESLJP pitanja vezana uz zastaru, a time i prekid zastare u slučaju preinake povećanjem tužbenog zahtjeva, najčešće razmatra kroz primjenu odredbe članka 6. stavka 1. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) odnosno članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) kojima se svakome jamči pravo na pravično suđenje. Ovo konvencijsko i ustavno pravo nije apsolutno i podliježe ograničenjima. Međutim, mora biti tumačeno u svjetlu vladavine prava kojoj je načelo pravne sigurnosti jedno od temeljnih aspekata i implicitno je sadržano u Ustavu i EKLJP, a zahtijeva da sve stranke imaju djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim sudovima koje im omogućuje da brane svoja prava (tako i Ustavni sud, odluke broj U-III-6064/2011 od 28. studenoga 2012., U-III- 5163/2011 od 11. prosinca 2014.). S druge strane, jedan od aspekata prava na pravično suđenje je i „pravo na sud“ kojemu je svojstveno pravo na pristup sudu. Naprijed navedeno je odlučnog značenja zbog činjenice što zastara u osnovi i predstavlja ograničenje prava na sud, iako ni u praksi ESLJP, kao ni u praksi Ustavnog suda, postojanje roka zastare samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom. Kada je riječ o zastari kao obliku ograničenja prava na pravično suđenje, putem instituta zastare, a time i prekida zastare u slučaju preinake tužbe u postupcima u kojima je tužbeni zahtjev generički određen (a takav je i predmetni), ocjenjivanje pitanja trenutka prekida zastare podrazumijeva razrješenje sukoba, s jedne strane, prava dužnika na pravnu sigurnost, a s druge strane, prava vjerovnika (konkretno potrošača) na pristup sudu.

U razrješenju tog sukoba, u skladu s praksom ESLJP (primjerice, Sanofi Pasteur protiv Francuske, zahtjev broj 25137/2016, presuda od 13. veljače 2020., Eşim protiv Turske, zahtjev broj 59601/09 od 17. rujna 2013., Vrbica protiv Hrvatske, zahtjev broj 32540/05 od 1. travnja 2010. i dr.), koju slijedi i domaći Ustavni sud (primjerice, U-III- 5678/2012., U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021. i dr.), valja imati na umu da se svrha zastare temelji na interesima pravne sigurnosti i konačnosti kroz zaštitu mogućih tuženika od zastarjelih potraživanja koje bi možda bilo teško osporiti, kao i na sprječavanju nepravde koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi zbog proteka vremena možda postali nepouzdani i nepotpuni. S druge strane, valja imati na umu i da zahtjev za osiguranje prava na pristup sudu kao aspekta prava na pravično suđenje, prema istoj praksi, u primjeni relevantnih proceduralnih pravila, zahtijeva izbjeći pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka, ali također izbjeći i pretjeranu fleksibilnost koja može rezultirati uklanjanjem proceduralnih zahtjeva propisanih zakonom.

U okolnostima kada se tuženik kao dužnik protivi preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koji je već u tužbi generički određen, valja uzeti da je kod neizmijenjene činjenične osnove i taj zahtjev, iako na posredan način, već od podnošenja tužbe predmet raspravljanja jer zahtjev za vraćanje novčanog iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe u osnovi i ne znači da je tužitelj utužio novčanu svotu, već upravo povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe. To tuženiku kao dužniku već od početka parnice omogućuje da se brani u postupku u odnosu na osnovanost zahtjeva upravljenog protiv njega. Na taj je način postignuta svrha zastare, ne samo prema konvencijskom i ustavnom, već i domaćem obveznom pravu jer tuženik nije ovakvom preinakom stavljen u nepovoljniji procesni položaj u kojem bi mu zbog preinake i proteka vremena od podnošenja tužbe bilo teško braniti se u parnici budući da je to u mogućnosti već od trenutka kada je parnica počela teći.

Kada, s druge strane, preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, već se pravo na preinačenje tužbe koristi lojalno i racionalno i kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa odnosno može dovesti do pozitivnih rezultata za sud i stranke u postupku, a okolnosti koje su uvjetovale takvu preinaku su objektivne prirode, tada bi tumačenje prema kojem podnošenje tužbe u ovakvim okolnostima ne prekida zastaru (članak 241. ZOO) značilo pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka. To stoga jer bi na taj način tužitelju kao vjerovniku bila smanjena mogućnost pristupa sudu i narušila bi se bit njegova prava na naknadu štete jer njegov zahtjev ne bi uopće bio meritorno razmatran zbog razloga koji se objektivno ne mogu pripisati tužitelju kao vjerovniku. S druge strane, i u takvim okolnostima tuženiku kao dužniku nije otežana mogućnost obrane zato što je njegov zahtjev već posredno predmet raspravljanja od početka parnice.

Stoga rješavajući pitanje prekida li se, u smislu odredbe članka 241. ZOO, zastara u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove već podnošenjem tužbe u tom postupku ili u trenutku preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, revizijski sud u ovom pojedinačnom predmetu prihvaća pravno shvaćanje odjelne sjednice iz odjeljka 10. ovog obrazloženja jer je to pravno shvaćanje u skladu s naprijed navedenim dostignutim standardima razvoja prava po pitanju zastare i preinake tužbe kako u sudskoj praksi ESLJP, Ustavnog suda RH i revizijskog suda, kao i u pravnoj doktrini.

U opisanim je prilikama stoga pretežnije pravo tužitelja kao vjerovnika i osobe na čiji je teret utvrđena ništetnost od prava na pravnu sigurnost tuženice kao dužnice koja je u obveznopravnom odnosu postupala nepošteno i odgovara za takvo postupanje, pa je navedeno pravno shvaćanje rezultat potrebe za poboljšanjem tumačenja zakona koje ima za cilj osiguranje što većeg stupnja pravne sigurnosti, kao i pravičnosti kroz ravnotežu između stabilnosti i fleksibilnosti pravila uz izbjegavanje pretjeranog formalizma.“

Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog odlučio o prigovoru zastare pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

17. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud po ocjeni ovog suda odlučio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije ,tijeku zatezne kamate kao i o prigovoru prijeboja.

18. Što se tiče prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica potražuje samo one iznose koje je platila ona kao sudužnik, da su uplate vršene po Ministarstvu znanosti nisu isplate korisnika kredita već uplate tužiteljice koja je također bila zaposlenik Ministarstva znanosti, Osnovne škole Banija i što utvrđeno iz pozivnog broja OŠ Banija na uplatama, a i iz podataka koje je dostavila škola iz kojih je vidljivo da je tužiteljica 2009. rate kredita plaćala gotovinom u tuženoj banci, 2010. i 2011. ustegama sa plaće, time da je stan prodan u prosincu 2011., pa neosnovano u žalbi tužitelj i po ocjeni ovog suda opetovano kao i u prvostupanjskom postupku ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice.

19. Što se tiče prigovora prijeboja za negativne razlike kada je tečaj bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kredit. kojem prigovoru se tužiteljica protivila može se istaknuti da je odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj valutnoj klauzuli u CHF isključivo na tuženikovoj strani, budući da tužena nije pregovarala sa tužiteljicom niti ju je informirala o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF, a kako je to pravomoćno utvrđeno kolektivnom presudom., te je pravilan zaključak prvostupanjskog da tužiteljica nema nikakvu obvezu ispuniti joj bilo kakvu tražbinu jer apsolutno nikakve protupravnosti u njezinom ponašanju nije bilo i tuženik nema pravo na isplatu negativnih razlika.

20. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u vezi s tijekom zateznih kamata te da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Naime, tuženik je kao trgovac, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, bio svjestan rizika u odnosu na korisnika kredita kao potrošača ugovarajući kredite u CHF time da potrošače nije upozorio o mogućnosti promjene vrijednosti te valute i promjenjive kamatne stope. S obzirom na izloženo pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tuženiku naloženo isplatiti zakonsku zateznu kamatu od stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21. Zbog svega iznesenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu kako u dijelu o glavnim zahtjevima tako i u odluci o troškovima koji su po ocjeni ovog suda kako po osnovi tako i visini pravilno odmjereni time da je za napomenuti da tuženik neosnovano u žalbi navodi kako tužiteljici ne bi pripadali troškovi pristupa ročištu za objavu presude.

22. Žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer se i po ocjeni ovog suda radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice. Naime, odredbom članka 335. stavak 7. ZPP-a propisano je da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud neće dostavljati presudu prema odredbama istog Zakona o dostavi pismena već će joj prema stavku 8. istog članka uručiti ovjereni prijepis presude s uputom o pravu o izjavljivanju pravnog lijeka protiv presude, kako je to propisano stavkom 13. istog članka. S obzirom na ove odredbe radi se o trošku koji je bio potreban iz kojih razloga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužiteljici pripada taj trošak.

23. Zbog iznesenog na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci. 24. Odluka o zatraženim troškovima podnesene žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

Žalba na rješenje

25.Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u svezi s člankom 381. ZPP-a, budući je rješenje jasno i razumljivo, a prvostupanjski sud je za svoje stajalište dao valjane razloge. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

26. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žaliteljica u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijano rješenje.

26.1. Žalitelji u žalbi analizirajući na svoj način daje svoja utvrđenja o tome kakvo je činjenično stanje trebao utvrditi prvostupanjski sud i na kakvo je trebao primijeniti materijalno pravo no s obzirom na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda takovi žalbeni navodi po ocjeni ovog suda nisu prihvatljivi te ih ovaj sud ne prihvaća.

27.U pogledu prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud je stava da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP, pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP 14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP 14, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ističe da time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, tužitelju je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

27.1. Također da odredba čl. 16. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati iz [adresa] u [adresa] te bi imao trošak putovanja u Rijeku i natrag, te troškove punomoćnika odvjetnika tako da osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme kao i da je sporna odredba formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a takvo obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

28. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je spornom odredbom o ugovorenoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora, odredbi a koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj, te je pravilnog zaključka da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. ZZP NN 96/03; radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tužene ništetan, slijedom čega odlučuje kao u izreci.

29. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

30. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta tuženika , je jasan i razumljiv i u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

31. Međutim, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika otežava se pravo tužiteljice kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

32. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

33. Naime, tužiteljica ima prebivalište u [adresa] , dok se sjedište tuženika nalazi u Rijeci , pa cijeneći udaljenost od prebivališta tužiteljice do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Rijeku mogli utjecati na tužiteljičinu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti je od ostvarivanja svojih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

34. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP.

35. Zbog iznesenog valjalo je odbiti žalbu u odnosu na pobijano rješenje te na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a riješiti kao u izreci rješenja.

U Slavonskom Brodu, 27. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Branimir Miljević